NITKO NIJE UDARIO ŠAKOM O STOL

NITKO NIJE RAZBIO ČAŠU

Jeste li ikad pretrčali stotinu kilometara u jednom jedinom danu? Golema većina ljudi diljem svijeta (oni koji su zdravi, usuđujem se reći) nikad nije doživjela takvo iskustvo. Nijedna normalna osoba ne bi učinila nešto toliko ludo i odvažno. Ali ja jesam, jednom. Uspio sam istrčati utrku koja je trajala od jutra do večeri, punih 100 km. Kao što možete zamisliti, bilo je iscrpljujuće i poslije toga sam se zarekao da nikad više neću trčati. Ni sad ne vjerujem da ću to ikad više pokušati, ali nikad se ne zna što budućnost donosi. Možda ću jednog dana, zaboravivši lekciju koju sam naučio, prihvatiti izazov da ponovno trčim neku sličnu ili jednako dugu utrku. Čovjek mora biti strpljiv da bi doznao što sutrašnji dan donosi.

U svakom slučaju, ako se sada osvrnem na tu utrku, jasno mi je da mi je, kao trkaču, silno mnogo značila. Ni danas mi nije sasvim jasno kakvo bi značenje moglo imati tih pretrčanih 100 km, ali kao vrsta postupka koji se razlikuje od normalnog, svakodnevnog, čovjek bi očekivao da donosi svojevrstan osjećaj samopouzdanja i samospoznaje. Zapravo, takav postupak trebao bi vam pružiti nekoliko novih podataka o tome tko ste. Krajnji rezultat trebala bi biti promjena pogleda na vlastiti život, njegove boje i oblike. Više-manje to se i meni dogodilo i doista sam se promijenio.

Ovo što slijedi tekst je zasnovan na bilješkama koje sam zapisao nekoliko dana nakon te utrke kako ne bih zaboravio detalje. Čitajući ove zabilješke poslije deset godina, sve misli i svi osjećaji koje sam tog dana doživio vratili su mi se sasvim jasno. Vjerujem da ćete, kad pročitate ovaj tekst, dobiti jasnu sliku kakve mi je uspomene ta tegobna utrka ostavila, kako one radosne tako i one prilično mučne. Ali, možda uopće nećete shvatiti što sam svime što slijedi želio kazati.

Ta utrka od stotinu kilometara događa se svake godine u lipnju, na jezeru Saromi, otok Hokkaido. U ostalim dijelovima Japana u to vrijeme vlada kišno razdoblje, ali otok Hokkaido nalazi se mnogo sjevernije. Rano ljeto na Hokkaidu veoma je ugodno, premda na najsjevernijem dijelu otoka, gdje se nalazi jezero Saroma, čak se ni usred ljeta ne osjeća ljetna toplina. Rano ujutro kad utrka započne još je jako hladno i svaki trkač mora se toplo odjenuti.

Kako dan odmiče postupno se i temperatura penje, a trkači, nalik na kukce koji prolaze kroz preobrazbu, malo-pomalo svlače džempere i debele majice. Premda sam na rukama zadržao rukavice, pred kraj utrke skinuo sam sve sa sebe i ostao u majici bez rukava zbog čega sam se ubrzo počeo tresti od hladnoće. Da je kojim slučajem padala kiša bio bih se uistinu smrznuo, na sreću iz posve oblačnog neba nije pala ni kap kiše.

Trkači sve vrijeme trče oko obale jezera Sarome koje gleda prema Ohotskom moru. Čak i onaj prvi (možda i jedini) put kad trčite oko Sarome lako shvatite koliko je to jezero veliko. Utrka počinje iz grada Yuubetsua, koji se nalazi na zapadnoj obali, a krajnji cilj je mjesto Tokorocho (koje su iznenada, ne znam zašto, preimenovali u Kitami) na istočnoj strani. Posljednji dio staze prolazi kroz Nacionalni park Wakku, gdje se nalazi stoljetni botanički vrt koji se proteže dugim i uskim obalnim područjem koje gleda na more. Za vrijeme utrke - ako si to kao trkač možete priuštiti, pogled na okolinu je nezaboravan. Začudo, dok utrka traje prometna policija ne kontrolira promet jer je broj automobila na toj cesti zanemariv, a isto tako i broj gledatelja. Krave opušteno pasu travu uz cestu. Naravno, njih trkači uopće ne zanimaju. Njih jedino zanima sočna zelena trava koju pasu i preživaju glava pognutih do tla. Osim toga, trkači trče i nisu opušteni kao što su krave. Nakon četrdesetog kilometra, otprilike na svakih deset kilometara postavljeno je kontrolno mjesto i ako u određenom vremenskom razmaku ne uspijete proći pokraj svakog kontrolnog mjesta, automatski ste isključeni iz utrke. Vrlo su strogi po tom pitanju i svake godine mnogi trkači budu diskvalificirani. Nakon dugog i zamornog putovanja do najsjevernijeg dijela japanskog teritorija, i to samo da bih sudjelovao u utrci oko jezera Sarome, svakako ne želim biti diskvalificiran usred utrke. U svakom slučaju, odlučan sam trčati brže od zadanog prolaznog vremena.

