Dio Ustava koji moć odluke o stupanju u rat daje Kongresu bio je, kako ja to shvaćam, diktiran sljedećim razlozima. Kraljevi su uvijek vodili svoje podanike u rat i osiromašivali ih, u većini slučajeva, ako ne uvijek, hineći da im je na umu samo dobrobit naroda. To je po našem mišljenju najveće ugnjetavanje od svih kraljevskih ugnjetavanja, stoga smo Ustav oblikovali tako da niti jedan čovjek sam nema tu moć da nam nametne takvo ugnje­tavanje.

— Abraham Lincoln

Sastanak s iranskim ministrom vanjskih poslova prije Zaljevskoga rata omogućio nam je da dobijemo podršku Kongresa za ne­što što je predsjednik naumio učiniti u svakom slučaju... Mislim da bismo to učinili i bez njihove podrške... čak da su izglasali protiv toga... Ne priznajem da moram imati odobrenje Kong­resa.

— James Baker, bivši ministar unutrašnjih poslova, govoreći o početku Zaljevskoga rata

 

           Jedan argument koji ljudi (a posebno voditelji TV emisija, primijetio sam) iznesu kad čuju zamisli ove knjige, jest: Ako je plemenski način života bio tako dobar, kako to da smo ih pokorili? Ne znači li "po­bjednik" isto što i "nadmoćan"?

           Lagani odgovor na to bio bi: "Je li Hitlerov način života bio nadmo­ćan francuskom ili poljskom?"

           Klasična povijest europske okupacije obaju Amerika kaže da smo ili našli golema područja "nekorištena" tla za koje se neznalice divljaci nikad nisu domislili što bi s njim i kako ga iskoristiti, ili smo ih "poko­rili" jer smo bili pametniji i civiliziraniji i imali smo tehnologije poput oružja koje su nam osigurale pobjedu.

           Zapravo, ništa od toga nije istina, kao što se jasno može vidjeti iz desetaka ranih, tada suvremenih, povijesnih zapisa. Bila su najmanje dva propala pokušaja "osvajanja divljih područja" današnjih SAD koja su bila uspješno odbijena, prije no što su Puritanci napokon pustili korijenje 1620. Čak i s nadmoćnim oružjem, Europljani nisu imali vje­štine preživljavanja potrebne da bi se mogli ravnopravno nositi sa staro­sjedilačkim plemenima. Nije naša nadmoć osigurala uspješnu koloni­zaciju, nego je to učinila bolest, kao i u slučaju Inka. To je činjenica koja se neobično rado zaobilazi u udžbenicima povijesti, premda je dobro dokumentirana u sveučilišnim povijesnim knjigama koje ne mo­raju dobiti odobrenje državne vlasti u Texasu da bi se smjele prodavati školama.

           Europljani poput kozičavog Georgea Washingtona stoljećima su bili izloženi malim boginjama, a oni koji su preživjeli epidemije imali su jaku genetičku otpornost na tu bolest.

           Premda su ta bolest, kao i druge poput vodenih kozica, gripe, velikih boginja i hepatitisa bile česte medu Europljanima, od njih je umirao samo malen broj ljudi.

           Među starosjedilačkim narodima nije bilo tako. Kamo god su Euro­pljani išli, umirale su stotine tisuća pa i milijuni domorodaca. (Pro­cjene Williama McNeila kažu da je starosjedilaca po dolasku Euro­pljana u ranim 1600-tim bilo oko 100 milijuna. Danas živi manje od milijun čistokrvnih potomaka tih ljudi.)

           Godinama prije dolaska Puritanaca u Massachusetts, starosjedioci su trgovali s Nizozemcima, Francuzima, britanskim ribarima te putuju­ćim obalnim trgovcima. Oni su medu domorodačkim plemenima pro­širili zarazne bolesti — najvjerojatnije male boginje — tako sustavno (i, budimo pošteni, slučajno) da je u vrijeme dolaska Puritanaca 1620, prema zapisima britanskog očevica Roberta Cushmana, živo bilo tek manje od 5% starosjedilaca. Bila su izbrisana cijela sela, tlo prekriveno lubanjama i kostima, a rijetki preživjeli bježali su na zapad... sa sobom noseći i zarazu.

           Činjenicu da je zaraza odnijela i izbrisala s lica zemlje 90 ili 95% ukupnog broja američkih domorodaca tadašnji je guverner Massachusettsa John Winthrop vidio kao "čudesan" božji znak. U pismu svom prijatelju u Englesku 1634. napisao je: "Što se urođenika iz ovih kraje­va tiče, Bog ih je tako progonio da u krugu 500 kilometara gotovo da nijednoga više nema. Kad nam je Bog očistio teren, oni koji su još os­tali u ovim krajevima, a njih nije više od 50, stavili su se pod našu za­štitu..."

Kako su tijekom sljedećeg desetljeća, kad su Europljani krenuli na zapad, počeli sukobi između njih i starosjedilaca, puritanski svećenik Increase Mather napisao je: "Bog je okončao stvar pogodivši Indijance malim boginjama. Nestali su cijeli gradovi, u nekima nijedna duša nije izbjegla uništenje." Na kraju su zaraze slijedile starosjedioce od Flo­ride do Mainea, od Massachusettsa do Kalifornije, "pripremajući put" za kolonizaciju Amerike. Kako je puritanski pisac William Bradford 1632. napisao o problematičnom indijanskom selu: "...Bog je tako htio pa je udario Indijance tako smrtonosnom bolešću da ih je 950 od 1000 pomrlo, a mnogi leže mrtvi i trunu jer ih nema tko pokopati."

Kao što je Darwin 1839. napisao: "Kamogod Europljani kroče no­gom, čini se da smrt slijedi."

