Obilje problema sa kojima se sada suočio bilo je toliko da je izgledalo kao da je to sve nerješivo. Naslijedio je zemlju koja je sasvim bankrotirala, zemlju koja je bila porobljena tiranskim Versajskim ugovorom i osuđena na beskonačno ropstvo i dugove. Sam njemački narod bio je podijeljen na sljedbenike Hitlera i njegove nacističke partije, i sljedbenike komunista, boljševika i Židova, koji su još uvijek imali neograničenu kontrolu nad svom imovinom i financijama zemlje. Njemačka nije imala kolonije, nije imala kredita po svijetu. Bila je potpuno razoružana usred neprijateljski raspoloženog svijeta koji je okruživao njenu malu zemlju, koja, recimo, nije bila veća od države Teksas. Zemlja je bila u bijedi i beznadno bez ideja. Više od šest milijuna nezaposlenih su turobno buljili u maglovitu budućnost. Poslije trinaest godina očajničke borbe, usamljeni nepoznati vojnik iz Prvog svjetskog rata ne samo da je postao glava njemačke vlade, već je postao i vođa njemačkog naroda. I više od toga, postao je simbol njemačkog naroda. I još više od toga, postao je simbol i vođa svih bijelih naroda širom svijeta u njihovoj borbi protiv židovskog čudovišta.

Od vremena kada je Hitler, u siječnju 1933. godine stigao na vlast, kao da se po Njemačkoj širilo čudo. Vrlo brzo je njemački narod počeo dobivati nadu, ponos i cilj. Sa njegovim genijem za inspiraciju, organizaciju i vodstvo, za dvije godine, dok je ostatak svijeta još uvijek bio zahvaćen depresijom i nezaposlenošću, Hitler je potpuno riješio problem nezaposlenosti njemačkog naroda. Sada su svi radili. Građene su nove, velike, super autoceste. Prosječan radnik se počeo nadati da će ponovno imati vlastiti dom. Radni ljudi koji su prije toga sebi jedva mogli priuštiti bicikl, sada su mogli kupiti Volkswagen. Iako je Njemačka bila potpuno razoružana i bespomoćna, Hitler je ponovno uveo služenje vojnog roka, izgradio njemačko naoružanje i stvorio od nje naciju od koje su zazirali i koju su poštovali njeni neprijatelji.

Židovi su izbačeni iz kancelarija, iz sudova i iz vlade. Uvedeni su rasni zakoni koji su zabranjivali Židovima da budu građani Njemačke. Više se nije toleriralo da Židovi zauzimaju položaje na sveučilištima i fakultetima, gdje su mogli da skrenu i zagade umove njemačke mladosti. Židovi su bili protjerani iz pravničke profesije. Bili su uklonjeni sa vodećih položaja u kazalištima, u drami i kulturi; bili su sklonjeni sa vodećih položaja u bankarstvu, u informativnim medijima i na polju nacionalne promidžbe. Suprotno svim židovskim lažima, koje su kružile o ovom periodu u Njemačkoj, prema Židovima se nije fizički loše postupalo. Nitko od njih nije bio ni ubijen ni zatvoren, niti im je na bilo koji način netko naudio, osim kada su u pitanju bili zločinci. I prema njima se postupalo kao prema svim ostalim zločincima, uključujući i kriminalce njemačke nacionalnosti. Međutim, pošto im je okrnjena moć, mnogi Židovi su odlučili napustiti Njemačku, na veliko olakšanje samog njemačkog naroda.

Jednom oslobođeni od židovske dominacije i židovskog pokoravanja, Nijemci su se ujedinili i čudo se dogodilo. Doprinos za čudesan njemački oporavak pod Hitlerom mora biti pripisan i njegovom inspirativnom vodstvu. Njegov genije za organizaciju, kao i sposobnost njemačkog naroda da proizvodi i stvara bili su glavni činitelji njemačkog oporavka.

Međutim, važna stvar koju je Hitler poduzeo da bi zaustavio ekonomski pad Njemačke sastojala se u tome što je oslobodio njemački monetarni sustav od kamatnih stopa židovskih bankara. Hitlerova vlada je izdala njemački novac - novac koji nisu izdali židovski bankari i koji nije imao pokriće u židovskom zlatu. Ovaj novac je imao pokriće u sposobnosti Njemačke da proizvodi. On nije bio podređen manipulacijama židovskih banaka, niti tečajnom listom. Bio je izdan bez kamata, oslobođen židovskih interesa i židovskih manipulacija. To je nešto u čemu ni jedna zemlja nije nikada uživala, a ni danas ne uživa. Ovaj čimbenik je imao ogromnu važnost u neviđenom oporavku koji se širio Njemačkom tridesetih godina.