Ta je utrka najstariji i najznačajniji ultramaraton u Japanu, a čitav događaj organiziraju i sjajno vode ljudi koji ovdje žive. Doista je zadovoljstvo sudjelovati u tom trkačkom događaju.

Nema mnogo toga o čemu bih mogao pisati o prvom dijelu utrke, sve do mjesta za odmor na pedeset i petom kilometru. Trčim neumorno i tiho. Ne osjećam neku veliku razliku prema uobičajenom ranonedjeljnom trčanju. Izračunao sam da ću, uspijem li održati ritam od oko est minuta po kilometru, uspjeti završiti utrku za oko deset sati. Pridodavši vrijeme za odmor i okrepu, ponadao sam se da ću čitavu utrku završiti za manje od jedanaest sati (kasnije sam otkrio da sam bio pretjerano optimističan).

Na četrdeset i drugom kilometru trkači nailaze na znak na kojem šturo piše: "Udaljenost maratona". Ima čak i bijela crta na asfaltu koja označava točno mjesto. Na pretjerujem kad kažem da sam osjetio drhtavicu koja je prostrujila čitavim mojim tijelom onog trena kad sam pretrčao preko te crte, jer to je bio prvi put da trčim udaljenost veću od maratona. Za mene je to bilo nešto poput Gibraltarskog tjesnaca iza kojeg se širilo nepoznato more. Što me ondje čekalo, kakva su nepoznata stvorenja ondje živjela, nisam imao pojma. Na svoj način osjećao sam svojevrstan strah kakav su vjerojatno osjećali moreplovci u antičko doba.

Nakon što sam prošao to mjesto i dok sam se približavao pedesetom kilometru, osjetio sam blagu tjelesnu promjenu, kao da su se mišići u mojim nogama počeli stezati. Istodobno sam počeo osjećati glad i žed. Još prije utrke bio sam odlučio da ću na svakom mjestu za odmor popiti nekoliko gutljaja vode, bez obzira na to hoću li biti žedan, ali čak i tako, poput zlosretne sudbine, poput crnog srca noćne kraljice, žed me neprestano progonila. Počeo sam se osjećati nelagodno. Tek sam bio pretrčao polovicu utrke i ako sam se tada tako osjećao, s razlogom sam se pitao hoću li uopće moći protrčati kroz cilj.

Na pedeset i petom kilometru, na mjestu predviđenom za odmor, presvukao sam se i pojeo nekoliko zalogaja koje mi je supruga pripremila. Jutro je već uveliko prolazilo, pa je i temperatura bila ugodnija. Zato sam svukao trenirku i odjenuo čistu majicu bez rukava i kratke hlače. Također sam promijenio tenisice u kojima sam trčao; umjesto broja 40 koji sam sve do tada imao na nogama, obuo sam broj 41. Noge su mi počele oticati, pa sam bio primoran obuti malo udobnije tenisice. Bilo je sasvim oblačno i odlučio sam skinuti kapu koju sam nosio kako bih se zaštitio od sunca. Kapu sam također nosio kako bih se zaštitio od kiše, ali činilo se da neće kišiti. Nije bilo odveć hladno a ni pretjerano vruće, idealni uvjeti za utrku na duge staze. Uz malo vode progutao sam sadržaj dviju energetskih vrećica u obliku gela, pojeo komad kruha s maslacem i jedan keks. Nekoliko minuta sam se pažljivo protezao i izmasirao listove, koje sam potom poprskao sprejom za rashlađivanje. Umio sam se, obrisao znoj i prljavštinu i olakšao se u nužniku.

