Nesposobnost da se samostalno i logično razmišlja

Mi ljudi općenito smatramo, da smo bića koja logično misle. I mnogo držimo do naše sposobnosti mišljenja. U ovom poglavlju ću nastojati pokazati da naša logika ne seže daleko, da ponekad potpuno nelogično razmišljamo i djelujemo. To je već bilo vidljivo i na dosadašnjim primjerima. Tako smo primjerice vidjeli, da znanstvenost uvijek prihvaća samo ono što se uklapa u trenutno vladajuću sliku o svijetu. S logikom i samostalnim mišljenjem, ovo nema suviše zajedničkog: tko ima pregled nad poviješću, trebao bi znati, da se znanstvenost tijekom malo godina može jako promijeniti.

            Iz povijesti nam je također vidljivo, da smo se očito programirali na sukobe. Naše povijesne knjige prepune su opisa raznih ratova. Što su svi ti sukobi, ti ratovi donijeli? Gdje je danas slavno Rimsko carstvo, gdje nekad ponosna Španjolska i moćna Engleska? Kada bismo stvarno mogli logično i samostalno razmišljati, mi bi već odavno potražili druge putove suživota – a i našli bi ih. Pri čemu treba primijetiti, da su ovi “drugi” putovi već tisućljećima uvijek iznova propagirani. A usprkos tome, očito nismo u stanju te druge oblike suživota shvatiti i primijeniti. U 19. stoljeću je u prvome planu bila borba za opstanak. Stječemo utisak, kao da mnogi ljudi – posebno menadžeri – još uvijek žive u duhu 19. stoljeća. No u međuvremenu znamo, da je ideja evolucije kroz borbu, uništenje, iskorištavanje odgovorala upravo motrištu, odnosno stanju svijesti tadašnjih ljudi. Mi znamo također da je ono što nam je znanstvenost tada objasnila kao iskorištavanje, u stvarnosti simbolična kooperacija. Znamo, da su paraziti u prirodi atipični i da se događa upravo suprotno: simbiotična pomoć je dio evolucije. Većina živih bića (ovdje isključujem čovjeka) očito je shvatila da sve što živi čini jednu cjelinu, i da smrt jednog “protivnika” ili jedne vrste također uvijek predstavlja i opasnost po sve ostale vrste i po sustav kao cjelinu. Jedan od najuspješnijih parazita je očito rak. On je tako uspješan, da ubija čak i svog domaćina (čovjeka) koji ga hrani – a time ubija i samoga sebe. Mi danas znamo, da odnos razbojnik-žrtva u prirodi predstavlja izuzetak. Zbog toga smo taj odnos vjerojatno i posebno uočili. Pritom smo zaboravili, da postoje milijarde kooperativnih i simbiotičkih odnosa – a samo mali broj ubitačnih. U suprotnom, život ne bi bio moguć.

            Neki menadžeri i političari to niti do danas nisu shvatili. Za ovo bi vjerojatno bio potreban trening u analognom načinu mišljenja. Samo tako bi netko bio u stanju da primjer raka primijeni, recimo, i na ekonomiju. Ovdje nas očito blokira naša fiksacija na uvijek iznova uvježbavan ravnolinijski način razmišljanja.

            Čini mi se da je ovdje od odlučujućeg značaja činjenica da ne postoji samo jedna logika, nama poznata aristotelovska logika, već da postoje i druge vrste logike. U našem ograničenom načinu razmišljanja mi smo toliko fiksirani na “ili-ili” logiku Aristotela, da sebi neku drugu logiku ne možemo zamisliti. U našem govoru, ne postoji čak niti oblik množine od riječi logika! A ipak postoje druge logike, koje su već prije tisućljeća bile poznate u hinduizmu i budizmu, a koje su danas potvrđene spoznajama moderne teoretske fizike. Npostoji samo jedan ili-ili, dobro ili loše, postoji također "jedno kao i drugo”, dobro i loše istovremeno. Ovo je vrlo dobro formulirao atomski fizičar Heisenberg. On zahtijeva “nadilaženje one jednodimenzionalne, krute logike, koja svijet nožem dijeli na ili-ili, da bi iz njegove rascjepkane lešine pokušala izgraditi apstraktni pojmovni svemire .”

