POGLAVLJE 12

NESEBIČNOST

Stalno govorite da treba odbaciti ego, ali kako to mogu učiniti kad ne mogu

razlikovati što je ego, a što moja prava priroda.

Ego se ne može odbaciti. On je poput mraka - kako možete odbaciti mrak? Možete samo unijeti svjetlost u njega. Onog časa kad se pojavi svjetlost, mraka nestaje. Možete reći da je to način da se odbaci mrak. Ali nemojte to shvatiti doslovno. Mrak uopće ne postoji. On je samo odsutnost svjetlosti. Zato s mrakom ne možete učiniti ništa direktno. Možete samo učiniti nešto sa svjetlošću - ili ćete je unijeti ili je iznijeti. Želite li mrak, iznesite svjetlost. Ako ne želite mrak, unesite svjetlost. Ego se ne može odbaciti.

Meditacija  se  može  naučiti.  Meditacija  funkcionira  kao  svjetlost.  Meditacija  jest

svjetlost.

Postanite svjetlost pa nećete nigdje pronaći ego.

Ako želite odbaciti ego, naći ćete se u nevolji. Jer tko je taj tko ga želi odbaciti? Sam ego. Sada on igra novu igru, a igra se zove duhovnost, religija, sebeostvarenje. Tko postavlja to pitanje? To ego pravi budalu od vas. A kad ego pita kako odbaciti ego, vi naravno pomislite: "To ne može biti ego. Kako ego može zahtijevati vlastito ubojstvo?" I tako vas ego i dalje zavarava.

Vaša prava priroda nema pitanja, njoj nisu potrebni odgovori. Vaša prava priroda je apsolutna svjetlost. Ona ne zna za tamu, ona se nikad nije susrela s tamom.

Nije potrebno da odbacite ego. Potražite ga, najprije ga nađite. Ne brinite se za sada o svojoj pravoj prirodi. Samo tražite ego, nećete ga naći. Umjesto njega naći ćete svoju pravu prirodu, blistavu, mirisnu poput lotosova cvijeta. Nigdje drugdje čovjek se ne

susreće s takvom ljepotom. To je najljepši doživljaj života. I kad ste jednom vidjeli

vlastiti lotos svjetlosti, kad ste vidjeli cvjetanje toga lotosa, s egom je zauvijek gotovo.

Više nećete postavljati takva besmislena pitanja.

Vi pitate: "Kako razlikovati što je ego, a što je moja prava priroda?"

Ili postoji ego i tada je prava priroda nepoznata. Ili je poznata prava priroda, a tada nema ega. Ne možete imati oboje, zato ili ne možete razlikovati. Ne možete ili razlučiti jer oba zajedno ne mogu postojati. Samo jedan može postojati.

U ovom času, sve što vi jeste je ego. Zato se ne brinite za razlučivanje. Kad ne bi bilo ega, ne bi se javilo ni to pitanje. Prava priroda ne postavlja pitanja. Prava priroda je ekstaza, a ne problemi. (48)

Dhammapada: Put k Buddhi, Svezak 12, Poglavlje 10

Osjećam da sam se pomirio s mnogim stvarima u životu, dok sam njegovao stav izdržljivosti prema teškoćama. Tu pomirenost osjećam kao teret koji me protiv moje volje gura da postanem aktivniji u meditaciji. Znači li to da sam potisnuo ego i da ga opet moram pronaći, prije nego što ga zaista izgubim?

Činit će se paradoksalnim, ali je istina da je to jedan od najvećih problema današnjice:

prije nego što izgubite ego, morate ga imati. Samo zrelo voće pada na tlo. Sve je zrelost.

Nezreo ego ne može pasti, ne može biti uništen. I ako se borite s nezrelim egom da biste ga uništili i riješili ga se, sve vaše nastojanje bit će uzaludno. Umjesto da ga razorite, otkrit ćete na novi, suptilniji način da je on jači.

Treba shvatiti nešto osnovno: ego se mora popeti do vrha, on mora postati jak, mora

postići svoju cjelovitost - samo ćete ga se tada riješiti.

Slabog ega se ne možete riješiti. I to postaje problem.

Na Istoku sve religije propovijedaju nesebičnost. Dakle, na Istoku svatko je već na početku protiv ega. Zbog takva protu-stava, ego nikad ne postaje jak, nikad ne stiže do točke integracije s koje se može odbaciti. On nikad nije zreo. Zato se na Istoku teško riješiti ega, to je gotovo nemoguće.

