Nedosljednost židovskog Boga

Kroz cijelu Bibliju, a posebno u Novom zavjetu, stalno se od nas traži da postanemo savršeniji,  bogoliki.  Neprekidno  nam  se  govori  da  smo  gomila  nevaljalaca,    bezvrijednih grešnika. Kaže nam se da su naše mane i slabosti brojne kao zvijezde na nebu.

Nasuprot tome, stalno smo podsjećani kako je savršen židovski Bog prikazan u Bibliji.

Kaže nam se da je Bog ljubazan, pun ljubavi, uzvišen, zbir svih mudrosti, on zna sve što se dogodilo i sve što će se dogoditi i ni dlaka sa glave nam ne može faliti ako bog to ne želi. Rečeno nam je da je on milostiv i da prašta.

U Besjedi na gori rečeno nam je da moramo biti ponizni, da moramo biti krotki, da naši umovi moraju postati jednostavni kao kod male djece, a iznad svega da budemo naivni do krajnosti. Kaže se da trebamo drugima praštati njihove grijehe. Rečeno nam je da praštamo i da su nam svi braća. Ali, iznad svega, ponavlja nam se stalno i iznova da nam je glavna svrha u životu da veličamo slavu božju, ili drugim riječima, da hvalimo Boga neprestano, vatreno i beskrajno. I ono malo informacija koje imamo o našim budućim aktivnostima na nebu govore da će to, u stvari, biti samo beskrajno veličanje Gospoda. Ako povjerujemo židovskim tekstopiscima, onda je jedini cilj zbog koga nas je Bog stvorio da neprestano, automatski, hvalimo Gospoda i tako u vječnost. A nama je, s druge strane, rečeno da su gordost i taština smrtni grijesi.

Pošto smo utvrdili ovih nekoliko osnovnih pravila, provjerimo koliko je apsurdna židovska koncepcija njihovog Boga i usporedbi sa kvalitetama za koje se kaže da im moramo težiti, kako bismo postali savršeniji i nalik Bogu. Čineći ovo, ne smijemo zaboraviti da ne ispitujemo pravog Boga, o kome nailazimo dokaze u domeni prirode i u domeni činjenica, već jedino koncepciju Boga kakva je postavljena u paketu židovskih pisaca Biblije.

Prije svega moramo istaknuti vrlinu koja se zove dobrota. Rečeno nam je da, naravno, moramo biti dobri, pažljivi i puni ljubavi. Ako su to i božanske osobine, koliko je dobar, pažljiv i pun ljubavi taj židovski Bog?

Kada postavimo ovo pitanje, cjelokupna židovska koncepcija stvaranja i filozofija života se ruše i postaju apsurdno klimave. Na prvom mjestu, prije nego što je čak i stvorio čovjeka i čovječanstvo (prema židovskim tekstopiscima) Bog je stvorio nebo i zemlju. Očigledno je, dakle, da je u isto vrijeme stvorio i pakao, jer je on pandan nebesima. U isto vrijeme mora da je stvorio i vraga. Kršćanske apologete neuvjerljivo objašnjavaju da je on, u stvari, stvorio dobrog anđela, koji je “pao”. Sve ovo su naravno, glupa i smiješna objašnjenja. Jer, da je Bog, koji sve vidi, sve stvara, i sve može uništiti, greškom stvorio nekoga koga je smatrao dobrim anđelom, da bi se tek kasnije ispostavilo da je to zli vrag, zvuči toliko smiješno, da ne znam kako itko u to može povjerovati. To je zaista umobolno objašnjenje i čovjek bi morao biti idiot da proguta ovu komičnu izmišljotinu.

Prema židovskim tekstopiscima, imamo, dakle, Boga koji je i prije stvaranja ljudskog roda već napravio ogromnu, užarenu odaju za mučenje, u koju će zatvarati nas, bijedna ljudska bića, u svim vremenima i za sva vremena. Po svim standardima, prema svakom načinu razmišljanja, po bilo kom sustavi vrijednosti, ovo je najmonstruoznija, najgnusnija i najokrutnija operacija planiranja torture koju je netko mogao smisliti, bio on Bog ili čovjek. Kada ovo dugotrajno mučenje, koje nema čak ni onu dozu milosti da muke ublažava smrću, koja sve prekida, usporedimo sa drugim strašnim zločinima koji su se događali tijekom povijesti, onda oni postaju blijedi i beznačajni. Kada usporedimo mučenje i skalpiranje zarobljenika koje su vršili Indijanci, kada usporedimo zvjerstva židovskih komunista koji su pobili 20 milijuna bijelih Rusa, kada usporedimo ubijanje 50 milijuna Kineza koje su počinili kineski komunisti, kada usporedimo sve grozne zločine koje su ljudi izvršili i to ukupno, u cijeloj povijesti, sa onim što čini naš najdivniji “dobri” Bog, prema opisu židovskih tekstopisaca Biblije, vidimo da je to milijun puta gore.

