1. dio
Nježan Put
Tao je poput bunara:
Koristi se, ali nikada ne presuši. On je poput vječne praznine,
ispunjene beskrajnim mogućnostima…
Tao se zove Velika majka, Prazan, ali neiscrpan, Rada beskrajne svjetove.
Uvijek je prisutan u vama. Možete ga upotrijebiti kako želite.
SNAGA SLABOSTI
Lao-Tzu piše o filozofiji snage slabosti. Mislim da je čudno što ljudi na Zapadu ne shvaćaju koliko je blagost snažna. Jedna od omiljenih Lao-Tzuovih analogija bila je voda. O vodi je govorio kao o najslabijoj tvari na svijetu, međutim, isticao je da se ništa ne može usporediti s vodom u prevladavanju čvrstih i snažnih stvari. Možete je rezati nožem, i ona će ga propustiti kroz sebe, no sama voda urezala je Veliki kanjon u čvrstoj stijeni.
Lao-Tzu rekao je i to da muškarac u sebi mora zadržati jedan ključni ženstveni element i da će onaj koji to učini postati kanal za cijeli svijet.
Ideal stopostotnog čvrstog momka, rigidnog, robusnog čovjeka s mišićima poput čelika zapravo je model slabosti. Vjerojatno pretpostavljamo da će takva čvrsta vanjština djelovati poput tvrde ljuske koja će nas zaštititi, međutim, većina vanjskih stvari kojih se bojimo pogađa nas zato što se bojimo vlastite unutarnje slabosti.
Sto se događa ako inženjer sagradi posve čvrst most? Da se, primjerice, most Golden Gate ili most George Washington ne ljuljaju na vjetru, da nimalo ne popuštaju i ne pomiču se, srušili bi se. Zato možete uvijek biti sigurni da muškarac koji se na površini pravi da je 100% muško duboko u sebi sumnja u svoju muškost. Ako si dopusti da bude slab, može iskusiti nešto što je zapravo njegova najveća snaga. To ne vrijedi samo za ljudska bića nego i za sva ostala živa bića.
DŽUDO
Nježan put
Filozofija snage slabosti koja je dospjela u Japan iz Kine kroz migraciju zen budizma nadahnula je zapanjujuće oblike samoobrane poznate kao džudo i aikido. Riječ džudo fascinantna je zato što znači ju, nježan, i do, put. Do je japanski način izgovaranja kineske riječi tao pa je to nježan tao, filozofija taa primijenjena na samoobranu.
Ta filozofija sadrži razne komponente, a jedan od temeljnih elemenata prakticiranja džuda jest razumijevanje ravnoteže - a ravnoteža je, naravno, temeljna ideja taoističke filozofije. Filozofija taa u svojim osnovama ima poštovanje prema prirodnoj ravnoteži. Ako ste osjetljivi, nećete narušiti tu ravnotežu. Umjesto toga, pokušat ćete otkriti što ona čini i slijediti je.
Drugim riječima, izbjegavat ćete pogreške poput temeljitog istrebljivanja insekata - nametnika ili unošenja zečeva u zemlju poput Australije bez razmišljanja o tome imaju li oni prirodne neprijatelje, zato što vas takvo ometanje prirodne ravnoteže neminovno vodi u nevolju. Filozofija ravnoteže prva je stvar koju moraju svladati svi praktikanti džuda i aikida, a ona je temeljno načelo taa.
Kad je riječ o načelima džuda, pitanje ravnoteže moguće je demonstrirati ako pogledamo što se događa kada pokušamo podići tešku rolu materijala. Bili bismo glupi kad bismo je pokušali uhvatiti na vrhu jer to bi pokazalo da uopće ne razumijemo zakone ravnoteže. Ako želite nešto podići, uhvatite to ispod središta gravitacije. Položite rame na taj predmet, potkopajte ga i podignite. To načelo prisutno je u džudu. Dio razumijevanja ravnoteže u džudu jest vježbanje hodanja na takav način da nikad ne izgubite centar: noge vam formiraju osnovu trokuta, tijelo je na vrhu i, kad se okrećete, uvijek nastojite zadržati noge otprilike ispod ramena. Na taj način nikad ne gubite ravnotežu. To je dobro vježbati u svakodnevnom životu, kao i u džudu.
Drugo načelo, onkraj razumijevanja i održavanja ravnoteže, kaže da se snazi ne treba suprotstavljati snagom. Kad vas napadne neprijatelj, ne suprotstavljate mu se. Umjesto toga, popuštajte mu, kao što matador popušta pred bikom. Zatim ga svladajte njegovom vlastitom snagom i načelom ravnoteže.