Na Zapadu cijela tradicija zapadne religije i psihologije predlaže i propovijeda, nagovara ljude da njeguju jak ego - jer ako nemate jak ego, kako možete preživjeti? Život je borba. Ako ste nesebični, bit ćete uništeni. Tko će onda pružati otpor? Tko će se boriti? Tko će se natjecati? A život je stalno natjecanje.

Zapadna psihologija kaže: "Drži se ega, neka on bude jak." Ali na Zapadu se lako riješiti ega. Uvijek kad tražitelj na Zapadu shvati da je ego problem, on ga se lako može riješiti, lakše nego tražitelj na Istoku.

To je paradoks: na Zapadu se propovijeda egoizam, na Istoku se podučava nesebičnost. Ali na Zapadu je lako napustiti ego, dok je to na Istoku vrlo teško.

To će vam biti vrlo teška zadaća - najprije nešto steći, a onda to izgubiti. jer izgubiti možete samo ono što posjedujete. Ako nešto ne posjedujete, kako to možete izgubiti? Osiromašiti možete samo onda ako ste bili bogati. Ako niste bili bogati, vaše siromaštvo ne može imati onu ljepotu koju je Isus propovijedao: Budite siromašni duhom. Vaše

siromaštvo ne može imati ono značenje koje je osjetio Gautama Buddha kad je postao

prosjak.

Samo bogat čovjek može postati siromašan, jer izgubiti možete samo ono što ste imali. Ako nikad niste bili bogati, kako možete postati siromašni? Vaše siromaštvo bit će samo na površini, ono neće nikad biti siromaštvo duha. Na površini ćete biti siromašni, a duboko u sebi, čeznut ćete za bogatstvom. Vaš će duh čeznuti za bogatstvom. Bit će to ambicija, postajat će stalna želja da postanete bogati. Bit ćete siromašni samo na površini. I možete se tješiti govoreći da je siromaštvo dobra stvar. Ali vi ne možete biti siromašni. Samo bogat čovjek, doista bogat čovjek može biti siromašan. Imati bogatstvo nije dovoljno da budete doista bogati. U isto vrijeme, možete biti vrlo siromašni. Ako imate ambicije, siromašni ste. Nije stvar u tome što imate. Ako imate dovoljno, nestaje želja. Ako imate dovoljno bogatstva, želje nestaju.

Nestajanje želja je kriterij za dovoljnost. Tada ste bogati. Možete napustiti bogatstvo, možete postati siromašni, možete postati prosjak poput Buddhe. I tada je vaše siromaštvo pravo bogatstvo. Tada je vaše siromaštvo vaše vlastito kraljevstvo.

A isto se događa sa svim stvarima. Upanišade ili Lao Tzu, Isus ili Buddha - svi oni naučavaju da je znanje beskorisno. Ne pomaže vam ako ste vrlo učeni. Ne samo što ne pomaže, već to postaje zaprekom. Znanje nije potrebno, ali to ne znači da morate ostati neznalica. Vaše neznanje neće biti realno.

Kad skupite dovoljno znanja i kad ga odbacite, postajete neznalica. Postajete doista

neznalica poput Sokrata koji kaže: "Znam da ništa ne znam." To znanje, ili to neznanje - možete to nazvati kako hoćete - potpuno je različito, kvaliteta je drukčija, promijenila se dimenzija. Ako ste samo neznalica jer nikad niste stekli neko znanje, vaše neznanje ne može biti mudro, ono ne može biti mudrost - ono je tek nedostatak znanja. A u vama će se pojaviti čežnja: kako postići više znanja? Kako dobiti više informacija.

Kad znate previše - kad poznajete svete tekstove, kad ste upoznali prošlost i tradiciju, kad znate sve što se može znati - tada iznenada postajete svjesni beskorisnosti svega, iznenada postajete svjesni da to nije pravo znanje, već nešto posuđeno.

To nije vaše egzistencijalno iskustvo, to nije nešto što ste došli saznati. Drugi su to možda znali, vi ste to jednostavno skupili. Vaše skupljanje je mehaničko. Ono nije nastalo iz vas, ono nije rast. To je samo smeće skupljeno ispred tuđih vrata, to je nešto posuđeno, mrtvo.

