GLAVA VIII

Zapreke koncentracije

Nemiran intelekt

Sveopća tužba, koja se čuje iz ustiju onih, koji su počeli du se praktički bave koncentracionim vježbama, jest, da već i sam pokušaj, da se koncentriraju, vodi obično samo do još većeg nemira u intelektu.

Do izvjesnog je stupnja ta nesumnjiva istina, jer kao što zakon o uzroku i posljedici postoji svuda, tako on postoji i ovdje, pa ovaj na intelekt izvedeni pritisak uzrokuje, posve prirodno, i odgovarajuće protudjelovanje. Kad smo voljni to priznati, unda moramo s druge strane ipak upozoriti na to, da se taj povećani nemir u glavnom osniva na iluziji. Osjećaj tako povećanog nemira ima se u glavnom pripisati otporu Ega, koji teži za postojanošću protiv intelekta, čije normalno stanje je gibanje. Taj je Ego kroz dugi niz godina bio vučen od intelekta, koji se nalazio u brzom gibanju, kao što je i čovjek vučen od zemlje, koja se okreće. To je okretanje isto takovo gibanje, kojeg si čovjek nije ni najmanje svjestan. On ne zamjećuje, da se zemlja giblje, toliko je njezin dio, koji se s njom zajedno kreće. Kad bi se on mogao odijeliti od zemlje i zaustaviti svoje vlastito gibanje i kad ne bi pri tom bio na komade raznesen, tek onda bi mogao doći do svijesti, kolika je brzina, kojom se zemlja okreće. — Dok čovjek svakoj kretnji svoga intelekta popušta tako dugo si ne će biti svjestan njegovog djelovanja; ali čim sebi poduzme, da će to gibanje obustaviti, odmah osjeća, da je do sada popuštao neprestanim kretnjama intelekta.

Pozna li početnik te činjenice, ne će se u prvom početku svojih naprezanja prestrašiti, nego će znati, kako da se vlada spram toga iskustva, te će i dalje vršiti svoju zadaću. Ta to i nije ništa drugo, već potvrda onoga, šio je već prije 5.000 godina u Bhagavad Gita VI (33, 34, 35) na slijedeći način bilo izraženo:

»Ne mogu da nađem čvrstog oslonca o Madhnsudanu, u tom stanju Yogi-a, koji se, kako Ti kažeš, može postići ravnodušje, jer intelekt je zaista nemiran, o Krishna, on je nesretan, svojevoljan i teško se dade obuzdati. Čini se, da se on isto tako teško dade staviti u verige, kao i vjetar. «

A i odgovor, kojim Krishna upućuje na jedino mogući put do uspjeha, danas je isto tako istinit, kao i onda. — On glasi: »Bez sumnje, o Močni, teško se dade intelekt ukrotiti, jer on je nemiran, ali stalnom vježbom i velikom strpljivošću, može ga se uistinu ukrotiti«.

Na takav način ukroćeni intelekt, ne će više biti tako lako maknuti iz ravnoteže mislima drugih ljudi, koje idu za tim, da se bilo gdje ugnijezde, a koje nas stalno okružuju. Jer intelekt, koji je priviknuo na koncentraciju, pridrži sebi izvjesnu stalnost i određenost i ne da se tako lako uplivisati, niti si dade narinuti nepoželjnu formu od nepozvanih nasrtnika.

Svi ljudi, koji bi htjeli školovati svoj intelekt, morali bi biti uvijek na oprezu, pogotovo prema onim mislima, koje bi se htjele »uvući u intelekt«. Protivljenje, da se opakim mislima dozvoli boravak, nadalje, nastojanje, da se odmah istjeraju takove misli, ako su si ipak znale pribaviti ulaz, pa bezodvlačna izmjena jedne 1oše misli a drugom protivnog karaktera, — to su stvari, koje, ako se provode, toliko preudešavaju intelekt, da će on, nakon izvjesnog vremena, automatski pobrinuli se, da odstrani zlo. Harmonični, ritmički titraji odbijaju neharmonične  i neredovite; oni odskaču od površine koja ritmički titra, kao kamen, kad ga se baci na kotač, koji se vrti. Pošto mi svi do sada živimo u stalno tekućoj struji dobrih i loših misli, to moramo priučavati svoj intelekt na to, da on stalno bira, tako da dozvoli dobrim mislima, da one automatski ulaze, a zlima da zabrani svaki pristup.