Zamislimo, primjerice, da me netko želi udariti iz nekog smjera. Umjesto da se branim i blokiram udarac, džudo me uči da preusmjerim snagu udarca. No, kada protivnik prolazi pokraj mene, moje koljeno se diže i zakači ga ispod točke ravnoteže. Protivnik pada punom težinom, a taj pad izazvan je njegovom vlastitom inicijativom i vašom primljivošću. Dopuštajući mu da izvede udarac do kraja, umjesto da ga blokirate, doveli ste ga u svoju klopku.
Isti stav opuštene nježnosti lijepo je vidljiv kad promatrate mačku kako se penje na drveće. Kada pada s drveća, ona se jednostavno pusti. Mačka se posve opušta i lagano slijeće na tlo. No, kad bi padala s drveta i iznenada odlučila da ne želi pasti, postala bi ukočena i napeta i nakon pada od nje bi ostala samo vreća slomljenih kostiju.
Na isti način, filozofija taa kaže da svi mi padamo s drveta u svakom trenutku naših života. Zapravo, u trenutku rođenja poletjeli smo niz liticu, padamo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato, umjesto da živimo u stanju stalne napetosti i grabimo svakojake stvari koje zapravo padaju s nama zato što je cijeli svijet nestalan, budimo poput mačke. Nemojmo se opirati.
Li
Obrasci prirode
Do sada, kao tipični filozof, pokušavao sam objasniti što je taoizam. Koliko god to čudno zvučalo, baš to ne treba činiti.
I još čudnije, ako sam vam uspio prenijeti nešto što ste stvarno razumjeli, ako sam uspio riječima razjasniti cijeli problem, zavarao sam vas. Jedan od razloga zbog kojih nam se život čini problematičnim, i jedan od razloga zbog kojih se služimo filozofijom u pokušaju rješavanja tih problema, je taj što nastojimo prilagoditi poredak univerzuma poretku riječi, a to jednostavno ne funkcionira.
No, ja i dalje pričam i pišem o istočnim filozofijama. Često sam govorio da prava osnova budizma nije niz ideja nego iskustvo. To, naravno, vrijedi i za taoizam, koji poput budizma priznaje da je iskustvo različito od riječi. Ako ste nešto okusili, čak i vodu, znate kakva je okusa. No, nekome tko ga nikada nije okusio ne možete ga objasniti riječima zato što on nadilazi riječi.
Poredak svijeta jako se razlikuje od poretka koji stvaramo pravilima naše sintakse i gramatike. Poredak svijeta nevjerojatno je složen dok je poredak riječi relativno jednostavan. Nastojanje da objasnimo život poretkom riječi je jednako nespretno kao pokušaj pijenja vode vilicom. Naše brkanje poretka logike i riječi s poretkom prirode razlog je zbog kojeg nam se sve čini tako problematičnim.
Kada kažemo da pokušavamo naći smisao u životu, to znači da se prema stvarnom svijetu pokušavamo ponašati kao da je niz riječi. Riječi su simboli i znače nešto drugo osim znakova stvorenih slovima, ali stvarni ljudi, planine, rijeke i zvijezde nisu ni simboli ni znakovi. Stoga poteškoća s kojom se susrećemo u pokušaju nalaženja životnog smisla leži u činjenici da pokušavamo ugurati vrlo složen poredak života u vrlo jednostavan sustav koji nije dorastao tom zadatku; to nas dovodi do niza nepredviđenih poteškoća.
U kineskom jeziku postoje dva termina koja označavaju ta dva različita poretka. Prvi je riječ tsu, koja znači "poredak izmjerenih stvari" ili "poredak zapisanih stvari". U nekom smislu ta riječ nosi značenje riječi "zakon", i iako katkad govorimo o zakonima prirode, oni nikada ne mogu biti tsu ako ih ne pokušamo opisati ili zapisati da bismo o njima razmišljali riječima.
Budući da se tsu odnosi samo na poredak stvari kada o njima razmišljamo u brojevima i riječima, Kinezi se služe drugom riječju, li, kojom opisuju stvarni prirodni poredak. To je neobičan i zanimljiv termin. Njegovo izvorno značenje je oznaka u žadu, god u drvetu ili vlakno u mišiću, a veliki poznavalac kineske misli, Joseph Needham, preveo ga je kao "organski obrazac". On se odnosi na složeni obrazac koji vidimo kada, primjerice, gledamo plinovitu maglicu koja ima izrazito neodređen oblik ili kad gledamo slojeve koji oblikuju obrasce u stijeni i vidimo veličanstvene nabore koje je nevjerojatno teško opisati, ali lako shvatiti vidom i osjećajima. No, takav poredak nikada ne možemo pretvoriti u riječi. Zbog toga, pokušaj pronalaženja smisla i reda u životu uvijek će biti neuspješan.
