Njemačka, Adolf Hitler i nacionalsocijalizam

U proučavanju cjelokupnog povijesnog pokreta Bijele rase i njene borbe da se oslobodi od čizme židovske tiranije, ime Adolfa Hitlera sjaji kao najsjajniji meteor i blješti

kroz nebesa od početka povijesti. Nema sumnje da će Bijela rasa iznjedriti i većeg čovjeka u budućnosti, ali, moje mišljenje je da je Adolf Hitler za glavu i ramena viši od bilo kog velikog vođe koga je Bijela rasa ikada stvorila i najveći bijelac koji je ikada živio. Ovo možda može zvučati kao vrlo ekstravagantna procjena, ali, i ukoliko je tako, ni jedan čovjek je više od njega ne zaslužuje, niti je ijedan čovjek do ovakve ocjene stigao časnije.

Doprinos koji je ovaj veliki bijeli čovjek dao, zadajući opasne udarce za dobrobit Bijele rase i raskrinkavajući židovsku zavjeru, bit će obilježen kao jedan od najherojskijih pothvata u povijesti čovječanstva. Kada uzmemo u obzir sa kako malo stvari je započeo, sa kako malo toga je imao raditi, kako su ogromne bile prepreke koje je morao preći, kakvi su herkulovski napori učinjeni i kakva je herojska bitka vođena, sasvim se sigurno, bez kontradikcija, možemo poslužiti riječima Williama Shakespearea: “sa elementima tako izmiješanim u njemu da se priroda može uzdići i kazati cijelom svijetu, to je bio čovjek!” Zaista, Adolf Hitler nije bio samo primjer čovjeka, već je bio i oličenje onih kvaliteta koje odlikuju Bijelu rasu - čari, herojstva, genijalnosti, kreativnosti, vodstva, umjetničkog duha i, iznad svega, spremnosti da se žrtvuje za dobrobit svoje rase.

Samo zahvaljujući ovom čovjeku Njemačka se ujedinila ranih tridesetih godina. S obzirom da je Njemačka ključna nacija u Europi, nema sumnje da bi, u vrlo kratkom vremenu, cijeli kontinent pao kao žrtva židovsko-marksističkog komunizma.

Naravno, da Hitler i novi Nacional-socijalistički pokret, koji je on osnovao, nisu spasili samo Njemačku. I Španjolska bi, također, pala kao žrtva ove opasne kancerogene bolesti. Nema sumnje da se pogubni i razorni Španjolski Građanski rat nikad ne bi pretvorio u pobjedu boraca protiv židovskog komunizma. Sa gubitkom Španjolske i Njemačke, vrlo brzo bi, bolesna i rascjepkana, Francuska, već zaražena virusom marksizma, pokleknula. Sa Španjolskom, Francuskom i Njemačkom na jednoj strani i komunističkom Rusijom na drugoj, malo je vjerojatno da bi balkanske zemlje, kao što su Rumunjska, Jugoslavija i ostale, pružile bilo kakav značajniji otpor židovskom divljanju i osvajanju Europe. Porobljavanjem kontinenta, mala otočna kraljevina, Velika Britanija, koja je i sama bila dugogodišnja tvrđava židovske novčane moći, vrlo brzo bi pala, kao prezrela rajčica. Sigurno je da bi fašistička Italija, pod vojnom invazijom, brzo bila smrvljena, a nekoliko ostalih, malih i relativno slabih država, kao što su skandinavske zemlje i Grčka, ne bi bile nikakva prepreka. Tako se jasno može vidjeti da bi Europa tridesetih godina da se nije pojavio Adolf Hitler, bila smrvljena u veliku kašu židovskog marksizma.

Nema sumnje da bi, do tridesetih godina, Europa bila u čvrstom stisku ovog zla koje danas nazivamo komunizmom a koje je, zapravo, židovski program za razaranje Bijele rase i njene civilizacije. Bez ikakve sumnje da Amerika, koja ima više Židova od bilo koje druge zemlje na svijetu i koja osigurava novac, materijal i sirovine za naoružanje, svakako ne bi izdržala posljednji napad ove kancerogene bolesti. Stoga se sa priličnom sigurnošću, može reći da, zahvaljujući milosti sudbine i pojavi Adolfa Hitlera na pozornici svjetske povijesti, danas vi i ja ne živimo uz noćne more nalik onima koje su pogasile svijetla širom Rusije i istočne Europe.

