9

NOVA  OBLAST  ISTRAŽIVANJA

Kako bih vidio u sanjanju, rekao mi je don Juan, nije bilo dovoljno samo da namjeravam vidjeti, već sam svoje namjeravanje morao i glasno izraziti. Zbog ra-

zloga koje nije bio voljan objasniti, ustrajavao je na glasnom izricanju namjere. Priznao je kako postoje i druga sredstva ko- jima se može postići isti učinak, ali je ipak ustrajno tvrdio ka- ko je  izricanje  namjere  najjednostavniji  i najizravniji  način.

Prvi puta kada sam izgovorio svoju namjeru da vidim, sa- njao sam crkveni sajam. U tom je snu bilo takvo mnoštvo poje- dinosti da se nikako nisam mogao odlučiti na što da usmjerim pažnju. Ogromna, upadljiva vaza u kutu donijela je tu odluku umjesto mene. Promatrao sam je, glasno izgovarajući namjeru da vidim. Za trenutak se vaza zadržala u mojem vidokrugu, a zatim se izmijenila u drugi predmet.

Promatrao sam onoliko stvari koliko sam bio u stanju tije- kom tog sna. Nakon što sam izrekao svoju namjeru da vidim, svaka pojedinost koju bih odabrao da promatram iščezavala bi ili se mijenjala u nešto drugo, kako se to događalo tijekom svih mojih vježbi sanjanja. Moja je pozornost sanjanja napo- sljetku bila iscrpljena, te sam se probudio vrlo uznemiren, go- tovo bijesan.

Tijekom nekoliko mjeseci doslovce sam promatrao stotine pojedinosti u snovima, te hotimice izricao namjeru da vidim,

ali se ništa nije događalo. Zamoren iščekivanjem, bio sam na- posljetku prisiljen upitati don Juana o svemu što mi se do- gađalo.

»Moraš biti strpljiv. Učiš činiti nešto izvanredno«, primije- tio je. »Učiš namjeravati vidjeti u svojim snovima. Jednoga dana nećeš morati izricati svoju namjeru; jednostavno ćeš to šutke poželjeti.«

»Mislim da nisam razumio funkciju onoga što činim, ma što to bilo«, rekao sam. »Ništa se ne događa u trenutku kada izviknem namjeru da vidim. Što to može značiti?«

»To znači da su tvoji snovi sve do sada bili posve obični snovi; bili su fantomske projekcije; prikaze koje žive samo u tvojoj  pozornosti  sanjanja.«

Htio je točno znati što se događalo s pojedinostima koje sam promatrao. Rekao sam da iščezavaju ili mijenjaju oblik ili čak tvore vrtloge koji bi naposljetku izmijenili cijeli moj san.

»Tako je bilo u svim mojim svakidašnjim vježbama sanja- nja«, rekao sam. »Jedino što se razlikovalo od uobičajenog bi- la je činjenica da učim izvikivati u svojim snovima što me grlo nosi.«

Moja je posljednja izjava nagnala don Juana na prasak grohotnog smijeha koji me se nelagodno dojmio. Nisam bio u stanju otkriti razlog njegova ismjehivanja  moje  izjave  ili bilo koji drugi razlog za takvu nenadanu reakciju.

»Jednog ćeš dana razumjeti kako je sve to smiješno«, re- kao je kao odgovor na moj prešutni prosvjed. »U međuvreme- nu, nemoj odustati ili se obeshrabiti. Nastavi s pokušajima. Prije ili kasnije, pogodit ćeš ispravnu jačinu glasa kojim izviku- ješ svoju namjeru.«

Bio je u pravu, kao i obično. Nekoliko mjeseci kasnije, po- godio sam ravno u središte napora. Usnio sam posve neobičan san. Započeo je pojavom izvidnika iz svijeta anorganskih bića. I izvidnik i sanjački izaslanik sasma su neočekivano uvijek bili odsutni iz mojih snova. Nisu mi nedostajali niti sam se pitao za razlog njihova odsustva. Ustvari, osjećao sam se posve do- bro i bez njih, te sam tako posve smetnuo s uma da upitam don Juana zašto ih nema.

174

U tom snu izvidnik je isprva bio ogroman žuti topaz kojeg sam zatekao prikliještena na dnu ladice. U trenutku kada sam izviknuo svoju namjeru da vidim, topaz se izmijenio u kuglicu cvrčave energije. Bojao sam se da ću biti prisiljen da ga slije- dim, te sam stoga skrenuo pogled s izvidnika i usredotočio ga na akvarij s tropskim ribama.  Izviknuo sam svoju namjeru da vidim i nemalo se iznenadio. Akvarij je stao isijavati zelenkasti sjaj, te se izmijenio u veliki realistički portret žene u godina- ma. Kada sam izviknuo namjeru da vidim, portret je stao isi- javati isti zelenkasti sjaj.