Nemoguće je pobrojiti brojna dostignuća koja su ostvarena za vrijeme mirnodopskog doba Njemačke između 1933. i 1939. godine. Da bi se to uradilo potrebni su tomovi knjiga o povijesti. Niti imamo prostora da to uradimo, niti je to cilj ovog našeg rada. Stoga ću samo kratko spomenuti neka od najsjajnijih dostignuća ovog izuzetno produktivnog perioda u povijesti Bijele rase.

Po uspostavljanju vlasti u Njemačkoj, Hitler je izveo političku, ekonomsku i društvenu reorganizaciju Njemačke tako što je ozakonio Nacističku partiju kao jedinu političku partiju, srpnja

1933. godine; započeo je vjersku suradnju među Nijemcima srpnja 1933. i travnja 1935; uredio nacionalnu instituciju rada, siječnja 1934; imenovao dr. Josepha Goebbelsa za koordinatora promidžbe i kulturnog života; izbacio neposlušne članove partije i opasne političke protivnike u lipnju 1934; “Pobunjenici su poraženi” upozorio je Hitler, “u skladu sa čvrstim zakonima koji su vječno isti”. Nakon smrti von Hindenburga, u kolovozu 1934. godine, Hitler je u sebi sjedinio funkciju predsjednika i kancelara Reicha i uzeo titulu Führera (vođe).

Od 1933. do 1938. godine, Hitler je iz većine profesija povukao Židove, zabranjujući im vodeća mjesta u poslovima i donio Nuremberške zakone koji su zabranjivali i regulirali unutrašnje odnose “između Židova i građana njemačke ili srodne krvi”.

Za vrijeme revolucije 1933-1939. godine, Hitler je uspio organizirati, obrazovati i podignuti mladost Njemačke; da izmjeni nacionalnu psihologiju, od očajničke do pune povjerenja u odnosu na njegov Treći Reich; smanjiti nezaposlenost Nijemaca mjerama koje su kulminirale u četverogodišnjem planu od rujna 1936. godine i dopunskim planovima za kompletno ponovno naoružanje.

S obzirom da je znao da će Židovi učiniti sve da pobune okolne narode, kako bi razbili njegov novi, slobodan od Židova, uspješni Reich, Hitler je od početka vodio planske pripreme za rat, ukoliko bi on bio neophodan za obranu njegove domovine i njegovog naroda. Ipak, on je pružio ruku prijateljstva svojim susjedima, među kojima su njihove Židovske gazde zagovarale početak rata i mržnju prema Njemačkoj. Hitler je ponovno uspostavio redovno služenje vojnog roka u ožujku 1935. godine i, drugim riječima, pocijepao tiranski versajski sporazum. Ponudio je mir Zapadnim silama u svibnju 1935. godine. Ponovno je zauzeo i učvrstio Rajnsko područje i odbio prihvatiti Pakt iz Locarna, iz ožujka 1936. godine. Jedan od njegovih najvećih trijumfa bio je priključenje njegove rodne Austrije Njemačkoj, 14. ožujka 1938. godine.

Ujedinjenje njemačkog naroda Austrije i Njemačke željeli su i težili mu milijuni Nijemaca kroz mnoge generacije. Kada je “Anschlus” ili političko ujedinjenje Njemačke i Austrije ostvareno, Hitler je trijumfalno ušao u Beč, u grad koji mu nije dao ništa osim teškog rada i tuge u mladosti. Bez sumnje je najljepši sat Hitlerovog života bio obraćanje njemačkom narodu u Beču, koji je podivljao od entuzijazma i trijumfa.

Još uvijek je bilo više od tri milijuna Nijemaca van granice, u Čehoslovačkoj, u pokrajini nazvanoj Sudet, koja je odcijepljena od Njemačke izdajničkim versajskim sporazumom. Židovi su sada proganjali, ubijali i mučili ta tri milijuna Nijemaca. Bila je to situacija koju nijedan častan Nijemac više nije mogao tolerirati. 29. rujna 1938. godine premijeri Velike Britanije i Francuske i Talijanski Ducce su se sastali u Münchenu da saslušaju Hitlerove zahtjeve za odcjepljenje Sudetske pokrajine od Čehoslovačke. Do sredine listopada, njemačke trupe su okupirale ovu pokrajinu i tri milijuna Nijemaca je ponovno sjedinjeno sa svojom domovinom. Petnaestog ožujka 1939. godine njemačke trupe su okupirale i prisvojile ostatak Čehoslovačke, mješavinu nacionalnosti, prethodno dijela Austrijskog carstva, ali umjetno pretvorenog u posebnu državu versajskim sporazumom.

