Negativna cuvstva prema drugima

Na jednom od mojih tecajeva netko je iznio sljedece zapažanje: "Želio bih s vama podijeliti nešto divno što mi se dogodilo. Gledao sam jedan film u kinu, a nakon toga sam otišao na posao. Tada sam imao poteškoce s tri osobe u svom životu. Zato sam si rekao: 'Dobro, izaci cu iz sebe kao što sam naucio gledajuci film.’ Nekoliko sati razmišljao sam o svojim osjecajima, i uvidio sam kako su moji osjecaji prema tim ljudima bili jako teški. Rekao sam: 'Zaista ih mrzim.' I zatim: 'Isuse, što ti možeš uciniti glede svega toga?' Nekoliko trenutaka kasnije poceo sam plakati jer sam shvatio da je Isus umro za te iste ljude, i da si sami ne mogu pomoci što su takvi kakvi su. To poslijepodne morao sam ici u ured gdje sam razgovarao s tim ljudima. Rekao sam im kakve sam poteškoce, imao i složili su se sa mnom. Nisam se više ljutio na njih i nisam ih više mrzio."

Svaki puta kada imate negativna cuvstva prema nekome, živite u svijetu opsjena. S vama nešto ozbiljno nije u redu. Ne vidite stvarnost. Nešto se u vama mora promijeniti, ali što ljudi obicno rade kada imaju negativna cuvstva? "On je kriv. Ona je kriva. Ona se mora promijeniti." Ne! Sa svijetom je sve u redu. Vi ste taj koji (ta koja) se mora promijeniti.

Netko od vas mi je pricao o zavodu u kojem radi. Tijekom svakog sastanka netko bi

rekao da je hrana odvratna, a kucna nutricionistkinja bi tada planula. Poistovjecivala se s hranom. Mislila je: "Svatko tko napada hranu, napada mene, osjecam se ugroženom." Ali "ja" nikada nije ugrožen, samo “pripadajuce” je ugroženo.

Ali, što ako ste svjedok neke ocite nepravde, necega što je ocito i objektivno krivo. Zar pravilna reakcija ne bi bila reci da se to ne bi smjelo dogadati? Ne biste li se trebali umiješati u ispravljanje necega što je krivo? Što biste ucinili da vidite da netko zlostavlja dijete? Nadam se da niste mislili da sam rekao da ne biste trebali ništa uciniti. Rekao sam da biste bili puno djelotvorniji kad ne biste imali negativna cuvstva, puno djelotvorniji. Jer kad vas obuzmu negativna cuvstva, postajete slijepi - “pripadajuce” stupa na scenu, i sve se zapetlja. Prije ste imali jednu poteškocu na ledima, a sada imate dvije. Mnogi pogrešno misle da, ako nemaju negativna cuvstva kao što su ljutnja i zlovolja, da onda ništa ne cine glede situacije u kojoj se nalaze. A, ne, ne! Ne morate imati negativna cuvstva da biste mogli djelovati. Postat cete veoma osjetljivi za stvari i ljude oko sebe. Ono što ubija osjetljivost je ono što mnogi nazivaju uvjetovanost ega: kada se tako poistovjecujete s “pripadajucim”, da se nagomila previše “pripadajuceg” da bi stvari mogao vidjeti objektivno, iz odstojanja. Kada zapocnete djelovanje, vrlo je važna sposobnost gledanja stvari s odstojanjem, a negativna cuvstva to sprecavaju.

Kako cemo onda nazvati onu strast koja nam daje ili u nama potice energiju s kojom možemo nešto uciniti glede objektivno zlih stvari? Bilo kako bilo, to je akcija, a ne reakcija.

Neki se od vas pitaju postoji li neko sivo podrucje u kojem se na nešto navežemo,

prije nego što se s time poistovjetimo. Recimo da vam umre prijatelj. Cini se da je ljudski i normalno da osjecamo tugu zbog toga. Ali kakva je reakcija? Samosažaljevanje? Zbog cega biste bili tužni? Razmislite o tome. Ono što cu sada reci zvucat ce vam strašno, ali kao što sam vec rekao, ja dolazim iz nekog drugog svijeta. Vaša reakcija je osobni gubitak, zar ne? Žao vam je zbog vas samih, i zbog drugih ljudi kojima je vaš prijatelj donosio radost. Ali to znaci da vam je žao drugih ljudi kojima je žao za sebe. Ako im nije žao zbog sebe, zbog cega im je onda žao? Nikada ne osjecamo tugu kada izgubimo nešto cemu smo dopustili da bude slobodno, što nikada nismo pokušali posjedovati. Tuga je znak da sam svoju srecu

barem u nekoj mjeri ucinio ovisnom o stvarima i ljudima. Tako smo navikli slušati sve što je suprotno ovome da to što govorim zvuci necovjecno, zar ne?