Kada sam stao promatrati taj sjaj, cijeli se san izmijenio. Koračao sam ulicom u gradu koji mi se činio poznatim; mogao je to biti i Tucson. Promatrao sam izloženu žensku odjeću u jednom od izloga, te glasno izrekao svoju namjeru da vidim. Istoga je trenutka izložbena lutka stala sjajiti. Potom sam stao promatrati prodavačicu koja je toga trenutka prišla urediti iz- log. Pogledala me je. Nakon što sam izviknuo namjeru da vi- dim, ugledao sam kako je stala sjajiti. Bio sam toliko glup da sam se bojao kako bi me neka pojedinost u njezinu prekras- nom sjaju mogla zatočiti, ali se žena pomaknula nazad u pro- davaonicu prije no što sam imao vremena usredotočiti svoju cjelokupnu pozornost na nju. Namjeravao sam je, dakako, pra- titi u unutrašnjost prodavaonice; moja je pozornost sanjanja, međutim, bila zahvaćena sjajem što se pokretao. Prišla mi je odmjeravajući me i ispunjena mržnjom. Bilo je u njoj i nesklo- nosti i odbojnosti. Povukao sam se. Sjaj je prestao sjati takvim nabojem; progutala me je mračna tama i u tom sam se trenut- ku probudio.

Ovi su likovi bili u tolikoj mjeri živi da sam čvrsto vjerovao kako sam vidio energiju, a moj je san bio jedan od onih uvje- ta koje don Juan naziva nalik snu i onome koji zrači energiju. Zaokupila me je zamisao da sanjači mogu prebivati u svaki- dašnjoj stvarnosti uobičajenog svijeta istom snagom kao i sanjačka viđenja svijeta anorganskih bića.

»Ovoga puta ne samo što si vidio energiju, već si preko- račio i vrlo opasnu granicu«, rekao je don Juan, saslušavši mo- je izvješće.

Tvrdio je kako je zadatak trećih vratiju pokrenuti energet- sko tijelo i navesti ga da se samo kreće. Tijekom svoje posljed- nje vježbe nehotice sam nadmašio svrhu tog zadatka, te prešao u drugi svijet.

»Tvoje se energetsko tijelo kreće«, rekao je. »Samo sobom putuje. Takva je vrsta putovanja s onu stranu naših sposobno- sti u ovome trenutku, te je sasvim sigurno da te je nešto na- palo.«

»Što misliš, don Juane, što je to bilo?«

»Riječ je o razbojničkom svemiru. Mogla je to biti jedna od tisuću stvari koja ondje postoji.«

»Zašto misliš da me je napala?«

»Zbog istog razloga zbog kojeg su te napala anorganska bića: jer si im bio nadohvatljiv i na raspolaganju.«

»Je li to taj čisti rez, don Juane?«

»Dakako. Isti je takav čisti rez kao da pauk neobična izgle- da stane militi tvojim stolom u trenutku dok pišeš. Svakako bi ga smoždio iz straha, prije no što bi mu se stao diviti ili ga is- traživati.«

Bio sam posve smeten, te sam tražio prikladne riječi koji- ma bih postavio sljedeće pitanje. Htio sam pitati don Juana o mjestu koje sam usnio ili svijetu u kojem sam se nalazio u snu. Takva su mi se pitanja, međutim, činila posve besmislenima; mogao sam i sam dokučiti odgovore na njih. Don Juan je po- kazao istinsko razumijevanje za moje nedoumice.

»Želiš znati na što je bila usredotočena tvoja pozornost sa- njanja, zar ne?«, upitao je uz osmijeh.

Bila je to upravo ona riječ kojom sam želio postaviti svoje pitanje. Smatrao sam da sam promatrao neki stvarni predmet u snu o kojem sam razmišljao. Mislio sam da se sve zbilo upra- vo onako kao što je bilo kada sam u snu vidio trenutačne po- jedinosti na podu i na zidovima ili vratima moje sobe, pojedi- nosti za koje sam kasnije utvrdio da su stvarno postojeće.

Don Juan mi je rekao kako se u posebnim snovima, kakav sam usnio, naša pozornost sanjanja usredotočuje na svakidaš- nji svijet, te se trenutno kreće od jednog stvarnog predmeta

do drugog u svijetu. Ono što takvo kretanje omogućuje jest či- njenica da se spojna točka nalazi na prikladnom sanjačkom položaju. S takvog položaja, spojna točka pridaje sanjačkoj pozornosti takvu pokretljivost da se u jednom djeliću sekunde može pokretati na nevjerojatnim udaljenostima, te tako stvara u tolikoj mjeri brzo opažanje da ono nalikuje običnom snu.

Don Juan mi je objasnio da sam u snu vidio stvarnu vazu, te da se moja pozornost sanjanja pokrenula na velikim udalje- nostima kako bi vidjela stvarnu realističku sliku žene u godi- nama. Izuzevši vidjelačke energije, ishod je bio vrlo nalik obič- nom snu u kojem se pojedinosti, u trenutku kada se promatra- ju, brzo mijenjaju u nešto drugo.

