6.   POGLAVLJE

Neuobičajeni  ostaci ljudskih kostura

Znanstvenici su u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća, otkrili velik broj oruđa i drugih artefakata u iznimno drevnim for­ macijama. Osim toga, u istim geološkim kontekstima su otkrili i os­ tatke kostura anatomski suvremenih ljudi.

Iako su te ljudske kosti prvotno privukle veliku pozornost, one su danas gotovo nepoznate. Većina suvremene literature navodi na pretpostavku da nakon otkrića prvog neandertalca 50-ih godina devetnaestog stoljeća, do otkrića javanskog čovjeka 1890-ih, nisu otkriveni nikakvi bitni ostaci kostura.

BEDRENA KOST IZ TRENTONA

Ernest Volk, kolekcionar zaposlen u Muzeju Peabody za američku arheologiju i etnologiju pri Sveučilištu u Harvardu, otkrio je 1. pro­ sinca 1899., bedrenu kost čovjeka u svježem prokopu željezničke pruge južno od Avenije Hancock Trentonu, New Jersey. Bedrena kost je ležala na maloj izbočini 50-ak cm ispod površine. Volk je rekao: "Desetak centimetara iznad kosti ... nalazilo se mjesto dužine otpri­ like kao i kost, odakle je vjerojatno ispala." Volk je fotografirao ljudsku kost i poslije tvrdio da je sloj, koji se nalazio neposredno iznad i na određenoj udaljenosti oko nalazišta, bio netaknut. Rekao je i da je bedrena kost bila veoma fosilizirana. Iz istog sloja iskopani su i dijelovi ljudske lubanje.

U pismu od 30. srpnja 1987., Ron Witte iz Instituta za geološka mjerenja u New Jerseyu, odgovorio nam je da sloj u Trentonu, u koje­ mu je otkrivena bedrena kost i dijelovi lubanje, potječe iz Sangamon- interglacijala i da je star oko 107 000 godina. Prema službenoj teoriji, suvremeni tip čovjeka pojavio se u južnoj Africi prije 100 000 godi­ na, a u Americi se naselio prije najviše 30 000 godina.

Volk se 7. prosinca  1899. vratio na željezničku prugu. Otprilike 7 m zapadno od prvog nalazišta, otkrio je fosiliziranu bedrenu kost i iz istog sloja je iskopao dva komadića ljudske lubanje. Tvrdio je da su slojevi neposredno iznad i na određenoj udaljenosti oko nala­ zišta, bili netaknuti.

Jesu li ljudske kosti mogle ondje pasti iz gornjih slojeva? Volk je istaknuo da su gornji slojevi bili crveni i žuti. No, ljudske kosti su bile "bijele i kredaste", što odgovara sloju bijelog pijeska u kojemu su ležale.

Ales Hrdlicka s Instituta Smithsonian je pretpostavio daje bedre­ na kost iz Trentona, budući da je nalikovala ljudskoj, mlađeg podri­ jetla. Očekivao je da će iznimno drevna bedrena kost čovjeka sadr­ žavati primitivne značajke. Hrdlicka je zato o bedrenoj kosti iz Trentona rekao sljedeće: "Starost ovog primjerka mora se utvrditi isključivo na temelju geološkog  dokaza." No. nije mogao reći što nedostaje  geološkom  dokazu.

Tijekom 19. i početkom 20. st., u Europi je otkriveno nekoliko ostataka ljudskog kostura u formacijama iz srednjeg pleistocena. Među njima su se nalazila otkrića iz Galley Hilla, Moulin Quigno- na, Clichyja, La Denisea i Ipswicha. Nije sigurno koliko su točno stare te kosti. Ipak, mi ćemo ih iz razloga potpunosti, uključiti u našu raspravu. Prisutnost tih kostura u slojevima iz srednjeg pleistocena, mogla bi se pripisati nedavnim intruzivnirn pokapanjima, pogrešnim izvještajima ili prijevari. Bez obzira, postoje razlozi da vjerujemo kako kosturi doista potječu iz srednjeg pleistocena. Ukratko ćemo razmotriti neke od važnijih primjera.

KOSTUR IZ GALLEY HILLA

Godine 1888., radnici koji su uklanjali naslage u Galley Hillu, u bli­ zini Londona, otkrili su ležište krede. Slojevi pijeska, ilovače i šljunka na njemu, bili su debeli oko 3 -3,5 m. Jedan od radnika, Jack Allsop, obavijestio je Roberta Elliotta,  skupljača  pretpovijesnih  predmeta, da je otkrio ljudski kostur čvrsto ukopan u tim naslagama na dubi­ ni od oko 2,4 m i oko 60 cm iznad sloja krede.

