Nezadovoljne misli

Cijelu večer proveo sam iznimno ugodno, u malom društvu za stolom
skoro prazne hotelske dvorane, u dobrim razgovorima i uz staro
francusko crno vino koje zaslužuje svaku pohvalu - a ipak, kao i
uvijek, zasigurno sam opet negdje pogriješio, jer skoro već dva sata
u krevetu uzalud čekam san. Na noćnome ormariću gori netom ponovno
upaljena svjetiljka, sa zidnih tapeta gledaju me veseli stručci ruža,
o spuštene rolete kucka noćna kiša koju veoma volim i koja mi obično
pomaže zaspati. Ali ne uspijevam zaspati, toliko sam budan koliko
cijeloga dana nisam bio. Tko će ga znati gdje sam opet pogriješio!
Možda je to u vezi s crnim vinom, izvrsnim starim bordoom koji je
ljudima moje dobi navodno veoma ukusan i vrlo dobro mije prijao. No
jesam li, pitam se zabrinuto u svojoj postelji osvijetljenoj toplom
svjetlošću, jesam li možda popio previše plemenitoga vina, ili
premalo? Nikada u životu nisam uspio pronaći pravu mjeru, to su mi
još prije trideset i pet godina često govorili moji učitelji, i
žalosno su bili u pravu sa svim svojim ne uvijek dobronamjernim
predviđanjima: ništa nisam postigao, i unatoč svojoj darovitosti
ostao sam na zemlji stranac i usamljena skitnica. Ah, s godinama sve
mi se češće događa da se iznenada moram sjetiti nekih stvari što sam
ih negda učio u školi, a njihovu istinitost i vrijednost tada nisam
znao cijeniti, no koje se sada neumoljivo vraćaju i pokazuju da još
uvijek imaju pravo. Čak i večeras, usred najboljeg razgovora uz
najbolje vino, iznenada mi u grlu ponovno zape mrvica školskoga
znanja. Bio je to neki stih, kitica iz neke cijenjene crkvene pjesme
koju sam svojedobno kao dječak morao naizust znati i čiji mi se prvi
stih tada, dječaku bez stava, činio vrlo apsurdnim i neukusnim.
Glasio je: "O, kad bih imao tisuću jezika i tisuću usta!" - i tek
danas, nakon nekoliko desetljeća, pijuckajući dobro staro francusko
vino, taj je čudesni stih ponovno u meni zazvučao i na trenutak imao,
doduše nepobožan, ali jasan smisao. Čini se da i gospodina u
susjednoj sobi također more misli i brige, barem ga već četvrt sata
čujem kako šeće po sobi. Njegova zabrinuta noćna šetnja ne remeti mi
san, jer u kućnim papučama tiho hoda po sagu. No ja to ipak mogu čuti
i čudim se da taj čovjek, čiji sam snažni stas i dobroćudno, punašno
lice za večerom izdaleka promatrao, usprkos svom zadovoljnom izgledu
vjerojatno također ima svoje tjeskobe i poteškoće - zašto bi inače,
umjesto da spava ili još sjedi u dvorani, tako dugo hodao po tijesnoj
hotelskoj sobici, bez prestanka gore-dolje, kao uhvaćena, nemirna
životinja u kavezu iza rešetaka? Jadni brate, jadni vuče, jadni
jelene, mogu te razumjeti. Ali sada prestani, braco, i napokon lezi!
Vjerojatno je donekle utješno znati da i drugi, oni naizgled sretni
imaju svoje brige; no, na posljetku, nije u tome spas.
Na mome noćnome ormariću leži knjiga, neobično lijepa i uzbudljiva
knjiga o umjetnosti s predivnim slikama, ali ta se knjiga i čita jer
govori o jednom neobičnom, ganutljivom umjetničkom životu. Mislim na djelo o Henriju Toulouse-Lautrecu G. Jedlicke, u izdanju Brune
Cassierera iz Berlina. Uvijek sam volio toga Toulouse-Lautreca,
uvijek sam se divio njegovim čarobnim crtežima i toliko mnogo shvaćao
i dijelio njegovu ljubav prema ljudima iz cirkusa, plesačicama,
klaunovima i pelivanima.
No u ovo doba ja ne mogu čitati, za to sam također previše budan.
Moram misliti na one školske uspomene i na večerašnje društvo, i na
bordo, i na svoga nespokojnog susjeda, i kao što se on uzvrpoljio u
svome kavezu i ne može prestati, tako i ja neumorno i plašljivo
uvijek iznova optrčavam krug svojih misli -misli bez značenja i
dubine. Misli koje zapravo uopće ne zaslužuju da se njima bavim, no
koje me silom zaokupljaju.
