3.         Nerazumni čovjek

George Bernard Shaw je jednom rekao da sav napredak ovisi o nerazumnom covjeku. To je potkrijepio cinjenicom da se razuman covjek prilagođava svijetu, dok nerazuman neprestano pokusava prilagoditi svijet sebi; zato svaku promjenu stanja stvari moramo pripisati nerazumnom čovjeku

Charles Handy

Uspjesni poslovni ljudi moraju brzo djelovati. Ako propuste rokove isplate na kraju tjedna, prestaju biti poslovni ljudi, i bankrotiraju. Ova cvrsta disciplina tjera ih da postave kljucno pitanje, "Koliko ce izrada te stvari kostati? Koliko brzo je mogu prodati? Koliko ce je ljudi htjeti kupiti? Koliko ce mi se brzo isplatiti?" Neke je stvari lako proizvesti i prodati. Svijeca je bila i ostala uspjesan proizvod, jer ju je jednostavno napraviti i prodati, i ne zahtijeva popravljanje nakon sto se proda. Takav posao se isplati. Proizvodac pravi i opskrbljuje trziste jednim proizvodom, a kupac se vraca po jos.

Gotovo cjelokupnu prodaju robe siroke potrosnje i alata cine proizvodi te vrste. Americki pioniri trgovine uvidjeli su da vlada potraznja za prehrambenim proizvodima i jednostavnim alatima, pa su i veliki poput Searsa i Roebucha zasnovali svoje trgovacko carstvo prodajuci takvu robu.

Kako drustvo postaje sofisticiranije i slozenije, javlja se potreba za drugacijim  tipom  proizvoda.  Jednostavnu  svijecu  zamijenila  je  plinska svjetiljka. Kupcima je bila puno zgodnija za koristenje, a poslovni ljudi imali su sto raditi. Kupac ju je mogao koristiti jedino ako ima dovod plina.    Ako    ju   je   htio    prodavati,    proizvodac     se  morao   pobrinuti    za uvodenje sustava dovoda plina kojeg mora biti dovoljno dvadeset cetiri sata dnevno. Potrebno je bilo provesti cijeli niz postupaka kako bi plinsko svjetlo  funkcioniralo.  Prvo,  trebalo  je  sagraditi  ugljenu  pec  koja  ce zagrijavati  ugljen,  te  veliki  spremnik  proizvedenog  plina.  Morali  su postaviti podzemne cijevi do kuca potrosaca. Za takav pothvat poslovni covjek mora pronaci dosta novca kojim ce placati unajmljene radnike koji rade na uvodenju plina, postavljanju cijevi, i kontroli redovite, danonocne opskrbe. Moraju ocitavati plinske mjerace, slati racune, i obavljati nuzno tekuce odrzavanje poput popravka cijevi koje cure. Moraju se izloziti riziku kapitalnog izdvajanja i prije nego sto kupac uopce odluci kupiti svjetiljku.

Produ i godine prije nego sto se poslovni covjek oporavi od takvih izdataka i pocne   ostvarivati    zaradu.   U    slucaju   da   se   netko,    u meduvremenu pojavi s idejom o novom, boljem nacinu rasvjete, njegove investicije pretvorit ce se u financijsku katastrofu.

T tako je, Edison, koji je poceo ni od cega, ziveci od svoje dosjetljivosti i pokazujuci izuzetnu senzibilnost za potrebe svojih potrosaca kad je krenuo s razvitkom sustava elektricne rasvjete, 1878., ponudio zgodniji nacin proizvodnje svjetla koji je predstavljao ogromnu prijetnju industriji plinske rasvjete.

Edisonovo znanje fizike bilo je povrsno; bio je, medutim, veliki glumac sto je dokazao izvanrednom marketinskom vjestinom. Posljedica toga bila je njegova uspjesnost u uvjeravanju ljudi da im stvarno treba njegovo elektricno svjetlo, cak i prije nego je sagradio prvu elektranu.