»Znam u kolikoj je mjeri to uznemirujuće«, nastavio je, za- sigurno posve svjestan mog oklijevanja. »Zbog nekog razloga koji je ukorijenjen u umu, vidjelačka je energija u mnogo većoj mjeri uznemirujuća od ičega što bi uopće mogao zamisliti.«

Primijetio sam da sam i ranije u snovima vidio energiju, ali nikada nije na mene utjecala kao posljednji san što sam ga usnio.

»Sada je tvoje energetsko tijelo potpuno i u punoj djelat- nosti«, rekao je. »Posljedica je tvojeg viđenja energije u snu opažanje stvarnog svijeta kroz koprenu sna. U tome je važnost putovanja na koje si krenuo: bilo je stvarno. Obuhvaćalo je po- jedinosti koje zrače energiju, te su ti zamalo oduzele život.«

»Zar je bilo tako ozbiljno, don Juane?«

»Itekako! Stvorenje koje te je napalo bilo je načinjeno od čiste svjesnosti, te je bilo smrtno opasno koliko se to samo mo- že zamisliti. Vidio si njegovu energiju. Siguran sam da si do- sad već shvatio kako nismo u stanju razlikovati stvarnu po- jedinost koja zrači energijom od fantomske projekcije sve dok u snovima ne vidimo. Iako si nadvladao anorganska bića i zaista vidio izvidnika u tunelima, tvoje energetsko tijelo nije sigurno je li sve to bilo stvarno, što znači, zrači li energiju. Si- guran si devedeset i devet, ali ne i sto posto.«

Don Juan je bio uporan u nastojanju da i nadalje razgo- varamo o putovanju koje sam poduzeo. Zbog neobjašnjivih razloga, nisam bio voljan o tome razgovarati. Ono što je rekao

stvorilo je u meni nenadani osjećaj odbojnosti. Zatekao sam se u borbi s dubokim i neobičnim strahom; bio je to mračan i op- sesivni strah koji je prodirao sve do same utrobe i neprestance me opsjedao.

»Činjenica je da si zašao pod drugu ljusku luka«, rekao je don Juan,  dovršavajući rečenicu kojoj nisam poklonio nimalo pažnje.

»Što je druga ljuska luka, don Juane?«

»Svijet je nalik luku, ima mnogo ljuski. Svijet koji poznaje- mo tek je jedna od njih. Ponekad prekoračujemo granice i pro- diremo u drugu ljusku; drugi svijet, vrlo nalik onome koji poz- najemo, ipak nije posve isti. Sam si prodro u takav svijet, svo- jim vlastitim snagama.«

»Kako je moguće takvo putovanje o kojem govoriš, don Juane?«

»Postavio si mi beznačajno pitanje jer na njega nitko ne može odgovoriti. Sa stajališta vraćanja, svemir je sačinjen od ljuski koje energetsko tijelo može prekoračiti. Znaš li gdje stari vračevi i dandanas postoje? U drugoj ljusci, u drugoj lupini luka.«

»Zamisao o stvarnom, pragmatičkom putovanju koje se poduzima u snovima vrlo mi je teško prihvatiti i razumjeti, don Juane.«

»O tome smo raspravljali do beskraja. Bio sam uvjeren da si razumio kako putovanje energetskog tijela u potpunosti ovi- si o položaju spojne točke.«

»Već si mi to rekao. I o tome sam neprestance razmišljao; pa ipak, kada kažeš da putovanje ovisi o položaju spojne toč- ke, to mi ništa ne znači.«

»Problem ti pričinjava tvoj cinizam. I ja sam bio nalik tebi. Cinizam nam priječi da načinimo ozbiljne i temeljite promjene u našem razumijevanju svijeta. Ujedno nas i prisiljava da sma- tramo kako smo uvijek u pravu.«

Potpuno sam razumio što mi je želio reći, ali sam ga ipak podsjetio da se protiv svega toga već dugo vrijeme uporno borim.

»Predlažem ti da učiniš jednu besmislicu koja bi posve mogla promijeniti tvoja uvjerenja i stajalište«, rekao je. »Po- navljaj neprestance samome sebi da je trik vraćanja u tajni spojne točke. Ako dovoljno dugo budeš to ponavljao, nadvla- dat će te nepoznata i neobična sila, te u tebi izazvati odgova- rajuće promjene.«

Don Juan mi ničime nije pokazao da me, time što je rekao, namjeravao ismijavati. Znao sam da je ozbiljno mislio svaku riječ koju je izrekao. Smetalo me je samo što je uporno ustra- javao na ponavljanju formule koja mi je bila posve beskorisna. Obuzela me je misao kako od mene radi magarca.

»Prekrati svoj cinički pristup«, brzo je rekao. »Ponavljaj formulu u dobroj vjeri.