Odmarao sam se desetak minuta, ali nijednom nisam sjeo. lamo sam osjećaj da ako sjednem, neću više biti u stanju ustati i nastaviti trčati.

"Jeste li dobro?" netko me pitao.

"Sasvim sam dobro", odgovorio sam kratko i jednostavno.

Nakon što sam se napio još vode i nekoliko puta protegnuo, nastavio sam trčati. Sada više nije bilo prekida do cilja. Ali, čim sam nastavio trčati osjetio sam da nešto nije u redu. Mišići u nogama stegnuli su mi se poput stare, stvrdnute automobilske gume. Još uvijek sam se osjećao snažno, disanje je bilo ravnomjerno, ali noge me više nisu slušale. Imao sam i želju i snagu da i dalje trčim, ali noge su se drugačije ponašale.

Prestao sam razmišljati o nogama koje me nisu htjele slušati i usredotočio se na gornji dio tijela. Široko i snažno sam zamahivao rukama dok sam trčao, pokušavajući na taj način prenijeti silinu zamaha iz gornjeg dijela u donji dio tijela. Koristeći se takvim prijenosom snage uspijevao sam pokretati noge (premda su mi nakon utrke zglobovi otekli). Naravno, takvim načinom trčanja napredovao sam jako sporo, zapravo uopće nisam trčao nego brzo hodao. Iznenada, kao da im je sinulo i ponovno postalo jasno što od njih očekujem, ili će prije biti da su se odlučili prepustiti sudbini, mišići nogu su se opustili i mogao sam trčati gotovo uobičajenim tempom.

Premda sam opet ovladao nogama, taj dvadeset i jedan kilometar od odmorišta na pedeset i petom kilometru staze do sedamdeset i šestog bili su strašno bolni. Osjećao sam se poput komada govedine koji mesar propušta kroz stroj za mljevenje. Imao sam volju da nastavim trčati, ali sada se već cijelo moje tijelo bunilo. Kao da sam pokušavao voziti automobil uz jako strmu padinu, ali sa spuštenom ručnom kočnicom. Imao sam osjećaj da mi se tijelo raspada na sastavne dijelove. Ostavši bez goriva, sa zavrtnjima koji su popustili, sa zupcima zupčanika koji se zaglavio, sve sporije sam trčao dok su me brojni trkači prestizali. Sićušna i mršava starica od sedamdesetak godina protrčala je pokraj mene, doviknuvši mi: "Samo hrabro naprijed!" Što li će se još dogoditi u preostalom dijelu utrke, pitao sam se. Još sam imao gotovo četrdeset kilometara za pretrčati.

Tijekom trčanja, pojedini dijelovi mojeg tijela, jedan za drugim, počeli su me boljeti. Isprva me jako bolio desni kuk, potom lijevi kuk itd. Svaki dio mojeg tijela dočekao je nekoliko svojih minuta da izađe nasred scene i odigra svoj dio pritužbe. Boli, izrazima nezadovoljstva i prigovorima jasno su me upozoravali da više neće podnositi moju samovolju.

Za njih je, baš kao i za mene, utrka od stotinu kilometara bila potpuna nepoznanica, nedoživljeno iskustvo, i svaki dio tijela na svoj se način žalio. Sasvim dobro sam ih razumio, ali ja sam jedino želio da se ne bune i nastave trčati. Poput Dantona ili Robespierrea, koji su rječito pokušavali uvjeriti nezadovoljne i pobunjene članove Revolucionarnog suda, pokušao sam razgovarati sa svakim pojedinim dijelom tijela tražeći malo više suradnje. Hrabrio sam ih, držao ih na okupu, laskao im, grdio ih i trudio im se dodvoriti. Samo još malo izdržite, govorio sam im. Nemojte me baš sada izdati. Ali, kad bolje razmislite - a ja uistinu jesam - Danton i Robespierre završili su na giljotini, odrubljenih glava.

Na kraju, stisnuo sam zube i kako sam umio i znao uspio pretrčati posljednjih dvadeset kilometara trpeći velike muke.

Ja nisam ljudsko biće. Ja sam običan stroj. Ne moram ništa osjećati. Samo naprijed.

Neprestano sam to ponavljao. Jedino o tome sam razmišljao i tako sam se ipak uspio spasiti. Da sam se ponašao kao osoba od krvi i mesa, bio bih se srušio od boli. Ondje i tada postojalo je samo moje ja. A da bi moje ja postojalo, bila je potrebna i svijest o mojem ja.