Edisona smatramo "velikim izumiteljem" premda bi ga se prije moglo opisati kao velemajstora marketinga. Za potporu svojim javnim nastupima

-     paradama djevojaka osvijetljenih strujom - zaposljavao je svu silu ljudi u prodaji svojih sustava i motivirao ih saljuci im bilten kompanije Edison

Electric Light svakih deset dana. Pored odusevljenih izvjestaja o novim napravama, bilten nikad nije propustio blacenje konkurentske plinske rasvjete.  Sljedeci  odlomak,  koji  veletrgovcima  opisuje  jednu  spravu kompanije Edison Electric Light, tipican je za njegov nastup:

"U ovoj prostoriji pedeset sluibenika radi svoj sluibenicki posao po cijeli dan. Grijanje prostorija plinom pokazalo se otrovnim za njihovo zdravlje, a plinsko svjetlo ostecivalo ini je vid. Ovu prostoriju sada osvjetljava jedna od nasih elektrana, a otrovno djelovanje plina potpuno je otklonjeno"

Sto je eksplozija plina bila sireg razmjera, to su kritike bile krvolocnije i s vise detalja; neprovjerenoj tvrdnji da plinsko svjetlo uzrokuje kratkovidnost dali su mjesto medu udarnim napisima.

Tako,  dok  je  Tesla  svoga  prvog  dana  boravka  u  New  Yorku  bio zaokupljen popravkom dinama u zabitoj ulicici, Edison je bio razapet na sve strane boreci se sa dobro ukopanom, bogatom industrijom plina. Po sadrzaju njegovog biltena mozemo vidjeti da je bezobzirno sirio lazi o svojim suparnicima. Cak i Operator and Electrical World, tada jedan od vodecih casopisa za elektriku napisao je, u sali, o Edisonu sljedece, "...citiramo iz sumnjivoga znanstvenog izvora, koji navodi da je veliki nasljednik Barnuma stvorio sedamdeset posto prvobitne energije, i ocito se nada da ce to udvostruciti." (Barnum na kojeg se poziva ovaj komentar je P. T. Barnum, poznati cirkuski umjetnik toga doba. Ocito je sposobnost Edisonovog marketinskog glumatanja nadmasila njegovo poznavanje aritmetike).

Uporno je ponavljao ljudima da je njegovo elektricno svjetlo bolje nego plin. Neprekidno je svojim kupcima ponavljao i isticao sve mane plinske rasvjete. Plin je opasan, uzrokuje eksplozije kad curi, a kad bi stvarno i procurio, to su saznali svi njegovi prodavaci i sirili vijest uokolo.  Krenuvsi u napad na bogatu i uspjesnu industriju rasvjete plinom, Edison je dizajnirao cjelokupni zamjenski sustav - od elektrana do sjenila za stolne svjetiljke - te prodavao americkoj javnosti ideju sigurnije, cisce, zdravije, i sjajnije rasvjete za njih i njihove voljene.

Svaka   promjena   predstavlja   iskusenje  necijem   bogatstvu,   moci   i prestizu. Plinske kompanije istisnule su proizvodace svijeca i putujuce trgovce s uljanicama; sada Edison hoce njima izmaknuti tlo pod nogama.

Zamjena   industrije   plinske   rasvjete   industrijom   elektricnog   svjetla zahtijevala je vise novca nego li ga je on imao. Stekao je bliskog prijatelja u osobi Grosvenora Lowreya, jednog od vodecih njujorskih odvjetnika koji se bavio patentima, i odlucio s njim porazgovarati o svojim idejama i mogucnostima financijske potpore. Lowrey, kojem su se dopale predlozene  poslovne  mogucnosti,  odlucio  je  pokusati  okupiti  grupu kapitalista  koji  bi  Edisonu  osigurali  novac.  Krenuo  je  u  pregovore  s direktorima mocne kompanije Western Union Telegraph i drugim bogatim klijentima.

To je rezultiralo osnivanjem kompanije Edison Electric Light s pocetnim kapitalom od 300.000 dolara sacinjenim od 3000 dionica; 2500 je dobio Edison, a ostalih 500 kupio je sindikat za 50.000 dolara. Zauzvrat, Edison je kompaniji prepustio zaradu od svih patenata vezanih uz elektricno svjetlo koje je kanio izumiti u sljedecih pet godina. Ustvari, investitori su osnovali  tvrtku  koja  istrazuje  proizvod  koji  jos  ne  postoji.  Danas  to zovemo tvrtkom za razvoj i istrazivanje proizvoda, a ona je 1878. bila prva takve vrste. Edison je osnivanje komentirao ovako, "Njihov novac je bio ulozen s povjerenjem da ce ga moja strucnost vratiti." Kljucni covjek u tom poslu bio je kapitalist, bankar J. P. Morgan. Morgan je igrao vaznu ulogu u razvoju elektricne struje u Americi, a odredivat ce i sudbinu Nikole Tesle, nesto kasnije u ovoj prici.