»Tajna spojne točke izvorište je svega u vračanju«, nasta- vio je, ni ne pogledavši me. »Ili, bolje rečeno, sve u vračanju počiva na pokretanju spojne točke. Sve to znaš, ali to moraš i ponavljati.«

Za trenutak sam pomislio, začuvši njegove primjedbe, da ću umrijeti od tjeskobnosti. Nevjerojatan osjećaj tjelesne obu- zetosti tugom zasjeo mi je na grudi i natjerao da zavičem od bola. Činilo mi se kao da mi utroba i ošit narastaju, potisku- jući prsni koš. Pritisak je bio toliko snažan da je moja svjesnost prošla niz razina, te sam naposljetku unišao u uobičajeno sta- nje. Sve o čemu smo razgovarali postala je samo prazna misao o nečemu što se moglo, ali nije dogodilo, rasuđujući sa staja- lišta moje svakidašnje svjesnosti.

U idućoj prigodi kada smo razgovarali o sanjanju, raz- matrali smo razloge zbog kojih nisam bio u stanju nastaviti sa svojim vježbama sanjanja tijekom nekoliko mjeseci. Don Juan je primijetio kako mora krenuti zaobilaznim putem kako bi mi objasnio situaciju u kojoj sam se nalazio. Ponajprije je istak- nuo kako postoji neizmjerna razlika između misli i djela čovje- ka drevnih i modernih vremena. Čovjek drevnih vremena nje- govao je realističko stajalište opažanja i svjesnosti jer su njiho- vi  nazori  proizilazili  iz  njihova  zapažanja  svemira  koji  ih je okruživao. Nasuprot tome, moderni čovjek gaji apsurdno

nerealističko stajalište opažanja i svjesnosti jer njegovi nazori proizlaze iz zapažanja društvenog reda i načina postupanja s njime.

»Zašto mi sve to govoriš?« pitao sam.

»Zato što si moderan čovjek koji je obuzet stajalištima i zapažanjima čovjeka drevnih vremena«, odvratio je. »I nije- dan ti od tih nazora i zapažanja nije blizak. Više no ikada po- trebna ti je trezvenost i samopouzdanje. Nastojim sagraditi čvrst most kojim možeš koračati između gledišta čovjeka drev- nih vremena i modernog vidioca.«

Primijetio je, kako od svih transcendentalnih zapažanja čo- vjeka drevnih vremena, jedinih koji su mi bili bliski jer su pro- tkani u našoj današnjici, najbliskija mi je bila zamisao o proda- ji vlastite duše vragu u zamjenu za besmrtnost, što se don Ju- anu činilo kao učinak odnosa između starih vračeva i anorgan- skih bića. Podsjetio me je kako me je sanjački izaslanik poku- šao navesti da ostanem u njegovu svijetu nudeći mi mogućnost zadržavanja osobnosti i samosvijesti u zamjenu za vječnost.

»Kao što i sam znaš, podlijeganje laskanju anorganskih bi- ća nije samo puka izmišljotina; ono je stvarno«, nastavio je don Juan. »Ali ti još nisi u potpunosti shvatio sav doseg pos- ljedica te stvarnosti. I sanjanje je stvarno; ono je uvjet zrače- nja energije. Dobro čuješ što ti govorim i zasigurno dobro shvaćaš značenje, ali tvoja svjesnost još uvijek nije spremna prihvatiti sve posljedice onoga što ti govorim.«

Don Juan je rekao kako je moja racionalnost bila svjesna posljedica shvaćanja činjenica ovakve prirode, te je tijekom na- šeg posljednjeg razgovora prisilio moju svjesnost da promijeni razinu. Zatekao sam se u svojoj uobičajenoj svjesnosti i prije no što sam se mogao pozabaviti pojedinostima svojih snova. Moja se racionalnost zaštitila obuzdavajući vježbe sanjanja.

»Uvjeravam te da sam posve svjestan što znače uvjeti energetskog zračenja«, rekao sam.

»A ja te uvjeravam da nisi«, smijao se. »Da si bio svjestan, sanjanje bi odvagivao s većom pomnjivošću i oprezom. Budući da vjeruješ da je sve samo san i sanjanje,  postupaš naslijepo.

Tvoje ti pogrešno razumijevanje kazuje da bez obzira što se dogodi, u datom trenutku tvoj će san završiti i ti ćeš se sigurno probuditi.«

Bio je u pravu. Usprkos svemu čemu sam bio svjedokom u svojim vježbama sanjanja, na neki sam čudan način ipak bio uvjeren da je sve to bio samo san.

»Govorim ti o stajalištima drevnih vračeva i nazorima mo- dernog čovjeka«, nastavio je don Juan, »jer tvoja svjesnost, ko- ja je svjesnost modernog čovjeka, radije ima posla s neobičnim pojmovima kao da je riječ o ispraznim idealnim predodžbama.