Allsop je izvadio lubanju, ostavivši ostatak kostura na mjestu. Elliott je tvrdio kako je vidio da je kostur bio čvrsto ukopan u stra-

tumu: "Pozorno smo pregledali mjesto ne bismo li otkrili ikakve znakove pomicanja, no slojevi su bili neprekinuti." Elliot je nakon toga iskopao kostur i poslije ga dao E. T. Nevvtonu, koji je u svom izvješću potvrdio da je veoma star.

Profesor M. H. Heys, pregledao je kosti u navodno netaknutim naslagama prije nego je Elliott izvadio lubanju. Vidio je lubanju i neposredno nakon što ju je otkrio radnik, koji je iskopavao naslage. Heys je rekao sljedeće o kostima: "Svaka prosječno inteligentna osoba nedvojbeno bi zaključila da su se ondje nataložile u isto doba kada i šljunak ... I radniku je bilo očito da je sloj netaknut, tako da je rekao: 'Tog čovjeka ili životinju nitko nije zakopao.'" Na tom nalazištu u Galley Hillu otkriveno je i mnogo kamenog oruđa.

Prema suvremenim gledištima, nalazište u Galley Hillu potječe iz Holstein-interglacijala, koji je postojao prije 330 000 godina. Utvr­ đeno je da kostur iz Galley Hilla, anatomski odgovara suvremenom tipu čovjeka. Većina znanstvenika vjeruje kako se današnji oblik čo­ vjeka (Homo sapiens sapiens) razvio u Africi prije otprilike 100 000 godina. Tvrde da je Homo sapiens sapiens, prije otprilike 30 000 godina, ušao u Europu u obliku kromanjonca, zamijenivši neander­ talce.

No, što danas paleoantropolozi kažu o kosturu iz Galley Hilla? Usprkos stratigrafskom dokazu, koji su priložili Heys i Elliott, K. P. Oakley i M. F. A. Montagu su 1949. zaključili da je kostur u mlađe doba zakopan u slojevima iz srednjeg pliocena. Smatrali su da su kosti, koje nisu bile fosilizirane, stare samo nekoliko tisuća godina. Isto misli i većina suvremenih antropologa.

Kosti iz Galley Hilla imale su sastav dušika sličan onom u mla­ đim kostima iz drugih nalazišta u Engleskoj. Dušik je jedan od sa­ stavnih dijelova bjelančevine, koja se tijekom vremena obično ras­ pada. No, postoji mnogo zabilježenih slučajeva u kojima su se bje­ lančevine sačuvale u fosilima milijunima godina. S obzirom na to da se stupanj očuvanja dušika može razlikovati od nalazišta do nala­ zišta, ne može se sigurno reći da su kosti iz Galley Hilla mlađeg podrijetla zbog svog relativno visokog sastav dušika. Te kosti su otkri­ vene u tipu taloga gline u kojoj se bjelančevine običavaju očuvati.

Oakley i Montagu su u Galley Hillu otkrili ljudske kosti, koje su sadržavale sastav fluora sličan onom u (mlađim) kostima iz kasnog

pleistocena i holocena, otkrivenima na drugim mjestima. Poznato je da kosti upijaju fluor iz podzemnih voda. No, sastav fluora iz pod­ zemnih voda može se veoma razlikovati na pojedinim mjestima, zbog čega je usporedba sastava fluora u kostima iz različitih nalazi­ šta, nepouzdan indikator njihove starosti.

Istraživački laboratorij britanskog muzeja, poslije  je metodom datiranja ugljikom 14, utvrdio da je kostur iz Galley Hilla star 3 310 godina. No, taj pokus je izvršen metodom koja se danas smatra ne­ pouzdanom. Isto tako, veoma je vjerojatno da su kosti iz Galley Hilla, koje su 80 godina bile pohranjene u muzeju, kontaminirane mlađim ugljikom, što je moglo rezultirati mnogo mlađim datiranjem.

U pokušaju da opovrgnu tvrdnje Elliotta i Heysa, koji su rekli da u Galley Hillu nisu postojali nikakvi tragovi pokapanja, Oakley i Montagu su osim kemijskih i radiometrijskih analiza, izložili i ne­ koliko  argumenata.