Edison je ponudio svojim financijerima priliku da ugrabe bogatstvo i prestiz nad plinskom industrijom, te je mamio potrosace usluga plinske kompanije svojim vizijama bolje buducnosti. Tgrao je na kartu njihovih najvecih strahova, nabrajajuci opasnosti koje prijete od plina, "Hocete li da vam dijete i zena oslijepe, da umru u pozaru izazvanom eksplozijom?"

Na taj nacin naveo ih je da povjeruju u njegovu istinu da elektricno svjetlo nije samo novi proizvod, nego put izbavljenja iz vrazjih kandzi. Postao je novi Mojsije koji vodi svoje potrosace u Obecanu zemlju. Jedan od razloga Edisonova neprijateljstva prema Teslinom novom izumu su i gadne teskoce u kojima se nasla Edisonova kompanija zbog ogranicenja koje je nametala istosmjerna struja. Njena proizvodnja nije mogla namiriti visoke potrebe kupaca koje je Edison stvorio. Nije htio da njegovi sponzori saznaju za ove probleme. Edison se uistinu borio da ostane na povrsini. Sagradio je prvu javnu elektranu u Ulici Pearl u New Yorku, ali ona je kostala vise od ocekivanog, njena gradnja trajala je dulje, i nije privukla planirani broj potrosaca. Ako zeli da mu elektricni sustav dozivi uspjeh, treba napraviti jos elektrana.

Dijelove elektricnih strojeva treba masovno proizvoditi da bi se smanjila cijena strojeva, ali Edisonovi financijeri odbijaju riskirati dodatni novac proizvodeci  te  dijelove.  Manjak  osnovnih  novcanih  sredstava  kocio  je razvoj Edisonovog sustava javne opskrbe strujom.

Drugim rijecima, Edison je morao osnovati svoju vlastito poduzece za proizvodnju dijelova za elektricne strojeve. Tri godine ranije podigao je svojih 78.000 dolara zarade od prethodnih izuma, i prodao svoj udio u kompaniji Edison Electric Light svojim financijerima. Ni tada nije imao dovoljno novca da otvori tvornicu za proizvodnju generatora i elektricnih komponenti. Bio je prisiljen staviti hipoteku na svoju buducu zaradu od Europske tvornice, pa nije bilo nikakvo cudo sto je bio toliko zabrinut za eksploziju jednog od svojih sustava u Strasbourgu, koja je stavila na kocku svu ostvarenu dobit. Bankrotirat ce, a njegovo vlastito bogatstvo potonut ce u blatu zabitih ulicica, ako propadne i tvornica u ulici Goerck na broju 104-106.

Prema javnosti je pokazivao neustrasivo, uspjesno lice, medutim, bio je tako blizu propasti tih ranih 1880-tih godina. Neprestano je brinuo oko tjedne isplate placa svojim zaposlenicima. Stalno je zapitkivao tajnika svojeg poduzeca Sammyja Tnsulla, "Sammy, mislis li da bi opet mogao zaradivati za zivot kao stenograf? Ako ti vjerujes u to, onda bih se i ja mogao nadati da cu prezivjeti kao telegrafist. Ne moramo se brinuti da cemo umrijeti od gladi."