Versajski sporazum je, također posadio, na duge staze, sjeme razdora između Njemačke i Poljske, neodgovorno otkidajući ogromni dio zemlje usred istočne Pruske i dajući ga Poljskoj, čime je presjekao Njemačku na dva dijela. Možemo zamisliti kako bi to izgledalo ovdje u našoj zemlji, u Americi, kada bi se usjekao koridor posred Teksasa, koji odvaja donji dio. I kada bi se on dodijelio, recimo, Meksiku. To su prevrtljivi Židovi učinili Njemačkoj versajskim sporazumom iz 1919. godine. Štoviše, s obzirom da Židovi kontroliraju okolne zemlje, koje su prepune mržnje i želje za ratom protiv Njemačke, oni ponovo primoravaju istu taktiku ubojstva, mučenja, maltretiranja Nijemaca koji žive u poljskom koridoru, u predjelu koji je stoljećima pripadao Njemačkoj. Opet su Nijemci priskočili u pomoć svojoj braći po krvi. Ponašajući se u skladu sa svojom nacionalnom čašću, oni nisu mogli sjediti nezainteresirani i gledati kako njihovu braću Nijemce ubijaju, maltretiraju i muče preko granice, naročito ne na zemlji koja s pravom pripada Njemačkoj.

Hitler je učinio sve da pokuša riješiti mirnim putem ovaj problem. Kada je uvidio da demokratske vlade, koje su kontrolirali Židovi, ne žele biti odgovorne, ni na bilo koji način se dogovoriti, Hitler je Poljacima dao ultimatum. Ovaj ultimatum je u Poljskoj arogantno odbačen i 1.

rujna 1939. godine njemački Wehrmacht je krenuo na Poljsku i potpuno razbio poljske snage i njihovu vladu u kratkom periodu od tri tjedna.

Francuska i Engleska, koje su tada potpuno kontrolirali Židovi, kao i što ih u suštini kontroliraju i danas, iskoristile su ovaj razlog da objave rat Njemačkoj, tobože da bi branile Poljsku. Činjenica je da oni nisu imali namjere spašavati Poljsku, već im je cilj bio da razbiju Njemačku koja se oslobodila od Židova, ali se o tome danas ne govori.

Svi znamo što je slijedilo. Uz pomoć promidžbe i novca, od Židova kontrolirane vlade u ostatku svijeta, uključujući i Sjedinjene Države, jedna za drugom uvlačene su u prijevaru objavljivanja rata njemačkom narodu.

Umjesto da slijede primjer njemačkog naroda i omoguće mu da pomogne ostalom dijelu bijelih naroda da se oslobodi od Židova, siroti, zaluđeni bijeli narodi Sjedinjenih Država, Engleske i Francuske sebi su dozvolili da budu iskorišteni, kao gomila stoke, ne samo da pomognu Židovima u uništenju Njemačke i Nijemaca, već na kraju i da dovedu do vlastite propasti.

I opet, naš cilj ovdje nije da pregledamo povijest Drugog svjetskog rata. Nju je razmatrao i pisao o njoj (i kvario je) židovski tisak, u tisućama knjiga i desetinama tisuća članaka. Mi svi znamo da su židovski klaunovi, kao što su ludi super egoista Franklin D. Roosevelt i pijani cionistički agent Winston Churchill, uspjeli u laganju, varajući svoje narode, uvodeći ih u rat na pogrešnoj strani.

Njemački narod, sa jednim od najvećih vođa koje je Bijela rasa ikada imala, borio se hrabro i časno. Njegova slavna dostignuća će zauvijek ostati upisana na stranicama povijesti, gdje se herojstvo bilježi. Ipak, Njemačka, koja je imala samo šest godina da se oporavi od financijskog, industrijskog i duhovnog bankrota, zemlja koja je bila veličine Teksasa, bila je sposobna izdržati četiri i pol godine prije nego što ju je slomio veliki dio ostatka svijeta, uključujući tu ogromne resurse Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetske Rusije.

Ponavljamo, naš cilj ovdje nije da razmatramo  povijest tragičnog Armagedona, ovog žalosnog bratoubilačkog rata u kojem su bijela braća ubijala bijelu braću, pri čemu se jedna polovina borila za svoj opstanak i oslobađanje od židovske čizme, a druga strana pod otrovnim utjecajem smrtnih neprijatelja, prevrtljivih međunarodnih Židova. Naš cilj je da skiciramo te događaje i izvučemo lekcije i zaključke iz ovog pregleda.

Koje lekcije možemo naučiti iz ove snažne epizode u povijesti koja je trajala manje od 25

godina?

Kao prvo, možemo biti silno ponosni na to da Bijela rasa može izroditi tako velikog i

sjajnog vođu koji je bio utjelovljen u liku Adolfa Hitlera. S druge strane, ne možemo a da ne budemo neopisivo osramoćeni što su mnogi bijeli ljudi bili tako glupi da nisu uspjeli prepoznati velikog genija u svojoj sredini. Drugo, moramo pognuti glave od sramote što su bijeli ljudi dovoljno slabi da dozvole sebi da ih zalude prevrtljivi Židovi i sruše im mogućnosti za spasenje i slobodu od jezive svjetske napasti, judaizma.