Nema sumnje, trebao sam popiti malo više onog dobrog vina, pa bih
sada mogao spavati. Nitko, pa ni najzluradiji promatrač, ne bi
večeras za mene mogao reći da sam bio pijan, to mi se općenito u
životu vrlo rijetko događalo. U krajnjem slučaju mogao bi možda reći
da sam bio blago pripit, a i to bi već bio vrlo grub opis moga
stanja. Svaki pristojni reporter pripisao bi mi ništa više od
dražesnoga vinskog raspoloženja. No, nije li možda upravo to bila
pogreška te večeri, uvijek i tisuću puta ponavljana pogreška moga
života, što (ne samo u piću, već u svemu) nisam, doduše, bio
uskogrudan i sitničav, ali sam ipak kod određene granice ustuknuo i
postao moralan? Nije li bezuvjetna i neupitna predanost, bezobzirnost
prema svomu jastvu, vrlina koju osobito cijenim? I nije li bilo
pogrešno i bijedno stoje mene, naizgled predanog čovjeka, neki
ostatak odgojem usađenoga morala uvijek iznova sputavao?
Smješkajući se, s tapeta me gledaju veseli stručci ruža, a crveni
pliš naslonjača kao da s užitkom guta zrake svjetlosti iz male stolne
svjetiljke. Kada sam nedavno uselio u ovu hotelsku sobu, činila mi se
malenim, stranim prostorom, nužnim smještajem za kraće vrijeme. Sada,
međutim, pošto sam u njoj proboravio nekoliko dana i kada moja pisma
prekrivaju stol, moje rublje leži u ormaru, jedan od mojih akvarela
visi pribijen na zidu sukobljavajući se sa zadovoljnim ružicama na
tapeti, ova mi je sobica već postala prisna i mila, moj mali zavičaj,
i nerado ću je napustiti. Nije li to glupo i sentimentalno, nije li
to ono što današnji ljudi nazivaju zaostalim i romantičnim? Nisu li
mi ti "moderni" ljudi kudikamo nadmoćniji, sa svojim automobilima,
svojom hladnoćom, svojim kožnim kaputima, svojim neuvredljivim
američkim licima? Moguće. Premda sam doživio da se ti gospodari
Zemlje, kojima toliko zavidim, unatoč svojim carskim njuškama i
kožnim oklopima, u slučaju dužeg izostanka očekivanih burzovnih
izvješća i drugih sitnijih nezgoda mogu dovoljno iživcirati i
izgubiti kontrolu. Ne, neću im previše zavidjeti, jer možda mnogi od
njih, koji su mi bili pojam uzvišenosti i opuštenosti, sada noću
poput moga hotelskoga susjeda šeću amo-tamo, osjećaju da ih stišće
šaka sudbine i guši tjeskoba - i premda ih muče druge stvari i kao
aveti proganjaju, u biti im nije mnogo drukčije nego meni. A ono što
su mi učitelji tako često govorili i predviđali, ovaj nestalni život,
život pod neprestano promjenjivim tlakom zraka, ovo neumorno
trpljenje života kojemu u njegovoj najdubljoj osnovi nedostaje nešto
bitno - to su školnici mirne duše mogli pretkazati cijelom današnjem
čovječanstvu.
Sat vremena ležao sam u mraku, a onda ponovno upalio svjetiljku, u
traku svjetlosti tim mislima polako ispisao cijeli papir, pritom
odlomio vršak olovke i morao ustati i potražiti nož da bih ju ponovno
zašiljio. Koliko ću još često ležati u nekoj tako srdačno tapeciranoj
gostinskoj sobi, čekati san, osjećati besmislenost svoga života, a
istodobno njegovu čaroliju, slušati nepoznata susjeda kako nemirno u
noći korača, držati papir na koljenima, zapisivati svakakve
neozbiljne i bezvrijedne stvari?
Sada - već je svanulo i prorezi žaluzine blijedo svjetlucaju -uplaši
me snažan metalan prasak. O, pomislim, moj se siroti susjed
ustrijelio! Trebao sam ove noći poslušati onaj osjećaj koji sam istog
časa potisnuo kao odveć sentimentalan i djetinjast - i trebao sam
otići do tog nemirnog šetača, posjetiti ga i reći mu koju riječ. Bila
je to moja jednostavna kršćanska dužnost. No, on nije više mogao
izdržati i sada je bio mrtav, znao samo to i bio sam sukrivac.
Ali ne, nije se ubio. Pucanj se, naime, ponavlja, a mjesto odakle
dolazi nije susjedna soba, već željezna cijev parnoga grijanja koje
je uvedeno u svim hotelima, koje ponekad z,rači toplinu, a između
ostaloga služi i tomu da usamljena hotelskoga gosta barem akustično
podsjeti na njegovu povezanost s okolnim svijetom.
Tad ugasim svjetlo, okrenem se na stranu i još jednom pokušam
zaspati. To mi najčešće nekako i uspije pred zoru.
(1927.)