Naprimjer, tvrdili su kako činjenica da je kostur iz Galley Hilla bio relativno potpun, jasno potvrđuje da je ondje namjerno pokopan. No, ustvari je točno da su nedostajala gotovo sva rebra, kralježnica, kosti podlaktice, ruku i stopala. Iako je sačuvano mnogo više dijelova kostura tzv. Lucy, najslavnijeg primjerka Australopithecus afaren- sisa, nitko do sada nije pretpostavio da su australopiteci pokapali svoje mrtve. Znanstvenici su otkrili i prilično potpune ostatke ko­ stura Homo erectusa i Homo habilisa. Svi paleoantropolozi su uvje­ reni da ti pojedinci nisu svjesno pokopani. Prema tome, moguće je da se očuvaju relativno potpuni kosturi hominida iako nisu bili po­ kopani.

No, čak i da je kostur iz Galley Hilla bio pokopan, to možda nije učinjeno u mlađe doba. Sir Arthur Keith je 1928. pretpostavio: "Na­ kon procjene svih dokaza, prisiljeni smo zaključiti da kostur iz Galley Hilla pripada čovjeku ... pokopanom u doba kada se niža razina šljunka nalazila na površini."

Dakle, stare kosti posredno govore o događajima u dalekoj i ne­ dostupnoj prošlosti. One gotovo neizbježno izazivaju polemike oko svoje starosti i, u mnogim slučajevima, dostupan dokaz nije dovo­ ljan da zauvijek okonča rasprave. Čini se da je to slučaj i s Galley Hillom.  Oakleyev i Montaguov izvještaj  baca sumnju na Elliotovo

i Heysovo svjedočenje. Istodobno, pak, njihovo svjedočanstvo baca sumnju na Oakleyev i Montaguov izvještaj.

ČELJUST  IZ MOULIN  QUIGNONA

Godine 1863., J. Boucher de Perthes je otkrio čeljust anatomski su­ vremenog čovjeka u jami u Moulin Quignonu u francuskom gradu Abbeville. Izvadio ju je iz sloja crnog pijeska i šljunka, u kojemu su se nalazila i neka kamena oruđa iz ašelejena*. Crni sloj se nalazio oko 5 m ispod površine jame. Nalazišta iz ašelejena u Abbevilleu sukladna su Holstein-interglacijalu, što znači da su stara oko 330 000 godina.

Saznavši za otkriće čeljusti i oruđa u Abbevilleu, skupina uglednih britanskih geologa posjetila je to mjesto. Prvotno su bili oduševljeni otkrićem, no poslije su saznali da su neka kamena oruđa iz zbirke Boucher de Perthesa, navodno krivotvorine koje su mu podmetnuli radnici. Britanski znanstvenici su zato posumnjali u autentičnost čeljusti. Nakon što su u Engleskoj otvorili zub, koji se još uvijek na­ lazio u njoj, iznenadili su se kako je dobro sačuvan. To je pojačalo njihove sumnje, iako su mnogi fizikalni paleoantropolozi isticali da su veoma drevni fosilni zubi često dobro sačuvani.

Osim toga, ustanovilo se da je boja čeljusne kosti iz Moulin Qui- gnona "površinska" i da se "s jednog dijela kosti mogla lako sastru­ gati." Za neke je to bio dokaz o prijevari. No, britanski antropolog, sir Arthur Keith, poslije je rekao da ta značajka čeljusne kosti: "ne pobija njezinu autentičnost."

U svibnju 1863., britanski geolozi su se sastali s francuskim ko­ legama u Parizu, kako bi raspravljali o čeljusti. Unatoč oklijevanju dvaju britanskih članova, vijeće je jednoglasno potvrdilo da je auten­ tična. Međutim, Britanci su i nakon toga osporavali vrijednost če­ ljusti iz Moulin Quignona, te su tako zadobili i podršku većine znan­ stvenika.

Keith je rekao: "Francuski antropolozi su vjerovali u izvornost čeljusne kosti do oko 1880.-1890., kada su je prestali uključivati u

*   acheueleen, franc. - drugo razdoblje starijeg kamenog doba, paleolita, po mjestu Acheul u Francuskoj gdje su pronađeni ostaci izt og doba.

popis otkrića drevnog čovjeka. Danas vlada gotovo isto jednoglas­ no mišljenje da je čeljusna kost iz Moulin Quignona bezvrijedna re­ likvija.  Očito je  da je  ona zaboravljena u trenutku kada se  počelo vjerovati  da neandertalac  predstavlja pleistocensku  fazu evolucije  su­ vremenog čovjeka. Takvo gledište, kako vidimo, više nije opravdano." Drugim riječima, znanstvenici koji su vjerovali da su neandertalci izvorni preci Homo sapiensa, nisu mogli prihvatiti čeljust iz Moulin Quignona, jer bi to značilo da su anatomski suvremeni ljudi posto­ jali prije neandertalaca. Danas više nije popularna ideja da su nean­ dertalci  izravni  preci  suvremenog tipa  čovjeka,  iako  to  ne  otvara mogućnost prihvaćanja ideje daje čeljust iz Abbevilea, ako je izvorna,

stara više od 300 000 godina.