Morao sam priznati samome sebi da su sve to tek obične konvencije. To je čudan način razmišljanja, pa je i sam osjećaj jako čudan - svijest koja pokušava poreći svijest. Čovjek se mora prisiliti na netjelesni način razmišljanja. Instinktivno sam shvatio da je to jedini način da uspijem.

Ja nisam ljudsko biće. Ja sam običan stroj. Ne moram ništa osjećati. Samo naprijed.

Ponavljam te riječi poput mantre. Ponavljam ih mehanički, poput stroja. Svim silama se trudim, što je moguće više, zanemariti osjetilne dojmove. Sve što vidim jest nekoliko metara tla preda mnom, ništa više. Dakako, nemam oči na leđima pa iza sebe isto tako ništa ne vidim.

Cijeli moj svijet predstavlja tih nekoliko metara tla preda mnom. Ne moram razmišljati ni o čemu drugome. Nebo i vjetar, trava, krave koje uokolo pasu, gledatelji, povici bodrenja, jezero, romani, stvarnost, prošlost, uspomene - sve to mi ništa ne znači. Neprestano napredovati tih nekoliko metara - to je moj sićušni razlog postojanja kao ljudskog bića. Ne, ispričavam se - kao stroja.

Nakon svakih pet kilometara zastanem i popijem nekoliko gutljaja vode na mjestu za odmor. Kad god se zaustavim, nekoliko se puta žustro i energično protegnem. Mišići su mi tvrdi poput kore tjedan dana starog kruha. Ne mogu povjerovati da su to moji mišići. Na jednom od mjesta za odmor nude ukiseljene šljive, pa uzmem jednu i pojedem je. Nisam znao da su ukiseljene šljive toliko ukusne. Sol i gorak okus prožimaju moja usta i šire se čitavim mojim tijelom.

Umjesto što sam se silio trčati, vjerojatno je bilo mnogo pametnije da sam hodao brzim korakom. Dobar dio natjecatelja koji su sudelovali u utrci upravo tako je postupio, dobar dio kilometara hodali su brzim korakom. Ali ja nisam napravio nijedan takav korak. Istina, često sam se zaustavljao da bih se malo protegnuo. Nisam došao ovamo da bih se šetao. Došao sam trčati u utrci. To je razlog - jedini razlog zbog kojeg sam doputovao sve do najudaljenijeg sjevernog dijela japanskog teritorija. Bez obzira na to koliko slabo i sporo trčao, nisam želio hodati. Prekršim li jedno jedino načelo koje sam sebi zadao, kad-tad bit ću prisiljen prekršiti još mnogo drugih. Da sam tako postupio, vjerojatno ne bih bio u stanju završiti utrku.

Dok sam se tako zlopatio trčeći, oko sedamdeset i petog kilometra osjetio sam da sam prošao kroz nešto. Tako mi se barem učinilo. Prošao kroz nešto, jedini je način na koji to što sam osjetio mogu opisati. Kao daje moje tijelo sasvim lako prošlo kroz kameni zid. Ne mogu se baš točno sjetiti na kojem sam mjestu to osjetio, ali jednog trena primijetio sam da sam već izbio na drugu stranu onoga kroza što sam prošao. Bio sam uvjeren da sam prošao kroz nešto.

Nije mi jasno logično objašnjenje svega toga ili zakonomjeran slijed tog događaja, ali doista sam uvjeren u stvarnost u kojoj sam prošao kroz nešto.

Nakon toga nisam više morao razmišljati. Drugim riječima, nisam više morao svjesno razmišljati o tome da ne trebam ni o čemu razmišljati. Jednostavno sam se trebao prepustiti razvoju događaja, pa ću do cilja stići bez problema. Uspijem li se prepustiti tome, neka vrsta sile će me voditi sve do cilja.