Zapamtite, znanje je živo samo onda kad je to vaše neposredno, direktno iskustvo. Ali kad to doznajete od drugih, to je tek sjećanje, a ne znanje. Sjećanje je nešto mrtvo. Kad skupite mnogo - razna bogatstva znanja, svetih tekstova, svega oko sebe, kad se u vašem umu kondenziraju cijele knjižnice - kad iznenada postanete svjesni da samo nosite tuđi teret, da nište ne pripada vama, da vi ne znate - tada se toga možete riješiti, možete se riješiti svega toga znanja.

Pri tom u vama nastaje nova vrsta neznanja. To neznanje nije neznanje neznalice, već je takav mudar čovjek, takva je mudrost.

Samo mudar čovjek može reći: "Ja ne znam." Ali kad to kaže, on ne čezne za znanjem, on jednostavno izjavljuje tu činjenicu. Kad puna srca možete reći: "Ja ne znam," u tom času vaše se oči otvore, otvore se vrata saznanja. Upravo u tom času kad možete reći sa svom svojom potpunošću: "Ja ne znam," postali ste sposobni da saznate.

To neznanje je prekrasno, ali ono se postiže znanjem. To je siromaštvo postignuto

bogatstvom. A isto se događa s egom. Možete ga izgubiti samo onda ako ste ga imali.

Kad je Buddha sišao sa svoga prijestolja, kad je postao prosjak... što mu je drugo bilo potrebno? Bio je kralj, okrunjen, na vrhuncu svoga ega - zašto taj ekstrem, zašto se spustio s prijestolja na ulicu i postao prosjak? Ali u Buddhinu prosjačenju bilo je ljepote. Zemlja nikad nije znala za ljepšeg prosjaka, za tako bogatog prosjaka, tako ljubaznog prosjaka, za takvog vladara. Što se dogodilo kad je on zakoračio sa svoga prijestolja?

On je zakoračio iz svoga ega. Prijestolja su samo simboli, simboli ega, moći, ugleda, društvena položaja. On je zakoračio dolje i tada se dogodila nesebičnost.

Nesebičnost nije poniznost, ta nesebičnost nije skromnost. Susret ćete mnogo skromnih ljudi, ali pod njihovom poniznošću djeluje suptilni ego.

Priča se da je jednom Diogen posjetio Sokrata. Diogen je živio kao prosjak, uvijek je nosio prljavu odjeću s mnogo zakrpa i rupa. I onda kad ste mu darovali novu odjeću, on je ne bi nosio - najprije bi je zaprljao, poderao i pobrinuo se da izgleda staro, tek tada bi je obukao.

Došao je k Sokratu i počeo pričati o nesebičnosti. Ali Sokratove prodorne oči vjerojatno su vidjele da taj čovjek nije nesebičan. Način na koji je govorio o poniznosti bio je vrlo egoističan. Zabilježeno je da je Sokrat rekao: "Kroz tvoju prljavu odjeću, kroz rupe na tvojoj odjeći, ja ne vidim ništa drugo nego ego. Ti govoriš o poniznosti, ali te riječi dolaze iz središta dubokog ega."

To se događa. Tako nastaje hipokrizija. Vi imate ego, ali skrivate ga njegovom suprotnošću. Postajete ponizni na površini. Ta površna poniznost ne može svakoga prevariti. Može prevariti vas, ali nikoga drugog. Kroz rupe prljave odjeće proviruje vaš ego. On je uvijek ondje. To znači vezati samoga sebe i ništa drugo. Nitko drugi nije prevaren.

To se događa ako počnete odbacivati nezreli ego.

Ono što vas poučavam, možda vam se čini kontradiktornim. Ali je  istina. Kontradikcija postoji u životu. Ja vam savjetujem da postanete egoist, kako biste mogli ostati bez ega.

Savjetujem vam da budete savršeni egoisti. Nemojte to skrivati, inače će se javiti

hipokrizija. I nemojte se boriti s nezrelim fenomenom. Pustite ga da sazrije, pomozite mu. Dovedite ga do najvišeg vrha. Ne bojte se - nemate se čega bojati. Tako ćete shvatiti agoniju ega.

Kad ego dođe do svoga vrhunca, neće vam biti potreban ni Buddha ni ja da vam kažu

kako je ego pravi pakao.

Vi ćete to saznati jer vrhunac ega bit će vrhunac vašega đavoljeg iskustva, on će postati noćna mora. A tada nema potrebe da vam netko kaže da napustite ego. Bit će vam teško nositi ga.