Plinske  kompanije  budno  su  motrile  svaki  Edisonov  pokret.  Kad  bi izgubio  povjerenje  javnosti, oni  bi  iskoristili  svaki novi problem da ga diskreditiraju. Dok je povlacio sklopku svoga jedinog generatora u Ulici Pearl u tri popodne u rujnu 1882., rekao je, "Uspjeh je za mene opce prihvacanje plana izrade moje centrale. Neuspjehom cu smatrati gubitak novca, prestiza, i odustajanje od ovog poduhvata." Elektricni sustav kojeg je osmislio, morao je funkcionirati ukoliko je zelio natrag svoje bogatstvo. Dok je samo jedna plinska kompanija mogla opskrbljivati cijeli New York, Edison je trebao graditi elektranu na svaku milju udaljenosti. Ako ne uspije povecati izlaznu snagu stanica, sto se moglo postici  jedino  paralelnim  spajanjem  vise  od  dvaju  dinama,  bit  ce ogranicen ne samo udaljenoscu do koje moze isporuciti struju, nego i brojem svjetiljki koje napaja. Ovaj osnovni nedostatak njegove izvorne zamisli sprjecavao ga je u ostvarenju bilo kakve zarade od skupe opreme koju je ugradio. Potreba za velikim brojem lokalnih elektrana kostat ce jos i vise, sto ce smanjiti popularnost Edisonovog sustava. Sada se je, ustvari,  prvi  put  susreo  s  teskocama,  iskustvo  steceno  radom  u telegrafskom sustavu nije mu bilo od pomoci.

Nadao se da ce moci opskrbiti strujom potrosace udaljene dvadesetak milja  (32  kilometra)  od  generatora,  a  to  je  udaljenost  do  koje  struja telegrafa moze prenijeti poruku. No, nije mogao postici da njegov sustav funkcionira na taj nacin.

Kad    je   Tesla   stigao   u   New    York    prodaja    Edisonovih     izdvojenih rasvjetnih sustava bila je jedini izvor zarade za kompaniju. Prodajuci kompletan pogon i rasvjetni sustav svakom kupcu, Edison je zaobisao problem paralelnog spajanja generatora koji nije bio u stanju rijesiti. Kako je svaki potrosac bio neovisan o drugome, nikad se nije pojavila potreba proizvodnje vise struje.

Bez obzira na to, cinjenica da nije uspio rijesiti nacin paralelnog povezivanja,   znatno   je   usporila   sirenje   njegovih   javnih   sustava  i onemogucila zaradu od uvodenja elektricnih vodova. Da stvar bude jos gora, Edison se suocio s enormnim odstetnim zahtjevima vlasnika SS Oregona, nakon sto je jedan od sustava na brodu montiran a da se nije vodilo racuna o mogucnosti njegova skidanja i servisiranja. Bio je u krizi i zbog zenine teske bolesti (ubrzo nakon toga je umrla), i zbog cinjenice da je njegova jedina uspjesna kompanija pred raspadom. Ugled i prodaja njegovih izoliranih sustava morali su porasti, inace bi cijeli posao dozivio krah, a te 1884-te sve je to bilo opasno ugrozeno. Zbog toga sto je utrosio cijeli svoj zivot i imetak u komercijaliziranje svog proizvoda, Edison je bio prisiljen na prijevaru navesti Teslu da upotrijebi sve svoje teorijske i izumiteljske vjestine i rijesi osnovne probleme kojima on sam nije znao stati nakraj. Nakon sto je Srbina iskoristio, diskreditirao ga je bez oklijevanja.

Edison se dobro snalazio u okruzenju beskrupuloznih poslovnih ljudi i imao je spremne odgovore na sva njihova pitanja o novcu i povratu kapitala. Bio je razuman covjek, sto se toga tice. Nasuprot njemu, Tesla je vrlo malo znao o onome sto pokrece poslovne ljude. Zivio je u svijetu ideja, volio je stvarati mentalne slike svojih izuma i zamisljati ih kako rade. Kad bi ga pitali, "Koliko bi izrada toga kostala?", jednostavno bi prebacio razgovor na opisivanje elegancije rotacijskog magnetskog polja. Kad  svi  htjeli  znati,  "Koliko  bi  ljudi  tu  stvar  zeljelo  kupiti?",  samo  bi demonstrirao kako je ona efikasna. Upitan, "Kako bi se to dalo prodati?", ne obracajuci paznju na pitanje, rekao bi, "Samo ti meni daj radionu, i napravit cu ti jednog ovakvog." "Kako brzo ce mi se isplatiti ulaganje?", bilo  je  pitanje  o  kojem  nije  htio  ni  misliti.  Radio  je  za  boljitak covjecanstva - tko tome moze odrediti cijenu? Ukratko, Tesla je bio toliko naivan da je vjerovao kako ce Edison odbaciti svoje zivotno djelo, baciti u smece ulaganja svojih investitora, zanemariti sve sto je postigao, da bi zapoceo iznova sa asinkronim motorom.