Intelekt je sličan magnetu, koji privlači i odbija; mi sami možemo odrediti, koje vrsti će biti ta privlačiva i odbojna snaga. — Ako bdijemo nad mislima, koje ulaze u naš intelekt, onda ćemo naći, da su one većinom iste vrsti, kao i one, kojima se mi sumi obično bavimo. Intelekt privlači misli, kaje su konformne njegovoj normalnoj djelatnosti. Ako sada ovdje, neko vrijeme oprezno biramo, onda će naskoro intelekt sam od sebe u svom propisanom smjeru birati, pa će tako zlim mislima zapriječili, da prodru u intelekt, dok će dobre uvijek naći otvorena vratu.

Većina je ljudi uistinu odviše osjetljiva. Ta odveć velika osjetljivost osniva se međutim na slabosti, a ne na promišljenom podvrgavanju samoga sebe uplivima više vrsti. Mi radi toga činimo dobro, kad učimo, kako ćemo sami sebe učiniti pozitivnima, a da se pri tom možemo držati također i negativnima, ako smatramo, da je to od potrebe i da je poželjno.

Redovito vježbanje u koncentraciji vodi do jačanja intelekta tako, da će on sve izvana dolazeće misli dragovoljno podvrći kontroli, a znati će ih i odabrati. Objasnili smo već kako ga se može dovesti dotle, da sve, što je loše, automatski odbije. Međutim ne će biti s gorega, ako gore rečenom nadovežemo, da, iako se je u intelekt ušuljala koja loša misno, da će biti mnogo bolje, ako se s njome ne upuštamo u borbu, nego da pazimo, da nam intelekt nikad ne će moći misliti istodobno na dvije stvari. U tom slučaju treba dakle, da se intelekt upravi na jednu dobru misao, a loša će već sama po sebi biti izbačena. Ali ako se protiv nečega borimo, to će baš ta sila izazvati odgovarajuće protudjelovanje i time pojačati naš nemir. Ako nasuprot svoj mentalni pogled obratimo prema jednoj slici, koja leži baš u protivnom smjeru, onda će se prijašnja slika iz našega vidokruga, mirno izgubiti. Mnogi ljudi protrate godine boreći se sa nečistim mislima, umjesto da se isključivo bave sa čistim mislima, u kojem slučaju ne bi ove nikada ustupile mjesto onim nasrtnicima. — Osim toga postati će intelekt time, što u sebe uvlači mentalnu materiju, koja na zlo reagira, malo po malo prema toj vrsti misli uopće pozitivan i neosjetljiv.

U tom leži tajna ispravne osjetljivosti. Intelekt reagira već prima svojoj konstituciji; on odgovara na sve, što mu je po naravi slično i srodno. — Time, što se od navike podajemo dobrim mislima, činimo, da intelekt postaje prema dobru negativan, prema zlu pozitivan, jer mu na takav način dovodimo direktno materijal za njegovu izgradnju, koji je za dobro osjetljiv, a za zlo neosjetljiv. Mi moramo misliti na ono, što bismo htjeli u sebe dovesti, a čuvati se, da mislimo na ono, što ne bismo htjeli u sebe primiti. Takav intelekt privlači iz misaonog svijeta, koji se oko njega nalazi, dobre misli, a zle odbija, i tako usred one iste mentalne atmosfere, koja drugi koji intelekt blati i slabi, postaje on čišći i jači.

