Neki je čovjek bio potpuno lud, i zavjetovao se da će poubijati tisuću ljudi - ni manje ni više - jer se društvo nije lijepo ponašalo prema njemu. Zbog toga je odlučio osvetiti se i da radi odmazde usmrti barem tisuću ljudi. Također je odlučio da svakom mrtvacu odsječe po jedan prst - kako bi napravio brojanicu od tisuću ljudskih prstiju. Zbog te njegove želje ljudi su ga prozvali Angulimala: čovjek koji nosi brojanicu od ljudskih prstiju.

Ubio je devet stotina devedeset i devet ljudi. Nitko nije imao hrabrosti da prođe kroz oblast koju je nastanjivao Angulimala. Čim bi netko dojavio da se ludi ubica spustio u grad, saobraćaj bi se automatski zaustavljao. Zbog toga je njemu bilo vrlo teško naći onog jednog preostalog čovjeka

-   a samo mu je jedan bio potreban.

Kada je Buddha prolazio kroz obližnju šumu, ljudi iz grada su ga presreli uspaničeni: “Nemoj dalje! Ne idi dalje, molimo te. Angulimala je u blizini, onaj ludi ubica. On ne razmišlja puno - samo ubija. Njemu nije ni važno tko ste vi; potreban mu je samo vaš prst. I zato nemojte tim putem kroz šumu. Krenite kojim god želite, ali tuda nemojte ni za živu glavu!”

“Ako ja ne prođem ovuda”, reče im Buddha, “tko će onda proći? A pošto on čeka na jednog

čovjeka, ja ću otići”.

A taj je Angulimala zaista skoro ispunio svoj zavjet - bio je energičan čovjek, i čitavo društvo drhtalo je u strahu pred njim. Kraljevi namjesnici su ga se plašili, i generali - jedan čovjek oduzeo je stotinama ljudi život - i vlada i zakonodavci i policija. Svi su bili nemoćni da učine nešto kako bi zaustavili Angulimalu. Ali, Buddha se obratio prestrašenim ljudima: “I on je čovjek, pa me, samim

tim, i on treba. Moram rizikovati - ili će on ubiti mene, ili ću ja ubiti njega - u jednom drugom smislu”.

To je ono što svaki Buddha radi: rizikuje, ide na sve ili ništa. Čak i oni učenici što su govorili da će ga slijediti u stopu počeli su da drhture - jer je čitava zamisao počela da poprima opasna obilježja!

U trenutku kada je Buddha bio u podnožju brda na čijem se vrhu nalazio Angulimala, ni jedan jedini učenik nije preostao s njim - bio je potpuno sam. “Neustrašivi” učenici netragom su iščezli. Angulimala je spazio budu još iz daljine, i čovjek mu se učinio krajnje bezazlen, nevin, sličan detetu, tako da je čak i suludi ubica osjetio iskreno suosečanje prema njemu. Angulimala je pomislio: “Ovaj čovjek je izgleda sasvim nesvjestan činjenice da sam u blizini - jer nitko zdrav i čitav se ne bi usudio ovdje zakoračiti”.

Buddha je izgledao tako lijepo i čisto, da je čak i jedan okorjeli zločinac pomislio u sebi: “Ne bi bilo dobro ubiti ovog čovjeka. Njega ću pustiti živjeti - ionako ću naći nekog drugog za zamjenu”.

Kada mu se Buddha približio, Angulimala mu reče: “Stani! Vrati se lijepo odakle si došao - ni koraka dalje! Ne znam da li si upoznat s tim, ali ja sam Angulimala, ubica koji je ubio devet stotina devedeset i devet puta u čitavom svom životu. To što vidiš oko mog vrata su ljudski prsti. Potreban mi je samo jedan jedini prst da bih završio brojanicu do kraja - a i da bih time ispunio zavjet. Čak i da sada moja majka naiđe, ne bih se dvoumio - prst je prst, makar i od majke. Zbog toga ti ponavljam: ne prilazi mi. Veoma sam opasan, i ne vjerujem ni u kakvu duhovnost, religiju, što ti ja znam. Mene je baš briga tko si ti. Možeš biti monah, svetac, no mene zanima samo prst i ništa više

-   tvoj prst, prst nekog drugog, meni je sasvim svejedno. Zato mi se ne približavaj, inače, gotov si, ozbiljno ti kažem. Stani!”

Ali Buddha je nastavio da mu se približava, ne usporavajući.

“Ovaj čovjek je ili lud ili potpuno gluh”, pomisli Angulimala. “Ama stani već jednom “, razdera se on na Buddhu. “Zaustavi se!”

