U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima - sjena, id, niže ja ili negativni dio ličnosti. Tri djela ličnosti se popuno međusobno razlikuju kao da imamo tri različite ličnosti u sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo, ljubav; ogorčeno je i kritično, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak, dvogodišnjak - kao da je tu cijeli niz ljute djece - no to su fragmenti psihe koji su zbog traume zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan roditelj ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobično je važno sagledati taj dio u nama jer je on odgovoran za svu nesreću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili - ponavljamo traumu dok ne naučimo. Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli taj tamni dio u nama.

Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav između roditelja. No kada se roditelji ne bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osjeća se odbačeno. K tome još dolazi i to, da kada dijete ne dobije sve što želi, još više se osjeća nevoljeno.

Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budući da se dijete srami svojih negativnih osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osjeća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje, jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svjesni da te osjećaje nose u sebi.

Zbog ovih osjećaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da ne zaslužuje sreću. Iz ovih osjećaja - željeti sreću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme u nesvjesnom.

Iz toga slijedi zaključak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju nečim dobrim, postavljamo si toliko visoke norme koje se u realnosti ne mogu postići. Pokušavamo biti savršeni. Začarani krug nesreće je zatvoren.

Budući da ne možemo biti savršeni, javlja se osjećaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio, treba prepoznati i proživjeti sve osjećaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lančanu reakciju koju smo opisali.

Svi želimo dobiti ljubav. No, obično želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati. Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav.

Dakle, negativni dio ličnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih osjećaja ili negativnih osjećaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira roditelje i okolinu sve vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebičnosti, i to je prirodna faza u razvoju djeteta. Međutim ako se roditelji ne suprotstave tomu s ljubavlju i humorom, to će se prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu nameću roditelji. Budući da dijete poznaje samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali opušteno, ne uzimajući previše ozbiljno te potrebe djeteta za važnošću i izuzetnošću. Tada će vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog ponašanja bez da bude osuđivano. Tako dijete uči prihvaćanje i negativnih osjećaja i opraštanje, uči razlikovati realne potrebe od nerealnih.

Negativni dio ličnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osjećaje prema nama samima i prema drugima. To su osjećaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihvaćaju te dječje osjećaje, pa ih dijete počinje potiskivati. Dijete nastoji pronaći ponašanje koje će biti prihvatljivije roditeljima da bi ubuduće izbjeglo bol. Maska se počinje stvarati da bi se odvojili od svojih prirodnih osjećaja i sakrili negative. Osjećaji se potiskuju i ostaju potisnuti i u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosjećanje vlastite boli i unutarnjih konflikata okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu.

Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili “crni” ili “bijeli”, tj. ili smo negativni ili smo svoja maska. To naravno stvara zbunjenost i povećava strah da je negativnost naša zadnja istina i da će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli - ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah. Istina je da negiranje tog dijela ličnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti.

Već sagledavanje negativnih crta i osjećaja dovodi do pozitivnih promjena u ličnosti, jer tada tek stječemo kontrolu nad našom negativnošću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama počinje njena transformacija, jer samo ako je vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u ličnosti, a sigurnost se povećava. Osoba postaje jača jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko njene negativnosti.

Problem je što većina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govoreći sebi: “Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni.” Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego jačaju, jer djeluju prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju prema sebi, krivnju, zbunjenost između okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, znači ona koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu.

Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavajući biti ono što nikada ne možemo biti - svoja maska, samo povećavamo bol i strah u nama. Kad “prihvatimo” ono što je loše u nama, tek tada počinje promjena. Prihvatiti znači iskreno pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne osjećamo beznadno i bespomoćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najveća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost, okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebičnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i nisu neodgovorno iživljavane, dakle ne potiskuju i ne poriču se, nikada neće postati štetne. U mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj jačini i pretvaraju se u svoju suprotnost.

Taština govori: “Ja sam bolji od drugih”. To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da bismo preživjeli. Ili: “Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi”. Taština se može razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u određenom trenutku, ali nam je za to potrebna hrabrost i skromnost.

Samovolja govori:”Uzimam što želim i kad želim”. To je suprotnost od slobodne volje jer kontrolira druge i stvara sve više napetosti u ličnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihvaća stvarnost kakva jest i sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna.

Strah govori: “Ne želim vjerovati”. Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to ga sprječava da se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osjeća usamljenim iza svojih zidova.