»Ako ostavim tebi samome da razriješiš ovo pitanje, o sa- njanju ćeš razmišljati kao o ideji. Siguran sam, dakako, da sa- njanje shvaćaš ozbiljno, ali ne vjeruješ u potpunosti u stvar- nost sanjanja.«

»Razumijem što mi govoriš, don Juane, ali ne mogu shva- titi razlog zbog kojeg mi sve to govoriš.«

»Govorim ti zato što si u ovom trenutku prvi puta u pri- kladnom položaju da konačno shvatiš da je sanjanje uvjet zra- čenja energije. Prvi puta si u stanju razumjeti da su obični sno- vi sredstva koja se koriste kako bi se spojna točka navikla do- sizati položaj koji stvara uvjete zračenja energije koje naziva- mo  sanjanjem.«

Upozorio me kako sanjači moraju biti u neprestanom sta- nju vrlo napete i pozorne pažnje jer dotiču i prodiru u stvarne svjetove svih mogućih učinaka; bilo kakvo odmaknuće od pot- pune budnosti i opreza utječu na sanjače na više nego smrto- nosne načine.

U tom sam trenutku iznova počeo osjećati uzburkanost u grudima, upravo onakvu kakvu sam osjetio dan ranije kada je moja svjesnost promijenila razinu. Don Juan me snažno povu- kao za ruku.

»Sanjanje shvati kao nešto krajnje opasno!«, naredio mi je. »I započni to odmah! Ne započinji ni sa kakvim postupci- ma na svoju ruku.«

Njegov je glas bio u tolikoj mjeri naredbodavan da sam istoga trenutka prestao činiti ono što sam nesvjesno činio.

»Što mi se to događa, don Juane?«, upitao sam.

»Svoju spojnu točku pomičeš vrlo brzo i bez imalo muke«, rekao je. »Takva lakoća pokazuje poriv da pomicanje učini vr- lo hirovitim. Ujednači svoju lakoću. I ne dopusti sebi ni mili- metar odstupanja.«

Mogao sam mu prigovoriti da ne razumijem o čemu go- vori, ali sam itekako dobro razumio. Znao sam i da mi je po- trebno svega nekoliko trenutaka da zaokružim svoju energiju i promijenim svoj stav, što sam i učinio.

Bio je to kraj našeg razgovora toga dana. Krenuo sam kući i gotovo godinu dana iskreno i svakoga dana ponavljao ono što mi je don Juan naložio da ponavljam. Ishod moje litanije bio je nevjerojatan. Bio sam čvrsto uvjeren da pokazuje isti utjecaj na moju svijest kao i vježba mišića na tijelu. Moja je spojna točka postala okretnija, što znači da je viđenje energije u sanjanju postao jedini cilj mojih vježbi. Umješnost koju sam svladao u viđenju rasla je usporedo s mojim nastojanjima. Do- šao je i trenutak kada sam postao sposoban samo namjeravati vidjeti, a da ne kažem ni riječ, i zaista iskusiti isti ishod kao i kada sam glasno izgovarao svoju namjeru da vidim.

Don Juan mi je čestitao na uspjehu. Ja sam, dakako, mis- lio da me ismijava. Uvjeravao me da misli sasvim ozbiljno, ali me je i nagovarao neka i nadalje izvikujem namjeru, barem u trenutku kada bih se izgubio. Njegov mi se zahtjev nije činio neobičnim. I sam sam izvikivao namjeru u snovima iz sveg gr- la svakoga puta kada bih za time osjetio potrebu.

Otkrio sam da se energija našeg svijeta talasa i iskri. Ne sa- mo živa bića, već i sve što postoji u našem svijetu sjaji svojom vlastitom unutrašnjom svjetlošću. Don Juan mi je objasnio ka- ko se energija našeg svijeta sastoji od slojeva treperavih boja. Gornji je sloj bjelkast; drugi sloj, koji se nalazi  neposredno ispod prvog, neobilježen je;  a treći, udaljeniji, boje je jantara.

Pronašao sam sve te boje, ili, bolje rečeno, vidio sam nji- hove odsjaje na pojedinostima u svojim stanjima nalik snovi- ma i njihovim promjenjivim oblicima. Bjelkasti je sjaj uvijek bio prvi sjaj viđenja svega što je zračilo energiju.

»Postoje li samo tri različite boje?«, upitao sam don Juana.

»Postoji ih nebrojeno mnoštvo«, odvratio je, »ali u svrhu uspostavljanja redoslijeda, dovoljne su ti i ove tri. Kasnije mo- žeš postati umješan koliko hoćeš, te možeš izdvojiti stotine bo- ja ako si to u stanju učiniti.