No, Adolf Hitler je uništen. Njemačka je poražena a Nacional-socijalizam je izbrisan u Njemačkoj, bez ikakvog traga, mogli biste reći.

Istina je da je Adolf Hitler mrtav. Istina je da je Njemačka potpuno razorena i pretvorena u gomilu krša. Istina je da je nacional-socijalizam izbrisan kao politička stranka u Njemačkoj. Pa što je onda Adolf Hitler za nas - Bijelu rasu?

Pa, mnogo toga. Kao prvo, kupio nam je malo vremena. Kao što smo prethodno iznijeli, bez sumnje bi do kraja tridesetih godina cijela Europa, a najvjerojatnije i cijeli  svijet, ležali slomljeni i razoreni, prekriveni đavolskim židovskim čudovištem - komunističkim marksizmom.

Adolf Hitler nije umro uzalud. Umro je za svoju voljenu Bijelu rasu, uključujući vas i mene. Kupio nam je najmanje 50 godina vremena u kome smo se mogli sabrati i učiniti posljednji veliki napor da pobjednički zgazimo čudovište koje nam još uvijek visi o vratu.

Da, kupio nam je vrijeme i uradio je i više od toga, zadao nam je pravac, dao nam je veliki cilj i primjer koji nas inspirira da se borimo. Izazvao je to užasno zlo i pokazao nam je da se toj monstruoznoj svjetskoj kugi može suprotstaviti i da ona može biti pobijeđena. U stvari, stigao je vrlo blizu pobjede za svog života. Dao nam je nadu, dao nam je primjer, dao nam je ideologiju za koju ćemo se boriti. Ukratko, opisao nam je neprijatelja i postavio cilj. Ustanovio je prvu bijelu vladu koja je bila zasnovana na rasnim osnovama.

Adolf Hitler nije umro uzalud. Iz njegovog pepela će se uzdići feniks u srcu Amerike, koja

će ponovno oživjeti i započeti bitku za spasenje, ne samo Amerike već i Bijele rase i cijelog svijeta.

Životna priča Adolfa Hitlera nesumnjivo predstavlja istinitu romansu, fantastičniju od bilo koje priče napisane u povijesti čovječanstva. To je istinita priča, a ne mašta začeta u umovima pripovjedača. To je veliki ep koji se dogodio u ovom stoljeću i možemo biti ponosni što se dogodio u naše doba.

Da bismo razumjeli priču o Adolfu Hitleru, moramo, prije svega, posegnuti u povijest same Njemačke, pa čak i prije toga, u priču o germanskom narodu.

* * * * *

Svi koji se bave proučavanjem utjecaja genija na razvitak Bijele rase, ne mogu a da ne budu zadivljeni brojem njemačkih imena koja dominiraju tim spiskom. Bez obzira da li se radi o glazbi, književnosti, kemiji ili matematici, otkrićima ili fizici, doprinosi na svim ovim poljima od strane njemačkih genija, zaista su obilni. Pored toga, njemački ljudi imaju sve one kvalitete koje su ponos Bijele rase - oni su vrijedni, produktivni, energični, hrabri borci i iznad svega, neopisivo kreativni. S druge strane, oni također posjeduju i onu fatalnu slabost koja je tako karakteristična za Bijelu rasu - skloni su žestokim svađama i bitkama među sobom i, što je još gore, posjeduju fatalnu sklonost da prihvaćaju židovsku promidžbu.

Ne samo da su stoljećima Nijemci posjedovali najbolje kvalitete nordijske krvi, nego su i bili geografski smješteni u samom srcu Europe i zbog toga su, u svakom europskom razvitku, bili ključni element.

Zašto je onda, moglo bi se upitati, Njemačka kaskala za Francuskom, Španjolskom i Engleskom u utrci za kolonijama, odnosno, u stvaranju svjetskog imperija? Odgovor leži u njenoj Ahilovoj peti. Kuća koja je podijeljena ne može biti trajna. Ni u jednoj velikoj naciji nije bilo toliko podjela i toliko mnogo unutrašnjih i bratskih svađa kao što je to bilo među njemačkim narodom. Tako je bilo sve dok se nije pojavio veliki vođa Adolf Hitler.

Od doba Rimljana, preko vladavine Karla Velikog i stoljećima nakon toga, Njemačka je bila podijeljena na male kneževine, vojvodstva i kraljevstva. Vjerojatno još od vremena pada Babilona ljudi nisu bili toliko zaraženi židovskim parazitima kao što su to bili mali feudi, vojvodstva i kneževine Njemačke. U njima su se Židovi neprekidno učvršćivali, kao i nad njihovim vladarima - pozajmljujući im novac, korumpirajući njihov moral i izazivajući ratove.

