NIKAD SE NE ZNA

 

       Bio jedan čovjek u selu koji se proglasio snovoznalcem. Nije imao nikakva drugog zanimanja osim razgrtanja tuđih snotvorina. Išao je od vrata do vrata i pitao:

        “Što smo noćas sanjali? Da vidimo što san poručuje...”

        Seljani su, katkada tko, a katkada nitko, povjerovali u njegovo znalaštvo, pa su mu, katkada nitko, a katkada tko, pričali svoje noćne dogodovštine. Saslušavši ih, čovjek bi započinjao riječima:

        “San ti kaže...”

        Neki su ga uvodili u kuću i nudili rakijom. On bi se najprije nećkao, a potom bi uzeo, jednom, pa još jednom, i još jednom.

        Čovjek je objašnjavao da je nepročitan san isto što i neotvoreno pismo: unutra su važne vijesti, a ti ne znaš, i tako ti promakne blago.

        “A tko šalje pismo?” pitao ga je jednom neki od sanjača.

        Čovjek se najprije zbunio. Ni sam nije znao tko šalje pismo, što će reći, san. Onda se dosjeti odgovoru:

        “Ti sam sebi pišeš i javljaš ono što ne znaš, a što ti treba znati.”

        “Ja sam sebi nešto javljam?! Kakva je to budalaština?! Pa ja ću radije samomu sebi to reći po danu i na miru, ovako, uz čašicu rakije. Ne treba meni pisati nikakva pisma. K tomu, ja sam nepismen.”

        I izbaci snovotumača iz kuće.

        Kad ga su ga drugom zgodom to isto upitali, naime, tko šalje snovne vijesti, snovoznalac oprezno izjavi da bi to mogao biti neki pokojnik, možda djed ili stric dotičnoga. No namjerio se na nekoga komu bijahu živi i djed i stric, pa ga i taj izbaci iz kuće.

        Sada jadni snovočitač, mrznući od zime i gladujući, ode do najdaljih vrata u selu, i pokuca na njih u nadi da ga ovdje nitko neće pitati tko šalje snove. Otvori mu seoski kovač, dobroćudni gorostas.

        “Što si noćas sanjao?” upita snovotumač, glumeći prisnost i vedrinu, i skrivajući pomodrjele prste u poderanim džepovima. Kovač je buljio u nj ogromnim crnim očima.

        “Ulazi,” reče hrapavo, pomalo zapovjedno, i vrlo uzbuđeno.

        Slučilo se, naime, da je kovač te noći sanjao bogohulan i raskalašen san: da mu je na vrata pokucala susjedova žena, da joj je otvorio, da je ona po prijelazu praga bestidno zbacila odjeću, i da se oboje nisu libili najsladostrasnijega užitka, koji je trajao neprekidno do zore. Kad je u zoru odlazila, žena mu je dobacila: “Nemoj misliti da je ovo bio san.”

        “A san je bio tako živ,” reče kovač trzajući brcima, “da mi ova java izgleda blijeda i nestvarna.”

        “Aha, tu smo,” na to će snovotumač trljajući ruke. “Mora da si bacio oko na tu ženu. Mislim, danju.”

        Kovač priznade da je tako.

        “Vraški je zgodna,” povjeri mu. “Da je vidiš, i ti bi je poželio.”

        “Ne vjerujem,” trijezno će snovotumač. “Nego da vidimo što san znači...”

        “Kako - što znači?!” uzbuni se i prodere kovač. “Kao da to treba pitati! Znači to što znači: ono što sam želio. Ono čemu sam se cijelo vrijeme potajno nadao.”

        Snovotumač osjeti da bi tu negdje mogao biti izbačen, pa požuri složiti se s domaćinom.

        “Dakako, znači upravo to...”

        Kovač nabora kožnato čelo: “Kuku i prekuku, što mi je činiti - susjed mi je dobar prijatelj.”

        Snovočitač je oprezno šutio, osjećajući grbavo tlo.

        “Nešto drugo mene zanima,” riknu domaćin. “Odakle taj san? Tko ga šalje? Bog ili vrag?”

        Jadnomu se snovotumaču smrkne pred očima. Opet to pitanje tko šalje san. I dok se mučio da se dosjeti nekakvomu povoljnijem odgovoru od prijašnjih, kovač stade lupati šakama po stolu da se kuća tresla:

        “To je za mene pitanje života ili smrti, razumiješ li! Ja moram znati tko mi šalje taj san! Nebo ili pakao? Je li san grijeh, je li hula na Boga, ili je Božja nagrada?”

        “To je jednostavno,” odjednom će mirno snovoznalac. Dokučio je što bi kovaču najviše prijalo. “Natoči mi rakijicu, pa ću ti reći.”

        “Nagradit ću te ja i nečim većim od čašice,” zarekne se kovač, “ako mi samo skineš ovaj teret sa srca. Cio sam dan u nedoumici - čas sudim ovako, čas onako. A san je živ, življi, no što je živ ovaj naš razgovor.”

        Dok je to govorio, postavio je pred snovočitača pogaču i vino, te se ovaj naklopi nad jelo i izgubi se u žvakanju i gutanju.

        “Dakle,” reče kovač teško zauzdavajući nestrpljivost, “odgovori mi: tko mi šalje ovaj san?”

        “Tko - pa naravno, ona.”

        “Ona?!”

        “Tvoja susjeda.”

        Kovač skoči na noge i zapleše kao olovni medvjed.

        “Ona, ona! Kako se toga nisam sjetio! Pa naravno! Tko drugi? Idem odmah do nje da joj ka`em da sve znam, i da više nema tajni! Pa neka se selo zgraža koliko hoće - ona je noćas pokazala koga hoće za muža!”

        “Hej, uspori malo,” povika snovotumač žureći se dokrajčiti večeru. “Možda joj je muž kod kuće.”

        “Baš me briga za muža,” gromoglasno će kovač i izjuri iz kuće.

        Snovotumač proguta što se još dalo progutati, pa izjuri iz kuće i on. Grabio je glavom bez obzira, zgrožen kovačevim šakama. Nije smio ni pomisliti na ledeni pljusak, koji se ovoga časa spušta na usijanu kovačevu glavu. Bježeći je premetao po glavi da mora odmah napustiti selo - da više u selu ne može ostati ni časa, ako mu je život mio. Odbježao je niz cestu do željezničke pruge, uskočio u teretni vlak koji je upravo sporo milio kroz stanicu, i zauvijek nestao iz toga kraja.

 

        Šteta. Jer njegovo se tumačenje ovoga puta pokazalo ispravnim. Susjeda je jedva dočekala ljubavni kovačev poziv da se preseli kod njega.

        “Otkada ja na to čekam,” rekla je smijući se razbludnim smijehom iz sna.

 

 

        Nikad se ne zna što se sve ne zna, i što se sve zna.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.