»Bjelkasti je sloj boja sadašnjeg položaja  spojne točke čo- vječanstva«, nastavio je don Juan. »Recimo da je to moderna boja. Vračevi vjeruju da štogod danas čovjek čini, sve je oboje- no bjelkastim sjajem. U neko drugo vrijeme  položaj  spojne točke čovječanstva odaje boju kotrljajuće energije koja je neo- bilježena; u drugo vrijeme, koje je od našeg mnogo udaljeni- je, odaje boju nalik jantaru. Boja je energije vračeva boja jan- tara, što znači da su energetski pripojeni ljudima koji su živjeli u dalekoj prošlosti.«

»Misliš li, don Juane, da će se današnja bjelkasta boja jed- noga dana promijeniti?«

»Da, ako je čovjek sposoban napredovati. Veliki je zadatak vračeva isticanje ideje da čovjek mora osloboditi svoju svjes- nost ograničenja društvenog poretka ako želi napredovati. Jednom kada svjesnost bude slobodna, namjera će se preusm- jeriti na nov put razvoja.«

»Misliš li da će vračevi uspjeti izvršiti ovaj zadatak?«

»Već su uspjeli. Oni su sami dokaz svog uspjeha. Druga je stvar uvjeriti i druge u vrijednost i značenje napretka i razvo- ja.«

Druga vrsta energije koju sam otkrio u našem svijetu, ali je nama strana, energija je izvidnika, energija koju je don Ju- an nazivao cvrčanje. Prebrojao sam na stotine pojedinosti svo- jih snova koji su, jednom kada bih ih vidio, postajale kuglice energije za koje se činilo da se roje, mjehureći se nekom unu- trašnjom energijom rasprskavanja.

»Imaj na umu da svaki izvidnik na kojeg ćeš naići nije pri- padnik  svijeta  anorganskih  bića«,  primijetio je  don  Juan.

»Svaki izvidnik na kojeg si dosad naišao, izuzevši plavog izvid- nika, bio je porijeklom iz tog svijeta, ali je razlog tome bio što te je svijet anorganskih bića progonio. Oni su upravljali cijelom predstavom. Sada si prepušten samome sebi. Neki od

izvidnika koje ćeš susretati neće biti iz svijeta anorganskih bića, već iz drugih svjetova, s udaljenijih razina svjesnosti.«

»Jesu li izvidnici svjesni samih sebe?, upitao sam.

»Svakako«,  odvratio je.

»Zašto s nama ne stupaju u dodir u trenutku kada smo budni?«

»Stupaju i u takve dodire. Naša je nevolja što nam je svjes- nost u tolikoj mjeri zaokupljena svakidašnjim svijetom da nam ne preostaje vremena obratiti pažnju na njih. U snovima nam je, međutim, otvoren dvosmjeran put: činjenica je da sanjamo. U snovima stupamo u dodir s izvidnicima iz drugih svjetova.«

»Postoji li neki način na koji se može ustanoviti jesu li iz- vidnici s neke od razina pokraj svijeta anorganskih bića?«

»Što je više njihova cvrčanja, to je veća udaljenost s koje dolaze. Čini se vrlo pojednostavljenim, ali je najbolje da svo- jem energetskom tijelu dopustiš neka ti kaže što je što. Uvje- ravam te da će činiti vrlo tanana razlikovanja i donositi valja- ne sudove u susretu sa stranom energijom.«

I opet je bio u pravu. Bez imalo muke moje je energetsko tijelo uspjelo razlikovati dvije vrste strane energije. Prvi su bili izvidnici iz svijeta anorganskih bića. Njihova je energija cvrčala umjereno. Nije bilo nikakvog glasnog zvuka, već su svoju pri- sutnost odavali pjenušanjem, nalik vodi koja počinje kipjeti.

Energija druge glavne vrste izvidnika ostavila je na mene dojam mnogo veće snage. Takvi su se izvidnici doimali kao da će se rasprsnuti. Vibrirali su iznutra kao da su napunjeni kak- vim plinom pod pritiskom.

Moji su susreti sa stranom energijom uvijek bili vrlo krat- ki jer sam punu pozornost posvećivao onome što me don Juan poučio da uočavam. Rekao je, »Sve dok točno ne znaš što činiš i što želiš od strane energije, moraš se zadovoljiti kratkim pro- matranjem. Sve što nadilazi kratki i letimični pogled može biti opasno i podjednako glupo kao i dražiti zmiju.«

»Zašto je opasno, don Juane?«, upitao sam.

»Izvidnici  su  uvijek vrlo  napasni  i vrlo  drski«,  rekao je.

»Moraju  biti  takvi  kako  bi  ovladavali  svojim  istraživanjima.

Zadržavanje naše pozornosti sanjanja isto je što i izazivanje njihove svjesnosti da se na nas usredotoči. Jednom kada us- redsrede svoju pozornost na nas, prisiljeni smo krenuti s nji- ma. A to je, dakako, vrlo opasno. Mogli bismo zapeti u svjeto- vima koji su iznad naših energetskih mogućnosti.«

Don Juan mi je objasnio kako postoji više vrsta izvidnika od onih što mi ih je ranije nabrojio. Na svojoj trenutnoj razini energije mogao sam se, međutim, usredotočiti na samo tri vrs- te. Prve dvije vrste opisao mi je kao najjednostavnije za pro- matranje. Njihove su pojave u našim snovima u tolikoj mjeri uočljive, rekao je, da namah izazivaju svu našu sanjačku po- zornost. Izvidnike treće vrste opisao je kao najopasnije u smis- lu nasilnosti i moći i zbog svoje skrivenosti pod tananim liko- vima u kojima se pojavljuju.