Svejedno, Darwinova postavka o tome da "najjači opstaju" (koja također 'zaboravlja' epidemije) postala je okosnicom priča koje si pri­čamo o tome kako svijet funkcionira. Ali preživljavanje i opstanak u nedavnoj prošlosti ne osiguravaju preživljavanje u budućnosti.

Da biste to shvatili dovoljno je da pogledate tisuće vrsta koje su preživjele kroz cijelu povijest, a koje su bile uništene u ovome stolje­ću. Da bismo predvidjeli što je potrebno za budućnost, ne možemo je­dnostavno samo pogledati unatrag — moramo pogledati naprijed.

           Najveća vrijednost plemenskih društava jest suradnja. Prakticiraju je svakodnevno unutar svoga plemena. Pokazali su je i Europljanima, kad smo prvi put došli na američko tlo — pomogli su nam pri sadnji usjeva i omogućili da preživimo prve zime.

           Irokezi su je pokazali Jamesu Madisonu kad su mu dopustili da bu­de prisutan na sastancima plemenskog savjeta, gdje je saznao o tisuć­ljetnom Velikom Zakonu Povezivanja irokeške konfederacije, koji je postojao prije Kolumbova dolaska i koji je i dan danas na snazi među irokeškim plemenima. Madison je preuzeo njihovu zamisao vladajućeg sustava s unutrašnjim provjerama, odvojenost sudskog i zakonoda­vnog tijela i izabrane predstavnike, te ih je prenio Benjaminu Franklinu i Thomasu Jeffersonu. Njih su trojica te zamisli potom ugradili u Ustav Sjedinjenih Država. Franklin, Jefferson i James Madison op­širno su o tome pisali u svojim zapisima, a Franklin je čak pozvao 42 člana irokeške konfederacije na prvi sastanak na temu ujedinjenja odr­žan u Albaniyu 1754, kad se raspravljalo o prvim pokušajima ostvare­nja demokracije. Franklin je kasnije u govoru rekao: "Bilo bi neobi­čno... da šest naroda neznalica-divljaka može osnovati takvu zajednicu i strukturirati je tako da opstane stoljećima te da se čini neraskidivom, a da tako nešto bude nepraktično za deset ili dvanaest engleskih kolo­nija."

           Ali rani su kolonisti zaključili da o tome kako formirati vladu oni ipak znaju bolje i više nego Irokezi. Premda su napravili emulaciju dvokomorne vlade, osnovali vrhovni sud i jasno definirali granice moći središnje vlade, kolonisti su se ipak s nostalgijom sjećali monarhije. George Washington, koji je neuspješno tražio da mu se kao predsjedni­ku trebaju obraćati s "Vaša Visosti", bio je među onima koji su ustrajali na dodavanju glavnog izvršnog organa, zamjenskog kralja, u američki sustav vlasti.

           A gotovo su se svi kolonisti složili da je irokeški sustav (pretežno muških) predstavnika koje izabiru isključivo plemenske žene (koje su i jedine imale pravo opozvati ih) sigurno velika pogreška. Kolonisti su to promijenili u odredbu da samo muškarci imaju pravo donositi te odluke.

           Također su odlučili zanemariti irokeško pravilo koje vrijedi i danas, da sve "važne" odluke (poput sukoba, mijenjanja granica, promjene odnosa s drugim plemenom itd.) moraju na raspravu i konačno dono­šenje odluke pred cijelo biračko tijelo. Umjesto toga su stvorili sustav koji imamo sad, a u kojemu se takve odluke donose svakodnevno i bez dogovora s biračkim tijelom.

           Za razliku od njih, temeljna vrijednost naše kulture nije suradnja nego moć. Moć bogova nad ljudima. Moć jedne skupine nad drugom, moć muškaraca nad ženama, moć nad imovinom (tko ima što i kome nije dopušteno to imati). Moć ljudi nad prirodnim svijetom. Moć.

           Stoga ne iznenađuje da kultura koja iznad svega vrednuje moć is­trebljuje kulturu kojoj je suradnja najveća vrijednost. Ali znaci li to da je kultura koja vrednuje moć bolja? Ili da će opstati zauvijek? Ili čak i samo to da će preživjeti barem toliko koliko su starije kooperativne kulture?

           Možda neodarvinisti imaju pravo, možda kulture koje opstanu jesu nadmoćne. Ali borba za opstanak je saga kojoj se još piše završetak, a ljudska rasa je eksperiment čiji prvi rezultati pokazuju da su se kulture utemeljene na moći uvijek samouništile.

           Sjetite se da je nakon desetaka tisuća godina relativno mirnog su­života mala skupina ezopotamaca ustala i odlučila vladati i domi­nirati nad svim ljudima i stvarima. Pobijedili su u ratovima i brojčano rasli, vjerovali da njihova sve veća brojnost dokazuje njihovu nadmoć, ispravnost i blagoslov civilizacije.

Ali onda su propali.

           Iz pepela njihove obredne lomače, dok su njihova glad i bolesti i uništene zemlje tonuli u zaborav, druga je skupina odlučila okušati se u istome pa se pojavila još jedna civilizacija. I ona je propala. Pa još je­dna i još jedna: Mezopotamija, stara Grčka, Rimljani, Huni, Otomansko carstvo, Inke, Azteci..

           Hoće li današnja inkarnacija kulturnog, političkog i ekonomskog sustava čije je osnovno oruđe moć također propasti? Hoće li plemenski narodi jedini preživjeti?

Je li moguće da će krotki zaista naslijediti Zemlju?

Ako su znakovi koje vidimo oko sebe točni, možda su naši neodarvinisti odista u pravu... ali su krivu kulturu označili kao "nadmo­ćnu", barem kad se radi o sposobnosti dugoročnog preživljavanja.