No, do šesnaestog stoljeća postalo je očigledno da Nijemci postaju glavna sila u srcu Europe i da će po svom broju, industriji i svojoj energiji, uskoro zavladati europskim kontinentom, ukoliko se ne zaustave. Ako postoji stvar koju Židov ne može i neće tolerirati, to je da se veliki narod, kao što su Nijemci, ujedini i preuzme svjetsku politiku. Stoga su Židovi promovirali ono što je u povijesti nazvano Velikim raskolom. Židovi su bacili u lice bijeloj Europi protestantsku reformaciju i to uz katastrofalne bratoubilačke sukobe ogromnih razmjera.

Židovi, koji su prije svega i stvorili kršćanstvo i kontrolirali ga prvih 1500 godina uz pomoć hijerarhije Rimske katoličke crkve, do krajnosti su korumpirali crkvu, i to u tolikoj mjeri da je prosječan “vjernik” bio tako ozlojeđen i sluđen ekscesima crkvenih vođa da je bio spreman na

pobunu. Tada su Židovi izbacili marionetu da vodi protest protiv crkve, koji je trebalo potpuno podvojiti bijeli svijet u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj i Engleskoj.

Nema naroda među kojim su potresi bili veći nego kod Nijemaca. Poslije tinjanja od oko pola stoljeća, ovaj proces se razbuktao u plamenu bitke unutar njemačkog naroda. Nazvan je Tridesetogodišnji rat.

Između 1618. i 1648. godine, razornih 30 godina, Njemački narod se rastrgao na komadiće i potpuno razdijelio. Ovaj tragični potres, kada je konačno bio završen, ostavio je pokidan njemački narod i on je krvario, sa 5/6 uništenih imanja i zgrada i sa 1/3 smanjenom populacijom. Kada je Vestfalski mirovni ugovor okončao ovo tragično i ljuto bratoubilaštvo, nije njemački narod pisao uvjete Ugovora, već su to učinile okolne vanjske sile koje su diktirale uvjete žrtvama.

Nepotrebno je reći, perfidni Židov ponovno je umiješao svoje prste, a posljednja stvar na svijetu koju je želio vidjeti bila je snažna i ujedinjena Njemačka. Ono što je zamislio bio je povratak na podijeljena vojvodstva i kneževine, koje su postojale i prije ovog samoubilačkog rata, ali je sada problem još bio uvećan i time što je polovina stanovništva bila katolička a polovina protestantska. Pored toga, rat je donio i ogromnu mržnju među samim Nijemcima, koja se nije puno razlikovala od one koju su Židovi posijali između Juga i Sjevera u Sjedinjenim Državama kada su ubacili našu nesretnu zemlju u građanski rat.

Ova krvava i okrutna epizoda samouništavanja vratila je Nijemce unazad za nekih 300 godina i koštala ih je svjetskog vodstva.

Ovo je otprilike bila situacija u kojoj se nalazila Njemačka prije pojave Bismarcka, koji je, ujedinivši male njemačke države, uspješno vodio rat protiv Nijemaca u Austriji i potpuno ih porazio u bitci kod Koniggratza 1866. godine. Ova bitka i pobjednički rat protiv Francuske iz 1870. godine ujedinili su njemačke državice pod vodstvom Pruske, a Bismarck je okrunio kralja Wilhelma kao kralja Njemačkog imperija.

Njemačka je sada bila na putu ka ujedinjenju i svjetskoj moći, ali bez Nijemaca iz Austrije. Usprkos vremenu koje je Njemačka izgubila dok su drugi veliki narodi Europe osvajali  kolonije, ona je sada postala svjetska sila sa kojom se moralo računati i nesumnjivo je postajala

najjača nacija Europe i njen predvodnik.

I pored ogromnog povjerenja koje je Bismarck zaradio ujedinivši Njemačku, on se nikada nije uhvatio u koštac sa židovskim problemom, kao takvim. Židovska moć i utjecaj ostali su u Njemačkoj bez kontrole i neizmijenjeni. Ipak, moć i produktivnost njemačkog naroda su postali očiti, i ukoliko postoji nešto što Židovi nisu željeli, to je bilo da se ove odlučne kvalitete njemačke krvi pojave u prvom planu i osiguraju vodstvo Bijele rase. Vršeći kontrolu nad promidžbom u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj i drugim zemljama Europe, kao i Sjedinjenim Državama, i uz nacionalnu mržnju koja je stalno podgrijavana i izazivana promidžbom, Židovi su bili uspješni u guranju Europe u Prvi veliki svjetski rat.