Samo kroz patnju stižete do znanja.

Ne možete ništa odbaciti samo logičnim argumentom. Nešto možete odbaciti samo kad

to postane tako bolno da se dalje više ne može izdržati.

Vi još ne patite tako zbog svoga ega. Zato ga podnosite. To je prirodno. Ja vas ne mogu nagovoriti da ga odbacite. Ako se i osjetite nagovorenim, vi ćete ga sakriti. I to je sve što ćete učiniti.

Ništa nezrelo ne može se odbaciti. Nezrela voćka čvrsto se drži stabla, a stablo prianja

uz nezrelu voćku. Ako ih želite nasilno odvojiti, nastaje ožiljak. Taj ožiljak će trajati i trajati, rana će uvijek biti svježa, a vi ćete se uvijek osjećati povrijeđenim. Zapamtite, sve ima svoje vrijeme rasta, dozrijevanja, padanja na tlo i raspadanja. I vaš ego ima svoje vrijeme. I njemu je potrebna zrelost.

Zato se nemojte bojati biti egoist. Vi to i jeste, inače biste već davno nestali.

Takav je mehanizam života - vi morate biti egoistični, morate se izboriti za svoj put,

morate se boriti s tako mnogo želja oko sebe, morate se žestoko boriti i morate preživjeti.

Egoizam je način preživljavanja.

Ako se dijete rodi bez ega, ono će umrijeti. Nemoguće je da preživi. Jer ako ne osjeti glad, neće osjetiti da je gladno. A kad osjeti glad, počinje plakati i nastojati da bude nahranjeno. Dijete raste kroz rast svoga egoizma.

I zato ja smatram da je egoizam prirodan rast.

Ali to ne znači da možete zauvijek ostati sa svojim egom. Radi se o prirodnom rastu, a onda postoji i drugi korak, kad se ego mora napustiti. I to je prirodno. Ali taj drugi korak se može učiniti samo onda kad prvi dostigne svoj krešendo, svoj klimaks, kad prvi korak dostigne svoj najviši vrh. Zato vam ja savjetujem oboje: i egoizam i nesebičnost.

Najprije budite egoisti, savršeni egoisti, kao da sve na svijetu postoji samo za vas i vi ste središte svega. Sve se zvijezde okreću oko vas, sunce izlazi zbog vas. Sve postoji za vas, samo da vam pomogne da budete ovdje. Budite središte i nemojte se bojati, jer budete li se bojali nikad nećete sazrijeti.

Prihvatite to, to je dio rasta. Uživajte u tome i dovedite egoizam do njegova vrhunca. Kad se to dogodi, postat ćete iznenada svjesni da vi niste središte. Da je sve bila zabluda, djetinjasto ponašanje. Ali vi ste bili dijete i zato nema pogreške u tome.

Sada ste postali zreli i vidite da niste središte. Zaista, kad to vidite opazit ćete da u postojanju nema središta, to jest da je središte posvuda. Ili da središta uopće nema, a postojanje postoji kao potpunost, kao cjelovitost bez ikakva središta, kao kontrolna točka, ili da je svaki pojedini atom središte.

Jacob Boehme je rekao da je cijeli svijet pun središta, da je svaki atom središte, da

periferija uopće ne postoji. Svuda su samo središta, periferija ne postoji. To su razne mogućnosti. Obje znače isto, samo su riječi različite i kontradiktorne. Ali najprije postanite središte.

To izgleda ovako: Vi sanjate. Ako san dođe do svoga vrhunca, on će se prekinuti. Uvijek se tako događa - kadgod san stigne do svoga vrhunca, on se prekida. A što je vrhunac sna? To je osjećaj da je san stvaran. Vi osjećate da je stvaran, da nije san i idete sve dalje i dalje prema sve višem vrhuncu. A san postaje gotovo stvaran. No on nikad ne postane doista stvaran, uvijek je gotovo stvaran.

On je tako blizu stvarnosti da sada više ne možete ići dalje jer, učinite li još jedan korak, san će postati stvaran, a to ne može biti, jer se ipak radi o snu. Kad se tako približi stvarnosti, san se prekine, rasprši se i vi se posve razbudite. Isto se događa sa svim vrstama zabluda.

Ego je najveći san. U njemu ima ljepote, on ima svoju agoniju, svoju ekstazu. Ima svoj raj i pakao, oba postoje. Snovi su katkad lijepi, a katkad su moćne more, ali sve su to snovi.