Teško je na temelju podataka kojima danas raspolažemo, defini­ tivno potvrditi autentičnost čeljusne kosti iz Moulin Quignona. Čak i ako prihvatimo da su čeljust i uz nju otkriveni kremeni predmeti, krivotvorine, što nam to govori o paleoantropološkom dokazu? Kako ćemo vidjeti, ako su čeljusna kost i oruđe iz Moulin Quignona kri­ votvorine, nisu jedine. Četrdeset godina se vjerovalo u autentičnost čovjek iz Piltdowna (9. poglavlje), sve dok se nije ustanovilo da je riječ o prijevari.

NOVI PODACI O OTKRIĆU U MOULIN QUIGNONU

Nedavno smo saznali podatak koji nam pruža bolju sliku o čeljus- noj kosti iz Moulin Quignona. Nakon rasprave o Moulin Quignonu, Boucher de Perthes je nastavio isticati da su njegova otkrića izvorna. U namjeri da to dokaže, proveo je još nekoliko strogo kontroliranih istraživanja u Moulin Quignonu, u prisutnosti stručnih znanstvenih promatrača. Pritom je otkriveno još mnogo kostiju anatomski suvre­ menih ljudi, fragmenti kostiju i zubi. Ta otkrića, koja nisu privukla gotovo nikakvu pozornost u zemljama engleskog govornog podru­ čja, značajni su indikatori prisutnosti čovjeka u Europi u srednjem pleistocenu, prije 300 000 godina. Isto tako, oni potvrđuju auten­ tičnost čeljusti iz Moulin Quignona. Ta značajna otkrića, koja smo ovdje samo ukratko spomenuli, predmet su knjige koju će napisati Michael A. Cremo.

KOSTUR IZ CLICHYJA

Eugene Bertrand je 1868. obavijestio Antropološko društvo u Parizu, da je otkrio dijelove ljudskog kostura, kao i bedrenu kost, goljenicu i neke kosti stopala, u kamenolomu na Avenue de Clichy. Kosti su otkrivene na dubini od 5,25 m. Sir Arthur Keith je vjerovao da je sloj iz kojeg su izvađene ljudske kosti u Clichyju, iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven kostur iz Galley Hilla. To znači da su kosti iz Clichyja stare oko 330 000 godina. Dubina (preko 5 m) na kojoj su otkriveni fosili čovjeka u Clichyju. otklanja mogućnost njihova mlađeg pokapanja.

No, Gabriel de Morillet je tvrdio da mu je radnik u kamenolomu na Avenue de Clichy, rekao da je osobno stavio kostur u jamu.

Čak i nakon što su saznali da Gabriel de Mortillet pripovijeda priču da je radnik zakopao kostur iz Clichyja, mnogi znanstvenici su ostali uvjereni u autentičnost Bertrandova otkrića. Naprimjer, prof.

E. T. Hamy je rekao: "Smatram da otkriće gosp. Bertranda nije to­ liko sporno s obzirom na činjenicu da nije jedino te vrste u Avenue de Clichyju. Doista, naš cijenjeni kolega, gosp. Reboux, na istome je mjestu i gotovo na istoj dubini (4,20 m), otkrio ljudske kosti koje mi je predao na ispitivanje."

Keith je izvijestio da su prvotno gotovo svi stručnjaci u Francus­ koj vjerovali kako je kostur iz Clichyja jednake starosti kao i sloj u kojem ga je Bertrand navodno otkrio. Poslije je, pak, nakon prihva­ ćanja ideje da su pleistocenski neandertalci preci današnjih ljudi, francuski antropolozi odbacili kostur iz Clichyja, koji je stariji od neandertalca, s popisa "bona fide' otkrića. Tip današnjeg čovjeka nije mogao postojati prije njegovih navodnih predaka. Vjeruje se da su ne­ andertalci živjeli prije 30 000-150 000 godina. A kostur iz Clichyja vjerojatno je star više od 30 000 godina.

