Činjenice da nam ponestaje nafte, da nekih kritičnih minerala imamo za manje od dvadeset godina, da našu djecu možda čeka privredno katastrofična budućnost dobro su poznate onima koji su nadzirali silo­vanje Zemlje i prijenos bogatstva prirodnih izvora od autohtonih starosjedilaca na sebe. Kulturološke priče kojima su opravdavali takvo po­našanje većinom se mogu svrstati u dvije skupine:

Uzmi svoje prije nego što to stignu učiniti drugi. Ta je priča u op­ticaju od najranije pisane povijesti Mlađih Kultura. Bila je pokreta­čkom snagom pljačkanja američkog Zapada između 1800. i 1920.

Tijekom 1980-tih ponovno je oživljena da bi postala temeljnim na­crtom za politiku federalne vlade. To je dovelo do masivne konsolida­cije bogatstva, zamalo do bankrota državne blagajne tijekom potroša­čkih orgija utemeljenih na dugovima i do kolapsa jednog sektora bankarske industrije, kao što je prikazano u uspješnici Donalda Bartle-tta America: What Went Wrong (Amerika: Što je pošlo po zlu, 1992).

Priča 'uzmi svoje' nastavlja se i danas te oblikuje klasično razmi­šljanje Mlađih Kultura u svim granama poslovanja, vlade i osobnog života.

Svijet će ionako otići k vragu pa zgrabi što možeš, dok još možeš. Tijekom njegova predsjedničkog mandata, Ronalda Reagana su upitali misli li da je biblijska priča o kraju svijeta i bitki na Armageddonu mo­guća. Iskreno je odgovorio da ne samo da misli da je moguća, nego da očekuje da se to dogodi još za njegova životnog vijeka.

Takvo razmišljanje ili "priča" opravdava silovanje Zemlje pod iz­govorom da je ionako sve privremeno. Jednoga dana, uskoro, s neba će padati vatra, većina će svijeta biti uništena a Dobri Ljudi bit će trenu­tno uzdignuti u raj.

Primijetite da su to priče koje odražavaju dubok osjećaj nepove­zanosti s drugim živim bićima (koje ljudi koji u njih vjeruju vide kao suparnike ili kao prilike), s prirodom (koju vide kao 'izvor' kojega se može pretvoriti u osobno bogatstvo), sa životom (na koji gledaju kao igru u kojoj postoje samo pobjednici i gubitnici: bogati ili oni koji idu u raj i oni koji su izgubili).

James Watt, ministar unutrašnjih poslova tijekom jednog dijela Reaganova mandata možda je dao najbolji primjer priče "ja svoje imam". Lobirao je za veće slobode rudarenja i sječe stabala na državnom zem­ljištu, jer će se — rekao je — Isus uskoro vratiti na Zemlju i obnoviti svu prirodu, kao što se najavljuje u Otkrivenju u Bibliji.

Slično, predsjednik Reagan, ministar obrane Caspar Weinberger i Jerry Falwell otvoreno su priznavali svoje mišljenje da će "ionako sve uskoro završiti pa zgrabi koliko možeš". Falwell je često u propovije­dima govorio: "Vozit ćete se u automobilu. Možda ćete biti vozač. Kr­šćanin ste. U automobilu s vama bit će još ljudi, možda i netko tko nije Kršćanin. Kad truba sudnjega dana zatrubi, vi i ostali vjernici istoga ćete trenutka nestati, ostavljajući za sobom samo odjeću i stvari koje ne mogu u vječni život. Ta nespašena osoba ili osobe u automobilu iznenađeno će primijetiti da se automobil i dalje kreće, bez vozača, a onda se iznenada negdje razbija."

U veljači 1990. Reagan je posjetio Atlantu, gdje sam tada živio. U polusatnom govoru (za koji mu je plaćeno $160.000) podružnicama motela Days Inn (koji su bili klijenti moje reklamne agencije), rekao je: "Važno je sjetiti se da će bitka sudnjega dana, prema proročanstvi­ma, započeti negdje na području Izraela." 1983. godine Reagan je jed­nom izraelskom lobistu rekao:

"Znate, čitam vaša prastara proročanstva u Starome zavjetu i o zna­kovima koji navješćuju Armageddon i zateknem se kako se pitam ni­smo li mi naraštaj koji će vidjeti kako se to događa. Ne znam jeste li u zadnje vrijeme čitali ta proročanstva, ali vjerujte mi, svakako opisuju vremena u kojima živimo."

U kolovozu 1984. kad je bio guverner Kalifornije, Reagan je dr­žavnom predstavniku Jamesu Millsu rekao: "Sve odgovara. Nećemo još dugo čekati... Ezekiel kaže da će vatra i tamjan padati na nepri­jatelje Božjega naroda. To mora značiti da će biti uništeni nuklearnim oružjem. Sad takvo oružje postoji, nikad prije u povijesti nije..."

Drugi čovjek s prstom na američkom nuklearnom okidaču, ministar obrane Caspar Weinberger, bio je još određeniji, uprijevši prstom u brdo Megiddo u sjevernoj Palestini, otprilike 22 kilometra od Haife, kao mjesto gdje će započeti konačni sukob koji će donijeti uništenje svijeta.

Te priče o "nadolazećem smaku svijeta" nisu usamljene ni neobi­čne, pogotovu ne među kršćanima u Američkom carstvu. Česte su čak i među nekršćanima: kad su bivšeg sovjetskog premijera Kruščeva (de­klariranog ateistu) novinari pitali misli li da je moguće da su Zemlju posjetili svemisrki brodovi s drugih planeta, rekao je da je to apsolutno nemoguće. Zato što bi svaka kultura koja je dovoljno razvijena da iz­gradi svemirski brod, rekao je, također razvila i oružja tako razorna da bi se uništila.

Uopće nije bitno hoće li se ostvariti proročanstvo o biblijskoj bitki na zaravni Armageddona, ne želim tvrditi ni da hoće ni da neće (ako si dovoljno velik broj ljudi kaže da će tako biti, 'polje' — kako to nazi­va Rupert Sheldrake — postaje tako snažno da će se to zaista i dogodi­ti). Ali s Armageddonom ili bez njega, krizu koja nam je pred vratima uzrokovali su ljudi koji već više od 4000 godina vode živote i poslove kao da je kraj iza ugla, što dovodi do zgrabi-što-možeš-dok-možeš na­čina razmišljanja koje je uništilo naš planet i naš okoliš.