Jedinstvena ljudska sposbnost za mijenjanje reflektira se, u ljudskoj duhovnosti. Tokom vijekova, umni ljudi su posmatrajući sebe zaključili da nismo svi na istom duhovnom ili religioznom nivou. Postoje različiti nivoi duhovnog ili religioznog razvoja.

James Fowler, autor knjige 'Nivoi vjere', opisuje šest nivoa duhovnog razvoja koje sam ja sveo na četiri, ali zapravo obojica govorimo o suštinski istim stvarima. Njegov rad je mnogo naučniji od moga, ispunjen akademskim referencijama na radove drugih teoretičara I )o vlastite spoznaje ovih nivoa došao sam kroz sopstveno iskustvo - preciznije, nekoliko iskustava koje sam nazvao 'nemjerljivim i neodređenim'. Prvo od njih sam doživio otprilike u vrijeme kada sam imao petnaest godina, i kada sam odlučiov posjetiti jednu kršćansku crkvu u kraju gdje sam živio. Želio sam da provjerim od čega se zapravo sastoji kršćanstvo, a ustvari me je primarno zanimalo kakve djevojke tamo odlaze.

Prva crkva koju sam odlučio posjetiti bila je nekoliko blokova dalje niz ulicu i imala je veoma poznatog propovjednika, čovjeka čije su nedjeljne propovijedi prenošene na svim radio-stanicama u zemlji. U svojoj petnaestoj godini pouzdano sam znao da je tip obični prevarant. Štoviše, izašao sam iz crkve veoma ogorčen, i zaputio se u drugu crkvu, koja je također imala veoma poznatog propovjednika, ali ni upola tako slavnog kakav je bio onaj prvi. I, u svojoj petnaestoj godini nisam uopće imao nikakvih problema da u njemu prepoznam sveca, istinskog božjeg čovjeka.

Moj jadni mozak petnaestogodišnjaka nije tačno znao šta da napravi s takvom spoznajom. S jedne strane bio je čovjek koji je slovio za jednog od najpoznatijih kršćanskih propovjednika a, koliko sam sa aspekta petnaestogodišnjaka mogao vidjeti, ja sam bio mnogo ispred njega u vlastitom duhovnom razvoju. Ali onda, u istoj kršćanskoj crkvi postojao je i taj drugi propovjednik koji je očigledno bio tkozna koliko svjetlosnih godina ispred mene što se tiče dohovnog razvoja. Nisam u tome vidio nikakav poseban smisao, već jednostavno nisam mogao razumjeti, pa je to bio ijedan od razloga zbog čega sam okrenuo leđa kršćanskoj crkvi za sljedećih 25 godina, Još jedno od tih nemjerljivih, neusporedivih iskustava doživio sam kasnije u životu. Nakon samo nekoliko godina bavljenja psihoterapijom, pojavila se neka čudna veza. Religiozni ljudi koji su dolazili da me vide jer su osjećali neku bol, nevolju ili teškoću, često su od mene odlazili kao skeptici, sumnjičavci, agnostici, vjerojatno i kao ateisti. Ateisti, agnostici ili skeptici koji su k meni dolazili zbog istih nevolja, osjećajući neku bol, nevolju ili teškoću, s terapije bi odlazili kao duboko religiozni i duhovno zabrinuti ljudi. Ovakva pojava također nije imala nikakvog smisla i bila je neusporediva s bilo čim. Isti terapeut, ista terapija, uspješni, pa ipak potpuno različiti rezultati. Nisam to mogao shvatiti sve dok mi polako nije počelo postajati jasno da nismo svi na istom duhovnom nivou i da postoje različiti stepeni duhovnog razvoja, koje moramo posmatrati vrlo oprezno i fleksibilno, i zbog toga što Bog ima vrlo čudan način miješanja u moju kategorizaciju.

Na početku - ili na kraju, ako želite - je Nivo 1 koji sam nazvo 'kaotični/antisocijalni'. Ovaj nivo vjerovatno obuhvaća oko dvadeset posto populacije, uključujući i one koje nazivam 'ljudima laži. Uopćeno, ovo je nivo odsustva duhovnosti i ljudi ovog nivoa su potpuno nemoralni. Nazivam ga antisocijalnim nivoom, jer dok su ljudi ovog razreda sposobni da se pretvaraju da su voljeni, zapravo svi njihovi odnosi sa drugim ljudskim bićima su sebični, prikriveni, ako nisu otvoreno manipulativni. Kaotični su jer, obzirom da su nemoralni, ne posjeduju mehanizam koji ih može voditi drugačije, nego putem grube impulzivnosti. A kako nepovrediva volja može tim putem ići dan za danom, njihovo biće je konzekventno kaotično. I upravo zbog toga, ljudi na ovom nivou će često upadati u neprilike i nevolje i često završiti u zatvoru, bolnici ili na ulici. Poneki će, možda, s vremena na vrijeme, postati samodisciplinirani u službi vlastite ambicije i uzdići će se do pozicija moći i ličnog prestiža.

Neki će čak postati predsjednici ili slavne ličnosti, na primjer.