Poredak li, ili beskrajna složenost organskog obrasca, ujedno je i poredak naših tijela, mozgova i živčanih sustava. Mi zapravo živimo po tom poretku, jer kako sam često govorio, ne otkrivamo riječima ni uređenim mislima način na koji razvijamo vlastita tijela, strukturiramo kosti i reguliramo metabolizam. Zapravo, nemamo pojma kako nam to polazi za rukom, nemamo pojma kako razvijamo svijet, kako razmišljamo i kako donosimo
odluke. Mi te stvari činimo, ali procesi i poredak fizičkog tijela u njihovoj osnovi potpuno su nam nepoznati. Iako činimo te stvari, ne možemo ih u potpunosti opisati.
Cijelo vrijeme oslanjamo se na taj čudan i neraspoznatljiv oblik prirodnog poretka. To je osnova svega što činimo, a čak i kad pokušamo nešto shvatiti i opisati to riječima, a zatim donesemo odluku na temelju tog procesa, još se uvijek nesvjesno oslanjamo na poredak koji ne možemo shvatiti. Taj poredak tvori našu temeljnu narav, ali previše smo joj blizu da bismo je mogli vidjeti - zato je praćenje taa umjetnost pronalaženja puta u vlastitu prirodu osjećajem.
Međutim, u procesu našeg odgoja, a osobito u procesu obrazovanja, naši roditelji i učitelji brižljivo nas uče da se ne oslanjamo na svoje spontane sposobnosti. Podučavaju nas da otkrivamo stvari razmišljanjem, a prvi zadatak nam je da naučimo nazive svih stvari. Na taj način učimo sve objekte u svijetu promatrati kao odvojene objekte.
Drvo je drvo. Ono počinje s korijenom, završava s lišćem na granama, i to je to. Isto tako, uče nas da se ponašamo dosljedno, gotovo kao da smo likovi u knjizi, a znate kako kritičari mrze autora čiji likovi nisu dosljedni. Kad bismo stvarno uvijek bili dosljedni u životu, bilo bi to vrlo dosadno, ali mislim da katkad, u tom pogledu, upute za život dobivamo iz književnosti i pokušavamo nametnuti dosljednost povrh naše prirodne, stalno promjenjive spontanosti.
Budući da nas odgajaju tako da od sebe učinimo nešto smisleno i da postanemo odgovorni za sebe, od nas se uvijek očekuje da budemo u stanju racionalizirati svoja djela u riječi. Kada to pokušamo postići, unutar sebe stvaramo svojevrsno drugo "ja", što se u zenu zove "ja koje promatra". To "ja koje promatra" može biti vrlo dobra stvar, ali nam može i uzrokovati probleme te cijelo vrijeme davati komentare o tome tko smo i što činimo. Ono pita: "Sto će reći drugi ljudi? Ponašam li se prikladno? Ima li to što činim ikakvog smisla?"
Sociolog George Herbert Meade nazvao je to "internalizirani drugi". To znači da imamo svojevrsnu unutarnju sliku, nejasan osjećaj o tome tko smo i što nam o nama govore reakcije drugih ljudi na nas. Tu reakciju gotovo neizbježno saznajemo kroz riječi i misli drugih ljudi, ali ubrzo učimo i sami davati komentar. Svaka misao ili opservacija tada se uspoređuje s idejom koju smo formirali. Stoga ta slika postaje internalizirana - drugo ja koje cijelo vrijeme komentira ono što čini prvo ja - i u bilo kojoj situaciji moramo racionalizirati razlog zbog kojeg je neko ponašanje usklađeno s tom slikom, ili se prisiliti na promjenu tog ponašanja, ili ga ne promijeniti i osjećati grižnju savjesti zbog toga. Poteškoća u tome je činjenica da smo, iako je za civiliziranu komunikaciju i osobne odnose izrazito važno unijeti smisao u ono što činimo mi i drugi ljudi te opisati sve to riječima, ipak time ograničeni.
Svi smo se divili dječjoj spontanosti i svježini. Žalosno je da djeca, odrastajući, postaju sve samosvjesnija. Na taj način ljudi često gube svoju svježinu. Čini se da se sve više ljudi pretvara u proračunata stvorenja koja žele da sve bude po njihovom.
Ljudi ometaju sami sebe zato što se stalno promatraju i propituju. Oni uvijek pokušavaju uklopiti poredak svijeta u poredak smisla, misli i riječi. Zato djeca gube svoju prirodnost i spontanost. Zbog toga se divimo ljudima bilo da je riječ o mudracima ili umjetnicima koji u zreloj dobi povrate djetinji duh i svježinu. Njih više ne muči to što ljudi misle ili govore. To je šarm koji obavija taoističke mudrace drevne Kine.