Kad čovjek trči stotinu kilometara, za očekivati je da će se osjećati umorno. Barem to nije nikakva mudrost. Nakon određenog broja prijeđenih kilometara, umor je neizbježan pratilac trkača. Moji mišići nisu više predstavljali pobunjene članove Revolucionarnog suda i činilo se da su odlučili prekinuti s pritužbama. Nitko više nije udario šakom o stol, nitko nije razbio čašu. Moji mišići nijemo su prihvatili umor kao povijesnu činjenicu, kao neminovnu posljedicu Revolucije. Preobrazio sam se u stvorenje kojim je upravljao automat čiji je jedini zadatak bio ritmično mahati rukama naprijed-natrag i pomicati noge. Nisam razmišljao ni o čemu. Ništa nisam osjećao. Iznenada sam shvatio daje čak i tjelesni bol koju sam donedavno osjećao sasvim nestao. Ili se možda bio sakrio u kakav zapećak poput ružnog starog komada pokućstva koji nitko od ukućana više ne želi vidjeti.

U takvom stanju, nakon što sam prošao kroz tu nevidljivu zapreku, počeo sam prestizati brojne trkače. Upravo nakon što sam prošao pokraj kontrolnog mjesta na sedamdeset i petom kilometru do kojeg morate stići ispod vremenskog rezultata od 8 sati i 45 minuta ili ste diskvalificirani, mnogi drugi trkači, za razliku od mene, počeli su usporavati, a neki su čak i odustali od trčanja i počeli hodati brzim korakom. Od tog kontrolnog mjesta pa do cilja, mora biti da sam prestigao više od dvije stotine natjecatelja. Barem sam brojio do dvije stotine.

Svega jednom ili dvaput drugi trkač mi se uspio privući iza leđa i prestići me. Mogao sam brojiti one koje sam prestigao, jer moj mozak nije bio ničim drugim zauzet. Osjećao sam se posve iscrpljeno, ali i dalje sam mogao trčati jer to sam jedino i želio.

Budući da sam sve radnje prepustio automatu, da mije netko rekao da nastavim trčati, vjerojatno bih bio pretrčao i više od stotinu kilometara. Znam daje veoma čudno sve ovo što pišem, ali na kraju utrke jedva sam znao tko sam ili što činim. Zapravo, takvo tjelesno i psihičko stanje trebali su predstavljati ozbiljno upozorenje, ali ja se nisam tako osjećao. Tada je moje trčanje već bilo zašlo u kraljevstvo metafizike. Prvo se dogodila aktivnost zvana trčanje, a potom se pojavila i osoba zvana ja. Trčim, dakle postojim.

Taj osjećaj postao je osobito snažan kad sam ušao u posljednji dio utrke, niz dugi poluotok na kojem se nalazi Park cvijeća. To je krajolik za meditaciju i kontemplaciju.

Krajobraz duž obale je zanosan, a miris Ohotskog mora prožimao je zrak. Počelo se smrkavati (a utrku smo započeli rano ujutro). Također sam mogao nanjušiti onaj osobit vonj mlade trave koji najavljuje ljeto. Vidio sam i nekoliko lisica kako trče livadama. Zastale bi i začuđeno se zagledale u trkače. Gusti, kišonosni oblaci nalik na one sa slika britanskih slikara devetnaestog stoljeća prekrivali su nebo. Nije bilo ni daška vjetra. Mnogi trkači u mojoj blizini, vidno umorni, nijemo su trčali prema cilju. Osjećao sam zadovoljstvo i radost što sam i ja među njima. Udah, izdah, udah, izdah... Začudo, dah mije i dalje bio pravilan. Smireno sam udisao i izdisao. Isto tako, moje srce širilo se i stezalo pravilnim ritinom. Poput mijeha kakvog starog kovača, pluća su savjesno unosila kisik u moje tijelo. Mogao sam osjetiti kako svi moji organi rade i razlikovati svaki zvuk koji su stvarali. Svi su skladno radili. Promatrači duž ceste hrabrili su nas, dovikujući: "Samo naprijed! Izdržite još malo!" Poput čistog i svježeg zraka, njihovi povici prodirali su cijelim mojim tijelom. Zapravo, njihovi su glasovi jasno prolazili kroz mene.

Ja sam ja, a u isto vrijeme nisam ja. Tako sam se osjećao. Vrlo čudan, ali i smirujuć osjećaj. Razum mi nije bio toliko važan. Dakako, kao pisac znao sam da moj razum kritički razmišlja o svakoj aktivnosti kojom se bavim. Oduzmite mi razum, i nikad više neću uspjeti napisati čak ni dobru priču. Pa ipak, činilo mi se da mi u tom trenu razum nije bitan. Razum mi jednostavno nije značio ništa.