Bertrand je Antropološkom društvu predstavio još jedan dokaz o velikoj starosti kostura iz Clichyja. Tvrdio je da je otkrio ljudsku la- katnu kost, u sloju koji je sadržavao druge kosti čovjeka iz Clichyja. Lakatna kost je veća od dviju dugih kosti podlaktice. Kada ju je Bertrand pokušao izvaditi, pretvorila se u prah. To je iznio kao do­ kaz da je ljudski kostur iz Clichyja sigurno iste starosti kao i sloj u kojem je otkriven. Bertrand je time očito pobio mogućnost da je

radnik mogao ukloniti iz gornjeg sloja rudnika tako krhku kost, kao što je bila raspadnuta lakatna kost, te je zakopati u nižim slojevima u kojima ju je Bertrand otkrio - naime, pritom bi se nedvojbeno uni­ štila. To je značilo da je lakatna kost, kao i druge ljudske kosti, pri­ padala sloju u kojem ju je Bertrand otkrio.

FRAGMENTI  LUBANJE IZ LA DENISEA

U vulkanskom sloju u La Deniseu, Francuska. 1840-ih otkriveni su komadići ljudske kosti. Osobito je zanimljiva bila čeona kost ljudske lubanje. Sir Arthur Keith je tvrdio da se čeona kost: '"u osnovi ne razlikuje od čeone kosti suvremene lubanje."

Čeona kost je iskopana iz sedimenata nataloženih između dva sloja lave. Prvi sloj lave potjecao je iz pliocena, a drugi iz kasnog plei­ stocena. Prema tome, kost lubanje mogla bi biti stara nekoliko tisu­ ća ili, pak, 2 milijuna godina. Kost je sadržavala otprilike isti sastav dušika i fluora kao i kosti iz drugih nalazišta u Francuskoji iz kasnog pleistocena. No, takve usporedbe nemaju osobit značaj jer sastav dušika ili fluora u kostima ovisi o tipu sedimenta, temperaturi, pro­ tjecanju vode, što može varirati.

Iako nije poznata točna starost čeone kosti  iz La Denisa, ovdje smo je uključili jer postoji razlog da vjerujemo kako je stara možda čak 2 milijuna godina.

KOSTUR IZ IPSWICHA

J. Reid Moir je  1911. otkrio kostur anatomski suvremenog čovjeka, ispod glacijalnog sloja šljunčane gline u blizini engleskog grada Ipswicha u Istočnoj Angliji. Iz različitih posrednih izvještaja sazna­ jemo da je J. Reid Moir poslije promijenio mišljenje o kosturu, opisavši ga mlađim. Zato prvotno nismo željeli uključiti kostur iz Ipswicha u ovu knjigu. No,  kasnijim  smo  istraživanjem  ustanovili da je on doista veoma star.

Kostur je otkriven na dubini od 1,38 m, između sloja šljunčane gline i nekih nižih slojeva glacijalnog pijeska. Te naslage mogle bi biti stare gotovo 400 000 godina. Moir je bio svjestan mogućnosti daje kostur pokopan u mlađe doba. Zato je pozorno ispitao je li sloj u kojem je ležao netaknut. Što se tiče očuvanosti kostiju, sir Arthur

Keith je rekao da su očuvane u onoj mjeri koliko i životinjski fosili iz pleistocena, otkriveni u glacijalnom pijesku na drugim mjestima.

No, otkriće je naišlo na žestok otpor. Keith je napisao da nitko ne bi posumnjao u istu starost kostura i šljunčane gline, da je kostur imao anatomske značajke neandertalca. "Pod pretpostavkom da je današ­ nji tip čovjeka također suvremenog podrijetla", izjavio je, "takvim vrstama se niječe velika starost."

Usprkos protivljenju, Moir je u početku  isticao  svoju teoriju da je kostur iz Ipswicha veoma drevan. Što ga je, onda, natjeralo da pro­ mijeni mišljenje? U blizini, na istoj razini, otkrio je neka kamena oru­ đa koja su upućivala na podrijetlo iz aurignacijena* - prije 30 000 godina. Zaključio je da se sloj šljunčane gline iznad kostura, formi­ rao u to doba od muljevitih ostataka izvornog  taloga  šljunčane gline, koji se oblikovao stotinama tisuća godina prije toga.