Da su obje strane bile oslobođene židovske moći i utjecaja, Njemačka bi pobijedila u tom ratu i u stvari, bila je na putu da to i ostvari. Međutim, to se nije dogodilo, jer Židovi nisu željeli da Njemačka pobjedi. Oni nisu željeli čvrsto vodstvo bijelaca kakvo su nudili Nijemci. Židovska kontrola nad Njemačkom je, čak tijekom Prvog svjetskog rata bila skoro potpuna. Ministar ratne proizvodnje bio je Židov. U stvari, cijela njemačka vlada bila je u potpunosti posjednuta židovskim birokratima, a u proljeće 1918. godine, kada je Njemačka vodila uspješnu kampanju za završetak rata, židovska zavjera je prekinula snabdijevanje oružjem i sabotirala cjelokupne napore Njemačke.

Pomoću promidžbe, koju su čvrsto kontrolirali, Židovi su organizirali komunističku revoluciju u srcu Njemačke, dok su hrabri njemački mladići još ginuli u rovovima. Kraj nije bio daleko. Do studenog je izdana i od Židova predvođena, Njemačka zatražila mir, dok su njeni hrabri vojnici na frontu bili još uvijek duboko na neprijateljskom teritoriju.

Jedan od tih hrabrih vojnika, koji je bio otrovan plinom, oslijepljen i u bolnici, u vrijeme kada je objavljen prekid napada, bio je nepoznati kaplar po imenu Adolf Hitler.

On piše o svom reagiranju na zapanjujuće vijesti o Njemačkom porazu. “Od dana kada sam stajao na grobu svoje majke nisam plakao. Kada me je u mladosti sudbina ščepala svojim

nemilosrdnim rukama, moj otpor se počeo gomilati. Kada je u dugim ratnim godinama smrt otimala tako puno dragih suboraca i prijatelja iz naših četa, činilo mi se skoro kao grijeh žaliti se - na kraju, zar oni nisu umirali za Njemačku? A kada je na kraju razorni gas - u posljednjim danima te užasne bitke - i mene napao, i počeo mi nagrizati oči, od straha da ću zauvijek oslijepiti, skoro sam u jednom momentu izgubio srce, glas moje savjesti me je upozorio: mizerna olupino! Hoćeš li plakati kada ima njih na tisuće koji su u sto puta gorem stanju od tebe? Tako sam u nijemoj tišini podnosio svoju sudbinu. Ali sada ne mogu. Tek sada sam uvidio kako osobne patnje nestaju pred nesrećom domovine.”

Popustio je i zaplakao.

“Uslijedili su užasni dani i još gore noći - znao sam da je sve izgubljeno. Samo budale, lažovi i zločinci su se mogli nadati milosti neprijatelja. Tih noći je u meni rasla mržnja, mržnja prema onima koji su odgovorni za ova nedjela.”

“Nema dogovora sa Židovima; može biti samo: ili-ili.” “Što se mene tiče, odlučio sam da odem u politiku.” Tko je bio ovaj čovjek - Adolf Hitler?

Izuzetni genij Bijele rase, vjerojatno najveći vođa bijelog naroda, potječe iz vrlo neugledne sredine. Rođen je u obitelji niže srednje klase, u malom mjestu blizu granice Njemačke i Austrije, ali na austrijskoj strani. Zvalo se Brauneu na rijeci In. Bilo je to 20. travnja 1889. godine.

Za vrijeme školskih dana mladi Adolf je pokazao da ima smisla da bude vođa među svojim školskim drugovima. Iskazao je i veliki interes za povijest i čvrsto oslanjanje na nacionalizam, kao i odanost svojoj rasi. Bio je također i vrlo talentiran za umjetnost. U dvanaestoj godini, mladi Adolf je odlučio da želi biti umjetnik i jednostavno je izjavio ocu svoju želju.

Otac se čvrsto suprotstavio njegovom izboru. Konflikt do kog je došlo između ove dvojice riješen je očevom smrću, kada je Adolf imao trinaest godina. Porodica se sada nalazila u prilično lošoj financijskoj situaciji, ali je njegova majka uspjela da ga pošalje u tehničku školu u Linz. Tamo je njegov talent za crtanje i arhitekturu postao očigledan.