Ljudi sa prvog nivoa mogu ponekad stupiti u kontakt sa kaosom vlastitog bića i kada se to dogodi predstoji im najbolnije iskustvo koje čovjek može doživjeti. Oni će to iskustvo nastojati jednostavno odbaciti, međutim, ukoliko se ovo bolno iskustvo nastavi, mogu podići ruku na sebe, pa smatram da poneka neobjašnjena samoubistva spadaju upravo u ovu kategoriju.Ponekad to iskustvo pretvaraju u Nivo 2. Takva konverzija je obično - kažem obično, jer uvijek postoje izuzeci - veoma iznenadna i dramatična. Kao da Bog doslovno posegne za tom dušom i podigne je u visokom luku. Nešto zapanjujuće se događa, a osoba kojoj se to događa potpuno je nesvjesna zbivanja. Ovaj nivo sam nazvao formalnim/institucionalnim'.   Nazvao   sam   ga institucionalnim, jer su ljudi na ovom nivou vezani za instituciju koja ih nadgleda. Za neke je ta institucija zatvor. Na takvim mjestima, po mom iskustvu, uvijek postoji zatvorenik koji kada u zatvor dođe novi psihijatar, okuplja grupu bliskih prijatelja da zajedno rade i stvara grupu za terapijsku seansu. Takav čovjek je obično upravnikova desna ruka. On na neki način, uvijek uspijeva izbjeći sve nevolje koje bi takvoga inače u zatvoru mogle snaći. On je uzoran zatvorenik i uzoran građanin. I upravo zbog toga stoje tako dobro prilagođen instituciji, on je uvijek kandidat za uslovno puštanje. Na uslovnoj slobodi ubrzo opet upada u nevolje i već u prvoj sedmici po otpuštanju iz zatvora biva uhapšen i vraćen iza rešetaka, gdje još jednom postaje uzoran građanin sa zidovima institucije oko sebe, koji organiziraju njegovo biće. Za druge takva intitucija može biti vojska. Ovo je veoma pozitivna uloga koju vojska ima u društvu. Postoje desetine hiljada ljudi koji bi vodili kaotičan život da se nisu odlučili za patrijarhalan, a u izvjesnom smislu I matrijarhalno struktuiran život u vojsci. Za ostale, institucija kojoj se podređuju može biti visoko organizirana poslovna korporacija, ali za većinu ljudi to je crkva.

I zaista, većina ljudi koji odlaze u crkvu, pripada Nivou 2 formalno/institucionalnom nivou. Iako postoje gradacije i ništa nije apsolutno precizno određeno na ovim nivoima, određene stvari imaju tendenciju da karakteriziraju ljudsko religiozno ponašanje na Nivou 2. Kako sam već napomenuo, oni zavise od institucije crkve koja ih na neki način štiti i nadgleda i to nazivam formalnim, jer su veoma privrženi formi religije.

Ljudi sa Nivoa 2 postaju veoma nesretni ako netko započne promjenu forme ili rituala, upadajući u njihovu liturgiju, Na primjer, u Episkopalnoj crkvi je sredinom sedamdesetih godina odlučeno da mogu postojati i alternativni načini da se iskažu iste stvari. Mnogi ljudi bili su tako ogorčeni da je rezultat bio potpuno shizmatičan. Još jedan primjer: šezdesetih godina Drugi vatikanski koncil rimokatoličke hijerarhije uveo je neke novine u crkvi i, trideset godina kasnije, Papa Ivan Pavao II još uvijek se trudi da ukine te promjene. A nisu u pitanju samo Episkopalna i Katolička crkva. Ovaj oblik promjena postoji u svakoj vjeroispovijesti, u svakoj religiji svijeta. I nije čudo što ljudi na Nivou 2 postaju tako nesretni kada se forma njihove religije promijeni, jer to je upravo takva forma od koje oni zavise na putu svog oslobođenja od kaosa.

Još jedna stvar koja pokušava karakterizirati ljudsko religiozno ponašanje na ovom nivou je njihova vizija Boga, koja je daleko od eksternog bića. Ljudi imaju vrlo malo razumijevanja za onu polovinu Boga koja živi u svakome od nas – što je teološki pojam imanentnog dijela božanskog u ljudskom duhu. Gotovo svi razmišljaju o Bogu kao o nekome tamo negdje visoko gore, i uopćeno zamišljaju Boga kao model muškarca. I dok vjeruju da su voljena bića, pripisuju mu određenu vrstu moći koja kažnjava, a koju se on ne boji upotrebiti u odgovarajućim prilikama. To je vizija Boga kao divovskog dobroćudnog policajca na nebu. I na mnogo načina, to je upravo vrsta Boga koji je ljudima na Nivou 2 potreban. Recimo da se dvije osobe na Nivou 2 susretnu, vjenčaju i izrode djecu. Oni podižu svoju djecu u stabilnom domu, jer stabilnost predstavlja izuzetnu vrijednost za ljude na Nivou 2. Prema djeci se ophode s poštovanjem, jer crkva kaže da su djeca važna i da ih treba tretirati sa punim uvažavanjem. I dok njihova ljubav može biti pomalo legalistička ili neimaginativna, oni doživljavaju ljubav, crkva im kaže da treba voljeti i biti voljen i uči ih pomalo o tome kako se voli.