Kad se približim završetku trčanja na duge staze, gotovo redovito se javi osjećaj da što prije želim završiti tu utrku. Jedino o tome razmišljam. Ali što sam bio bliži cilju te utrke, nisam o tome razmišljao. Sam kraj utrke tek je trenutačan prelazak preko crte koja označava cilj i sam po sebi nema neki velik smisao. Ista stvar je s našim životima. Samo zato što postoji kraj, ne znači da naše postojanje ima ikakvog smisla. Sam trenutak smrti zapravo je taj prelazak preko crte, ili možda posredna vrsta metafore o prolaznoj naravi našeg postojanja.

Naravno, to je filozofski način razmišljanja, ali u ovom trenu nije mi stalo do toga. Nejasno sam doživio takvo iskustvo, ali manje riječima a mnogo više kao tjelesni osjećaj.

Premda sam bio mrtav umoran, kad sam prošao kroz cilj u mjestu Tokoro-chou osjetio sam veliku radost. Uvijek se osjećam radosno kad god u utrci na veliku udaljenost prođem kroz cilj, ali ovog puta doista sam bio posve iscrpljen i slomljen. Jedva sam uspio podignuti desnu ruku. Vrijeme na mojem satu pokazivalo je 16 sati i 42 minute poslije podne. Od početka utrke do cilja trčao sam ukupno 11 sati i 42 minute.

Prvi put poslije pola dana trčanja napokon sam sjeo i ručnikom obrisao znoj, popio nekoliko gutljaja vode, izuo tenisice i dok je padao mrak, pažljivo izmasirao gležnjeve. Tada sam počeo osjećati nešto sasvim novo - ne tako snažno kao ponos, prije određenu vrstu ispunjenja, postignuća. Zapravo, bila je to duboko intimna vrsta radosti, ali i olakšanja, jer prihvatio sam se nečega sasvim neizvjesnog, a imao sam dovoljno snage da u tome ustrajem do kraja. Tog trena osjećaj olakšanja nadvladao je osjećaj radosti i zadovoljstva. Kao da se duboko u meni zamršeni čvor postupno razmrsio, čvor za koji nikad prije nisam shvatio da je postojao u meni.

Dan nakon utrke oko jezera Sarome jedva sam uspio sići stubištem. Noge su mi klecale, čitavo me tijelo boljelo i imao sam dojam da bih svakog trena mogao pasti. Morao sam se čvrsto držati za rukohvat kako bih sišao stubištem. Poslije nekoliko dana bol u nogama je nestao i normalno sam se mogao uspinjati stube i silaziti stubama. Nedvojbeno, tijekom mnogih godina moje noge su se naviknule na trčanje na velike udaljenosti. Pravi problem, kao što sam maloprije napomenuo, predstavljale su moje ruke. Da bih nekako zaboravio na umor u nožnim mišićima, snažno sam zamahivao rukama. Dan nakon utrke zapešće na desnoj ruci mi je oteklo, pocrvenjeilo i počelo me boljeti. Sudjelovao sam u prilično velikom broju utrka na velike udaljenosti, ali to je bilo prvi put da su moje ruke, a ne noge, platile veću cijenu.

Ipak, daleko najznačajnija posljedica trčanja spomenutog ultramaratona nije bila tjelesna nego mentalna. Ono što me dokrajčilo bio je svojevrstan osjećaj mrtvila, potpune otupjelosti, letargije. Odjednom sam imao dojam da me čitavog obavija sumaglica, nešto što sam tada nazvao trkačev blues. (Premda je ono što sam uistinu osjećao bilo mnogo bliže dojmu mliječnobijele maglice.) Nakon tog ultramaratona izgubio sam zanos koji sam godinama imao za samo trčanje. Naravno, umor je učinio svoje i predstavljao je osnovnu smetnju, ali to nije bio jedini razlog. Sama želja za trčanjem više nije bila izrazita kao prije. Nisam si to mogao valjano objasniti, ali bilo mi je jasno: nešto se dogodilo sa mnom. Nakon toga, broj utrka na kojima sam sudjelovao kao i broj pretrčanih kilometara znatno se smanjio.