Možemo, međutim, biti strašno ohrabreni i zadovoljni činjenicom da je židovska moć bila u stvari razbijena širom Europe. Štoviše, Hitler i njemački narod su došli nadomak oslobađanja ostatka čovječanstva od tiranije međunarodnih Židova. Da se prst sudbine samo malo drugačije umiješao u okolnosti, trajna pobjeda bila bi na strani bijelog čovjeka.

Na primjer, da se sve dogodilo samo malo kasnije, ne samo da je moguće, već je i vrlo vjerojatno da bi njemački znanstvenici u obnovljenoj i energičnoj Njemačkoj, usavršili atomsku bombu prije nego što je to bilo moguće u dekadentnim i depresijom vođenim Sjedinjenim Državama. Samo zbog rata i njegovog pritiska, Sjedinjene Države su se usudile poduzeti tako ogroman projekt. Da je rat bio odgođen, recimo za samo tri ili četiri godine, vrlo je vjerojatno da bi Njemačka prva imala atomsku bombu, a da ju je imala prva, povijest bi se drugačije okrenula i bila bi naklonjena Bijeloj rasi, a katastrofalna po židovsku rasu.

Ili, da se vođa sličan Hitleru pojavio tijekom tridesetih godina u Sjedinjenim Državama, stvari bi se sigurno preokrenule za Židove i za sudbinu Bijele rase. Imali smo nekolicinu vođa koji su obećavali, kao što je bio Huey Long u Louisiani - koga je, usput, ubio jedan židovski liječnik - ili

Charles Lindberg, koji je mogao predvoditi američki narod. Na žalost, Lindberg nije imao dovoljno potrebnog duhovnog materijala.

Ili, da je onaj pijani židovski klaun, Winston Churchill propatio zbog bilo čije smrti, za vrijeme bitke za Britaniju, volja britanskog naroda bi se možda slomila a sa njom i napori neprijatelja njemačkog naroda.

Ili možda, da prva zima kada su Nijemci osvojili Rusiju 1941. godine nije došla tako nesretno rano, i da nije bila tako strašno surova, Nijemci bi možda pokorili Rusiju u prvoj godini. Pošto bi srušili ruski otpor, mogli organizirati ogromne prirodne resurse te zemlje i osigurati široku divnu osnovu, pa tada ostatak svijeta ne bi mogao da ih sruši ni pod kakvim okolnostima.

Ili je moglo doći do otkrića nekih drugih tehničkih izuma na strani Nijemaca, kao što su rakete V-2, koje bi Nijemcima dale početnu prednost, vodstvo u ratu i odlučnu pobjedu.

U svakom slučaju, možemo pretpostaviti da je pobjeda mogla lako pripasti bijelom čovjeku, koji se borio za svoju slobodu protiv svjetske židovske zavjere. Činjenica je, da je zamalo bilo tako, i da je posljednja stvar koju Bijela rasa treba zaboraviti jest ideja da je pobjeda nad židovskom međunarodnom zavjerom neminovna. Naš manifest sudbine je da postepeno postanemo superiorni u svijetu. Moramo zauvijek to imati na umu, sa nepokolebljivom odlučnošću i nesmanjenom strašću. Potpuna pobjeda bijelog čovjeka je od najveće važnosti za njegov opstanak. Za bijelog čovjeka je nadmoć ili nestanak. Bijeli čovjek nije stvoren da bude rob parazitskoj rasi koja nije bila sposobna da stvori ni kulturu.

Danas imamo neoborive dokaze od strane samih Židova sa kakvom su zebnjom gledali na Hitlerovu filozofiju. Blizu trideset godina nakon Hitlerove smrti, teško da je moguće uzeti novine u kojima nećete vidjeti odštampane neke gnusne laži o Hitleru. Jedva da možemo uključiti televizor a da se nekako, negdje, ne ubaci poneka uvredljiva opaska, brzi napad na Hitlera. Kao i prilikom napada na Rimljane, Židovi uporno i stalno napadaju i diskreditiraju ono što je najbolje u Bijeloj rasi. Kao rezultat, čak su i danas Adolf Hitler i Rimljani, napadani od strane židovskog podlog aparata, mnogo više od ijedne druge mete.

Ima, međutim, nekoliko stvari u nacističkoj filozofiji i Hitlerovom programu koje bismo trebali prepoznati i iz njih izvući pouke.