            No mi smo toliko ukorijenjeni u našem ili-ili načinu razmišljanja, da nam teško pada osloboditi se istog; možda i zato, što je to oslobađanje povezano s izvjesnom mjerom samostalnog načina razmišljanja. (Vidi i poglavlje o izgonu iz raja). U ovoj ćemo knjizi uvijek iznova morati ukazivati na jedno-kao-drugo-logiku – usprkos opasnosti, da će se neki čitaoci morati dosta potruditi da bi to shvatili.

            Svaki čovjek može, ako hoće, u svom životu naći primjere koji pokazuju što vodi do konflikta, i koji pokazuju što vodi njihovom rješavanju. Ali kako nismo naučili samostalno misliti, mi preuzimamo programe naših roditelja ili okoline. To znači, da mi doduše živimo u visokotehniziranom svijetu, ali naši obrasci mišljenja ne razlikuju se od onih koje smo imali prije tisuću ili dvije tisuće godine. To je apsurdna situacija. Naša sposobnost mišljenja nije u nikojem smislu držala korak sa sposobnošću produkcije i mijenjanja svijeta. Mi smo se toliko koncentrirali na razvoj i produkciju dobara, da nam nije preostalo ništa vremena za razvoj samog čovjeka. Prije nekog vremena, jako je bila popularna riječ: granice rasta. Mnogo je razmišljano o granicama materijalnog rasta, jer se očito primijetilo da to ovako dalje neće moći ići.

            Ono čime se mi ovdje bavimo, to je unutarnji rast čovjekov. To je svakako polje najvećeg mogućeg rasta, kojeg možemo zamisliti. S jedne strane zato što je čovjek potpuno nerazvijen, a s druge zato što na ljudskom području ne postoje granice rasta. Znam: neki će znanstvenici smjesta reći, da je čovjek vrlo ograničeno biće. To je naravno istina utoliko, što je čovjek samoga sebe napravio takvim ograničenim bićem. Ako je imao moć to napraviti, onda, sasvim logično, ima i moć nadilaženja granica koje je sam sebi postavio.

            Promotrimo časkom nekoliko primjera koji pokazuju našu nesposobnost da mislimo samostalno i logično.

            Postoje inteligentni menadžeri, koji se počnu smijati ili se neugodno osjećati, kada u seminarima govorim o temi ljubavi. No istovremeno su ti manadžeri članovi kršćanske crkve, kršteni su i vjerojatno su i brakove sklopili u crkvi. Ti ljudi sasvim sigurno poznaju i temeljnu izjavu kršćanstva, koja glasi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Kako se može biti pripadnikom kršćanske crkve, a smijati se kada je tema ljubav, boriti se sa svojim konkurentima do krvi, i istovremeno zahtijevati da se bombardiraju tamo neki “zli ljudi”. Gdje je tu logika?

            Može netko sve to raditi, ali sasvim sigurno ne kao član katoličke crkve. Moja je namjera da pokažem, kako u osnovi inteligentni ljudi često strahovito malo razmišljaju. Prilikom rođenja, oni automatski pripadnu jednoj organizaciji, o čijim temeljnim pravilima više uopće ne brinu. To baš i nije dokaz mnogo hvaljene ljudske inteligencije.

            Zamislimo ovakav slučaj: osnovali smo novu organizaciju. Jedno od pravila te organizacije glasi: “Mi nećemo suditi o drugim ljudima”. I sada pokušavamo ljude nagovoriti da postanu članovima te organizacije. Mi ćemo vjerojatno naići na mali broj ljudi koji će biti spremni priključiti nam se. Malo će biti onih, koji će smatrati da se mogu držati tog pravila. Većina će reći da oni eto drugačije žive i zato se ne mogu prilključiti našoj organizaciji. To je logično. Ali isti ti ljudi su članovi katoličke crkve, crkve koja postavlja upravo te iste zahtjeve. Gdje je tu logika.