Iz Moirovih tvrdnji ne proizlazi ništa što bi nas uvjerilo da je kostur star 30 000 godina. Napredno kameno oruđe, koje podsjeća na ono iz aurignacijena u Europi, pojavljuje se svugdje u svijetu i u veoma dalekoj prošlosti. Šezdesetih godina 20. st, takvo je oruđe otkriveno u Hueyatlacu u Mexicu, u sloju za koje je datiranjem spo­ jevima urana utvrđeno da je star više od 200 000 godina. U 19. st. je u kalifornijskim zlatnim rudnicima, u slojevima šljunka koji vjero­ jatno potječu iz eocena, otkriveno neko veoma napredno kameno oruđe. Prema tome, ne možemo se složiti s Moirom da je otkriće na­ prednog oruđa na istoj razini kao i kostur iz Ipswicha, dovoljan razlog da se iznova protumači stratigrafija nalazišta kako bi se starost ko­ stura poklapala s navodnom starošću oruđa.

Isto tako, Moir nije pružio nikakve geološke razloge za potvrdu zaključka da je šljunčana glina mlađi sloj nataloženog mulja. Prema tome, možemo jednostavno zaključiti da je to doista bio glacijalni sloj netaknute  šljunčane gline, kako je to prvotno ustvrdio Moir i zabilježio britanski Institut za geološka mjerenja na svojoj preciznoj karti tog područja.

Glacijalni pijesak u kojem je otkriven kostur iz Ipswicha, vjero­ jatno  se taložio od početka anglijske glacijacije, prije  oko 400 000

*   aurignacijen - najstarije razdoblje gornjeg paleolitika ili miolitika, sred­ njeg kamenog doba; po redu četvrto paleolitsko razdoblje - po mjestu Aurignac u Francuskoj, gdje su nađeni ostaci iz toga doba.

godina, te do početka Hoxnian-interglacijala, prije otprilike 330 000 godina. Iz toga slijedi da je kostur iz Ipswicha star između 330 000 i 400 000 godina. Neki stručnjaci smještaju početak Mindel-glaci- jala (koje je identično s anglijskim) prije 600 000 godina, čime bi kostur iz Ipswicha bio mnogo stariji. No, općenito se smatra da se suvremeni tip čovjeka u Zapadnoj Europi nije pojavio prije 30 000 godina prije sadašnjosti.

TERRA AMATA

Terra Amata se nalazi na mediteranskoj obali južne Francuske. Ondje je krajem 1960-ih, francuski antropolog Henry de Lumley otkrio jajolike rupe od stupova i kamene krugove, koji su upućivali na to da su hominidi podizali privremena skloništa i poznavali vatru prije otprilike 400 000 godina. Ondje je otkriveno i koštano oruđe. Među njima se nalazio jedan predmet nalik šilu, koji se vjerojatno upotre­ bljavao za šivanje kože. Pretpostavilo se da su otiske na površini starog kopnenog područja na tomu mjestu, proizveli hominidi koji su spavali ili stajali na neobrađenim životinjskim kožama. Otkrive­ no je i kameno oruđe, uključujući vrh strijele izrađen od vulkanskog kamena iz okolice Esterela, koji je udaljen 48 km.

Značajno je spomenuti da u Terra Amati nisu otkriveni fosili ho- minida. Ipak, u svom članku o otkrićima u Terra Amati, objavljenom 1969. u Scientific American-u, de Lumley je opisao otisak desnog stopala, dugog 24 cm, utisnutog u pijesku dine. De Lumley nije utvr­ dio kojem tipu hominida pripada otisak. No, iz dostupnih izvješća proizlazi da se on ne razlikuje od otiska stopala anatomski suvre­ menog čovjeka. Tako on u izvjesnoj mjeri potvrđuje da ostaci ko­ stura iz navedenih nalazišta, potječu iz srednjeg pleistocena.

LUBANJA IZ BUENOS AIRESA

Veoma uvjerljiv dokaz o postojanju anatomski suvremenih ljudi u veoma drevnoj prošlosti, dolazi iz Argentine. Radnici koji su 1896. iskopavali suhi dok u Buenos Airesu, otkrili su ljudsku lubanju (sli­ ka 7.1.). Izvadili su je iz jame na dnu iskopine, nakon probijanja sloja čvrste tvari nalik vapnencu, koja se zove tosca. Lubanja se na­ lazila na dubini od 11 m ispod korita rijeke La Plate.

 

SLIKA 7.1.: Ljudska lubanja iskopana iz formacije ranog pleistocena u Buenos Ai- resu, Argentina.