Ja vam ne kažem da iziđete iz svoga sna prije vremena. Ne, nikad ništa ne činite prije vremena. Dopustite stvarima da rastu, dopustite im da imaju svoje vrijeme, da se sve događa prirodno.

Ego će nestati, on može nestati sam od sebe. Ako mu jednostavno dopustite da raste i pomognete mu da raste, neće biti potrebno da ga napustite.

To je vrlo duboko. Ako vi napustite ego, on ostaje u vama. Tko će ga napustiti? Ako mislite da ćete to vi učiniti, vi ste egoist - i zato, štogod učinite neće biti stvarno.

Stvarnost će biti očuvana, a vi ćete odbaciti nešto drugo.

Vi ne možete sebe pretvoriti u nesebičnost. Tko će to učiniti? To se događa, to nije nešto što se čini. Vi narastete i razvijete se u egoistu. I tada, u jednom trenutku sve postaje tako paklensko da se san prekida. Iznenada opazite: guska je vani, nikad nije ni bila u boci.

Vi nikad niste ni bili egoist.

Sve je bilo samo san. Rekao bih, potreban san, zato ga ne osuđujem jer je to potreban

dio rasta.

U životu je sve potrebno. Ništa nije nepotrebno, ništa ne može biti nepotrebno. Štogod se dogodilo, moralo se dogoditi.

Štogod se događa, događa se zbog nekoga drugog razloga. To vam je potrebno i zato ostajete u zabludi. To je samo čahura koja vam pomaže da preživite. Ali nije potrebno zauvijek biti u čahuri. Kad ste spremni, raskinite čahuru, iziđite!

Ego je ljuska jajeta, ona vas štiti. Ali kad ste spremni, razbijte ljusku, iziđite iz jajeta. Ego je ljuska. Ali čekajte, žurba vam neće mnogo pomoći - može vas samo zadržati. Dopustite vremenu da učini svoje i ne osuđujte ga jer tko će ga osuđivati?

Pođite takozvanim svetim ljudima - oni govore o skromnosti i poniznosti - pogledajte im u oči: takve profinjene egoiste nećete nigdje pronaći. Oni su svoj ego odjenuli religijom, jogom, svetošću, ali ego je ostao. Oni možda ne skupljaju bogatstvo, ali skupljaju sljedbenike. Novčić se promijenio i oni broje koliko sljedbenika imaju...

Oni možda ne slijede stvari ovoga svijeta, možda slijede stvari onoga svijeta, ali i ovaj i onaj su samo svjetovi. A njihova pohlepa je čak veća jer kažu da su te stvari prolazne, stvari ovoga svijeta tek su prolazna zadovoljstva - a oni žele vječna zadovoljstva.

Njihova pohlepa je vrlo velika. Oni nisu zadovoljni prolaznim zadovoljstvima, već žele vječna zadovoljstva. Ako nešto nije vječno, oni nisu zadovoljni. Njihova pohlepa je duboka, apsolutna, njihova pohlepa pripada egu.

Pohlepa je glad ega.

I zato se katkad događa da su sveci više egoistični od grešnika, da su vrlo daleko od Boga. I katkad grešnici mogu doseći Boga lakše od takozvanih svetaca, jer njima je egoizam zapreka. To je moje iskustvo - da grešnici mogu napustiti svoj egoizam lakše od svetaca, jer oni nisu nikad bili protiv njega. Oni su ga hranili, uživali u njemu, potpuno živjeli u njemu. A sveci su se uvijek borili s egom, dakle nikad mu nisu dopustili da postane zreo.

Evo moga stava: ego treba napustiti, ali možda će za to trebati još vremena. Vi ga možete napustiti samo ako ste ga njegovali. To je problem cijeloga toga fenomena. Jer um kaže: "Ako ga moramo napustiti, zašto ga moramo njegovati?" Um dalje kaže: "Zašto ga moramo uništiti, ako smo ga stvorili?"

Slušate li um, bit ćete u nevolji. Um je uvijek logičan, a život je uvijek nelogičan, oni se nikad ne susreću. To je jednostavna logika, obična matematika - ako ćete porušiti ovu kuću, zašto je gradite? Zašto sva ta nevolja? Zašto te muke i gubitak vremena i energije? Kuće nema, zašto je onda graditi i zatim srušiti? Nije zapravo stvar u kući, već u vama.

