Isus je rekao: "Ja sam Svjetlo nad svjetlima. Ja sam Sve. Sve je proizišlo iz mene i Sve se u mene vratilo. Rascijepite drvo i unu­tra sam. Podignite kamen, i tamo ćete me naći."

— Evanđelje po Tomi, stih 77

(evanđelje po Tomi bilo je među drevnim zapisima pronađenim prvo u Egi­ptu 1897, a kasnije u Nag Hammadiju 1954, a vjeruje se da je pisano u vri­jeme ~ ako ne i prije — evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu)

 

               Živimo živote koji su uvelike proizvod znanosti. Odbaciti to u cjelosti, uopće i misliti da možemo samo otići od toga i trenutno se vratiti ple­menskom načinu života kakav se provodio prije mnogo stotina i tisuća godina čista je fantastika. Takvo što nije moguće, a vjerojatno ne bi bilo ni poželjno. Postoje neke — mnoge — dobrobiti koje nam tehnolo­gija može ponuditi.

               Umjesto takvog odricanja potrebno je započeti postupak drukčijeg shvaćanja znanosti.

               Kako bismo trebali gledati na svijet ili čak i na cijeli svemir?

               Naša Mlađa Kultura koristila je redukcionističku, atomističnu per­spektivu Demokrita, Newtona, Descartesa i ostalih, da bi nam sugeri­rala da je svijet jednostavno stroj. Sačinjen od mnogo međusobno is­prepletenih dijelova, zasigurno, ali ipak samo stroj. Svaki se dio može na kraju svesti na sastavne dijelove koji dalje više nisu rastavljivi, glasi ta priča, a ako se ti dijelovi pokvare, može ih se popraviti.

Kad mi se prošloga tjedna pokvario auto, odvezli smo ga mjesnome mehaničaru na zamjenu određenih dijelova. Rastavili su ga i ponovno sastavili, a danas idem po njega, očekujući da radi jednako dobro kao i prije kvara. Možda će raditi i bolje, jer sigurno će provjeriti, očistiti, podesiti, i što već ne, i sve ostale dijelove.

               Ali je li zaista tako i s prirodnim svijetom?

Kad pogledamo stvari u svijetu, ne nalazimo strojeve nego živuće stvari. Drveće, cvijeće, kukce, sisavce, ljude. Kao i mnogi studenti mo­derne medicine i ja sam nekoć vjerovao da su sva ta bića strojolika, da ih možemo popraviti baš kao i automobile.

Kad mi je bilo 14 godina, tijekom ljetnih praznika na državnom sam sveučilištu u Michiganu slušao biokemiju. Moj laboratorijski ko­lega i ja odlučili smo se upustiti u ambiciozan projekt: ubiti i ponovno oživjeti stanicu.

Izabrali smo vodenu biljku sa stanicama tako velikim da im možeš jasno vidjeti jezgru, a zatim smo je iz nekoliko njih izdvojili. Potom smo u tu jezgru žive stanice ubrizgali smjesu koja će rastopiti DNK te stanice u slobodne nukleinske kiseline. Ubrizgali smo i drugu supstan­ciju koja je neutralizirala prvu, a zatim smo pokušali u istu tu jezgru ubrizgati DNK koju smo izvadili iz drugih stanica.

Naš je pokus bio uspješan samo u tome smislu da nas je naučio da se mrtvu stanicu ne može opet oživjeti.

Unatoč kreaciji dr. Frankensteina, postoji značajna razlika između strojeva i živih bića.

Zajednička im je složenost koja ih čini nečim što je više od zbroja svojih dijelova. Hrpa dijelova i sklopljeni automobil nisu ista stvar, premda se radi o posve istim dijelovima. Razlika je u organizaciji dije­lova, u strukturi ili sustavnosti koja im je nametnuta.

Slično, i živa bića imaju strukturu koja je urođena njihovoj jedin­stvenosti. Raskomadana krava, na primjer, neće mukati i hodati, prem­da su joj svi dijelovi na broju. Prije no što smo ih 'rastavili' bili su jedinstveno organizirani na poseban način koji im je davao 'kravoću'.

Razlika između živih stvari i stroja, dakle, nije strukturalna.

Razlika je u tome što stroj možemo zaustaviti, rastaviti, ponovno sastaviti i opet pokrenuti, a to ne vrijedi za biljke ili životinje. Živa bića ne možemo oživjeti nakon što smo zaustavili njihove životne pro­cese. Siguran sam da ima onih koji će reći da je to samo zato što još ni­smo spoznali kako se to radi. Cijeli kriogenički pokret, na primjer, utemeljen je na vjeri da ćemo jednoga dana moći i znati kako ponovno aktivirati život koji je bio zaustavljen. Ali to je samo vjerovanje, ne postoje dokazi koji bi ga poduprli.

Oni dokazi koje imamo pokazuju da postoji temeljna razlika izme­đu osobe i mrtvaca. Ta je razlika vrlo, vrlo daleko od — recimo — auta koji radi i auta koji stoji parkiran na pločniku. To je zato što je stroj organiziran po određenom sustavu ili matrici. Biljka ili životinja orga­nizirana je na sasvim tajanstven način koji možda nikada nećemo u potpunosti shvatiti, a kad umre iz nje odlazi, nestaje, nešto što je mnogo više od te organizacije.

Činjenicu da ne znamo kako su organizirana živa bića mnogi bi znanstvenici rado pomeli pod tepih. Moderna medicina pokušava sve­sti ljudsko tijelo i um na status stroja, a opetovano otkriva da su daleko složeniji nego što smo si to ikad mogli zamisliti. Vrlo nepoznata među­igra između tijela i uma, kao samo jedan primjer, zbunjuje liječnike još od doba Hipokrata.

               Znači, zaključili smo da postoji razlika između strojeva i živih bića: ove prve možemo rastaviti i opet sastaviti, dok ovi drugi vibriraju ne­kom nepoznatom esencijom zvanom "život", koja zauvijek nestaje ako ih pokušamo rastaviti.

               To nas vraća na pitanje kako bismo trebali gledati na svijet i svemir u kojemu se taj svijet nalazi. Kad pogledamo prirodan svijet oko sebe, vidimo li strojeve? Jesu li stabla i biljke nežive strukture od minerala i energije? Jesu li životinje samo zbroj organa i dijelova? Jesu li krhki životni sustavi u oceanima i na kopnu i u atmosferi nešto što možemo zaustaviti i opet pokrenuti ubacivanjem potrebnih kemikalija i amino-kiselina?