»Jedna je od najneobičnijih stvari na koje sanjači nailaze, a koju ćeš ti uskoro otkriti«, nastavio je don Juan, »treća vrsta izvidnika. Dosada si naišao na primjerke samo prvih dviju vrs- ta, ali je tome razlog što nisi gledao na pravo mjesto.«

»Koje je pravo mjesto, don Juane?«

»Iznova se pridržavaš samo riječi i onoga što je rečeno; ovoga je puta ključna riječ »pojedinost« za koju smatraš da je samo stvar, predmet. Najdrskiji se izvidnici skrivaju iza ljudi u našim snovima.  Najveće je iznenađenje za mene bilo kada sam se zatekao u trgovini tijekom svog sanjanja i usredotočio pogled na sanjačku prikazu moje majke. Nakon što sam izvik- nuo namjeru da vidim, pretvorila se u zastrašujuću kuglicu cvrčave energije.«

Don Juan je zastao kako bih promislio o onome što je re- kao. Osjećao sam se glupo pri pomisli da ću izvidnika pronaći iza sanjačke prikaze svoje majke.

»Zaista dodijava što su uvijek povezani sa sanjačkim pri- kazama naših roditelja ili bliskih prijatelja«, nastavio je. »Mož- da je to razlog zbog kojeg imamo osjećaj lakoće kada o njima sanjamo.« Njegov je osmijeh na mene ostavio dojam da uživa u mojim mukama. »Mjerenje od oka za sanjače znači pretpo- staviti da se treća vrsta izvidnika uvijek nalazi ondje  gdje se

osjećaju zatečenima pred svojim roditeljima ili prijateljima u snu. Dobro upamti savjet da se kloniš takvih sanjačkih prika- za. Oni su čisti otrov.«

»U kakvom je odnosu plavi izvidnik s ostalim izvidnici- ma?«, upitao sam.

»Plava energija ne cvrči«, odvratio je. »Nalik je našoj; ta- lasa se, ali je plava namjesto bijela. Plava energija ne postoji u prirodnom stanju našeg svijeta.

»To nas dovodi do teme o kojoj dosad nikada nismo raz- govarali. Kakve su boje bili izvidnici koje si dosad vidio?«

Sve do trenutka kada je to spomenuo, nikada o tome ni- sam razmišljao. Rekao sam don Juanu da su izvidnici koje sam vidio bili ružičasti ili crvenkasti. Odvratio je da su smrtonosni izvidnici treće vrste svijetlonarančasti.

Ustanovio sam da je treća vrsta izvidnika zastrašujućeg iz- gleda. Svakoga puta kada bih se susreo s nekim od njih, nala- zili su se iza sanjačkih prikaza mojih roditelja, posebice majke. Viđenje njihovih likova uvijek me je podsjećalo na kuglice energije koje su me napale u prvom hotimičnom vidjelačkom snu. Svaki puta kada bih naletio na jednog od takvih izvidni- ka, činilo se da me strana izrabljivačka energija nastoji zasko- čiti. Moje bi energetsko tijelo reagiralo s užasom čak i prije no što bih ih stvarno vidio.

Tijekom našeg slijedećeg razgovora o sanjanju,  upitao sam don Juana o potpunoj odsutnosti anorganskih bića u mo- jim vježbama sanjanja. »Zašto se više ne pojavljuju?«, upitao sam.

»Pojavljuju se samo u početku«, objasnio mi je. »Nakon to- ga nas izvidnici vode u svoj svijet u kojem nema potrebe za projekcijama anorganskih bića. Ako želimo vidjeti anorganska bića, izvidnik će nas ondje povesti. Jer, nitko, a pritom zaista mislim nitko, ne može sam putovati u taj svijet.«

»Zašto je tome tako, don Juane?«

»Njihov je svijet zatvoren. Nitko ne može ući ni izaći bez pristanka anorganskih bića. Jedino što možeš učiniti kada se nađeš u njegovoj unutrašnjosti, jest izviknuti svoju namjeru da ostaneš. Izgovoriti takvu namjeru glasno znači podstaći

struje energije koje se pokreću prema unatrag. U stara su vre- mena riječi bile nevjerojatno moćne. Danas to više nisu. U svi- jetu anorganskih bića nisu izgubile svoju moć.«

Don Juan se nasmijao i rekao kako nema nikakvog smisla da mi nastavi govoriti o svijetu anorganskih bića jer o njemu znam neizmjerno više od svih njegovih pratilaca zajedno.

