Nekoć u Wiirzburgu

Ima gradova - primjerice Weimar - u kojima su pjesnici živjeli i
umrli. Prolazite njima i čitate spomen-ploče nad ulaznim vratima,
pozdravljate Goethea, Wielanda, Herdera, a onda vam padne na pamet da su svi ti pjesnici, doduše, doista umrli u tom gradu, no da nijedan u
njemu nije rođen. Nasuprot tomu, dođete li u Stuttgart i na izletu
posjetite dva, tri susjedna gradića, trebat će vam čitave stranice u
bilježnici da biste zapisali imena svih pjesnika koji su tamo rođeni.
Da sam budući pjesnik i da se upravo bavim izborom svoga rodnog
mjesta, u razmatranje bih sasvim ozbiljno uzeo grad Wiir-zburg na
Majni. Taj lijepi grad ostavlja jak dojam da pjesniku, koji je u
njemu rođen, ima što za dati.
Pošavši iz gostionice u šetnju, stižem nehotice vrlo brzo do najveće
zgrade u gradu, do Rezidencije. Pred zgradom vidim prostran, vrlo tih
popločan trg, daleko iza vidim portale koji čekaju, vidim rešetkasta
vrata koja obećavaju vrt. No, u nepoznatu gradu ne volim odmah
započeti sa znamenitostima, ne volim od njega najprije vidjeti ono
što mi je iz knjiga i slika odavno poznato. Stoga privremeno
zaobilazim Rezidenciju i ponovno se okrećem prema središtu grada.
Ubrzo primjećujem da taj grad pripada onim ljubaznim i hranjivim
gradovima u kojima niti se materijalne potrebe ljudi zadovoljavaju
škrto i asketski niti se oholo skrivaju. Ne, ovdje posvuda veselo i
zamamno miriše na kruh i sir, kobasice i ribe, u mnogim trgovinama i
na štandovima te ukusne stvari raskošno su i lijepo rasprostrte,
brojni hljepčići, kruhovi, peciva i kifle različitih oblika, obilje
kobasica svih veličina i boja, a između njih iz malenih dućana i sa
štandova na tržnici blistaju se vesele i blage mrtve prirode od
povrća i voća, kraj njih se smiješe lijepi, ugodni cimeri, a kroz
otvorena vrata trgovine dopire blag miris kave i duhana, kroz
otvorena podrumska vrata miris bačvi i vina, kroz otvorena crkvena
vrata miris tamjana - tu se ne živi nordijski, protestantski i
apstraktno, već posve južnjački, katolički, dobro odmjereno. Tu ne
vlada ni gladna askeza ni pohlepna pomama za zabavom, već skladna
životna radost. Tu još ljudi uživaju u tom da svoj kruh, svoju ribu,
svoju funtu svijeća kupuju kod pekara, ribara, svjećara, u brojnim
malim dućanima, kod obrtnika i trgovaca koje osobno poznaju i s
kojima pri kupnji malo pročavrljaju o gripi, o djeci i školi, o
posljednjem stočnom sajmu.
Polako sam obišao ulice i trgove, predivne ulice, prekrasne trgove!
Gotičke crkve sezale su tankim elegantnim vršcima tornjeva u svijetlo
jutarnje nebo, bogate, lijepe građanske kuće iz starih vremena
stajale su uz put namještajući izraze lica imućnih osoba koje veoma
drže do sebe, iznad sjenovitih zdenaca živahne, poletne skupine
baroknih figura verale su se k nebu, a u mnogim je ulicama skoro
iznad svakih kućnih vrata, skoro ispod svake ulične svjetiljke
stajala Bogorodica. U tom ugodnome gradu, jasno sam vidio, veoma su
voljeli Majku Božju, tu najdražesniju duševnu sliku vjere. Ljudi joj
nisu samo upravljali svoje molitve, nego ju imali i kod sebe, kod
kuće, bili s njom prisni, smatrali ju svojom, pa bi pred n]om
napravili i koju šalu. Bilo je toliko mnogo figura Bogorodice,
izrezbarene, izlivene, isklesane i naslikane, gotički pobožne i
barokno jedre, elegične iz 1450. g. i otresite iz 18. stoljeća,
velike i male, u boji i pozlaćene, seljačke i profinjene, damske i
kumirske. U njezinoj sjeni i zaštiti živio je taj zadovoljni grad, u
njezino] veseloj i pobožnoj sjeni proživio sam i disao i ja jednoga
sunčanoga putnoga dana.
Na prohladnom, vlažnom malom trgu što je mirisao na kamen i vodu
našao sam u koritima zdenca i postavljenim bačvama ribe ulovljene u
Majni i donesene na tržnicu; masni šarani i mršave štuke, tamne,
tajnovite jegulje i sanjarski, skliski linjaci stajali su buljeći
svojim lijepim zlatnožutim očima kao zatočenici u previše plitkoj i
gustoj vodi. Pozdrav vama, draga, nijema braćo, ja znam što znači
biti ulovljen i istrgnut iz svoga svijeta, osuđen na zrak koji ne
možeš disati, na svjetlo na kojem možeš samo umrijeti.
Uhvaćena rukom tuste prodavačice, na trenutak mi se pred očima na
svjetlu dana zanjihala neka duguljasta, plemenita riba -mogao je biti
barbun - sa svojim zlatnim, žalobmm očima, očajničkim se pokretom
iskoprcala i ljeskajući praćakala na vlažnom kamenom pločniku.