Jedna od osnovnih slabosti Hitlerovog programa jest ta što je on u potpunosti zasnovan na uskoj bazi superiornosti njemačke rase, umjesto na superiornosti cjelokupne Bijele rase. Povijest prilično jasno pokazuje da je britanska nacija imala volje, energije i genija za građenje britanskog Imperija, imperija koja je zauzimala otprilike jednu četvrtinu zemljine površine. Znamo i da je francuski narod proizveo ogroman izvor energije i vojnih uspjeha pod vodstvom  Napoleona. Sasvim je jasno da su se veliki geniji pojavljivali, na polju umjetnosti, kod naroda kao što su Nizozemci, Francuzi, Talijani, Englezi, Belgijanci i ostali. U području glazbe imamo velike genije u Italiji kao što su Verdi, Puccini, Mascagni i mnogi drugi. U znanosti postoje mnogi bijeli geniji, iz raznih naroda, koji su doprinijeli u sferi kemije, fizike, matematike i tehnologije. Na polju otkrića, imamo ljude kao što su Colombo, kapetan James Cook i stotine drugih.

U svakom slučaju, i bez daljnjeg razrađivanja ove teme, potpuno je jasno da je programska osnova morala biti proširena tako da uključi sve bijele ljude općenito. Hitlerov poziv se, prije svega, odnosio na Nijemce, dok mi, uz dužno poštovanje prema Adolfu Hitleru, vjerujemo da je njegova namjera bila da radi na spasenju bijelih naroda kao cjeline. Ali, na nesreću, da bi dobio organiziranu bazu za borbu, prvo je morao organizirati njemački narod. To je radio na početnim osnovama koje su ujedinile njemački narod i obilježile Britance i Francuze kao prošle i buduće neprijatelje. Danas možemo samo nagađati da li je to moglo biti urađeno na drugačiji način uzevši u obzir tako kratko vrijeme koje je imao da spriječi potpuno podčinjavanje Njemačke kandžama boljševizma. U svakom slučaju, žalosno je što su srce i duša nacionalsocijalističke filozofije zasnovani na temeljima isticanja samo njemačkog naroda i ispoljavanja pangermanizma.

* * * * *

Ideološki, mi iz Kreativističkog pokreta ovdje se rastajemo sa nacionalsocijalizmom. Mi se zalažemo za rasni socijalizam, a ne nacionalni socijalizam. Mi vjerujemo da je nacionalizam ideja koja dijeli ljude svijeta, a ne sila koja ih ujedinjava. Kao religija, korišten je da bi dijelio bijeli narod svijeta stoljećima, putem ratova i razaranja. Nisu se samo Francuzi borili protiv Engleza, a Englezi i Francuzi protiv Nijemaca itd., već su, za vrijeme rata između Austrije i Prusije, čak Nijemci ubijali Nijemce, sve pod maskom nacionalizma.

Stoga mi odbacujemo nacionalsocijalizam i zamjenjujemo ga rasnim socijalizmom. Nismo posebno zainteresirani da li je bijelac Englez, Francuz ili Norvežanin. Naša zajednička nit je rasa a ne narodnost. Židovima je stoljećima svejedno da li je netko od njih Amerikanac, Englez ili Nijemac. Zajednička veza je njihova rasa i njihova krv. Njihova snaga najviše leži u ovoj usađenoj rasnoj lojalnosti.

Nismo zainteresirani ni za to da li je čovjek Nordijac, Alpski ili Mediteranski tip. I to je vrlo uska podjela i isključuje mnogu našu dobru bijelu braću. Mi stoga uvijek govorimo o Bijeloj rasi a ne o Arijcima, Kavkazcima itd.

Mi također moramo razmišljati na duge staze o lojalnosti prema Bijeloj rasi. Nikada više ne smijemo biti uhvaćeni u mrežu nacionalizma kao sredstva podijele, koje je korišteno da izazove ratove među pripadnicima Bijele rase.

Iz ovog razloga zasnivamo našu cjelokupnu vjeru na rasnom socijalizmu, a ne na nacionalnom socijalizmu. Ova razlika je naše glavno obilježje. U slijedećem poglavlju dalje obrazlažemo ovu ideju.

* * * * *

Druga primjedba koju imam u vezi sa Adolfom Hitlerom i njegovim programom odnosi se na to što je on baziran na političkoj osnovi, umjesto da je otišao do kraja i postavio ga na religijsku osnovu. Hitler se nikada nije zaista uhvatio u koštac sa kršćanstvom, umjesto toga, on ga je tolerirao i pokušao živjeti sa njim. Nigdje nije ukazano da je kršćanstvo židovska tvorevina, nametnuta Bijeloj rasi da bi je uništila. Dok je Hitler pokušavao da živjeti sa, i pustiti da živi sve što se odnosi na kršćansku religiju, oni su je okrenuli protiv njega svim silama. Katolička crkva je, iz svog svjetskog sjedišta u Rimu, surađujući sa Židovima i komunistima, uradila sve moguće da umanji žestinu kojom se njemački narod borio za slobodu od svjetske židovske zavjere. Protestantska crkva nije bila ništa manje agresivna i fanatična u svojoj kampanji da poruši ovaj veliki rasni bunt. Čak i u samoj Njemačkoj, katolička i protestantska crkva su se borile protiv Hitlera na svakom koraku i koristile svoj moralni duhovni utjecaj da dijele ljude i huškaju ih protiv vlastitih vlasti. Čak i tijekom kritičnog ratnog perioda, crkvene vođe u Njemačkoj su počinile neopisiva djela izdaje protiv svog vlastitog naroda i vlade, kada se ova upustila u bitku na život i smrt.