U ovom periodu, Hitler je razvio svoja snažna osjećanja za njemački nacionalizam i povijesna razmišljanja. On kaže: “Navika povijesnog načina razmišljanja, koju sam stekao u školi, nikada me više nije napustila. U nevjerojatnom obimu je svjetska povijest za mene postala nadprosječan izvor shvaćanja povijesnih događaja današnjice; drugim riječima, politike. Ne želim je “naučiti”, želim da me ona uputi.”

Kada je imao 18 godina, Hitler je otišao u Beč da započne stručno obrazovanje za slikara i umjetnika. Otišao je na prijemni ispit na bečku Akademiju likovne umjetnosti.

Na svoje veliko iznenađenje, shvatio je da nije položio te ispite. Profesor koji je pregledao njegove crteže rekao mu je da njegov talent ne leži u slikanju već u arhitekturi. Njegovo zanimanje za arhitekturu godinama se povećavalo, ali je sada shvatio da mu nedostaje neophodna obrazovna potpora da bi mogao studirati arhitekturu.

Nedugo poslije ovoga majka mu je umrla i on je postao siroče suočeno sa problemom zarađivanja za vlastiti život. Nekako je morao živjeti. Nije imao zanat niti obuku za bilo koje zanimanje. Njegova budućnost izgledala je sumorno.

Ipak, opraštajući se od svojih rođaka, izjavio je da će otići u Beč i da se neće vratiti dok ne

uspije.

“Sa koferom punim odjeće i donjeg rublja u rukama i sa nepokolebljivom željom u srcu,

krenuo sam za Beč. I ja sam se nadao da ću ugrabiti od sudbine ono što je moj otac uspio pred pedeset godina; i ja sam se nadao da ću postati “nešto”, ali ni u kom slučaju činovnik.”

Slijedeće četiri godine, između 1909. i 1913. bile su krajnje bijedne i siromašne za odlučnog mladog čovjeka iz Linza. To su bile odlučujuće godine za njegov život i godine tijekom kojih je naučio gorke lekcije života iz škole teških udaraca.

U toj metropoli, Beču, gdje su 10% stanovnika bili Židovi, Hitler je također počeo učiti činjenice o životu i o moćnom stisku Židova posebno nad tim gradom, a i o svjetskom utjecaju općenito.

Postao je strastveni čitatelj i neprekidno je čitao dnevni tisak. U toku ovog perioda stekao je i prilično dobar uvid u politiku i počeo otkrivati što prljava ruka Židova, pod maskom marksizma, radi njemačkom narodu.

Rekao je: “Beč je za mene ostao najteža, mada najpotpunija, škola u životu. Kročio sam u ovaj grad dok sam još bio napola dječak, a napuštam ga kao čovjek, odrastao i ozbiljan.”

“Tijekom ovog perioda u meni se stvorila slika svijeta i filozofija koja je postala granitni temelj svih mojih djela. Za to što sam onda stvorio malo sam morao naučiti: I nisam ništa morao mijenjati.”

Tijekom ovog perioda on je ozbiljno proučavao i učio otrovne posljedice “Socijaldemokratskog” pokreta u Austriji, što je bio pseudonim za komunistički Marksizam.

Govorio je: “Shvaćao sam nečuveni duhovni teror koji je vršio ovaj pokret, naročito na buržoaziju, koja nije ni moralno ni mentalno dorasla ovim napadima, na dat znak, on počinje sa direktnom vatrom laži i prijevara protiv bilo koga tko djeluje opasno, sve dok živci osobe koja je napadnuta ne popuste... to je taktika koja je bazirana na preciznom proračunu svih ljudskih slabosti, i njeni rezultati će dovesti do uspjeha sa skoro matematičkom sigurnošću...”

Poslije četiri godine u Beču, koje su bile najteže godine njegovog života, Hitler je zauvijek napustio taj grad i preselio se u München, u proljeće 1913. godine. Bio je zadovoljan što je otišao iz Beča, koji je nazvao kozmopolitskim, “rasnim Babilonom”. Osjećao se puno više kod kuće i duhovno i politički, u Münchenu, s obzirom da su njegova strogo progermanska nacionalna osjećanja bila tu više usklađena nego u austrijskoj imperiji poliglotskih naroda. U to vrijeme Hitler je imao 24 godine i svima, osim njemu samome, morao je izgledati kao potpuni gubitnik. Nije imao prijatelja, nije imao obitelj, ni posao ni dom. Međutim, imao je jednu stvar; čvrstu vjeru u sebe i duboki, gorući osjećaj misije. Imao je također i snažnu i nepokolebljivu ljubav prema Njemačkoj i njemačkom narodu. Nitko u to vrijeme nije mogao predvidjeti ogromnu misiju, koju je Adolf Hitler bio predodređen da ispuni u svojoj novo stečenoj zemlji Njemačkoj.