Ipak, i poslije toga sam se držao uobičajenog plana da barem jednom godišnje sudjelujem napravom maratonu. Čovjek ne može trčati do cilja ako je malodušan, pa sam i dalje uporno trenirao i jednako uporno sudjelovao u utrkama na velike udaljenosti. Ali, nijednom nisam uspio doživjeti nešto više od uobičajene prosječnosti. Kao da je čvor koji se razmrsio u meni, a kojeg nikad prije nisam bio svjestan, učinio da popusti i moje zanimanje za trčanje. Nije problem bio samo u tome što je moja želja za trčanjem oslabjela. U isto vrijeme osjećao sam da se nešto sasvim novo duboko ukorijenilo u meni. Tijekom tog procesa u kojem je jedna stvar gubila na snazi a druga se snažno javljala, zbio se i taj neobični trkačev blues.

Što bih još mogao reći o toj novoj stvari koja se snažno javlja u meni? Nikako ne uspijevam pronaći riječi kojima bih to mogao valjano opisati, ali možda je nešto slično rezignaciji, pomirenosti sa sudbinom. Možda malo pretjerujem, ali kao da sam nakon pretrčanih stotinu kilometara zakoračio na neko drugo mjesto. Nakon što je moj umor nestao nakon sedamdeset i petog kilometra moja svijest je postala sasvim prazna, stanje koje bismo mogli nazvati filozofskim ili duhovnim. Nešto me potaknulo da se mnogo više bavim svojim osjećajima, a to novootkriveno samo-ispitivanje preobrazilo je moj odnos prema trčanju.

Možda prema trčanju više nemam onaj jednostavni, pozitivni odnos koji sam nekoć imao.

Nisam sasvim siguran, možda pretjerujem. Vjerojatno sam se trčanjem bavio više i duže no što je trebalo, pa sam se s vremenom jednostavno umorio i zasitio. Osim toga, tada sam bio u kasnima četrdesetima, pa sam naišao na određene,tjelesne smetnje koje su neizbježne za čovjeka tih godina. Vjerojatno sam se suočio s činjenicom da sam prešao vrhunac svojih tjelesnih sposobnosti. Ili sam možda prolazio kroz depresiju koju je izazvala neka vrsta muškog klimakterija. Najprije će biti da su svi ti čimbenici stvorili čudnu mješavinu osjećaja.

Kao osoba koja je prošla sve to, jako mi je teško objektivno analizirati. Što god to bilo, nazvao sam ga trkačev blues.

Pa ipak, to što sam uspio pretrčati stotinu kilometara na ultramaratonu pružilo mi je veliko zadovoljstvo, čak mi je dalo novu vrstu samopouzdanja. Ja sam i sada radostan što sam sudjelovao u toj utrci. Ali, kad-tad morat ću se suočiti sa spomenutim popratnim posljedicama. Dugo nakon te utrke osjećao sam svojevrsnu krizu - dakako, ne samo zato što su i vremenski rezultati bili u pitanju. Svaki put kad sam istrčao maraton, moj vremenski rezultat bio je sve slabiji. Svakodnevni trening i utrka postali su tek obične formalnosti koje sam uredno obavljao, ali više me nisu poticali kao nekoć. Količina adrenalina koji sam lučio na dan utrke, također se počela smanjivati. Zbog svega navedenog na kraju sam zanimanje za maraton preusmjerio na triatlon i počeo se više zanimati za zidni tenis. I moj način života postupno se promijenio i trčanje više nisam smatrao glavnim dijelom života. Drugim riječima, počeo se povećavati duševni jaz između mene i trčanja. Baš kao što izblijedi onaj početni osjećaj mahnitosti koji imate kad se tek zaljubite.

Napokon mi se čini da sam se počeo udaljavati i izvlačiti iz magle trkačevog bluesa koja me dugo obavijala. Istina, nisam je se uspio potpuno osloboditi, ali mogu osjetiti kako se u meni nešto mijenja. Ujutro dok vezujem vezice na tenisicama mogu naslutiti slabi znak neke promjene u sebi. Želim posvetiti dužnu pozornost tom novom izdanku koji niče u meni. Baš kao kad ne želim krenuti pogrešnim smjerom ili ne želim propustiti važnu vijest ili određeni događaj - moram se skoncentrirati na ono što se događa s mojim tijelom.

Poslije dugo vremena ponovno osjećam zadovoljstvo što svakodnevno trčim i treniram pripremajući se za idući maraton. Počeo sam pisati u novu bilježnicu, otvorio novu bočicu tinte i sada pišem o tome. Zašto se zbog trčanja baš sada osjećam toliko dobro, ne mogu potanje objasniti. Možda je povratak u Cambridge i svakodnevni odlazak na obalu Charlesa oživio stare uspomene. Možda su lijepi osjećaji koji me vezuju za to mjesto uzburkali uspomene na one dane kad je trčanje u mojem životu zauzimalo najvažnije mjesto. Ili je možda sve skupa tek stvar prolaznosti. Možda sam morao proći neizbježne unutrašnje promjene, a razdoblje koje je bilo potrebno da bi se to dogodilo sada se bliži svome kraju.