            Pozor: ja ne nagovaram na istupanje iz crkve. Ja zagovaram samostalno i logično razmišljanje. Ili smo članovi crkve, tada bi bilo pošteno i logično da barem pokušamo držati se njezinih pravila. Ili, ako se ne obaziremo na ta pravila, tada bi bilo također pošteno i logično, istupiti iz crkve. Sve drugo je nepošteno, da ne kažem licemjerno.

            Sada mi, molim vas, kažite jedno: kako može jedno društvo ili organizacija, koja sasvim očito računa s nepoštenjem ili barem s nerazmišljanjem većine svojih članova, riješiti vaše probleme?

            Kako može jedna kršćanska publikacija objaviti sljedeću rečenicu: “Nama je potreban Mesija, koji dolazi kao sudac”. Kao što je poznato, Isus je rekao “Ne sudite...” Gdje je tu logika? Gdje je tu samostalno razmišljanje?

            Nedavno su mi ispričana dva primjera, koji se lijepo uklapaju u rečeno.

            Jedno je poduzeće prijavilo četiri svoja suradnika za kurs pod nazivom “Pozitivno razmišljanje”. Kurs je trajao pola dana i koštao 120 franaka. Kratko prije početka kursa, poduzetnik je svoje suradnike odjavio, a kao razlog naveo, da je ekonomska situacija poduzeća loša! Gdje je tu logika? Vjerojatno bi upravo tim ljudima nekoliko misli o pozitivnom mišljenju bilo neophodno potrebno! Ako poslovi idu dobro, ljude se šalje na kurseve o pozitivnom mišljenju. Ako poslovi ne idu dobro, tada se za pozitivno mišljenje više nema vremena. Kakva glupost. I mi to nazivamo “čovjek, kruna Stvaranja”.

            Drugi primjer je još apsurdniji – ukoliko je apsurdnost moguće povećavati.

            Nekoj je ženi njezina prijateljica ispričala, da nju komarci ne bodu, jer se zna od njih zaštititi. Na ovo je ta inteligentna, moderna žena s kraja dvadesetog stoljeća odgovorila: ali komarcima je potrebna krv kako bi mogli živjeti. Ona je to pročitala u jednoj knjizi. Zato nije lijepo, komarcima ne dozvoljavati da nas bodu. Ovdje dakle imamo jednu vrlo zanimljivu teoriju: Bog je stvorio čovjeka, jer je komarcima potrebna krv...

            I mi se još čudimo problemima, s kojima se čovječanstvo, a i pojedinac, bori.

            Jedan od tih problema je, primjerice, na daleko rasprostranjena nezaposlenost. I to je jedan od vrlo dobrih primjera naše nesposobnosti da samostalno i logično razmišljamo. Uvijek iznova se predlaže da se radi manje sati tjedno, kako bi se raspoloživ posao podijelio na više ljudi. Ovo nema ničeg, ali baš ničeg zajedničkog s realnošću i s tisućgodišnjim iskustvom. Iza tog prijedloga nalazi se ideja, da je količina posla ograničena. A to ne odgovora stvarnosti. Ali u skladu je, naravno, s našim ograničenim načinom mišljenja. Očito više nismo sposobni predočiti sebi, da je količina posla neograničena. Čovjek je onaj, koji kreira posao. Ali sigurno ne time da manje radi, nego time što je kreativan. Količina posla nije izvana zadana, nju stvaramo mi sami. Našim ograničenim načinom razmišljanja i uslijed naše ideje, da je posao nešto loše te ga treba po mogućnosti reducirati, stvarno nam je uspjelo smanjiti količinu posla. I sada se tužimo na nezaposlenost. S logikom to ima jako malo veze. Mi ne možemo godinama posao prikazivati kao nešto loše – boreći se za smanjenje radnog vremena – i misliti, da to neće imati posljedica. Mi smo sada naime postigli ono, što su neki ljudi očito htjeli manje posla. Da bi to moglo dovesti do nezaposlenosti, to, naravno, nitko nije pretpostavljao. Mi sada samo žanjemo ono, što smo godinama sijali. Toliko jednostavne su zakonitosti.