Sasvim je jasno da je religija, koja propovijeda da su Židovi od Boga izabrani narod, da imaju divan dogovor sa Gospodom, da su nedodirljivi zato što je Gospod rekao: “Proklet ću one koji proklinju vas i blagoslovit ću one koji blagoslove vas”, potpuno nespojiva sa filozofijom nadmoći Bijele rase. Stoga vjerujem da je Hitler obavio samo dio posla uklanjajući je sa političkih i vojnih osnova, umjesto da je osnovao potpuno novu religiju, koja bi usmjerila i ujedinila cijelu Bijelu rasu svijeta nasuprot obojenim rasama.

Također, činjenica da je stvorio savez sa japanskim imperijem, imperijem žute rase, je nešto što umanjuje cjelokupan koncept nadmoći Bijele rase.

Ipak, da bismo ostali pošteni prema Hitleru, mislimo da on, pod pritiskom vremena i zbog brzine, možda, nije imao drugog izbora. Možda bi, da je pobijedio u ratu i da je čvršće kontrolirao resurse i načine pomoću kojih bi nastavio dalje sa revolucionarnim promjenama, došlo do nekih neslaganja sa crkvom i njihovim prevarantskim i dvoličnim potkopavanjem Bijele rase. Možda, ali na tom stupnju i pod tim okolnostima, on nije bio u stanju to uraditi.

On je organizirao Hitlerovu mladež i u njih usadio sasvim novu filozofiju  “Krvi, Zemlje i

Časti”. Sigurno da omladina koja je bila indoktrinirana novim rasnim idejama nije bila ohrabrivana

da odlazi u crkvu. Svećenici i pastori su bili užasno ljubomorni na utjecaj koji je filozofija Nacističke partije vršila nad omladinom, zbog čega su gubili mladež. Da je Hitler pobijedio u ratu i da je imao više vremena, vjerujem da bi to, bez sumnje, rezultiralo propadanjem kršćanske crkve i postupnim zamjenjivanjem te samoubilačke filozofije novom i snažnom rasnom ideologijom baziranom na opstanku i nadmoćnosti Bijele rase.

Bilo kako bilo, čvrsto sam uvjeren da opstanak kršćanske religije i opstanak Bijele rase ne idu zajedno. Ili će kršćanstvo opstati dovoljno dugo da uništi Bijelu rasu, u kom će slučaju i kršćanstvo biti zajedno sa njom uništeno, ili će se Bijela rasa opametiti, osloboditi se samoubilačkih kandži kršćanske filozofije i osnovati svoju vlastitu filozofiju baziranu, na nadmoćnosti svoje velike rasne sudbine.

* * * * *

Prvi put sam čitao Hitlerov “Mein Kampf” u originalu, na njemačkom jeziku, kada sam imao dvadeset godina. Puno puta sam ga ponovo čitao na engleskom. Iako mislim da je to jedna od najvećih knjiga svih vremena, ne vjerujem da je ona, u bilo kojem smislu, odgovor na problem Amerike danas, u sedamdesetim godinama. Ima mnoge nedostatke. Neki od njih su: a) bazirana je na političkom prilazu, umjesto na religioznom; b) naglašava pan-germanizam, prije nego Bijelu rasu kao cjelinu; c) ne dolazi u sukob sa židovskim kršćanstvom, što joj je najveći propust. Već sam ovo spomenuo u pogledu nacionalsocijalizma. Postoji, međutim, nekoliko drugih činjenica koje je čine potpuno neadekvatnom kao program za Bijelu rasu današnje Amerike.

Na prvom mjestu, knjiga je pisana 1924. godine, pred skoro pedeset godina, u poraženoj, ratom razorenoj Njemačkoj, zemlji sa potpuno drugačijom situacijom od one u kojoj je Amerika danas. Mada su uzroci njemačkih problema tada bili isti kao i uzroci naših današnjih problema - međunarodni Židovi - ipak, naša situacija je sasvim drugačija. Dok je Njemačka dvadesetih godina bila očajnički siromašna i gladna, mi u Americi sedamdesetih godina, ako ništa drugo, bar prividno, uživamo u najvećem bogatstvu u povijesti čovječanstva. Dok je Njemačka bila poražena nacija, okovana monstruoznim versajskim sporazumom, to ima malo ili nikakvog utjecaja na prosječnog Amerikanca današnjice. Ipak, u velikom dijelu ove knjige Hitler rastjeruje zla versajskog sporazuma. Glad i nezaposlenost harali su Njemačkom dvadesetih godina.