Gradeći kuću, vi ćete se mijenjati. A kad je srušite, potpuno ćete se promijeniti, nećete više biti isti. Jer dok gradite kuću, cijeli taj proces dokazat će vam da rastete. Tada, kad je kuća završena, vi ćete je srušiti. Tek to će biti promjena!

Um je logičan, život je dijalektičan. Um se kreće jednostavnim smjerom, a život uvijek

skakuće od jednog pola do drugog, od jedne stvari do njezine suprotnosti.

Život je dijalektičan. Vi stvorite, a tada život kaže: "Razorite!" Vi se rodite, a tada život kaže: "Umrite!" Vi nešto postignete, a život kaže: "Izgubite!" Vi ste bogati, a život kaže:

"Postanite siromašni." Budite vrhunac, Everest egoizma, a tada postanite provalija nesebičnosti. Tako ćete upoznati oboje -iluziju i stvarnost, zabludu i Boga. (49)

Moj put, put bijelih oblaka, Poglavlje 8

Jednog dana ste rekli da je nastojanje opasno, ali naporan rad je potreban, to kaže meditacija. Za moj njemački um, nastojanje je isto što i težak rad. Ima li napornog rada bez nastojanja?

To je delikatna stvar. Nastojanje je uvijek nešto bezvoljno, ono je uvijek djelomično. Vi ga obavljate jer ne vidite drugi način da ostvarite ono što želite ako se ne trudite. Kad bi postojao neki drugi način, vi biste napustili nastojanje i skočili odmah do zaključka. Čovjek nikad nije potpuno u svom nastojanju. Ne može ni biti jer ta ideja pripada budućnosti, krajnjem rezultatu.

Natjecanje je orijentirano na budućnost, na rezultat. Čovjek se njime bavi samo zbog

nekoga budućeg rezultata, zbog neke koristi, neke pohlepe, neke dobre nagrade.

Zato učitelji zena kažu da je potrebno nastojanje bez truda.

Što misle time: nastojanje bez truda? Oni kažu da je potreban težak rad, ali on ne smije biti orijentiran na budućnost. Trebate u njemu uživati. Ne zbog nekoga cilja - ako se ništa ne postigne njime, ono je lijepo samo po sebi. A to je najteže postići ljudskim umom. Zato to zovem napornim radom.

Najteže je raditi nešto zbog same stvari, pjevati pjesmu zbog same pjesme, meditirati zbog meditacije, voljeti zbog ljubavi same.

To je najteža stvar za ljudski um jer um je orijentiran na budućnost. On kaže: "Zbog sebe? Ali zašto? Što će se dogoditi poslije toga?" Ljudi dolaze k meni i pitaju: "Možemo meditirati. Ali što ćemo time postići? Možemo postati askete, ali što ćemo time dobiti?"

Takav je um - uvijek je pohlepan.

Ispričat ću vam nešto:

Jednog dana promatrao je Mulla Nasrudhin ulicu kroz prozor, kad je ugledao svoga vjerovnika kako se približava njegovoj kući. Znajući što momak namjerava, Mulla je pozvao svoju ženu i rekao joj da dočeka posjetitelja.

Zato je žena otvorila vrata i rekla: "Gospodine, mi vam još ne možemo platiti. I premda Mulla nije trenutno kod kuće, on dan i noć razmišlja kako nabaviti novac i platiti vam. Čak me je molio da gledam na cestu i kadgod prođe stado ovaca, ja moram izići i uzeti i najmanji komadić vune koji se možda mogao zadržati po grmlju. I tako, kad skupimo dovoljno vune, možemo je isplesti i napraviti nekoliko šalova, prodati ih i platiti vam."

Kad je ona to tako objasnila, čovjek se počeo smijati, na što je Mulla izišao iz svoga skrovišta i rekao: "Ti lupežu, sada kad si namirisao novac, počinješ se cerekati."

Um je takav lupež. Kad nasluti bilo kakvu aluziju na budućnost, on se počne cerekati.

Odmah poskoči, uhvati je, ali vi više niste ondje.

Meditacija postoji zbog sebe kao i ljubav. Pitajte ružu zašto cvjeta. Ona jednostavno cvjeta. Tako je lijepo cvjetati. U tom nema nikakva motiva. Pitajte ptice zašto pjevaju. One jednostavno pjevaju. One uživaju u tome, raduju se tome, one nemaju nikakva motiva.

