Nije dosta djecu rodit, treba hi i odgojit!

dum Josip Barišić

Farizeji su bili pobožni Izraelci, iskreni domoljubi i vjernici. Redovito su postili i svaki se dan molili, vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Činilo se da poštuju sve propise, dakle, reklo bi se da su bili uzorni ljudi. Mi bismo ovdje rekli: pošteni Konávljani, pravi Hrvati i katolici. A ipak, Isus je farizejima uputio vrlo teške riječi: „Licemjeri! Napustili ste Božju zapovijed, a držite se ljudske predaje” (Marko 7, 8).

Svi su evanđelisti zabilježili Isusove prigovore farizejima jer su ih smatrali važnima, aktualnima i za prve kršćane, da se njima ne dogodi takvo padanje u zamku, da se sretno ne uljuljaju u bezbrižnost kako su jednom zauvijek na pravoj strani i da je sve što čine – dobro i pravedno.

Štoviše, Crkva je odredila da se ulomci o Isusovu sukobu s farizejima naviještaju na misama svake godine da se tako sve one koji u crkvu dolaze podsjeća kako nije dovoljno biti vjernik opće prakse, nego da treba biti Kristov vjernik. Hoće se reći da nije dosta biti samo kršten, izjašnjavati se katolikom i primati sakramente, nego djelima potvrđivati da si kršćanin. Kristov vjernik treba svoj život, srce i um usmjeravati Isusovu učenju.

Dakle, od imena jedne židovske stranke u Isusovo doba, riječ farizej postala je istoznačnica za dvoličnu osobu, licemjera, prijetvornika, onoga koji jedno misli, a drugo govori, koji je fȁlas i čini fȃlso. Događa li se to i nama? U našim obiteljima?

Bit ću vrlo konkretan. U srijedu 29. kolovoza 2012. na groblju Sv. Martina u Drveníku u prìdvōrskoj župi vodio sam sprovod svoje župljanke, pokojne Ane Katušić rođene Radelj (87). Na taj je ukop došao jedan moj prijatelj iz Zagreba, a pokojničin rođak, Konávljanin po svim predcima, čovjek koji Kònāvle nosi u srcu. Nakon zadušnice odvezao se sa starim ocem do pradjedovskoga vinograda Podrepci u Zakrajnici, ispod Ùskoplja i Gàbrjela, i parkirao vozilo uz makadamsku cestu koja niz Vučje ždrijelo vodi od Čȉlīpā do Zvékovicē.

Na puteljku između loze i ceste otac mu se pòpuzō i panuo u jarak, navínuo rame i koljeno, a i on se, nastojeći raskrčiti šikaru (u koji je nečišćena rječica zarasla), spotaknuo i slomio stopalo. Pohvalio mi je hitnu pomoć iz čilipske Zračne luke i vatrogasce s Grȕdē zbog brzoga dolaska i uspješne pomoći. No, s oteknutom nogom nije mogo vozit natrag nego je auto ostavio na mjestu, a hitna ga je pomoć te noći odvela u Grad u bolnicu gdje su mu stavili longetu. U četvrtak rano ujutro zamolio je prijateljicu iz Grada i njezinu kćer, a svoju vrsnicu, udanu u Čilipe, da mu dovede auto. Čilipska nevjesta i mlada majka protrnula je kad je 30. kolovoza oko sedam ura ujutro na tromeđi Močića, Uskoplja i Gabrjela naišla na stravičan prizor – demoliran auto: gromadu stijene nabačenu na krov vozila, smrskani prednji i stražnji vjetrobran i far, kamen ubačen na prtljažnik, kamenjem gađana vrata, uništeno prozorsko staklo, izgažen poklopac motora i krov vozila, razvaljen retrovizor, otrgnute registarske pločice. Policija je kasnije jednu tablicu pronašla u šipražju u riječnom koritu.

Kako se i zašto takvo barbarstvo moglo dogoditi usred Konavala? Konavljaninu na njegovoj djedovini? Nisu li Konavle listom katolički i hrvatski kraj?

Zašto je netko gromadom kamena razbio vjetrobran na kojem je visio samo križ na krunici od maslinova drva iz Jeruzalema? I skakao po krovu vozila? Nije li to iživljavanje nad kršćanskim svetinjama? Isus nas uči da „iz srca čovječjega, izlaze zle namisli... lakomstva, opakosti, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka” (Marko 7, 21-23). Sva ta zla bila su na djelu u tome činu koji zaprepašćuje.

Kakav je to „Hrvat” koji je s auta odvalio pločice s hrvatskim grbom i bacio ih u korito Kopàčice da ih crna zemlja proguta? Komu je smetala tablica s hrvatskim grbom da je gazi i obezvrijedi?

Na dan ovih nesreća, dvadeset deveti kolovoza u koledaru je Glavosijek sv. Ivana Krstitelja, proroka koji je platio glavom kad je svoga kralja upozorio na nemoral. Dan Pretečina mučeništva uči nas kako biti kršćanin – tako da skupa sa svetim Ivanom Krstiteljem za Isusa govorimo: „On treba rasti, a ja se umanjivati” (Ivan 3, 30). Tomu je posvećena crkvica u Ljȗtōj, u pridvorskoj paròkiji, taj dan Ljȕćāni slave krsno ime pa su priredili i pučko veselje.