Metoda, kako da se namjesto jedne misli postavi druga, može da je u mnogom smislu od velike koristi. Ako se kakova neprijatna misao o nekom čovjeku ušulja u naš intelekt, onda bismo ju morali smjesta zamijeniti s kojom

drugom misli o kojoj vrlini, koju taj čovjek posjeduje ili kojem djelu, koje je on počinio. Ako se naš intelekt, uslijed nekog straha uznemiri, trebali bismo ga odvesti do misli, na kojoj se osniva naš život, i do dobrog zakona, koji snažno i blago stavlja u red sve stvari. Za slučaj, da se stalno nameće neka posebna vrst nepoželjnih misli, bilo bi pametno, da se opskrbimo posebnim oružjem; u tom slučaju treba dozvati u pamet bilo koji stih ili rečenicu, u kojoj je sadržana baš protivna ideja i te se rečenice treba sjetili svaki put, kad se javlja nepoželjna misao.

—  Za jedan ili dva tjedna ta će nas misao prestati da uznemiruje.

Vrlo je dobro usaditi u sebe bilo koju uzvišenu misao ili riječ, koja daje odvažnosti, jednu zanosnu rečenicu, koja nas sili na plemeniti način života. Danomice, prije nego što se bacimo u vrtlog života, morali bismo se naoružati s takovim oklopom dobrih misli. Dovoljno je uzeti nešto malo riječi iz bilo kojeg svetog pisma, pa kad si ranim jutrom, kraj češćeg opetovanja usadimo te riječi u pamet, one će se preko dana uvijek pojaviti, kadgod je intelekt neuposlen i dolaziti nam same u svijest.

Opasnosti koncentracije

Ima izvjesnih pogibelji, koje su skopčane sa prakticiranjem koncentracije, na koje treba upozorili početnike, jer mnogi marljivi aspiranti, u svom nastojanju, da stignu što dalje, napreduju odveć naglo, pa sebi tako škode, umjesto koriste.

Uslijed neznanja i nepažljivosti može aspirantovo tijelo lako stradati.

Kad netko svoj intelekt koncentrira nehotice mu tijelo dođe u stanje napetosti, a da to i ne opaža. Kako se tijelo povodi za intelektom možemo vidjeti u mnogim posve trivijalnim prilikama. Kada se n. pr. naprežemo, da se nečega sjetimo, namršti nam se čelo, oči se zapilje u jednu točku i obrve se stegnu; kod osobito napete pažnje pogled nam je posve nepomičan, a i kod tjeskobe, odražava se plašljiva napetost. — Od najranijih vremena bio je svaki intelektualan napor skopčan i sa tjelesnim naporom. — Intelekt, udovoljavajući tjelesne potrebe, bio je posve zaokupljen tjelesnim naprezanjem, a time je između obiju  nastala povezanost, koja posve automatski funkcionira.

Kad započnemo s koncentracionim vježbama, onda tijelo ide već od navike odmah za intelektom, mišice se ukoče, a živci postanu napeti. — Radi toga vrlo

lako nastaje kao popratna koncentraciona pojava velika fizička umornost, iznemoglost mišica i živaca tako, da mnogi cijelu stvar rado napuštaju, s uvjerenjem, da te zle posljedice ne će minuti.

Tomu se međutim može vrlo lako izbjeći i to s pomoću jednog jednostavnog sredstva opreznosti. — Početnik bi morao kadikad svoju koncentraciju malo prekinuti, da tako dobije vremena, da pripazi na stanje svojega tijela; nađe li, da je ono previše napeto ili ukočeno, onda mora smjesta s tim stanjem prestati. Kad se to više puta ponavlja, onda se razvežu te kopče povezivanja između intelekta i tijela i tijelo ostaje za vrijeme, dok je intelekt koncentriran, gipko i okretno. Patanjali kaže: da za vrijeme koncentracije držanje tijela mora biti: »lako i udobno«; — intelektu ne može ništa koristili ako tijelo kraj toga pređe u stanje napetosti, tijelu pak može to samo škoditi.