Napustite um i motivi nestaju. I zato, barem na nekoliko sati dnevno radite stvari zbog njih samih: plešite, pjevajte, svirajte gitaru, sjedite s prijateljima ili samo promatrajte nebo. Bar nekoliko sati dnevno posvetite svoje vrijeme pravim aktivnostima. Te aktivnosti su težak posao.

Znam da je um vrlo lijen. On voli sanjariti, on ne voli raditi, zato neprestano misli na budućnost. Ali on je vrlo lijen. On misli samo na budućnost kako bi mogao izbjeći sadašnjost i izazove sadašnjosti.

Čuo sam ovu anegdotu...

Šećući obalom malog zaljeva, čovjek naiđe na mladića koji je ležao pod drvom s udicom u ruci. Mamac je snažno trzao, pa je čovjek rekao mladiću: "Hej, zagrizla je!" "Da," lijeno je odgovorio ribič, "možeš li je izvući?" Šetač je to učinio, a mladić koji je ležao reče: "Izvadi ribu, oslobodi udicu i baci je opet u jezero."

Šetač je i to učinio, a tada je veselo primijetio: "Budući da si tako lijen, trebao bi imati

djecu da ti pomažu." "Nije loša ideja," zijevnuo je ribič. "Imaš li neku ideju gdje bih

mogao pronaći trudnu ženu? "

Takav je um. On ne želi ništa raditi.

On se samo nada, želi i odgađa.

Budućnost je trik da se odgodi sadašnjost. Budućnost je trik da se izbjegne sadašnjost. Ne samo da biste nešto učinili u budućnosti, ne - jer opet će isti um biti ondje i govorit će: "Sutra, sutra!" Umrijet ćete a nećete ništa učiniti u budućnosti, samo ćete razmišljati.

A to razmišljanje vam pomaže da održite svoje mišljenje o sebi - vi ne osjećate da ste lijeni jer razmišljate tako mnogo o tome da ćete učiniti velike stvari, sanjate o velikim stvarima, a ne obavljate male stvari koje treba doista učiniti sada. Napokon, posao znači biti prisutan i raditi ono što vam sadašnjost nudi kao izazov.

Vi kažete: "Jednoga dana ste rekli da je nastojanje opasno, ali naporan posao je potreban, tako zahtijeva meditacija." Da, to je naporan posao - jer ćete se morati okrenuti protiv uma.

Teškoće se ne odnose na rad - rad je prekrasno jednostavan, rad je vrlo lak - teškoća se javlja zbog činjenice da ćete se morati riješiti uma jer vas on tako zbunjuje. Vi dalje kažete: "Za moj njemački um, nastojanje je isto što i težak rad."

To razumijem - ali svi su umovi slični njemačkom umu. Zato su svi u takvoj nevolji, zato svi pronalaze vlastiti fašizam, vlastiti nacizam, vlastitoga Adolfa Hitlera. To svi rade.

Um je fašista, um stalno traži vođu, traži da ga netko vodi.

Cijeli se svijet začudio kad je Njemačka pala u klopku Adolfa Hitlera. Nitko to nije mogao  vjerovati,  bilo  je  to  gotovo  nelogično.  Tako  prekrasna  rasa,  s  tako  velikom

tradicijom u učenosti, s tako mnogo učenih ljudi, s velikim filozofima kao što su Kant, Hegel, Feuerbach, Marks. Takva velika kultura s tako profinjenim intelektom, kultura velikih znanstvenika, glazbenika, romanopisaca i pjesnika. Zemlja filozofa i profesora... Riječ profesor nikad nije bila tako cijenjena nigdje kao u Njemačkoj.

Što se dogodilo tako inteligentnoj rasi da je pala u ruke glupog, gotovo idiotskog

čovjeka kakav je bio Adolf Hitler?

Ali to treba razumjeti: sva učenost, ako je površna, ako dolazi iz uma, neće pomoći. Učenost ostaje samo na površini, duboko u sebi čovjek je djetinjast.

Ti profesori, čak i čovjek poput Martina Heideggera - koji je bio velik filozof, može se reći najveći kojega je dalo dvadeseto stoljeće, i on je postao sljedbenik Adolfa Hitlera. Što se dogodilo tim divovima da su slijedili čovjeka koji je bio gotovo lud?

Treba to razumjeti - to se može dogoditi, to se uvijek događalo.