Vjerujem kako je istina da mnogi koji pisanjem zarađuju za život, baš kao i ja, razmišljaju o kojekakvim stvarima. Naravno, ne moram zapisati baš sve ono o čemu razmišljam; upravo dok pišem ovo, razmišljam o raznim stvarima. Dok pišem, razvrstavam svoje misli.

Prerađujući i dorađujući ono već zapisano, još dublje zalazim u misaoni proces. Bez obzira na to koliko toga napišem, međutim, nikad ne uspijem doći do zaključka. Isto tako, bez obzira na to koliko određeni tekst prepravljao, nikad ne uspijem postići ono željeno. Čak i nakon desetljeća bavljenja pisanjem, sve ovo vrijedi i dan-danas. Jer, ja jedino iznesem nekoliko pretpostavki ili prepričam par problema. Ili uspijem pronaći analogiju između strukture problema i nečega drugoga.

Iskreno govoreći, uistinu ne znam objasniti razloge koji su izazvali moj trkačev blues. Ili zašto se taj osjećaj počinje sada povlačiti. Još je rano da bih to mogao valjano objasniti.

Možda jedina stvar koju o tome mogu reći sa sigurnošću jest: to je život. Možda je jedina stvar koju možemo učiniti prihvatiti ga onakvim kakav jest, a da zapravo ne znamo što se događa. Poput plaćanja poreza, plime i oseke, smrti Johna Lennona i pogrešno dosuđenih sudačkih odluka.

U svakom slučaju, imam jasan i nedvojben osjećaj da je vrijeme napravilo pun krug, da je ciklus zatvoren. Samo bavljenje trčanjem ponovno je postalo radostan i nužan dio mojeg svakodnevnog života. Odnedavno ponovno trčim požrtvovno iz dana u dan. Ali, to više nije mehaničko ponavljanje ih uzimanje propisanog lijeka. Moje tijelo sada osjeća prirodnu želju da izađe na cestu i trči, na isti način na koji kad sam žedan cijedim sok i pijem ga. S veseljem očekujem šesti studenoga i Newyorski maraton kako bih se uvjerio koliko ću uživati u samoj utrci, koliko ću biti zadovoljan svojim trčanjem i na kakav ću način to postići.

Više mi nije toliko stalo do vremenskog rezultata. Mogu se služiti kojekakvim taktikama, ali duboko sumnjam da ću ikad više trčati onako kao što sam nekoć mogao. Spreman sam se s time pomiriti. Naravno, nije to istina kakvoj bi se čovjek radovao, ali to je sasvim normalno kad čovjek stari. Baš kao što ja igram svoju ulogu, tako i vrijeme igra svoju. Vrijeme svoj posao obavlja mnogo vjernije, mnogo dosljednije no što sam ja ikad mogao. Još otkad postoji (pitam se kad li je to bilo?) vrijeme neprestano prolazi ne stavši ni jednog jedinog trena. A jedan od privilegija koje su doživjeli oni koji nisu umrli mladi, blagoslov je što će ostarjeti.

Čeka nas čast tjelesnog propadanja i čovjek se mora naviknuti na takvu stvarnost.

Natjecanje s vremenom nije bitno. Ono što mi sada mnogo više znači jest koliko u svemu mogu iskreno uživati, i mogu li utrku od 42 kilometra završiti s osjećajem zadovoljstva.

Uživat ću i vrednovati ono što se ne može izraziti brojkama, tražit ću osjećaj ponosa koji dolazi s drugačijeg mjesta.

Nisam više mladić koji bi se sasvim usredotočio na postizanje rekorda, a ni običan stroj koji sve obavlja po zapovijedi. Ja sam ni više a ni manje pisac (nadam se pošten) koji dobro pozna svoja ograničenja, koji želi stoje moguće duže zadržati svoje sposobnosti kao i životnu vitalnost.

Ostao je još samo mjesec dana do Newyorskog maratona.

7. 30. listopada 2005. • Cambridge, Massachusetts