Danas, u Americi, ove činjenice su irelevantne za prosječnog američkog radnika, niti on čak i zna o čemu se radilo u versajskom sporazumu. Mi, stoga, shvaćamo da za prosječnog Amerikanca “Mein Kampf” ne samo težak za razumijevanje već i za čitanje i nije inspirativan.

Naši problemi su potpuno drugačiji. Tako su Nijemci bili, po rasi, jedna vrsta sa Židovima u svojoj sredini. U Americi je rastuća plima crnaca zastrašujuća i kobna realnost koje je svaki Amerikanac svjestan. Međutim, uz Židove, liberale i komuniste koji zagovaraju rasno miješanje na sav glas, prosječan bijeli Amerikanac je, što se tiče rješenja užasno zbunjen.

Postoje i mnoge druge stvari - Vijetnam, nasilni upis djece u udaljene škole, socijalna pomoć crncima, ulični kriminal, kao i gomila drugih koje truju današnjeg prosječnog Amerikanca. Sve su to drugačiji problemi od njemačke vajmarske republike dvadesetih godina, što je temelj Hitlerove knjige.

Bez daljeg zalaženja u detalje, iz gore navedenih razloga i drugih razloga, osjećam da nije ispravno rješenje vraćati se nacizmu kao američkom programu za spasenje Bijele rase. Potrebna nam je sveobuhvatnija, dalekosežnija ideologija koja je ugrađena ne samo u politiku već i samu religiju, ideologiju koja će obuhvatiti sve bijele narode svijeta, daleko šire od Nijemaca. Štoviše, obilježavanjem kukastog križa i nacizma kao sramnih simbola, napravljena je čvrsta (i nepotrebna) prepreka za ulazak na vrata budućeg pripadnika Kreativističkog pokreta, sa sjajnim nacističkim povezom oko ruke. Bit ćete ušutkani prije nego što i počnete. Koliko toplija će biti njihova dobrodošlica ako sa njima budete razgovarali kao predstavnik interesa njihove vlastite, Bijele rase.

Stoga ja zaključujem da je Hitler dao ogroman doprinos Bijeloj rasi; pokazao je da je vlada sa  rasnom  osnovom  i  u  velikoj  prednosti  u  odnosu  na  poliglotsku  demokraciju;  razotkrio  je

međunarodnu židovsku mrežu širom svijeta; dokazao superiornost principa liderstva; ali ni “Mein Kampf” ni nacionalsocijalizam, po sebi, nisu rješenje za današnju Ameriku i za Bijelu rasu svijeta, kao cjelinu.

Nama je stoga potrebna, a sada je i imamo, mnogo sveobuhvatnija vjera, ona koja u potpunosti obuhvaća Bijelu rasu, koja se oslanja na rasno - religijsku bazu i koja je dovedena do toga da odgovara današnjoj situaciji najvećeg bastiona potencijalne bijele moći, Americi.

* * * * *

U svakom slučaju, mi moramo nastaviti tamo gdje je ovaj veliki vođa stao. To moramo uraditi sada. Dat nam je produžetak roka a zbog žrtava i nadljudskih napora ovog velikog vođe i njemačkog naroda, imamo više vremena za postizanje našeg cilja. U međuvremenu, što sa crkvama koje su se potpuno okrenule liberalizmu i koje su se srozale na grane rasnog miješanja i udruživanja sa židovskim komunizmom? Sada imamo odličnu priliku da uništimo tu samoubilačku židovsku filozofiju i izgradimo novu religiju za Bijelu rasu. Možemo zahvaliti Adolfu Hitleru za vrijeme koje nam je osigurao.

Sve u svemu, postoje mnoge stvari zbog kojih možemo biti vrlo zahvalni najvećem od svih vođa Bijele rase. Udahnuo nam je ogromnu inspiraciju i veliku nadu da ova židovska napast može biti uništena. Upozorio je cijeli svijet na činjenicu da postoji židovsko zlo i da je komunizam u osnovi židovska tvorevina. Pokazao je svijetu da se i Bijela rasa može ujediniti na osnovama rasne povezanosti, i da će, jednom kada to bude učinila, moći se boriti kao divlja mačka za obranu svoje rase, svoje zemlje i svoje časti. Hitler je pokazao svijetu i povijesti integralnu vrijednost same rase, ukazavši da je rasa osnova svakog napretka, kulture i civilizacije. Pokazao je svijetu ogromnu superiornost principa vodstva nad židovskim demokratskim procesima. Demonstrirao je njenu superiornost, ne samo za vrijeme rata već i za vrijeme ogromnog napretka koji je Njemačka, u bankrotu, učinila u periodu od kratkih šest godina mira. Ovaj značajan uspjeh je postignut pod vodstvom bijelog čovjeka, koji je kontrolirao sudbinu bijele nacije, primjenjujući princip liderstva.