Ti veliki umovi veliki su samo na površini, u dubini njihovo postojanje je djetinjasto. Narastao je samo njihov intelekt, oni nisu narasli. Um Martina Heideggera je vrlo odrastao, ali njegovo biće je vrlo djetinjasto. Ono čeka da ga netko vodi.

Osoba koja je doista zrela ne prebacuje svoju odgovornost ni na koga drugoga. Ona je odgovorna za sebe. A sada je cijela zemlja znanstvenika, filozofa, profesora, pjesnika, divovskih intelektualaca pala kao žrtva vrlo običnoga, prosječnog čovjeka. I taj je čovjek vladao njima.

To mora svima pomoći da shvate glupost intelekta. Intelekt je površan.

Čovjek treba odrasti u sebi, inače je -uvijek puzav, uvijek sklon da postane žrtvom

takvih ljudi. To se uvijek događa.

Na čovjeka se utječe izvana, njime se može vladati izvana. Morate odrasti tako da na

vas ne utječe um, samo tada na vas neće moći utjecati nitko izvana.

Samo takav čovjek je slobodan i neovisan. On nije ni Nijemac ni Indijac, ni Englez ni Amerikanac, on je jednostavno slobodan. Amerikanac, Indijac, Nijemac - to su samo imena vaših zatvora, to nije nebo vaše slobode. To nije nebo kojim se leti, to je zatvor u kojem živite.

Slobodan čovjek pripada sebi i nikomu drugom. Slobodan čovjek je jednostavno energija bez imena, bez oblika, ona ne pripada nijednoj rasi, nijednoj naciji. Dani nacija i rasa su prošlost, dolaze dani individualaca.

U jednom boljem svijetu neće biti ni Nijemaca ni Indijaca, neće biti hinduista ni kršćana - bit će samo čistih pojedinaca savršeno slobodnih, koji će živjeti na svoj način, koji neće smetati drugima, niti će ikom dopustiti da ometa njihov život.

Inače, um je djetinjast a ipak lukav. On može pasti žrtvom nekom Adolfu Hitleru, bilo kakvom šovinistu, bilo kakvom luđaku koji je dovoljno hrabar... a ljudi su hrabri, oni nikad ne oklijevaju. To je bila privlačnost Adolfa Hitlera. On je bio tako hrabar, tako apsolutno hrabar. On nikad nije oklijevao, bio je apsolutno siguran u sebe. A ljudi koji su nesigurni u sebe, odmah osjete privlačnost takva čovjeka. To je čovjek koji je tako siguran u istinu da je sigurno stigao do istine. Oni se počnu svrstavati u redove s njim. Zbog vaše nesigurnosti postajete žrtvom nekoga tko je lud. Ali luđaci su uvijek sigurni, oklijevaju samo vrlo, vrlo budni i svjesni ljudi. Njihovo oklijevanje pokazuje njihovu svijest i kompleksnost života. A um je vrlo lukav, on sve racionalizira. Čuo sam ovo...

Berger, sakrivši se sa svojom ženom pred nacistima u neko napušteno berlinsko potkrovlje, odluči udahnuti malo svježeg zraka. Dok je tako šetao ulicama, nabasao je na Adolfa Hitlera. Njemački vođa izvuče revolver i uperi ga u gomilu konjske balege te poviče: "Dakle, židove! Pojedi to ili ću te ubiti!"

Drhteći, Berger učini što mu je bilo naređeno. Hitler se počne tako smijati da ispusti oružje. Berger ga podigne i reče: "A sada ti jedi balegu ili ja pucam!"

Fuhrer se spusti na ruke i koljena te počne jesti. Dok je bio time zaokupljen, Berger se odšulja, otrči alejom, popne se preko neke ograde te pojuri stubama u potkrovlje. Zalupi vratima, zakračuna ih i sigurno zaključa. Zatim poviče svojoj ženi: "Hilda! Hilda! Pogodi s kim sam danas objedovao!"

Čovjek i dalje racionalizira. Čak ako pojede konjsku balegu, to mu može biti objed.

Čuvajte se zamki uma. I što budniji postajete, bit ćete sposobniji da potpuno živite u trenutku, u djelovanju. Tada nema motivacije - vi nešto učinite jer u tom uživate. I zato to zovem najtežim radom.

Izići iz uma je najteži posao. Ali to nije nastojanje, to nije svijest. To nije nastojanje, već intenzivna budnost. (50)

Dang, dang, doko dang, Poglavlje 10