Za bolju ilustraciju toga iznesti ću ovdje jedan lični doživljaj: Za vrijeme, dok me je H. P. Blawatsky školovala, naredila mi je jednoga dana, da izvršim izvjestan napor svoje volje. Ja sam to provela silno se naprežući, a rezultat je bio, da su mi sve žile na glavi jako nabrekle. — »Draga moja«, čula sam gdje mi strogim glasom govori — »ako Vi svoju volju naprežete, to nema nikakve veze sa žilama«.

Druga fizička opasnost leži u djelovanju, koncentracije na živčane stanice u' mozgu. — Čim koncentracija biva jača, intelekt stupa u mir, a Ego počinje djelovati preko intelekta. Ovaj pak postavlja na mozgovne živčane stanice nove zahtjeve. Te stanice, sastoje se na kraju krajeva iz atoma, a stijene tih atoma iz čitavog niza

»spirala« kroz koje se izlijevaju struje životne snage.

Ovakvih spirala ima uvijek po sedam zajedno, od kojih samo četiri bivaju upotrijebljeni; dok ostala tri ostaju na sadašnjem razvojnom stupnju neupotrijebljena, kao neke vrsti rudimentarnih organa. — Čim sada ove dolje strujeće više vrsti energije nastoje da nađu kanal u atomima, bivaju oni spirali — koji će im tek u kasnijoj razvojnoj periodi služit kao kanali, potaknuti na djelovanje. Dok se to odigrava polagano i vrlo oprezno, dotle je cijeli proces posve neopasan; nasuprot, će svaki jači pritisak onoj nježnoj strukturi nanijeti štete. Ostanu li te sitne, nježne cijevćice neupotrjebljene, njihove se stijene međusobno dodiruju kao  cijevi  od  gume;  kad  se  te stijene nasilno  otrgnu,  mogu  se  lako potrgati. — Osjećaj tuposti i tromosti koji se širi preko čitavog mozga znak je da u

tom smjeru prijeti opasnost. Ako se na taj osjećaj ne obaziremo, može nastati jaka bol, a i tvrdokorna upala. Radi toga trebalo bi iz početka provoditi koncentraciju vrlo oprezno i nikad ju ne bismo smjeli tjerati tako daleko, da se u mozgu osjeti umor. Iz početka potpuno je dosta tek nekoliko minula; kod postepene vježbe može se onda vrijeme rada malo po malo produžiti.

Neka je vrijeme, koje se posvećuje, koncentraciji još tako kratko, glavno je, ds se obavlja redovito. Izostane li takova vježba jednoga dana posve, vratit će se atomi u svoje prijašnje stanje, pa se onda mora opet početi iz nova. — Redovita, stalna, ne odviše odijeljena vježba osigurava, bezuvjetno najbolje rezultate, a time se ujedno uklanjamo svakoj opasnosti.

U nekim tako zvanim Hata-Yoga školama preporuča se učenicima, da podupiru koncentraciju tako, da upru pogled u jednu točku na bijeloj ploči i da to nepomično gledanje provode tako dugo, dok ne nastupi stanje »transa«. — Bit će međutim bolje, da se tako ne radi i to iz ovih dvaju razloga: prvo takav postupak škodi fizičkom gledanju, oči gube sposobnost, da se dobro namjeste: drugo, takav postupak stvara neku vrst mozgovne paralize! To počinje tako, da se stanice retine umore, čim ih valovi svjetla samo dodirnu i da gore spomenuta točka postane za oko nevidljiva, budući, da je odnosno mjesto na retini, na kojoj se je slika te točke stvorila, postala, uslijed neprestane upotrebe, neosjetljiva. Taj umor proširuje se prema unutra, dok ne nastupi neka vrst mlitavosti i dotični čovjek ne padne u

»trans«. Pa uistinu sačinjava i na zapadu ovakvo pojačano draženje vidnog organa sa rotirajućim zrcalom ili sa električnim svjetlom itd. Jedno priznato sredstvo su izvršavanje hipnoze.

