William Paul Young, pedesettrogodišnji službenik iz Oregona, koji se desetljećima nije mogao suočiti s prošlošću (i danas o njoj nevoljko govori), napisao je "Kolibu", nekonvencionalan roman o ocu čija je kći oteta tijekom obiteljskog izleta i ubijena, da bi nakon toga policija pronašla njezinu krvavu haljinicu u napuštenoj kolibi u divljini Oregona.
Za oca su uslijedile godine neutješne boli i potom vikend proveden na mjestu zločina u društvu svetog trojstva - vesele krupne crnkinje (Otac), neuglednog muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke (Duh Sveti). Nakon što od njih dobije odgovore na pitanja s kojima se borio od kćerkine smrti, junak se miri s Bogom... Youngova priča je pokušaj da se u svijetu u kojemu se eufemizmom "konflikt" mrtvo hladno prikrivaju ubojstva, genocidi, masakri - pronađe Bog. A da je "namirisao" dobru temu pokazalo se čim je knjigu objavio prošle godine u vlastitoj nakladi: "Koliba" je u roku od nekoliko mjeseci dosegla vrhunce prodanosti, prevedena je na četrdesetak jezika, o njoj se intenzivno razglaba na forumima, a velike su šanse da će uskoro doživjeti i filmsku ekranizaciju... Razgovor s Youngom vodili smo posredovanjem njegovog hrvatskog izdavača, Naklade Ljevak.
"Koliba" je u početku bila zamišljena kao božićni poklon Vašoj djeci. Što ste im tom knjigom htjeli darovati, što poručiti?
- Na pisanje me snažno poticala moja supruga Kim. Godinama me nagovarala da za naše šestero djece (koji imaju od petnaest do 28 godina) stvorim "pisani dar". Prije toga nisam ništa objavio, a ni "Kolibu" nisam isprva kanio objaviti, to je zaista trebao biti obični rukopis poklonjen obitelji i prijateljima. Htio sam zapravo napisati priču u koju bih upleo pitanja koja sam nisam mogao ni postaviti tijekom odrastanja u religioznom okruženju: htio sam podijeliti s djecom svoje misli o boli, o duhovnom liječenju, o prirodi i karakteru Boga kao trojstva, o opraštanju... Ova je priča istinita, iako je ustvari fikcija - ona je parabola.
Bog poštuje ljude
Koliba je u knjizi metafora. Što ona Vama osobno predstavlja?
- Koliba je unutrašnja nastamba duše; to je kuća koju svi mi izvana gradimo, i u toj gradnji pomažu nam drugi. Za neke je ona dronjava i jedva dostojna življenja, dok je drugima prekrasna. Mnogo toga ovisi o ljubavi i prihvaćanju koje smo primili kao djeca - odnosno o zlostavljanju ili napuštanju. U mom slučaju, duša je kuća puna srama i ovisnosti, slomljenih snova i zdrobljenih nada koje samo laž drži na okupu; to je mjesto na koje nikog ne bih pozvao, mjesto koje sam smatrao napuštenim od Boga. Zato sam pred kolibom sagradio "lažnu kuću", nadajući se da na taj način mogu steći odobravanje i naklonost drugih. Problem je u tome što čak i kad sam stekao ponešto naklonosti, još sam uvijek znao da koliba postoji, i njezino je postojanje činilo tu naklonost i odobravanje ništavnim, praznim.
Čini mi se da je glavni kontrast u knjizi onaj između ogromne bijede i nesreće na svijetu, s jedne strane, i neizmjerne Božje dobrote, s druge...?
- Moramo znati odgovore na nekoliko pitanja. Je li Bog stvoritelj zla ili nije. Ako je Bog stvorio zlo, tada realno nema nade za nikoga od nas... U tom smo slučaju mi samo pijuni u nekovrsnoj sadističkoj igri, i Bog zaslužuje naš bijes i prezir. Ja ne vjerujem da je Bog stvorio zlo - mislim da smo ga mi, ljudi, stvorili. Stoga pitanje nije zašto je na svijetu toliko zla, nego kako to da na njemu uopće ima imalo ljepote i ljubavi, uzevši u obzir da smo toliko sebična bića. Ono što nas zbilja muči je to što želimo da Bog prisili ljude na to da donose plemenite, na ljubavi utemeljene odluke. Srećom po nas, Bog ima mnogo više poštovanja za ljude nego što ga imamo sami za sebe, i želi iskusiti slobodu uzajamno ovisnog odnosa. Zato umjesto da nas prisili na donošenje ispravnih odluka, on se pojavljuje usred naše gluposti i sebičnosti, pokazujući nam put milosti i duhovnog ozdravljenja. Mi smo njegova djeca, samo smo slijepi i izgubljeni. Križ simbolizira da je Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) usred ljudske patnje i gubitka, da nije odsutan ili nezainteresiran - i da apsolutno nije izvor te patnje. To je Bog koji nas neizmjerno voli i poštuje...
Ni muško ni žensko...
Koja Vam je knjiga pružila najintenzivnije iskustvo duhovnog iscjeljenja?
- Zasigurno Biblija, a osobito Novi zavjet, koji zahvaća duboko u prekrasne nijanse ljudske kreacije. Novi zavjet otkriva Boga ljubavi koji je prisutan u našoj boli, kako bi nas od nje potpuno izliječio.
U knjizi je Bog portretiran kroz trojstvo Oca, Sina i Svetog Duha. Postoji li neki specifičan razlog zbog kojega je Otac ustvari - debela Afroamerikanka?
- Puno je razloga za tu odluku. Prvo, odrastao sam u crnačkoj kulturi, u kojoj crne žene predstavljaju veliku ljubav i snažnu iskrenost. (A nije puno drugačije ni u zapadnoj kulturi Amerike i Kanade.) Još važnije, nisam htio da moja djeca ikad zapnu u doživljaju Boga kao zločestog starog bijelca, nekakvog Gandalfa s teškim karakterom. Bog nije ni muško ni žensko, Bog je duh, i zato će uvijek sve njegove ilustracije u Bibliji uvijek biti nedostatne, bio on prikazan kao muško ili kao žensko...
Maja HRGOVIĆ
www.glas-slavonije.hr
bglavac
irida
edin.kecanovic