Pobjegao sam. Ako je tu riblja tržnica, pomislih, znači da ni Majna
ne može biti daleko, pa se prepustih osjećaju vlažnosti i težine,
zovu vodenjaka i riba, i ubrzo me nešto povuče kroz mračan kolni ulaz
s čije je druge strane tekla Majna. No, ovdje nipošto nije bilo
vlažno, mračno, tmurno i nije vonjalo na ribu, već je bilo blještavo
svijetlo. Modra i siva u svijetlim je pramenovima tekla široka
rijeka, nad njom se nadvio plemenit most s kojega su figure svetaca
bacale sjene u vodu, povišena, ograđena obala dočekala me ne samo
suncem i svijetlim odsjajima, već i neočekivanom, silnom vrevom boja.
Tamo je, naime, bilo podignuto sajmište pa se, čekajući večer i
otvorenje, duž obale pružio dugačak red primamljivih kioska. Vrtuljak
s labudovima i konjima, velika ljuljačka, medičarski dućani s bijelocrvemm prugastim nadstrešnicama, i muzeji i magičarski kabineti sa snažnim, reklamnim shkarijama, s lijepim divljim krajolicima, smjelo izmišljenim životinjama i divljim, romantičnim djevojačkim i vilinskim likovima raspuštenih kosa povukli su me natrag u carstvo umjetnosti i kulture. Volim proučavati tu vrstu narodnih umjetnina i njihovom stilu pristupam istim onim kritičarskim načinom kojim se povjesničari umjetnosti bave katedralama i Bogorodicama. Otkrivam veličanstvenoga letećega lava, koji još stoji (ili, štoviše, leti) pod utjecajem Rubensove škole, naizgled dobar učenički rad iz prvog do drugog desetljeća novoga vijeka, i pronalazim herojski krajolik s hijenama i vulkanom koji riga vatru, stil Douanier, s kraja srednjega vijeka.
Obogaćen tim bilješkama, prelazim preko mosta na kojem zgodni cimeri obećavaju plave i pečene ribe, u dućančiću kupim cigaru i razglednicu i dugo se zadržim u razgovoru s prodavačem, karakternim muškarcem čestitih, i pomalo previše pojednostavljenih političkih nazora, pa nastavljajući svoju skitnju dospijem kroz neku izumrlu uličicu pred stražnji ulaz crkve. Uđem, unutrašnjost je bogato urešena, sa stupova i oltara bljeska mnogo zlata, predjednim od oltara stoji staklena vitrina, u njoj svjetluca nekoliko ljupkih boja i nešto maše kao
kakav pokret ili figura. Približim se i iza stakla ugledam
Bogorodicu, tužno-lijepu Bogorodicu dugih vjeđa i tankih, elegantnih
ručica kao u princeze. Ona čarobno gleda iz svoga staklenoga kućišta,
daleka našemu svijetu, potrebita nekog drugog svijeta i uzduha, koji
su joj u zamjenu pokušali posuditi u obliku ovog tankog staklenog
kućišta. U ljupkosti i otmjenosti svojih snova mnogo je profinjenija
od nas, ljudi današnjice, a ipak me iza svojih lagano zrcalnih
stakala nekako podsjeća na ribe, moju sirotu braću, na njihove
plavičaste boje srebra, njihove tužne zlatnožute oči, njihovu zatočenost
u bačvi, nijemu patnju i neizbježnu smrt između bucmastih
ribarskih žena i vlažnoga taraca. Tako sjedi i šuti lijepo oslikana
Bogorodica s prenježnim prstima i tužnim lijepim vjeđa-ma, živeći
prividnim životom u našem stoljeću i svojo] staklenoj kutiji, a ipak
nas tješi i jača onaj nježni, boležljivi smisao u nama kojega je ona
simbol i koji se u našem današnjem svijetu čini osuđenim na smrt. No,
duša ne umire. Ona se gasi u plemenitim, šarenim snovima koje odnosi
vjetar, iza staklenih se kutija utječe pobožnim stvorenjima davnih
stoljeća, plaho i sestrinski govori sa stvorom koji pati, noipak
nastavlja živjeti i na posljetku preživljava rat i državu i strojeve
i svjetska carstva od kojih se i ono najstarije pokraj nje doima
poput djeteta pokraj pramajke. Još mnogo toga lijepoga i mnogo
smiješnoga vidio sam toga dana sve dok poslijepodne umoran i
prepunjen slikama ponovno ne dospjeh na veliki, uspavani trg ispred
Rezidencije. U njezinoj unutrašnjosti nalazila se stotinjak metara
dugačka Tiepolova freska, i još pokoja znamenitost. No, nije mi se s
tim žurilo, to nije bilo važno. Iza ogromnoga dvorca čekao me velik,
raskošan vrt sa zelenim mladicama na granama i mnoštvom pjevica u
krošnjama. Tamo se odmoriti, tamo na klupi sjediti, zatvorenih očiju
uroniti u unutrašnje slike, slušati tanku, bljeskavu mrežu zvukova
brojnih ptičjih glasova, osjećati na koljenima i rukama toplinu
sunca, odmarati se i zaboraviti u kojem sam gradu i u kojem stoljeću
- to nije bilo najgore od svega dobroga što mi je donio taj putni
dan.
(1928.)