Mlohavost mozga ne samo što na fizičkoj razini prekida mišljenje, već ona čini, da je mozak i naprema nefizičkim titrajima neosjetljiv, tako, da Ego uopće ne može na njego utjecati. Ona ga dakle ne pušta slobodnim, već mu samo oduzima njegovo oruđe. Ima ljudi, koji mogu čitave tjedne ostati u takovom stanju »transa«, ali kad se iz njega vraćaju ne postaja ni najmanje pametniji, nego što su bili prije toga. Na spoznaji nisu oni sigurno ništa dobili, tek su izgubili svoje vrijeme. Takovom metodom ne dobiva se na duševnoj snazi, već je jedino može uzrokovati fizička iznemoglost.

Meditacija

Što se ima razumijevati pod meditacijom, proizlazi zapravo već iz prijašnjeg izlaganja, jer ona je samo dulje nastavljena koncentracija intelekta na jedan predmet odanosti ili na jedan problem, koji mora biti osvijetljen, da poslane razumljiv; na nešto, čiji život, a ne formu mi bismo htjeli da sebi predočimo i usvojimo.

Meditaciju moći ćemo tek onda uspješno provoditi, kad ćemo koncentraciju svladavati bar do nekoje izvjesnog stupnja. Jer koncentracija nije sama za sebe svrha, već je samo sredstvo do cilja; ona iz intelekta stvara oruđe, koje će njegov posjednik moći po svojoj volji upotrijebiti. — Ako mi svoj intelekt, kad se nalazi u stanju koncentracije nepomično držimo upravljen na jedan predmet, s nakanom, da prodremo kroz koprenu, u koju je on zastrt, da uđemo u život, koji ga ispunjava i da taj život sjedinimo sa životom, koji pripada intelektu — onda radimo ono, što se zove meditacija. — Prema tomu možemo koncentraciju smatrati kao stvaranje organa, koji je potreban za meditaciju, a meditaciju samu, kao vježbanje toga organa.

Intelekt se mora ponajprije priučiti na to, da bude čvrsto upravljen na jednu točku; onda ga treba upraviti na predmet, koji želimo spoznati i na tom se moramo neko vrijeme nepomično zadržali.

Svaki onaj koji je odlučio, da će živjeti duševnim životom, mora da svaki dan posveti izvjesno vrijeme meditaciji. — Isto onako, kao što fizički život nije moguć bez uzimanja hrane, isto tako nije moguć duševan život bez meditacije. — Oni, kojima ne preostaje na dan barem pol sata, da se za to vrijeme odijele od svijeta i da otvore svoje srce, kako bi se u nj izlio život iz sfera duha, ti ne će nikada postići, da žive duševnim životom.

Božanstvenost može da se otkrije samo jednoj koncentriranoj, postojano od svijeta odijeljenoj nutrini. Bog se u Svojem svemiru pokazuje u beskonačno mnogostrukim formama; a u čovječjem srcu pokazuje se Ou u njegovu životu i njegovoj biti: ondje se On otkriva onomu, koji je sastavni dio Njega samoga: U tišini takove meditacije struji u dušu mir, snaga i sila i čovjek, koji meditira, razvijat će također i u svijetu uvijek najveću djelatnost.

Kad je Lord Rosebery govorio o Cromwellu, označio ga je »praktičnim mističarom«, a uz to je i nadovezao, da je praktičan mističar najveća snaga na svijetu. — To je potpuno ispravno. — Koncentrirana inteligencija, snaga, da se netko može posve odijelili od svjetske žurbe, znači neizmjerni porast radne snage, znači postojanost, samoprijegor i vedrinu. — Čovjek, koji meditira, jest čovjek koji ne troši uzalud vrijeme, koji ne prosipa energiju i ne propušta nijedna priliku. Takav čovjek, gospodar je nad događajima, jer sila, koja u tim događajima nalazi samo svoj vanjski izražaj, nalazi se u njemu samomu; on učestvuje na božanskom životu i prema tomu i na božanskoj sili.