Ovo je osnovno pitanje: kako prestati  živjeti mehaničkim životom? Postoji vježba koja će nam pomoći.

Izgleda laka, ali nije. Ako budete istrajni, shvatićete o čemu vam govorim.

Vježba je sljedeća: pomislite na neki događaj iz bliske prošlosti. Na nešto što se dogodilo jučer, ili prošle nedelje. Ne izbegavajte da se prisjetite neprijatnog događaja. Još bolje ako je neprijatan. Potrebno je da zapazite kako reagujete na sjećanje, što osećate, kakva su vaša ubjeđenja i stavovi u odnosu na događaj o kome razmišljate. Posmatrajte sve to i upitajte se na čiji glas odgovarate. Smognite hrabrosti da upitate sebe:

„Da nije ovo reakcija neke druge osobe u meni? Nekoga iz prošlosti koga nosim u sebi?"

Ova vježba traje desetak sekundi, najduže minutu. Ako hoćete da postignete maksimalni učinak, morate se duže zadržati i posmatrati različite događaje u toku jednog dana. Posmatrajte svoje reakcije. Posmatrajte bez prosuđivanja o svemu tome, bez prihvaćanja ili odbacivanja; budite nepristrasan posmatrač. Gledajte! Ne morate čak ni da postavljate sebi pitanja koja sam vam predložio. Ako vam to odvlači pažnju, zaboravite na pitanja. Ograničite se na posmatranje. Svaka mehanička reakcija će iščeznuti i počećete  živjeti. Tada ćete zapaziti promjenu.

Poznajem jednog čovjeka u invalidskim kolicima. Jednom mi je rekao: „Znate, oče, ja stvarno sam počeo da živim tek kad sam ostao paraliziran. Prvi put u životu imao sam dovoljno vremena da se udubim u samog sebe, u svoj život, u svoje reakcije i misli. Život mi je od tada postao mnogo dublji, bogatiji i zanimljiviji nego ranije". Zar nije iznenađujuće kada jedan paralizirani čovjek otkrije šta znači živjeti, dok mnogi ljudi slobodni da idu kud god hoće ne uspjevaju u tome, jer su paralizirani iznutra?

Velika prepreka proističe iz nedostatka vremena. Svi mi govore kako nemaju vremena. „Gde da nađem vremena da bih to radio?" Dobro, na šta trošite svoje vreme? Da održite svoje mehaničko postojanje?

Pretpostavimo da neki lopov kaže prolazniku: „Pare ili život!" a ovaj mu odgovori: „Ovaj, bolje uzmi ŽIVOT, pare mi trebaju za crne dane!" Djeluje glupavo, ali pomislite na ljude koji kao da govore: „Bolje neka mi ukradu život, jer mi je vreme potrebno da bih nastavio da živim od danas do sutra". Bilo bi komično da nije tragično.

Zapazite svoje reakcije na svaki događaj prethodnog dana, uočite svoja ubjeđenja. Ispitajte sebe. Da li ste spremni da izložite diskusiji svoje stavove? Ako je odgovor negativan, puni ste predrasuda i mehaničkih reakcija.

Sećam se jednog izuzetnog mladog rabina, koji je nastavio rad svoga oca, takođe rabina. Govorili su mu:

„Rabi, potpuno si drukčiji od svoga oca!" a on se smijao: „Potpuno sam isti kao moj otac! On nikoga nije imitirao, kao što ni ja nikog ne imitiram. On nije bio fotokopija, a nisam ni ja". To znači biti živ, biti unikat, original. Osloboditi se glasova i daljinske kontrole. A do toga dolazite posmatrajući sami sebe.