Tesli nije palo na um da bi Edison time mogao izgubiti svoju tesko stecenu poziciju u bici s plinskim kompanijama. Vidio je samo da je izmjenicna struja nadmocna nad istosmjernom i vjerovao kako to Edison mora zapaziti. Nije ni cudo sto je prakticni Edison poceo Teslu smatrati naivnom budalom, dok je Tesla drzao da je Edison lajavi prevarant koji javnosti maze oci svojim inferiornim elektrosustavom. Teslin  izlet  na  podrucje  elektricne  lucne  rasvjete  samo  je  dokazao Edisonu da ima pravo iskoristiti mladog Srbina punog problema, a potom ga se i rijesiti. "Taj covjek je toliko nerazuman," ustvrdio je, "da niti jedan ozbiljan poslovni covjek nece suradivati s njim." Razumni izumitelji su nacisto s cinjenicom da bogati i mocni nastoje potisnuti i cenzurirati njihove ideje, i spremni su se ulizivati bankarima da bi izbjegli sukob. Na koncu, ako financijeri ne vjeruju da ce neki izum povecati njihov imetak, moc i prestiz, nece ga ni podupirati. Samo bi budala rekla ulagacima da ne znaju sto rade i samo bi nerazuman izumitelj dao otkaz u vrijeme ekonomske krize kad je tako tesko doci do posla. Ostavljajuci     Edisonov    posao,   Tesla   je   prestao   raditi    na   sustavima istosmjerne struje i iskljucio se iz proizvodnje elektricnih lucnih svjetiljki. Neovisnost moze biti i prednost - vjera u vlastite izume je temeljna osobina izumitelja - ali izumitelji takoder trebaju i financijsko zalede, laboratorije, i opremu. Lopata i hrpa zemlje nisu sirovine za gradnju svjetski prihvacenoga elektricnog sustava! Kopanje rovova za kanalizaciju je fizicki iscrpljujuce, a pokusaj prezivljavanja uz nadnicu od dva dolara natjerao je Teslu da se upita zasto to radi, sto pokusava dokazati. Mozda se nije obogatio radeci za Edisona, ali je tada barem imao sigurnost redovnog zaposlenja u kojem je uzivao. Zasto je inzistirao, ocekujuci od poslovnih ljudi da podrze njegovu genijalnu rotirajucu napravicu, zasto je tako uporno slijedio svoju viziju pretvaranja snage toka vode u izmjenicnu struju koja ce poboljsati ljudski zivot? Odgovor je bio da se on jos uvijek trudi dokazati svojem pokojnom ocu koliko vrijedi.

Uvijek opsjednut osobnom cistocom, Tesla je bio fanatican sto se tice pranja. Nikad nije dvaput upotrijebio isti rucnik, uvijek je inzistirao na svjeze opranom, kod svakog umivanja. Zasigurno mu je bila nepodnosljiva prljavstina u kojoj je svakodnevno radio. Rekao je tada, "Prozivio  sam  tu  godinu,  ocajan,  gorko  placuci,  a  moju  patnju  je povecavala silna materijalna oskudica." Sigurno se pitao koliko su njegove zelje vrijedne te muke. Mozda je cak i razmisljao o tome da se vrati Edisonu i pravi motore. Takvi trenuci bili su rijetki jer je znao da je njegov sustav izmjenicne struje neusporedivo bolji oci bilo kojeg tada dostupnog nacina dobivanja energije. Jednostavno nije mogao razumjeti zasto se nitko ne zanima za njega.