Radnici su odnijeli lu­ banju gosp. Junoru, svom nadgledniku i jednom od glavnih članova odjela za javne radove na izgradnji luke u Buenos Airesu. O tomu je otkriću gosp. Ed­ ward Marsh Simpson, in­ ženjer tvrtke koja je izvo­ dila  radove  iskopavanja luke u Buenos Airesu, oba­ vijestio argentinskog pale­ ontologa Florentina Ameg- hina. Ameghino je smatrao

da je lubanja izvađena iz jame pliocenskog preteče Homo sapiensa, kojeg je nazvao Diprothomo platensis. No, kako je tvrdio Ales Hrdli- cka iz Instituta Smithsonian, lubanja je posve identična onoj suvreme­ nog  čovjeka.

On je rekao da je lubanja otkrivena u: "najvišem dijelu sloja pret- Ensenadeana." Prema stajalištu suvremene geologije, sloj pret-Ensen- adana star je najmanje 1-1,5 milijuna godina. Posve je neočekivano otkriti potpuno suvremenu lubanju staru makar i milijun godina, bilo gdje na svijetu - a osobito u Južnoj Americi. Gosp. J. E. Clark, nadglednik radnika koji su otkrili lubanju, rekao je da je: "potpuno siguran da je lubanja otkrivena u jami ispod tosce."

Geolog Bailey Willis, koji je pratio Hrdlicku na njegovoj ekspe­ diciji u Argentini, intervjuirao je gosp.  Junora, te napisao: "Dio lubanje izvađen je iz okomitog rova. A, iako se ta tvrdnja osniva na posrednom izvješću predradnika, koji je to saznao od radnika, čini se da je to jedan od rijetkih predmeta u mladoj povijesti otkrića, koji nije podvrgnut ozbiljnoj sumnji." Willis je potom iznio neke neo­ dređene, neutemeljene spekulacije o tome kako je lubanja mogla do­ spjeti na to mjesto.

Što se toga tiče, Hrdlicka je vjerovao da je dovoljno odbaciti navodno veliku starost lubanje samo zato što je anatomski suvreme­ nog oblika. Hrdlickove predrasude vidljive su iz sljedećeg odlomka njegove knjige iz 1912.: "Prema tome, s obzirom na morfologiju, a

samo dijelom geološki, posve se sigurno može tvrditi da svi ostaci ljudskih kostura, koji se bitno ne razlikuju od kostura suvremenih ljudi, potječu iz suvremenih geoloških formacija, koje se još uvijek oblikuju." Tu je nedvojbeno riječ o spornom načelu datiranja na temelju   morfologije.

HOMO  ERECTUS  IZ JUŽNE AMERIKE?

Prije nego nastavimo, osvrnimo se na drugo otkriće iz Južne Ame­ rike, koje također ima neugodan učinak na službenu teoriju o ljud­ skoj evoluciji općenito, te posebno na ideju o naseljavanju Novoga svijeta.

Kanadski arheolog Alan Lyle Bryan, otkrio je 1970. u brazilskom muzeju, fosilni vrh lubanje s veoma debelom korom i iznimno ista­ knutim očnim arkadama, koja podsjeća na lubanju Homo erectusa. Taj vrh lubanje otkriven je u špilji u području Lagoa Sante u Brazilu. Kada je Bryan pokazao njezine fotografije nekim američkim fizikal­ nim antropolozima, oni nisu mogli vjerovati da potječe iz američkog kontinenta, pa su pretpostavili da je riječ o krivotvorini, prijevari ili možda lubanji iz Starog svijeta, koja je na neki način dospjela u brazilsku zbirku, koju je pregledavao Bryan.

No, Bryan je tvrdio da i on i njegova žena, koja je također vidjela vrh lubanje, imaju mnogo iskustva s fosilnim ljudskim kostima. Oboje su bili gotovo sigurni da nije riječ o krivotvorini ili prijevari

-  nego o izvornom, veoma fosiliziranom vrhu ljudske lubanje. Bryan je smatrao da kalota iz Lagoa Sante nije fosil iz Staroga svijeta slu­ čajno umetnut u brazilsku zbirku, jer se prema nekim bitnim mjerama razlikuje od poznatih lubanja iz Staroga svijeta.

Po čemu je značajna kalota iz Lagoa Sante? Potpuno je neobična mogućnost da su u Brazilu, u bilo koje doba u dalekoj prošlosti, posto­ jali hominidi s fizičkim značajkama Homo erectusa. Paleoantropo- lozi danas općenito smatraju da su američki kontinent naselili samo anatomski suvremeni ljudi. Iako znanstvena metodologija dopušta promjene nazora, promjena u smislu prihvaćanja postojanja Homo erectusa u Novome svijetu, bila bi revolucionarna.

