Jedne hladne zimske večeri vratio sam se kući iz šetnje po brdima i ustanovio da su se vrata i prozori moje brvnare širom otvorili.     Kada sam krenuo, nisam ih dobro zatvorio.  Hladan vjetar je prohujao kroz kuću, otvorio prozore i vrata, i rasturio papire sa mog stola svud po sobi. Odmah sam zatvorio prozore i vrata, upalio lampu, pokupio papire i pažljivo ih složio na stolu. Zatim sam zapalio vatru u kaminu i uskoro se toplota razlila po sobi. Ponekad se u gužvi osjećamo umorni, hladno nam je, usamljeni smo.

Možda želimo da se povučemo i da budemo sami da bismo se zagrijali, kao što sam ja učinio kad sam zatvorio prozore i sjeo kraj vatre, zaštićen od vlage i hladnog vjetra. Naša čula su naši

prozori u svijet i ponekad ih vjetar produva i uzburka sve u nama. Neki od nas ostavljaju prozore otvorene sve vrijeme, dopuštajući da utisci i buka svijeta prodiru u nas i preplavljuju naše pometeno biće. Osjećamo se usamljeno i hladno nam je oko srca. Uhvatite li nekad sebe kako gledate loš TV program, nesposobni da ga ugasite?Uznemiravaju vas prodorni zvuci, praskanje oružja kojima filmovi, na žalost, obiluju.Ipak ne ustajete da ugasite televizor. Zašto se mučite na taj način? Zar ne želite dazatvorite svoje prozore? Da li se plašite samoće praznine i usamljenosti sa kojom ćetese možda suočiti kada ostanete sami sa sobom?Gledajući loš TV program, mi postajemo taj TV program. Mi smo ono što osjećamo i opažamo. Ako smo ljuti, mi smo ljutnja. Ako smo zaljubljeni, mi smo ljubav. Kad gledamo planinski vrh pod snijegom, mi smo planina. Možemo biti šta god želimo, pa zašto onda otvaramo svoje prozore lošem TV programu koji izaziva lupanje srca i grčenje mišića i potpuno nas iscrpljuje? Ko dozvoljava da se takve emisije proizvode i da ih čak i djeca gledaju? Mi! Suviše smo nezahtjevni, suviše spremni da gledamo štogod da je na ekranu, suviše smo usamljeni, lijeni ili indolentni da kreiramo svoj život.Upalimo TV i ostavimo ga uključenog, dozvoljavajući nekom drugom da nas usmjerava, da nas oblikuje i da nas uništava. Gubimo sebe i prepuštamo svoju sudbinu u ruke drugih. Moramo biti svjesni koji program je štetan za naš nervni sistem, misli i srce, a koji je blagotvoran.Naravno, ja ne govorim samo o televiziji. Koliko mamaca je svuda oko nas koje supostavili drugi ili čak mi sami? Koliko puta dnevno postajemo izgubljeni i zbrkani zbog njih? Ne sugerišem da zatvorimo sve svoje prozore, jer ima mnogo čudesnih stvari u svijetu koji zovemo "spoljašnji". Možemo otvoriti prozore tim čudima i pogledati ih sa punom svjesnošću. Sjedeći pored čistog potočića, slušajući lijepu muziku ili gledajući dobar film, nećemo pobjeći od sebe. Možemo nastaviti da budemo svjesni sebe i svog disanja. Sa suncem svjesnosti koje sija u nama možemo izbjeći većinu opasnosti. Potok će biti čistiji, muzika harmoničnija a duša onoga ko je stvorio film potpuno vidljiva.Kao početnici u meditaciji možda ćemo željeti da napustimo grad i odemo u selo da bismo lakše zatvorili prozore koji smućuju duh. Tamo možemo postati jedno sam mirnom šumom, možemo ponovo otkriti sebe a da ne budemo zbrisani haosom"spoljašnjeg svijeta". Tiho i snažno drveće može nam pomoći da istrajemo u svjesnosti a kada je svjesnost dobro utemeljena, možda ćemo poželjeti da se vratimo u grad i ostanemo tamo, manje zbrkani. Ponekad ne možemo napustiti grad, ali možemo naći mirne i osvježavajuće elemente koji će ublažiti našu preopterećenost. Možemo poželjeti da posjetimo dobrog prijatelja, ili da prošetamo parkom i uživamo u drveću i svježini povjetarca. Bilo da smo u gradu, na selu ili u divljini moramo pažljivo birati okolinu i njegovati svjesnost u svakom trenutku.