»Postoji još samo jedna stvar u tom svijetu o kojoj nismo razgovarali«, rekao je. Zastao je jedan dugi trenutak, kao da traga za prikladnim riječima. »Ako bih stvar valjano razmot- rio«, stao je govoriti, »moja odbojnost prema djelatnostima starih vračeva sasvim je osobne prirode. Kao nagual osjećam odvratnost prema svemu što su činili. Kukavički su tražili uto- čište u svijetu anorganskih bića. Smatrali su kako u grabež- nom svemiru, koji nas je namjerio raščetvoriti, jedini mogući raj jest upravo njihov svijet.«

»Zašto su to vjerovali?«, upitao sam.

»Zato što je to istina«, rekao je. »Budući da anorganska bi- ća ne mogu lagati, priče koje pripovijeda sanjački izaslanik posve su istinite. Taj nam svijet pruža utočište, te našu svjes- nost produžava na gotovo cijelu vječnost.«

»Izaslanikove priče, iako su i istinite, na mene nemaju ni- malo utjecaja«,  rekao sam.

»Misliš li time reći da ćeš iskušati sreću na putu na kojem bi se mogao raspoloviti?«, pitao me je s prizvukom nelagode u glasu.

Uvjeravao sam don Juana da ne želim svijet anorganskih bića bez obzira na prednosti koje mi pruža. Činilo se da ga moja izjava neizmjerno veseli.

»Tada si spreman za posljednju tvrdnju koju ću ti reći o tom svijetu. Najužasniju tvrdnju koju mogu izreći«, rekao je smiješeći se, ali mu osmijeh nekako nije polazio za rukom.

Don Juan je u mojim očima, činilo mi se, tražio znak sla- ganja ili razumijevanja. Šutio je za trenutak.

»Energija koja je potrebna kako bi se pokrenula spojna točka vračeva dolazi iz svijeta anorganskih bića«, rekao je kao da se žuri sve izreći i konačno zašutjeti o tome zauvijek.

Gotovo da mi je srce stalo. Osjetio sam nesvjesticu i morao ustati kako bih osjetio čvrsto tlo pod nogama.

»Istina je«, nastavio je don Juan, »i baština starih vračeva koju su nam namrijeli. Slijede nas sve do današnjeg dana. To je razlog zbog kojih ih ne volim. Odbijam se prepustiti volji jednog vrača. Osobno, uvijek to odbijam učiniti. Nastojao sam i tebe odvratiti od toga. Bez uspjeha, međutim, jer te nešto privlači tom svijetu poput magneta.«

Razumio sam don Juana bolje no što sam mogao pomisli- ti. Putovanje u taj svijet uvijek mi je značilo, na energetskoj ra- zini, naboj mračne energije. Čak sam o tome i razmišljao na taj način i mnogo prije no što je don Juan izrekao svoju tvrdnju.

»Što možemo učiniti u vezi s time?«, upitao sam.

»Možemo poslovati s njima«, odgovorio je, »ali ih se ne možemo kloniti. Rješenje koje sam sam izabrao bilo je da uzi- mam njihovu energiju, ali da ne potpadam pod njihov utjecaj. To je poznato kao krajnje kočoperenje. Provodi se zadržava- njem neograničene slobode, iako nijedan vrač ne zna što je us- tvari sloboda.«

»Možeš li mi objasniti, don Juane, zašto vračevi moraju uzimati energiju iz svijeta anorganskih bića?«

»Ne postoji druga životna energija za vračeve. Kako bi po- micali spojnu točku na način na koji to čine, vračevima je po- trebna neobično velika količina energije.«

Podsjetio sam ga na tvrdnju koju je maločas izrekao; da je umnažanje energije neophodno za sanjanje.

»To je točno«, odvratio je. »Kako bi započeli sa sanjanjem, vračevi moraju iznova odrediti svoje pretpostavke i čuvati svo- ju energiju, ali takvo je preosmišljavanje vrijedno jedino u smi- slu postizavanja neophodne energije kako bi se počelo sanjati. Letjeti u druge svjetove, vidjeti energiju, oblikovati energetsko tijelo, i tako dalje, i tako dalje, druga je stvar. Za takve je po- stupke vračevima potreban naboj  mračne, strane energije.«

»Ali kako je uzimaju iz svijeta anorganskih bića?«

»Jednostavnim činom odlaska u taj svijet. Svi vračevi na- šeg pokoljenja moraju to činiti. Nitko od nas, međutim, nije u

dovoljnoj mjeri idiot da učini ono što si ti učinio. To je, među- tim, zato što nitko od nas nema sklonosti kakve imaš ti.«

Don Juan me je nato poslao kući kako bih promislio o sve- mu što mi je otkrio. Imao sam bezbroj pitanja, ali on nije htio čuti ni za jedno od njih.

»Na sva pitanja koja imaš sam možeš odgovoriti«, rekao mi je, mašući rukom na pozdrav.