Neki će čitatelji možda pokazati na neke europske države koje su stabilizirale populaciju — poput Norveške, Njemačke i Italije — kao iznimke od tog pravila. Premda je točno da su te i neke druge države uspjele zaustaviti stopu prirasta satnovništva (većinom kroz kontracepciju), još uvijek ne žive održivim načinom života.
Te nacije, kao i druge dominatorske Mlađe Kulture, troše daleko više izvora nego što ih proizvode. (Imajte na umu da crpljenje nafte ili rudarenje minerala koje potom potroše i zauvijek unište ne proizvodi ništa.) Premda je potrošnja energije po osobi u zapadnoj Europi niža nego u SAD, te nacije/države žive u relativnom miru i blagostanju samo zato što su sposobne iskorištavati pradavno sunčevo svjetlo, kojega će jednoga dana nestati. Nadalje, uživaju privremeni mir i blagostanje zato što i dalje uspijevaju uvjeriti vlade siromašnih zemalja da im zauzvrat za njihove proizvode daju jeftinu radnu snagu i dopuštenje za crpljenje ruda i fosilnih goriva iz tla pod nogama nekoć plemenskih naroda.
Iako su možda trenutačno stabilne, dugoročno gledano sve su vlade gradova/država urođeno nestabilne, zbog kulturoloških priča na kojima su utemeljene. Poput tumora ili Ponzijeve sheme, ovise o rastu: kad bruto državni proizvod ili neto državni proizvod tih nacija/država postane negativan, najčešće se urušavaju u anarhiju ili zarate sa susjedima.
To se događa zbog centralizacije elemenata o kojima ovisi život: hrane, energije, vode, higijene i zdravstva. Njihova priča kaže da je centralizacija dobra stvar, da su bogati i moćni dobrotvorni (barem dok sve radi kako treba) i da će uvijek negdje postojati neka daleka zemlja koja će im omogućiti jeftinu radnu snagu i prirodna blaga.
Neke države poput Norveške gotovo da uspijevaju postići stabilnost. Život je dobar, pismenost na visini, stopa zločina niska, siromaštvo rijetko. Ali bez nafte koju crpi iz Sjevernog mora, Norveška bi bila osiromašena.