            Sjetimo se samo Edisonovih pronalazaka (električna sijalica) i Fordovih (tekućih traka). Time je stvoreno milijune radnih mjesta. Ali ne trebamo ići toliko daleko unatrag. Sjetimo se švicarske industrije satova i vrste satova “Swatch”. To je stvarno bilo kreativno postignuće, koje je održalo radna mjesta i čak stvorilo nova. Ali što je danas glavna tema u poduzećima? Smanjenje proizvodnih troškova, a time i smanjenje broja zaposlenih. To nema veze s nedostatkom posla, već je to nedostatak kreativnosti i fleksibiliteta. Ne radi se o tome da se određena, ograničena količina rada nanovo podijeli, radi se o tome da treba stvoriti novu količinu rada. No za ovo je potrebno nešto fantazije, nešto kreativnog razmišljanja. Očito je ovo teže, nego jednostavno govoriti o preraspodjeli posla.

            U redukciji radnog vremena u svrhu rješavanja problema nezaposlenosti krije se još jedna nelogičnost. Ako namještenici manje rade, poduzetnik manje zarađuje – osim, ako namještenici u odgovarajućoj mjeri manje zarađuju. No ako namještenici manje zarađuju, oni će i manje konzumirati. A smanjenim konzumiranjem, sasvim sigurno, nije moguće riješiti problem nezaposlenosti. Treba se dogoditi upravo suprotno. Namještenici bi trebali više raditi za isti novac. Samo u tom će slučaju poduzetnici više zarađivati; a ako poduzetnici više zarađuju, zaposlit će više namještenika, sve drugo je iluzija. Osim toga će poduzetnici više investirati, što više zarađuju. A i to pospješuje ekonomski napredak. Više rada za isti novac; to bi bilo socijalno. Manje rada uz manje posla nema ničeg zajedničkog sa “socijalnim” i pogoršava nezaposlenost. Ako stvarno želimo sami sebe upropastiti, tada je sasvim dovoljno da zahtijevamo manje posla uz istu plaću.

            Nama su nužno potrebni ljudi, koji su sposobni misliti samostalno i neovisno od bilo kakvih dogmi. Ljudi, koji ne preuzimaju postojeće misaone forme te se bez razmišljanja njima dalje služe, već ljudi koji su sposobni da postojeće ideje dovode u pitanje. Na sreću, uvijek su postojali ljudi koji su za tako nešto bili sposobni. Općenit primjer takvog čovjeka bio je Kristofor Kolumbo. On je bio skoro osuđen kao heretik, jer se usudio misliti ono što danas svako dijete zna. Zemlja je okrugla. U ono vrijeme je to bila čudovišna pomisao. I danas postoje ljudi koji misle “čudovišne” misli. No imajmo na umu, da će takve misli već za koju godinu možda već biti “normalne”. Možda ćete i u ovoj knjizi pronaći poneke “čudovišne” misli. U tom slučaju, imam samo jednu preporuku: odbacite sve do sada usvojeno znanje i pokušajte o stvari samostalno, neovisno i temeljito razmisliti. I testirajte “čudovišne” misli u vašem životu. Filozofiranje o tome ne donosi ništa. Samo praksa je bitna. Kolumbo je o okrugloj Zemlji mogao desetljećima diskutirati – da li je stvarno okrugla, time se ne bi saznalo. Jedino što vrijedi je praksa.

            U vezi s time, želim vam obratiti pažnju na izjavu francuskog atomskog fizičara J. E. Charona:

            “Nasuprot rasprostranjenom mišljenju, ja sam najdublje uvjeren da znanstvenost upravo onda najviše napreduje, kada negira iskustvene činjenice.”

            I vi ćete kao pojedinac također najviše napredovati, ako barem ponekad stavite u pitanje uobičajena gledišta.