U predahu od teskog rada, Tesla je oplakivao tuznu sudbinu, te u vrijeme uzine pricao predradniku o svojim snovima, izumima i nadama u buducnost elektriciteta. Bila je cudna ta 1887. godina. Mnogi su ljudi bili slabe srece, i morali su prihvatiti bilo kakav posao. Spomenuti predradnik, koji je slucajno bio prijatelj gospodina A. K. Browna iz Western Union Telegrapha, ispricao je Teslinu pricu Brownu, i ovaj se zainteresirao za njegov san. Brown je imao stalan posao i sigurne prihode, a mozda je pomalo bio i kockar koji je znao cijeniti vrijednost Teslinih ideja koje ce promijeniti svijet. Projekt se cinio tesko ostvarivim, ali ne i nemogucim, u slucaju da uspije nagovoriti jednog poznanika da podijeli rizik ulaganja u srpskog izumitelja, dok ovaj ne realizira svoje patente. Te patente bi onda mogli prodati i ostvariti dobit.

Brown je znao da je Tesla vec napravio elektricnu lucnu svjetiljku koja se dobro prodavala pa je pretpostavljao da ce on i ovog puta napraviti nesto slicno. Pogodba je bila sklopljena. Nikola je po posljednji put ostrugao blato sa cizama. Nagovorivsi prijatelja da podijele rizik, Brown je osnovao kompaniju Tesla Electric. Tesli su dali pedeset posto dionica i pravo odlucivanja, gospodin Brown i njegov prijatelj uzeli su pedeset posto dionica i pola udjela u zaradi na izumima koje Tesla uspije prodati. Objasnili su izumitelju kako njegov motor nece biti koristan sam po sebi, da ce trebati projektirati generatore, transformatore, sve druge prijeko potrebne detalje i dijelove.

I  tako, pet godina nakon neuspjele demonstracije pred bivsim gradonacelnikom i njegovim prijateljima, Tesla se konacno uhvatio posla oko razrade svih elemenata njegovog sustava izmjenicne struje. Napravio je tri potpuno funkcionalna seta motora. Najjednostavniji od njih bio je onaj koji je davao jednofazni elektricitet, i koristio dva vodica mijenjajuci smjer struje pedeset puta u sekundi. Takav tip struje danas koristi vecina domacinstava. Sagradio je dvofazni sustav koji je koristio dvije paralelne struje i trofazni sustav sa tri struje. Dvofazni motor bilo je najlakse napraviti, dok je trofazni davao najvise snage pogodne za industrijsku upotrebu.

Kroz sljedecih sest mjeseci Tesla je izradio prototipe cetrdeset razlicitih motora, generatora i transformatora koji su bili potrebni za povisivanje i snizavanje napona. Ta mogucnost mijenjanja napona ucinila je njegov sustav izuzetno ucinkovitim. Mogao je koristiti tanke vodice za prijenos slabe struje visokog napona na velike udaljenosti, i povecavati jakost do te mjere da moze pokretati motore i napajati svjetla tamo gdje je bilo potrebno. Nakon sest mjeseci truda bio je spreman demonstrirati izradenu opremu. Poslao je dvofazni motor sveucilistu Cornell, gdje su ga testirali i ustanovili da je jednako djelotvoran kao i najbolji motor na istosmjernu struju toga vremena. Tesla je cijeli sustav prijavio u kompletu ukljucujuci sve alternatore, transformatore i motore. Medutim, Ured za patente inzistirao je na njegovom razdvajanju na jednostavnije serije i detaljnije patente.

Njegovi izumi bili su tolika novost da su mu tom prilikom garantirali prihvacanje trideset razlicitih patenata kroz iducu godinu, sto je znacilo da i  kompanija  dobiva  pravo  na  potpunu  kontrolu  poslova  jos  uvijek nepostojece industrije izmjenicne struje.

Tako velik priliv novih patenata privukao je inzenjersku elitu, Tesli su naveliko laskali i pozvali ga da odrzi predavanje i objasni novi sustav izmjenicne struje u Americkom institutu inzenjera elektrotehnike. Bilo koji ambiciozni inzenjer trebao bi biti polaskan sto moze govoriti pred ovako uvazenim skupom, a za Teslu je taj poziv bio dokaz da su ga veliki i slavni ljudi Amerike konacno poceli priznavati. To je bila cast zbog koje se isplatilo kopati kanale; konacno je uspio potvrditi svoje kvalitete. Jedino mu je bilo zao sto otac nije pozivio da bi uzivao u sinovljevu trijumfu.