Što se događa djetetu koje odrasta u tako stabilnom domu ispunjenom ljubavlju, djetetu kome se poklanjaju pažnja i poštovanje? Takvo dijete prihvaća religiozne principe svojih roditelja - postaje kršćanin, budist, musliman ili judaist. Do vremena kada dijete ulazi u period adolescencije, ovi principi se urezuju u njegovo srce ili 'internaliziraju', da se poslužim psihijatrijskim terminom. Dakle, oni postaju principijelna, odgovorna ljudska bića, kojima više nije potrebno da zavise od institucije koja ih nadgleda i koja je odgovorna za njih. Obično u doba adolescencije, počinju se pitati: 'Kome su potrebni ovi glupi mitovi i sujevjerje zastarjele institucije?' Tada se počinju - a za njihove roditelje to je nepotreban užas i bol - udaljavati od crkve, postaju ispunjeni sumnjama, agnostici ili ateisti. U toj fazi počinju prelaziti na Nivo 3 koji sam nazvao skeptičnim/individualnim'.

Govoreći uopćeno, ljudi na Nivou 3 su po svojoj duhovnosti ispred onih na Nivou 2, iako nisu religiozni na uobičajeno prihvaćen način. Oni uopće nisu asocijalni. Često su duboko uključeni u društvo. Oni su vrsta ljudi koja pokušava postati kičma organizacije. Postaju brižni i voljeni roditelji. Često su naučnici, a svakako naučni umovi. Oni su tragaoci za istinom i ako dovoljno duboko i široko tragaju za istinom, kao što sam naglasio, počinju otkrivati ono za čim tragaju i uspijevaju da uhvate odbljeske velike slike, koja nije samo vrlo lijepa, već je čudno povezana sa većinom primitivnih mitova i sujevjerja u koje su njihovi roditelji sa Nivoa 2 i roditelji njihovih roditelja vjerovali. I to je tačka na kojoj počinje Nivo 4, 'mistični/komunalni' nivo.

Koristim riječ 'mističan' da bih opisao ovaj nivo, iako je to riječ koju je teško definirati i riječ koja u našoj kulturi obično ima pejorativno značenje. Međutim, upravo su mistici ljudi koji su vidjeli neku vrstu kohezije ispod površine stvari. Tokom vijekova, mistici su vidjeli vezu između čovjeka i žene, između ljudskih bića i drugih stvorenja, između čovjeka koji hoda po zemlji i onih koji nisu ovdje. Spoznavši tu vrstu međupovezanosti ispod površine, mistici svih kultura i religija govorili su o terminima jedinstva i zajedništva. Također su često govorili o terminu paradoksa.

Riiječ mističan ima korijen u riječi misterija. Mistici su ljudi koji vole misteriju. Oni vole rješavati misterije, a ipak, u isto vrijeme znaju da što više misterija riješe, više ce ih se pojaviti. Ali oni su vrlo zadovoljni živeći u svijetu misterija gdje se ljudi sa Nivoa 2 najčešće osjećaju nelagodno.

Ovi principi sadrže istinu ne samo u kršćanstvu i ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama već i u svim nacijama, kulturama i religijama. I zaista, jedna od stvari koja karakterizira sve velike svjetske religija je da one, izgleda, imaju sposobnosti da se obraćaju ljudima oba nivoa, i onima na Nivou 2 i onima na Nivou 4, kao što često propovijedane i poznate religije imaju po dva različita prevoda. Uzmimo, na primjer, Judaizam, psalm 111 koji završava riječima: 'Strah od Boga je početak mudrosti.' Na Nivou 2 ovo se prevodi u značenju: 'Kad se počneš bojati velikog policajca na nebu, postaješ mudriji.' To je istina. Na Nivou 4 ovo se može prevesti kao: 'Strahopoštovanje prema Bogu pokazat će ti put k prosvjećenju'. I to je također istina.

Isus je moj spasitelj', omiljena je tvrdnja među kršćanima i predstavlja još jedan rječit primjer. Među ljudima na Nivou 2 ova tvrdnja znači daje Isus neka vrsta dobre vile iz bajke koja me može spasiti kad god upadnem u nevolju, sve dok pamtim da treba prizivati njegovo ime. To je istina. On će učiniti upravo tako nešto. Kada ljudi sa Nivoa 4 pročitaju ovakvu tvrdnju, tumače je kao put na koji im je Isus ukazao, a kojim moraju ići do spasenja. I to je također istina.

Kako sam napomenuo, ovaj kvalitet dualnog tumačenja sadrži istinu ne samo za kršćanstvo i judaizam, već i za islam, taoizam, budizam i hinduizam. I zaista, mislim da je to upravo ono što čini suštinu velikih religija. Sve one ostavljaju prostora za vjernike i na Nivou 2 i na Nivou 4.