Ne, on nije ljubazni i dobri Bog. Kada pogledamo što Biblija kaže o onome što je spremljeno za nas jadna ljudska bića, a što je Bog stvorio, onda vidimo da je on najzlobniji, najopakiji i najkrvaviji sadist koji se može zamisliti.

Kaže nam se, zatim, da je naš Bog pravedan. Kaže nam se da je pravednost božja osobina. Kaže nam se da smo svi jednaki u očima Gospoda. Provjerimo koliko je to pravedan naš židovski Bog.

U Starom zavjetu, židovski tekstopisci nam neprekidno ponavljaju kako su Židovi “izabrani narod” božji. U više poglavlja nas podsjećaju da su Abraham, Izak i Jakov sklopili poseban ugovor i naklonosti sa svojim židovskim Bogom. Taj ugovor nije bio ograničen samo na obećanja dana Abrahamu, Izaku, Jakovu, već se neprestano primjenjivao i na ljude kakvi su bili David i Salamon, i druge ubojice i bludnike.

Dok čitamo poglavlja iz Starog zavjeta, nailazimo na krvava ubojstva, klanja, pokolje, genocid, osvetu i odmazdu koje su Židovi priređivali svojim neprijateljima. I uvijek Židovi pobjeđuju a neprijatelji bivaju pobijeni.

Bez obzira kolike su zvijeri Židovi, koliko su plemena napali, oteli im zemlju i pobili njihove ljude, žene i djecu, Gospod je uvijek sa njima, Gospod ih blagoslivlja i stalno gleda sa ljubaznom naklonošću na njihova ubojstva i izdaje. Izraelci mogu prekršiti svaki zakon postavljen u Deset zapovijedi ili gdje drugdje, ali Bog ih blagoslivlja. Mogu ubijati, lagati, krasti, varati, obmanjivati, vršiti neviđene izdaje, ali Gospod je uvijek za njih. Konačno, on im stalno govori da su njegov izabrani narod i da ih on podržava.

Ukoliko bi, uz veliki napor mašte, makar i jedna naivna budala mogla da se natjera da povjeruje da je pripremanje i promoviranje ovakvih ubojstava i izdaje pravda, koju dijeli mudri i pravedni Bog, onda svaka tvrdnja da imamo makar i gram razuma se može baciti kroz prozor. Kako se sve ovo može uskladiti sa tvrdnjom da smo svi jednaki u očima božjim? A tvrdnja da je on dobar i pravedan nešto je najgluplje i najsmješnije što su napisali židovski tekstopisci ili bilo tko drugi.

Sve što čovjek treba učiniti da bi potvrdio prethodno, jest da pročita Stari zavjet, a posebno poglavlja koja smo naveli. Dokazi su toliko očigledni i mnogobrojni, da ne želim trošiti papir citirajući stranicu po stranicu ili poglavlje po poglavlje.

Bijela rasa ne treba gajiti zablude o židovskom Bogu, koji je tobože i “naš Bog”, to jest Bog bijelog čovjeka. Ovako, kako su ga opisali Židovi, on je isključivo židovski Bog. On je zauvijek i vječno na njihovoj strani, pomažući im da kolju, ubijaju i muče svoje neprijatelje. A tko su neprijatelji Židova? Njihova najstrašnija mržnja uperena je prema bijelom čovjeku. Oni Bijelu rasu mrze nerazumnom, patološkom mržnjom.

U Izlasku, 29:45, kaže se (a to govori Bog): “I boravit ću među sinovima Izraelovim, i bit ću im Bog.” U Izlasku, 34:11, Bog kaže: “Čuj što ti danas zapovijedam; evo ja ću izgnati pred tebe Amorejce i Kanaance i Hetite i Farizeje i Hivijce i Jebusejce.” I dalje u 13 stihu: “Nego oltare njihove oborite, likove njihove slomite, i gajeve njihove sasijecite.”

Drugim riječima, ubijajte, rušite i uništavajte. Istrijebite sve druge rase da biste napravili mjesta za Židove. Sam Bog će utrti put ovim piratima, pljačkašima i ubojicama.

Odakle smo ikada dobili ideju da je on na našoj strani? Odakle nam ideja da smo svi jednaki u očima božjim?

U Petoj knjizi Mojsijevoj, 7:6, Bog ponovno govori: “Jer ti si narod posvećen Jahvi,

Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod.”

Ako ovo nije potpuno jasno, ne znam što jest. On stalno ponavlja da je sav na strani tog ubilačkog plemena - Židova. On će ih voditi, on će se boriti za njih, on će im pomagati da ubijaju, pljačkaju, divljaju, haraju i uništavaju. A tko je na drugoj strani, koga pogađaju sva ta nedjela? Pa naravno, nas nežidove. Jednostavno, mi smo božji (i židovski) neprijatelji i on je naš neprijatelj.

Tako kaže Biblija. Tako su je napisali židovski tekstopisci. O tome ne trebamo gajiti iluzije. To nije bog bijelog čovjeka, niti je Biblija “sveta knjiga” bijelog čovjeka.

Naprotiv, ovu knjigu napisali su naši smrtni neprijatelji da bi nas uništili.