Zašto sve ovo govorim u Zvekovici? Zato jer se bojim kako bi taj tužni događaj mogao imati veze s ovim pitomim mjestom. Je li na zabavi bilo i mladih sa Zvekovice? Jesu li previše popili? Napušili se trave, progutali koju tabletu ili uzeli drugu drogu? Da se nisu baš mladi sa Zvekovice vraćali doma iz Ljute tim poljskim putom, vidjeli sa strane opel corsu sa zagrebačkim tablicama pa u ime tobožnje ljubavi prema Hajduku i Torcidi razvalili auto tom Konavljaninu na njegovoj djedovini, samo zato što je imao zagrebačke tablice? Ako je tako, da apsurd bude potpun, treba znati i da taj moj prijatelj oduvijek navija baš za Hajduk.

Neki će sociolozi reći da su korijeni novog animoziteta „DU“ prema „ZG“ dublji od navijačkoga divljaštva i pijanstva: cijela zbrka oko Pelješkoga mosta, Neumskoga koridora i „zagrebačkoga“ darivanja dijelova negdašnje Republike drugoj državi mogu biti izlika za „povod“. Na žalost, ovaj vandalski čin usred Konavala odraz je stanja duha u našem kraju. Ne samo onih koji su to počinili nego i onih koji su to dopustili i nisu spriječili – opet – ne samo da se dogodi, nego da komu padne na pamet. Najveća i temeljna tragedija našega društva jest da je Hrvatska zapuštena zemlja! U svakom smislu. Utkali smo u to naše „pusti me stat!” i „drugi će”... se mislit o temu. A tko to?

Moramo se danas upitati nisu li počinitelji toga djela možda naši sinovi? Gdje su bili u srijedu večer, što su činili? Da nije koji ili svi članovi te noćne družine možda nedavno za sebe izjavio da je Kristov svjedok i pristupio krizmi? Imao peticu iz vjeronauka? Sprema li se na crkveno vjenčanje?

Pitanja je previše, možda će policijska istraga dati odgovor na neka od njih, ali na većinu moramo odgovoriti mi koji držimo do Boga, Isukrsta. Odnose li se i na naš kraj Izaijine riječi koje je Isus ponovio: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.” (Izaija 29, 13; Marko 7, 6)? Ovaj nas slučaj podsjeća da je zakazao kućni odgoj, zakazala je škola, zakazao je vjeronauk, zakazalo je društvo, zakazalo je redarstvo. Djecu se ne može samo rodit, treba hi i odgojit! Na što se danas svela naša čovječnost, razvikana dubrovačka skladnost i konavoska krijanost? Krijanost se ne može naučit u nikakvoj školi. Ni u crkvi. Stara je konavoska riječ da se sklȁdnōs uči samo doma.

U 69 godina života i 45 godina svećeništva rijetko sam se kad osjećao jadnije kao mjesni župnik jer se taj noćni izljev mržnje dogodio na području moje župe, jer je njime pogažena pristojnost, gostoljubivost i širokogrudnost konavoskoga kraja, pogaženo je njegovo katoličanstvo i hrvatstvo. Ne će li za nama sada govoriti: „Da od onàkō čèstitijeh ròditēljā izađe onàkā ȉzgonēt!”

Ljudska je narav i predaja da se mladi trebaju zabaviti, ali smiju li ludovati tako da krše redom Božje zapovijedi i nanose u pakosti štetu svome bližnjemu i sramotu cijelome kraju?

Sveti Jeronim tumači da su farizeji htjeli da se prije svakoga jela peru ruke, tj. djela, a Isus da se više od tijela pere dušu kako bi se u njoj nastanila Božja riječ. Isus upozorava da zle misli dolaze iz srca. Tom se tvrdnjom pobijaju oni koji drže da zle nakane dolaze od vraga, a da se ne rađaju iz vlastite volje. Zloduh može biti pomagač i poticatelj na zle misli, ali ne može biti začetnik. Vrag je stalno u zasjedi i gleda čovjeka što čini, pa ga mami, ali samo Bog proniče tajne ljudskoga srca. Svatko od nas bira hoće li pristati na zlo ili ga se okaniti. A bez nas i naših zasukanih rukava zlo se ne će ni iskorijeniti. Zato nas Jakovljeva poslanica (1, 22) poziva: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.”

Na Zvekovici 2. rujna 2012.

　

Svoj svomu zbog zagrebačkih tablica. Snimio Božo Gjukić.

 

Dum Josip Barišić rođen je u Zagrebu 31. X. 1943. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a teologiju u Zadru i Splitu gdje je 1967. zaređen za svećenika. Župnik je u Vitaljini (1968.-'70.), Čari ('70.-'73 i '74.-'76), Stonu ('76.-'95.), Blatu (1995.-2003.) i u Čilipima (od 2003). Komunistički ga je režim 1973. osudio na sedam mjeseci zatvora u Lepoglavi. U Stonu je 8. IV. 1984. bio je domaćin Biskupijskoga euharistijskog kongresa koji je okupio oko deset tisuća vjernika.

http://www.tonimir.hr/NasaGospa47.pdf