Pokazao je put, savršeno organizirajući vladu, što treba biti model za buduće bijele vlade. On je napredovao i davao smjernice u polju umjetnosti i arhitekture.

Hitlerov nacionalsocijalistički režim možemo  smatrati prvim režimom zasnovanim na rasnim principima, koji je Bijela rasa ikada imala. Većina ljudi je potpuno zbunjena Musolinijevim Fašističkim pokretom i Hitlerovim Nacističkim pokretom. Smatraju ih istim, ali to nije točno.

I jedan i drugi su zasnovani na principu liderstva, i oba su izveli svoje zemlje iz noćne more židovskog komunizma. No, značajna razlika bila je ova: Musolinijev fašizam je na državu gledao kao na svoju prvu brigu, dok je Hitler govorio da je rasa sve, a država samo sredstvo za očuvanje i unapređenje najboljih interesa rase. Ovo je vrlo važna razlika i zbog toga smatram da je Hitlerova Njemačka imala prvu stvarno rasnu vladu koja se ikada pojavila u Bijeloj rasi.

Kao zaključak, možemo reći da je Adolf Hitler za nas kupio najmanje pedeset godina vremena da bismo mi savladali židovsku mrežu širom svijeta. Bez njegove velike borbe, nesumnjivo bi cijeli svijet sada bio u čvrstom stisku židovske tiranije, u istom obimu u kome se sada nalazi sovjetska Rusija. Učinio je ponosnom cijelu Bijelu rasu, zahvaljujući herojskom vodstvu koje je pružio njemačkom narodu i nadahnuću koje mu je dao u njegovoj herojskoj borbi za slobodu. Osnovao je novu filozofiju koja se zasnivala na vrijednosti rase, na način koji nikada ranije nije tako prikazan. Pružio je Bijeloj rasi ogromno ohrabrenje da židovska zavjera može biti slomljena i da će biti slomljena. Zbog ovih i mnogih drugih razloga, bez rezerve možemo reći da je Adolf Hitler bio najveći vođa koga je Bijela rasa ikada imala i bio najveći bijeli čovjek koji je ikada živio.

30. travnja, točno u tri sata poslijepodne, Adolf Hitler je ubijen, u akciji obrane Berlina od mongolskih hordi sa istoka. Suprotno od verzije neprijatelja, on nije izvršio samoubojstvo, niti je pobjegao u drugu zemlju. 1. maja 1945. godine, njemački radio je objavio slijedeću poruku: “Iz Führerovog  glavnog  stožera  javljeno  je  da  je  naš  vođa,  Adolf  Hitler,  ubijen  u  akciji,  ovog

poslijepodneva, boreći se na svojoj dužnosti do posljednjeg dana za Njemačku, a protiv komunizma...” Nije umro uzalud. On i milijun njemačkih heroja su umrli boreći se za našu stvar da bi Bijela rasa mogla opstati pred đavolskim židovskim pokoljem.

Neposredno prije kraja, Hitler je dao ovu proročansku izjavu: “Negdje na nekom dalekom mjestu, nacistički orkestar svira Dixie i Suwannee River. Krv će teći ulicama Amerike i Velike Britanije, a tada će se moj duh uzdići iz groba i svijet će znati da sam bio u pravu.”

Danas, više od četvrt stoljeća kasnije, Hitlerov duh raste u srcima milijuna militantnih bijelih rasnih drugova. I življi je nego ikada ranije u povijesti. Uz zločine Židova i crnaca, koji postaju svakim danom sve okrutniji, bijelim ljudima je dosta i spremni su za borbu. Traže vođu koji će preuzeti vodstvo u predstojećoj bitci. Od ovog velikana koji je izgovorio ove nadahnute riječi, dobili smo naputke i inspiraciju:

“Kada se ljudsko srce slomi a duša nestane, tada, iz sumraka prošlosti, veliki pobjednici nad patnjom i brigom, sramom i bijedom, duhovnim ropstvom i fizičkom nemoći, gledaju na njih i pružaju svoje vječne ruke očajnim smrtnicima! Prokletstvo neka je na ljudima koji se stide da ih prihvate!”

Hitler je naznačio da su on i njegov narod učinili svoje i da borbu sada treba započeti u srcu Amerike. On nam pruža ruku, ohrabrujući nas da ustrajemo.

Idemo sada nastaviti borbu tamo gdje je on stao i potrudimo se da je završimo!