Učitelju, morate mi pomoći", reče posjetitelj. "Ne znam više što da radim."

"A u čemu je problem?" upita mudrac.

"Problem je u tome što jedva obuzdavam svoj bijes", reče posjetitelj. "Kad su ljudi jednostavno takvi. Kritiziraju druge ljude, a pritom uopće nisu svjesni vlastitih mana. Ja ne želim nikoga kritizirati, ne želim biti isti kao oni, ali mi to jako smeta."

"Shvaćam", reče mudrac. "Samo da te nešto pitam: nisi li ti onaj mještanin koji je prošle godine jedva umakao smrti?"

"Jesam", potvrdi posjetitelj. "Bio je to strašan događaj. Zašao sam predaleko u šumu i naišao na čopor gladnih vukova."

"I što si učinio?"

"Popeo sam se na stablo čas prije nego što su me vukovi opkolili. Bili su ogromni, začas bi me rastrgli na komade."

"I ostao si čučati u krošnji?"

"Jesam. Znao sam da neću dugo moći bez vode i hrane, pa sam odlučio pričekati trenutak kad neće obraćati pažnju na mene. Kad se ukazala prilika, skočio sam, potrčao što sam brže mogao do sljedećeg stabla i popeo se na granu čas prije nego što su me opkolili, i tako od stabla do stabla."

"Bio si u velikoj muci."

"Jesam. Sve skupa je trajalo dva dana. Bio sam siguran da neću ostati živ. No, imao sam sreću, kad sam prišao bliže selu, naišla je grupa lovaca. Vukovi su se razbježali i ja sam spasio glavu."

"Samo me jedna stvar zanima", reče mudrac. "Jesu li te vukovi u bilo kojem trenutku uvrijedili?"

"Molim? Kako uvrijedili?!"

"Uvrijedili. Je li ti se ponašanje vukova činilo uvredljivim?

"Naravno da nije, učitelju. Takvo što ne bih nikad pomislio."

"Zašto ne? Pa samo su gledali kako da te ugrizu, zar ne? Htjeli su te ubiti, zar ne?"

"Da, ali to su vukovi! Vukovi su jednostavno takvi. I bilo bi glupo da se zbog toga vrijeđam."

 

 

Tao

Mnogi kritiziraju druge ljude ne misleći pritom na činjenicu da ni sami nisu bez mana. Moglo bi se reći da smo ponekad svi skloni takvu ponašanju. Na neki način, recimo to tako, u svima nama živi gladni vuk iz priče.

Ako se nađemo duboko u šumi i naiđemo na vukove koji su nas opkolili i spremaju se na napad, bilo bi glupo stajati i čekati ih. Treba spasiti glavu i pobjeći što je prije moguće. Isto tako, ako nas netko kritizira i govori ružne stvari o nama, nemojmo samo stajati i gledati. Treba spasiti glavu i stoga se udaljimo od njih što je prije moguće, a ako se ne možemo maknuti, branimo se na neki drugi način. Najvažnije je pritom znati da se možemo mirno odmaknuti a da se pritom ne osjećamo napadnutima i da nas to ne vrijeđa, jer zašto bismo se vrijeđali kad su ti ljudi jednostavno takvi. U prirodi im je da sude i kritiziraju druge ljude i bilo bi zaista preglupo da se zbog toga vrijeđamo. I besmisleno da se ljutimo.

Kad se sljedeći put pojave ti gladni vukovi u ljudskoj koži, ne zaboravite: ljudi su jednostavno takvi - baš kao što je rekao posjetitelj u našoj priči.