»NIKAD MI SE NIJE OSMJEHNULO NI JEDNO DIJETE «
10. srpanj
U ovo vrijeme praznika dobio sam jedno ogorčeno , ali iskreno pismo od jedne hendikepirane osobe . Pismo sili na razmišljanje , čak i na rizik da radost ljetovanja bude pomućena . U pismu piše :
»Znam odgovore na svoju sudbinu :
'Prihvatiti, pomiriti se s time , trpjeti za druge. ' Sve je to besmisao , u vatu zapakirana laž.
Ja sam odrastao sa samilošću , a ne s ljubavlju : 'Oh , siromah ! Baš je to strašno ! A još tako malen! '
Ali taj mali je odrastao , i svakoga dana vode ga kao ovcu na klanje , uvijek drugamo . I uvijek ukočeno piljenje i buljenje ! Možete li sebi zamisliti dijete koje se nikada
ni s kim nije moglo igrati? Sada sam navršio četrdesetu ,
a nikada nisam našao partnericu .
Ja i jesam nemoguć : zavidan , nepovjerljiv, razdražljiv, neprobavljiv. Kakvi biste vi bili na mojem mjestu ?
Da me je nekad netko htio čuti , iskalio bih mu sav svoj bijes, prije svega na mlade djevojke .
Čime su zaslužile svoje lijepo lice i svoje besprijekorno tijelo? Mrzim malu djecu . Znadete li da mi se
još nikad nije osmjehnulo ni jedno dijete?«
Strašno svjedočanstvo! Ono nas sili da razmislimo i da budemo jako zahvalni .
Jer zdravlje nije nikakvo pravo , nego dar.
I traži od nas da imamo jako široko , toplo srce za sve koji toliko i tako nezasluženo trpe.