Vrh lubanje iz Lagoa Sante tajanstveno je nestao iz brazilskog muzeja nakon što gaje pregledao Bryan. Drugi značajan kostur, koji je

otkrio Hans Reck u Olduvaiju, također je nestao iz muzeja. No, u slučaju Bryanova i Reckova otkrića, imali smo barem priliku za njih saznati prije njihova nestanka. No, strahujemo da nismo vidjeli mno­ ge druge fosile zato što su izgubljeni u muzejima ili su bili namjerno uništeni bez ikakvih dokumentacija.

ČELJUSNA KOST IZ FOXHALLA

Godine 1855., u engleskom gradiću Foxhallu, radnici su u kame­ nolomu otkrili ljudsku čeljust. Gradski ljekarnik John Taylor, kupio je tu foxhallsku čeljust (slika 7.2.) od radnika, koji ju je prodao za kriglu piva, nakon čega je Taylor o otkriću obavijestio Roberta H. Collyera, američkog liječnika koji je tada živio u Londonu. Collyer je potom posjetio kamenolom na farmi gosp. Lawa. Istaknuo je da se sloj u kojem je navodno otkrivena čeljusna kost, nalazio 4,8 m ispod površine. Razina sačuvanosti kosti, koja je bila veoma nagrižena željeznim oksidom, odgovarala je tom sloju. Collyer je rekao da je foxhallska čeljusna kost: "najstariji postojeći ostatak čovjekolike životinje." U istom sloju u Foxhallu, na dubini od 4,8 m, Moir je poslije otkrio kameno oruđe i znakove vatre. Svaki predmet koji se nalazi na toj razini, bio bi star barem 2,5 milijuna godina.

Svjestan da posjeduje veoma vrijedan fosil, Collyer ga je poka­ zao nekim engleskim znanstvenicima, uključujući Charlesa Lyella, Georgea Buska, Richarda Owena, sir Johna Prestwicha i Thomasa Huxleya. Svi su oni sumnjali u njezinu starost. Naprimjer, Huxley je tvrdio da oblik kosti: "ne upućuje na to da je pripadao izumrloj ili devijantnoj vrsti ljudi." I tu smo, dakle, suočeni s pogrešnim vjero­ vanjem da kost suvre­

menog oblika, ne može

biti veoma stara.

Američki paleonto­ log Henry Fairfield Os- born, koji je 20-ih god.

20. st. pisao o Moiro- vim otkrićima kremenog

oruđa u istom području u kojem je otkrivena foxhallska čeljust, pitao

 

SLIKA 7.2.: Ljudska čeljust otkrivena 1855. u Red Crag-formaciji iz kasnog pliocena, u engleskom gradiću Foxhallu.

se zašto gore navedeni znanstvenici nisu osobno posjetili nalazište. Rekao je da su bili sumnjičavi: "vjerojatno zato što oblik čeljusti nije bio primitivan.'" Osim toga, kost nije bila potpuno fosilizirana, iako je to slučaj i s mnogim drugim kostima slične starosti.

Čeljusna kost je nakon nekog vremena tajanstveno nestala. Su­ vremeni stručnjaci je gotovo nikada ne spominju, dok drugi to čine ironično. Naprimjer, u knjizi Fossil Men Marcellina Boulea, nalazi­ mo sljedeću tvrdnju: "Onome tko pridaje i najmanju pozornost tak­ vom dokazu, potpuno nedostaje kritički razum."

No, neobrazovani radnici otkrili su i mnoge službeno prihvaćene kosti i artefakte. Naprimjer, većinu ostataka Homo erectusa na Javi, otkrili su lokalni skupljači bez nadzora. A, čeljusnu kost Heidelber- gova Homo erectusa, otkrili su njemački radnici, čiji ju je nadzornik poslije predao znanstvenicima. Ako znanstvenici mogu ozbiljno ra­ zmatrati te dokaze, zašto isto ne bi učinili i s čeljusnom kosti iz Fox- halla? Netko bi mogao reći da se fosili javanskog Homo erectusa i heidelberška čeljust Homo erectusa, još uvijek mogu ispitati, dok je čeljust iz Foxhalla nestala. No, izvorni fosili Homo erectusa iz Pe­ kinga, nestali su iz Kine tijekom Drugog svjetskog rata, iako se još uvijek smatraju dokazom ljudske evolucije.