Jedan pacijent, kome su roditelji priuštili pakleno djetinjstvo, rekao mi je: 'Znate, kad bih mogao otići i reći im da su me strašno povrijedili, i kada bi se oni ispričali, mogao bih im oprostiti. Ali, da zaista odem s takvom pričom, oni bi rekli da izmišljam. Jednostavno bi odbili da se prisjete šta su mi uradili. A jedino sam ja ispaštao. Nikada oni. I vi zaista očekujete da im oprostim?' 'Da', odgovorio sam.

To je jedini način da rane zarastu. Teško je i veoma bolno. Takvim pacijentima uporno objašnjavam da će ostati oštećeni sve dok ne oproste svojim roditeljima, bez obzira hoće  li ti isti roditelji slušati šta im govore ili ne.

Postoji  nekoliko standardnih stvari koje mi pacijenti uvijek pričaju, uporno se opirući neophodnosti opraštanja. Obično me pacijent pita: 'Zbog čega moramo razgovarati o ružnim stvarima? Uvijek pričamo samo o onom  ružnom što su moji roditelji učinili, a to zaista nije fer prema njima. Znate, napravili su oni i poneku dobru stvar.' A ja obično odgovaram: 'Očigledno su vaši roditelji napravili i nekoliko dobrih stvari. Kao prvo, živi ste - da nisu uradili sve kako treba, ne biste bili živi. A razlog zbog čega se zadržavamo na lošim stvarima je Suttonov zakon. Pacijent me tada uvijek zaprepašteno pogleda: 'Suttonov sakon?' Onda mu objašnjavam: 'Da, dobio je ime po Willyju Suttonu, proslavljenom pljačkašu banaka. Kada ga je jedan novinar upitao zbog čega pljačka banke, Sutton je odgovorio: 'Zbog toga što su pune novca.'

Mi, psihoterapeuti, zadržavamo se na ružnim stvarima zato jer se tu krije prava nagrada - ne samo za nas, već i za naše pacijente - tu su skrivene sve rane i ožiljci zbog kojih im je i potrebno liječenje.

Veoma često, pacijenti na prvoj seansi postavljaju isto pitanje: 'Zašto izvlačiti sve te stvari iz prošlosti. Zašto ih jednostavno ne zaboravimo?'

Nažalost, ništa od toga ne možemo zaista zaboraviti. Možemo samo oprostiti, iako - da bismo izbjegli teškoće u procesu opraštanja - uvrede vrlo često potiskujemo na nivo nesvjesnoga.

Uz mogućnost da ljudi ponekad izmišljaju lažne uspomene, a zahvaljujući psihološkom mehanizmu poznatom kao represija (potiskivanje) može se dogoditi da uspomene na ružne stvari iz prošlosti jednostavno izbrišemo iz uma. Ne možemo ih se prisjetiti u svjesnom stanju, ali one ne nestaju. Zapravo, pretvaraju se u duhove prošlosti koji nas proganjaju i čine stvari još gorima nego što bi bile kada bismo se zaista sjećali tih uspomena.

Može se dogoditi, na primjer, da žene - koje je tokom nekoliko godina seksualno zlostavljao otac ili očuh - jednostavno zaborave taj period života kao da se nikada nije dogodio. Trauma će biti potpuno potisnuta. Međutim, prije ili kasnije, one dolaze na psihoterapiju iz jednostavnog razloga što ljubavne veze koje imaju sa različitim muškarcima uopće ne funkcioniraju. Loše iskustvo iz rane mladosti, usprkos činjenici da ga se uopće ne sjećaju, neprestano ih progoni.

Zato govorim svojim pacijentima da mi, zapravo, i da hoćemo, ne možemo zaboraviti ništa. Najbolje što možemo uraditi jest da se suočimo sa takvim uspomenama na onom nivou pamćenja na kom nam ne mogu nanijeti bol. Zbog toga je prvi korak u uspješnoj saradnju pacijenta i terapeuta, prisjećanje na počinjeni zločin. Tada dolaze ljutnja i bijes.