Kada je počeo rat, u kolovozu 1914. godine, on je odmah, trećeg dana kolovoza, pisao kralju Ludvigu III Bavarske da mu odobri dobrovoljačko služenje u bavarskoj regimenti, i to mu je odobreno.

Hitler o ovoj povijesnoj prekretnici u svom životu kaže: “Za mene su ti sati izgledali kao oslobođenje od bolnih osjećanja moje mladosti. Čak i danas se ne stidim reći da sam, preplavljen strašnim entuzijazmom, kleknuo na koljena i zahvalio nebesima iz svog uzbuđenog srca što su mi podarila sreću da mogu živjeti u ovo vrijeme.”

“Bitka za slobodu je počela... ovog puta to nije bilo pitanje sudbine Srbije ili Austrije, već pitanje - biti ili ne biti - Njemačke nacije.”

Za vrijeme četvoroipolgodišnjeg roka, koji je Hitler služio u pješadiji, bio je dva puta ranjavan i odlikovan je Željeznim križem drugog reda jedanput, a Željeznim križem prvog reda drugi put. Već smo spomenuli kako je krajem rata bio otrovan i oslijepljen i kako je primio gorke vijesti o izdaji i porazu koji su se dogodili njegovoj voljenoj domovini.

Od ogromne je važnosti da se ovdje osvrnemo na tragediju, poniženje i razaranja koja su se dogodila poslijeratnoj Njemačkoj. Poslije nečuvenog uboda u leđa, koji je zadobila na vlastitom frontu zbog nedostatka streljiva, nedostatka koji je organizirala židovska klika u samom srcu Njemačke, ona je nastavljala biti ponižavana, razbijana i uništavana.

Njemačku, potučenu do temelja, osedlali su Židovi, gorkim osvetničkim Versajskim mirom, mirom koji su pisali i diktirali oni sami, tako da Njemačku stave u lance za sljedećih 100 godina. Plodove njenog rada trebalo je da ubiru pobjednici, a posebno židovska međunarodna klika.

Njemačkoj je Versajski ugovor nametnuo grube, diktatorske i drakonske uvjete mira. Sva njemačka poduzeća, kolonije i teritoriji bili su oduzeti i podijeljeni među drugim nacijama, sa Velikom Britanijom koja je bila najveći dobitnik. Njemački izdajnici, koji su sada bili “predstavnici” Njemačke za mirovnim stolom, natjerani su da potpišu izjavu u kojoj potvrđuju potpunu odgovornost za započinjanje rata i krivicu Njemačke i njemačkog naroda. Fantastične svote za “reparacije” su bile nametnute Njemačkoj... sume koje su bile tako velike da su bile

jednake trostrukom cjelokupnom bogatstvu Njemačke. Da je to morala platiti, kao i kamate na te dugove, Njemačka bi bila porobljena i u dugovima do današnjeg dana.

Strahota i poniženja su obuzeli Njemačku, reparacije, gubitak kolonija i krivica za rat bile su samo dio užasne tragedije koja ju je zadesila. Kod kuće su Nijemci bili bez vođe i bespomoćni. Okruženi sa Židovima, revolucionarima i izdajnicima koji su pravili svoje promjenljive vlade. Gramzivi Židovi sjatili su se iz svih krajeva svijeta da otimaju, kradu i razbiju njemački Reich i sprovedu revoluciju i razaranje nad bespomoćnim ljudima.