“Ja sam se”, reče mu Buddha spokojno, “odavno zaustavio - ti si taj koji se kreće. Moji su pokreti prestali istog trenutka kada su motivi iščezli. Ja nemam nijedan cilj, i pošto sam sve ostvario, zašto bih se kretao? Ti si onaj koji se kreće, i zato ti ponavljam - TI stani!”

Angulimala je jednostavno bio zblenut, ali je poslije par sekundi počeo se grohotom smijati. “Pa ti si stvarno izgubljen slučaj”, reče mu on, iskreno zapanjen. “Ja evo ovdje sjedim, ne mičem se ni za centimetar, i ti, koji grabiš krupnim koracima MENI kažeš da se zaustavim. Još mi kažeš da si stao odavno. Pa ti si stvarno nevjerojatan. Koji si ti čovjek - jesi li lud ili glup, zaista mi nije jasno”.

Kada mu je prišao sasvim blizu, Buddha mu reče: “Čuo sam da ti je potreban samo jedan jedini prst, i, što se mene tiče, pošto sam završio sve što treba, meni je ovo tijelo beskorisno. Kada umrem ljudi će ga spaliti, no onda nikom neće moći da koristi. Ti možeš upotrijebiti moje tijelo kako bi ispunio zavjet; slobodno mi odsjeci prst. Došao sam isključivo s tim ciljem kod tebe, jer je ovo možda posljednja šansa mog tijela da nekom bude korisno. Ljudi će ga ionako uskoro spaliti”.

“O čemu to govoriš?”, začudi se Angulimala. “Pa ja sam bio ubijeđen da sam ja jedini luđak na ovom brdu - i nemoj se praviti mnogo pametan, jer sam zaista opasan, i mogu te ubiti šale radi”.

Neuznemiren, Buddha ga mirno zamoli: “Prije no što me ubiješ, ja te iskreno molim da mi ispuniš posljednju želju. Uzmi mač u svoje ruke, i odsjeci granu s ovog drveta”.

Istog trenutka, mač je bio u Angulamalinim rukama, i grana je sa treskom pala na zemlju.  “Još samo jednu stvar te moli”, dodao je Buddha na brzinu. “Sada tu istu granu opet vrati na

drvo”.

“Sada mi je savršeno jasno”, podiže ubica svoje ruke, “da si potpuno lud - ja sam u stanju

rastaviti, ali ne i sastaviti”.

Tada se Buddha grohotom nasmijao: “Kada možeš samo uništavati ali ne i stvarati, onda tvoje razaranje nije nešto naročito. To mogu i mala djeca - nikakve hrabrosti nema u tome. I obično dijete je u stanju da otfikari granu s drveta, ali je mudrac potreban da bi se ona vratila na staro mjesto. A ako nisi u stanju da jednu grančicu vratiš na stablo, zašto se onda hvališ svojim ubistvima? Jesi ti ikada razmišljao o tome?”

Kao omamljen Budinim riječima, Angulimala je sklopio oči, i grozničavim glasom zamolio: “Vodi me!” Bio je skoro probuđen onim što je čuo.

Već sljedećeg dana postao je bikhu, sveti prosjak. Počeo je prositi kao i svaki budistički monah, ali kada god bi se spustio u grad, sve su prodavaonice bile zatvorene, kapci spušteni na prozorima kuća, a na ulicama ne bi bilo ni žive duše. Ljudi su se u strahu došaptavali: “Tom čovjeku se ne može vjerovati čak ni kada dolazi s prosjačkom činijom”. Angulimala je gotovo

gladovao, jer nitko se nije usuđivao da mu ponudi milostinju. Ljudi bi stajali na terasama i odozgora

bi bacali kamenje. Teško da se u gradu mogla naći porodica koju Angulimala nije prorijedio, i zato su svi bili razjareni.

Kada su ga jednom skoro ubili kamenjem Buddha, je prošao pored njega. Angulimala je ležao u krvi, i tijelo mu je bilo u ranama. “Kako se osjećaš?”, upita ga Buddha. S njim je bilo i nekoliko njegovih učenika.

“Tako sam ti zahvalan”, promuca Angulimala otvorivši oči. “Njihov kamen dopire samo do tijela, ali ne i do mene - a ja sam živio toliko godina a da nikada nisam spoznao tu prostu činjenicu”.

Buddha se tada obrati najbližim sljedbenicima: “Angulimala je probuđen, postao je Bramin, poznavalac”.