Ovo predavanje bila je njegova velika prilika; bit ce slavan; drustveno nadmocni ljudi sjedit ce mu do nogu i diviti se znanstvenoj eleganciji njegovih okretnih magnetskih polja. Tmao je pravo sto je bio beskompromisan. Unatoc cinjenici da je bio na rubu iscrpljivanja investicija gospodina Browna, i unatoc tome sto mu patenti nisu donijeli ni dolara, zaboravio je na poslovne probleme i usmjerio pozornost na pripremu predavanja koje ce ga uzdici u ocima akademske zajednice.

To predavanje postalo je klasikom elektrotehnike. Obrazlozio je princip rada izmjenicne struje i njenu ulogu na podrucju energetike, kombinirao matematicke pojmove i prakticnu demonstraciju rada strojeva, te dokazao da je njegova grupa patenata temelj cjelokupnog elektricnoga sustava buducnosti. Bio je to najvazniji korak na podrucju teorije elektriciteta koji je ikad itko napravio. Zbog prednosti koje su mu osigurale njegova darovitost i razvijena sposobnost shvacanja biti problema, danasnji inzenjeri smjestaju Teslu iznad Faradaya na popisu osnivaca moderne teorije elektriciteta.

Tesla je zavrsio predavanje izvan sebe od srece. Poslije je pricao gospodinu   Brownu   i   rekao,   "Bilo    mi   je   veliko   zadovoljstvo   pred Institutom  americkih  inzenjera  govoriti  o  svome  radu  oko  motora  na izmjenicnu struju. S velikim su odusevljenjem prihvatili moje ideje i postavljali  brojna  pitanja.  S  istinskom  americkom  velikodusnoscu upucivali su mi sve pohvale." Prije predavanja Brown je bio zabrinut oko financijskih vidova svog udjela u Teslinoj kompaniji. Troskovi razvoja prototipova i izvedba cetrdeset patenata progutali su vecinu novca kompanije. Ove patente trebalo je pretvoriti u proizvode koji se mogu prodati, ali Tesla nije bio pravi covjek za to.

Na srecu, radeci u kompaniji Western Union Telegraph, Brown je susreo poduzetnika koji je zelio izazvati mocnog Edisona na polju izrade javnih elektricnih sustava, covjeka koji se zvao George Westinghouse. George Westinghouse roden je u obitelji inzenjera na zeljeznici. Nakon diplome na sveucilistu Schenectady, radio je u ocevoj tvornici zeljeznickih vozila u drzavi New York. Jos kao student izumio je napravu koja omogucuje vlaku mijenjanje kolosijeka i nazvao svoj izum "zeljeznickom zabom", jer je pomocu nje vlak "skakao" s kolosijeka na kolosijek.

Pripadao je drugoj generaciji ljudi koji su se obogatili na zeljeznici a imao je i dobro obrazovanje na podrucju strojarstva. Postepeno je dokazao svoje poslovne vjestine izumivsi napravu za automatsko kocenje, zracne kocnice koje se aktiviraju kad se dio vlaka otkaci. Prodao je izum zeljeznickim kompanijama za veliki novac.

Ako je Brown namjeravao pobrati zaradu od udjela u Tesli, trebao je nekoga tko ce izaci na trziste s Teslinim inovacijama i pribliziti ih javnosti. George Westinghouse je prava osoba za to, zakljucio je, i

pozvao ga na Teslino predavanje 16. svibnja, 1888. Westinghouse je ponesto znao o Ohmovu zakonu i izmjenicnoj struji. 1883. kupio je americka prava na engleski patent transformatora izmjenicne struje. Onih 50.000 dolara koliko je platio za njega, znao je, nije uludo utrosen novac. Kad bi mogao iskoristiti prednosti manjeg troska oko prijenosa uz visoki napon  i   smanjiti   napon  u   domovima   na  sigurnu   razinu,   pomeo  bi Edisonov sustav istosmjerne struje.