U periodu neposredno poslije Prvog svjetskog rata, Njemačka i njen narod su se našli na najnižim mogućim granama. Siromaštvo i ruševine, glad i neimaština, patnja i konfuzija bjesnjele su zemljom. Milijuni i milijuni Nijemaca su bili bez posla i gladovali. Dnevno su tisuće ljudi umirale od gladi. U isto vrijeme, Židovi su osiguravali fondove za komunističke revolucionare za razaranje Njemačke iznutra i meko potpuno preuzimanje. Židovi su sa novcem stigli sa svih strana svijeta - novcem koji su oteli i ukrali od drugih zemalja. I uletjeli su u Njemačku i pokupovali svu imovinu njemačkog naroda koji je umirao od gladi. Hoteli, restorani, proizvodne tvornice, pa čak i njihovi domovi su otkupljivani po cijeni od nekoliko centi na dolar vrijednosti. Da bi preživio, njemački narod, koji je umirao od gladi, nije imao drugog izbora već da Židovima prodaje svoju imovinu, koja je bila vrijedna čitava bogatstva, za djelić njene prave vrijednosti, ne bi li sakupio dovoljno novca za hranu. Da biste shvatili kako su užasni uvjeti bili u to vrijeme u Njemačkoj, neophodno je  pozabaviti  se proučavanjem ove  tragične poslijeratne ere. Naša bijela braća su bukvalno živjela od gomile smeća da bi preživjela.

Židovi su bili vlasnici svih poslova. Ukrali su ih od Nijemaca za sitne novce. Imali su svu dobru hranu, sve medicinske ustanove, a njemačkom narodu nije bilo dopušteno ništa. Mnogi Nijemci bi, šetajući ulicama, stajali ispred restorana, onih istih restorana koji su nekada bili njihovi i gledali unutra, uz glad koja ih je razdirala. Židovi bi sjedili kod prozora tih restorana, jeli hranu i delikatese, dok su Nijemci jeli smeće. Uz svoju uobičajenu arogantnost, Židovi bi podizali hranu ispred Nijemaca koji su gledali kroz prozore, smijući im se, zbijajući šale na njihov račun i radeći sve da ih još više ponize.

Izgledalo je kao da ne postoji ništa što bi Nijemci mogli učiniti u to vrijeme. Kontrola nad policijom i svim sudovima u Njemačkoj bila je čvrsto u rukama Židova. Nijemci nisu mogli doći do pravde na sudovima. Poslovi su bili dostupni samo onim Nijemcima koji su šutjeli i pokoravali se komunističkim židovskim vladarima.

Na novinarskim štandovima prodavao se prljavi tisak, a čak i mala djeca su bila podvrgnuta ovoj vrsti degradiranja, što se danas događa i ovdje, u Americi. Novine, časopisi, pornografski filmovi, opscena literatura svih vrsta bili su posvuda.

Međutim, nikom nije bilo dozvoljeno da govori protiv Židova. Njemicama su upravljali muškarci na ulicama, a ukoliko su se žalile, bivale su hapšene. Škole i koledži su bili zaraženi komunističkim židovskim profesorima.

Svim ovim tragičnim događajima, kao i mnogim drugim sa kojima smo mi danas suočeni u Sjedinjenim Državama, Njemačka je bila potpuno preplavljena u periodu od 1918. do 1933. godine. Ukoliko niste radili sa Židovima na razaranju bijele Njemačke rase, bivali ste bojkotirani, bilo vam je zabranjeno da nađete posao, pa čak i dovoljno hrane da biste održali na životu svoju obitelj i sebe.

Sudovi su bili potpuno korumpirani i u rukama Židova. Nijedna odluka nije donijeta prije nego što bi je odobrili Židovi, ili ukoliko je oni nisu donijeli.

Čak i nekada bogati poslovni ljudi, koji su cijeli svoj život radili da bi izgradili pošteno svoje poslove, bili su udaljeni od strane Židova. Mnogi su bili prisiljeni da rade kao obični radnici, ako su imali dovoljno sreće, u istim tvornicama koje su nekada posjedovali. Uvjeti su bili toliko tragični i toliko neizdrživi da se beznađe uselilo u srca njemačkog naroda. Bijeli Nijemci i Njemice su uvečer lijegali u krevete gladni, moleći se za istinitog lojalnog vođu iz njihovih redova koji bi mogao da ih spasi od ove židovske noćne more.

Njihove molbe su uslišene. Veliki čovjek je iznikao iz njihove sredine da ih izvede iz bijede. Njegovo ime je bilo Adolf Hitler, onaj isti mali, slijepi, nepoznati vojnik koji je plakao u svom krevetu u vojnoj bolnici kada je objavljena izdaja i prekid rata 11. studenog 1918. godine.