Vec je tada zaposlio odredeni broj vrsnih inzenjera a medu njima i mladica  pod    imenom   William     Stanley,    koji     se   je   razumio     u transformatore.  Stanley    je  sagradio   prvu   elektranu  za   proizvodnju izmjenicne struje za Westinghousea, 23. ozujka 1886., koja je proradila u Westinghouseovom rodnom gradu Great Barringtonu, u Massachusettsu. Westinghouse je u potpunosti iskoristio kupljeni patent. Struja stvorena u elektrani imala je napon od 500 volti, a zatim se prenosila do potrosaca, gdje su je transformatori prije koristenja snizavali na bezopasnih 50 volti. Sustav izmjenicne struje treba samo mali dio duzine vodica Edisonovog sustava da bi mogao provoditi struju, odrzavanje i postavljanje kostalo je daleko manje, ali je granica zarade bila zato znatno visa. Kad je rijec o udaljenim mjestima, sustav je imao strahovitu prednost pred Edisonovim. Stanley mu je objasnio da je ucinkoviti transformator kljuc uspjesnog funkcioniranja   izmjenicne struje.           Mozda  je       to              i    bila            istina, ali Westinghouse je tako znao da je Edison kroz svoj DC sustav pruzio svojim potrosacima sve sto su trebali - rasvjetu, grijanje i motore za mehanicki pogon. Westinghouseov AC sustav imao je u svom sastavu samo grijalice, ali ne i motore i rasvjetu.

Transformator sam nije bio dovoljan ukoliko Edison ne bi dao licencu za proizvodnju                        zarulja    svojem    konkurentu.     Westinghouse     se   domogao Edisonove zarulje vrlo sumnjivim sredstvima. Od Sawyera i Manna kupio je kompaniju pod imenom United States Electric, koja je drzala setove patenata za rasvjetu zaruljama (koji su mu omogucili da napravi svoje zarulje koje nisu narocito dobro radile). Nakon toga je kopirao Edisonove zarulje s ugljenim punjenjem tvrdeci da su one sastavni dio Sawyer - Mannovih patenata, cija je izvedba bila puno losija od Edisonove. Premda je Edison tuzio Westinghousea, tuzba se povlacila po sudu, te nije uspio sprijeciti proizvodnju konkurentskih zarulja. Dok god je tuzba bila jos u fazi podnosenja, a slucaj nerijesen, Westinghouse je mogao polagati pravo na izradu zarulja s ugljenim punjenjem koje su bile identicne onim Edisonovim. Pri tom mu nije placao tantijeme. Vaznost ove dugotrajne borbe postat ce jasnija u daljnjem razvoju price.

Westinghouse je dokazao da je jednako dobar u marketingu kao i Edison. Kasno pojavljivanje na trzistu pretvorio je u svoju prednost. Evo kako je reklamirao svoj novi sustav rasvjete izmjenicnom strujom ljudima

Great Barringtona,

"Driimo da je nase odugovlacenje oko ulaienja na triiste elektricne struje, sto smo napravili tek nedavno, sretna okolnost. Na taj smo nacin mogli primijeniti tuae opce iskustvo, pa ulazimo u utrku sa minimumom izdvajanja novca za eksperimente. Drugim rijecima, nasa organizacija osloboaena je tereta kojeg druga poduzeca za elektricnu struju nose. Voljeli bismo podijeliti ove blagodati sa nasim potrosacima."

Unatoc tome, Westinghouse je morao, ukoliko je htio dominirati trzistem, opskrbiti motorima one industrijalce koji su ih zeljeli imati. On sam, medutim, nije imao motor pa je poziv na Teslino predavanje dosao u pravi cas i posluzilo ostvarenju Westinghouseovih poslovnih interesa. Ako je Tesla stvarno napravio djelotvoran asinkroni motor, tada ce Westinghouseov sustav izmjenicne struje moci izgurati Edisonov. Bit ce u prilici, dakle, ponuditi industrijalcima nesto daleko bolje od icega sto je Edison ikad prodao.

Westinghouse je zadivljen otisao s Teslinog predavanja - sve Tesline komponente; generator, transformator i motori, bile su pazljivo uskladene.

Ali, znao je i da ga ceka problem; njegova velika elektrana u Barringtonu koristila je jednofaznu struju s reverzibilnom frekvencijom od 133 promjene u sekundi. To je bilo puno brze od dvofazne i trofazne struje sfrekvencijom od 50 do 60 promjena smjera u sekundi, na kojoj su radili Teslini motori. To i nije neki problem, tjesio se, ako ga Tesla i Stanley pocnu zajedno rjesavati.