Ubrzo nakon prekida rata, grupica ljudi je osnovala političku stranku u Münchenu, nazvali su se Njemačka Radnička Partija. Imala je samo šest  članova. Njihovi su problemi izgledali nerješivi, a njihova budućnost beznadna. Tako se dogodilo da je 1919. godine taj nepoznati vojnik nazočio jednom od njihovih tužnih sastanaka. Imaginacija mu je govorila da se nešto značajno može uraditi uz ovaj mali početak. Prišao je stranci i postao njen sedmi član.

Svojom ogromnom elokvencijom, neotkrivenom do tada, Hitler je počeo davati oblik ovoj grupi. Godine 1920. stranka je promijenila ime u Nacionalsocijalistička Radnička Partija Njemačke, skraćeno Nacistička partija.

U toku slijedeće tri godine, od 1920. do 1923. godine, Hitler i njegovi sljedbenici su postigli veliki uspjeh u buđenju njemačkog naroda, njegovog rasnog nasljeđa i velike povijesne prošlosti. Moramo se sjetiti da je Njemačka u to vrijeme bila preplavljena komunističkim revolucionarima, boljševicima i drugim židovskim klaunovima koji su unosili konfuziju, izdaju i razdor po cijeloj zemlji, cijepajući njemačku naciju.

Da bi Hitler i njegovi sljedbenici mogli raditi na miru, morali su se boriti protiv komunističkih odreda kako im ovi ne bi prekidali sastanke. Veliki dio njegove partije morao se boriti šakama, ako je bilo potrebno, da bi obranio svoje pravo da govori i pravo da održava sastanke. Ovi odredi, nazvani Jurišni odredi, bili su potpuno nenaoružani i morali su se osloniti samo na svoje šake da bi obranili postojanje svoje partije. Usprkos svim predostrožnostima, stotine i tisuće njih je ubijeno i poginulo u borbi za spas njemačke rase od uništenja.

Do 1923. godine, Židovi su doveli njemački narod do najstrašnije inflacije u povijesti i trebalo je na milijune maraka da se kupi samo komad kruha. Židovi su materijalno i moralno silovali Njemačku. Njihovi rođaci su se sjatili u Njemačku i za ništa pokupovali zlatne satove, zgrade za stanovanje, kuće, nekretnine i kompletno opljačkali njemački narod.

U to vrijeme je Nacistička partija shvatila da se mora učiniti očajnički korak ne bi li se Njemačka spasila od potpunog uništenja. U studenom 1923. godine, oni su izveli puč u  Münchenu u namjeri da preuzmu Bavarsku vladu, ali je taj potez bio osuđen na propast. Židovi su još uvijek imali pod svojom kontrolom njemačku vojsku i policiju. I slomili su ovaj pokušaj preuzimanja vlasti po kratkom postupku. Šesnaest odanih partijskih članova i bijelih heroja su ubijeni u ovom pokušaju da se spasi njemački Reich.

Hitler je izbjegao smrt. Spasila ga je slučajnost u ime više sudbine.

Izveden je na suđenje. Govoreći u obranu svoje partije, održao je nekoliko najelokventnijih govora koji su uzburkali njemački narod više nego išta do tada. Ipak, uz Židove koji su u potpunosti kontrolirali sudove, bio je osuđen na pet godina zatvora u Landesbergu.

Zahvaljujući ogromnom pritisku njemačkog naroda, konačno je pušten 20. prosinca 1924. godine, nakon što je odležao pet mjeseci u zatvoru. Ovo je, u svakom smislu, bio blagoslov. Po prvi put u životu, Hitler je imao vremena da se posveti suštini i ciljevima nacističke partije. Ovo je skupljeno u knjizi iz dva dijela, pod nazivom “Mein Kampf”. Principi uzidani u ovo klasično djelo su i danas svijetlo koje osvjetljava put ka oslobođenju cijele Bijele rase.

Kada je Hitler bio pušten iz zatvora 1924. godine, otkrio je da se njegova partija raspala, da je neorganizirana i u kaosu. Partijska imovina je konfiscirana od stane suda. Istog onog suda koji mu je kasnije zabranio da drži govore u mnogim njemačkim pokrajinama. Suočio se sa najtežim zadatkom.

Naoružan nepokolebljivom voljom i gorućom željom da oživi svoju razorenu zemlju, Hitler je nastavio. Postepeno se zabrana da govori ukidala u različitim pokrajinama i Hitler je obnovio svoje napore da ponovo organizira i izgradi partiju, sa skoro nadčovječnom energijom.

Konačno, 30. siječnja 1933. godine, napori njegove partije su bili okrunjeni uspjehom, i Hitler je postao kancelar njemačkog Reicha.