Do sada smo se uvjerili da Bog, prema židovskoj koncepciji, nije niti dobar, niti pun ljubavi, a nije ni pravedan.

Idemo sada ispitati ideju po kojoj je on premudar i po kojoj, da citiram: “ni dlaka sa glave, ni vrabac sa krova, ne može faliti, jer je on tu i tako želi, i to zna. A ako se dogodi drugačije, onda je tako zato jer je on to želio.”

Prvo, da tako premudri i sveznajući Bog izabere za svoje ljubimce tako izdajničku i podlu rasu kakvi su Židovi, nije ni pravedno ni mudro. To ne samo da je potpuno glupo, već predstavlja izdaju prema ostatku čovječanstva, ogromnom broju ljudi koje je sam stvorio, bar tako Biblija kaže. Prema vlastitim zapisima u Starom zavjetu, Židovi su lažljivi, izdajnici i gotovo cjelokupna njihova povijest vrvi od ubojstava, ratova, pokolja i pljački. Bog, koji bi se ujedinio sa ovakvom vrstom zločinaca, sigurno ne zaslužuje našu ljubav i poštovanje, niti se za takvog Boga može tvrditi da je pravedan, mudar i vrijedan poštovanja.

Moram ponovno podsjetiti čitatelja da ne govorimo o pravom bogu kada donosimo ovakve zaključke, već samo ispitujemo iracionalna brbljanja pisaca židovske Biblije, koji su napisali Stari zavjet. Kada budemo ispitivali tu gomilu smeća, uvjerit ćemo se da je to roba prilično žalosnog stanja.

Ako i dalje slijedimo ideju, koju su servirali židovski tekstopisci, da je Bog premudar, naći ćemo da je prilično čudno što je izabrao takve suradnike, kao što su Abraham, Izak i Jakov, za koje iz ranijih poglavlja znamo da su lažljivi, nevjerni, nemoralni i dostojni prijezira. Teško nam je povjerovati da bi u svoje “izabrane” uvrstio i takve raskalašene bludnike poput Jude, koji je počinio razvrat sa svojom snahom misleći da je ona tek neka kurva što stoji pored puta. Teško nam je povjerovati da bi takav Bog bio posebno očaran onakvim pokvarenjakom kao što je David, koji je izdao jednog od svojih najvjernijih ratnika, Uriju, poslavši ga u sigurnu smrt, samo da bi mu preoteo ženu. Kako bi jedan mudri i pravedni Bog mogao biti sklon takvom nitkovu, da ga blagoslovi i da mu čini gomilu usluga, prelazi našu sposobnost shvaćanja mudrosti i pravde.

Čitamo priču o Abrahamu i Sari, koje je židovski Bog posebno odabrao da budu osnivači njegove “odabrane rase”. Nalazimo da je Abraham bio svodnik najgore vrste koji je svoju ženu (koja mu je ujedno bila i sestra) davao u prostituciju radi stjecanja koristi. To Abrahama čini svodnikom, a Saru kurvom, u pravom smislu te riječi. Potpuno je neshvatljivo da bi mudri i pravedni Bog mogao ovaj grješni i nedostojni par odrediti za utemeljitelje posebno omiljene rase. Podatak da su prvog sina rodili kada su imali po 99 godina, odnosno 80 godina, bio bi smiješan, da nije idiotski. To što su bili brat i sestra i što su, dakle počinili incest i zločin protiv prirode, ovu priču čini još gorom i mučnijom.

Zbog čega bi se bijeli čovjek klanjao takvom smeću?

Idemo sad dalje, do kralja Salamona. Otkrivamo da je ovaj sramotni svodnik i bludnik prikupio sebi 700 žena i 300 priležnica, od kojih su mnoge bile stranih rasa. Čitajući brbljanja židovskih pisaca Biblije, vidimo da je mudri i pravedni Bog sklopio sa ovim čovjekom još jednu posebnu pogodbu, pogodbu punu naklonosti, blagoslovljujući njega i njegove potomke. Nastavljajući čitanje, otkrivamo da je Salamona mudrošću obdario osobno Gospod. Saznajemo da Salamon ne samo da je dopustio sebi da zgrabi svaku ženu do koje je mogao doći, već je napustio i svoju vjeru i klanjanje svom bogu, pa se okrenuo klanjanju tuđim bogovima, bogovima njegovih kurvi i priležnica koje je oko sebe okupio. Ovo nam, u svakom slučaju, govori da izbor miljenika židovskog Boga nije samo posljedica lošeg ukusa, već i da je on potpuno glup. Pa ipak, mi trebamo vjerovati da su ovakvi nasilnici,  bludnici,  nitkovi i pokvarenjaci isključivi  izbor  pravednog  i mudrog Boga.

Ponovno moram istaknuti da ovo ne vrijedi za bilo koju istinsku pojavu u prirodi, već jedino za brbljanja židovskih pisaca biblijskih tekstova, čiji nam je pravi identitet nepoznat.

Ispitujući dalje mudrost ovog židovskog Boga, vidimo da on tetura duž cijelog Starog zavjeta, spotičući se na svakom koraku. Prvo je stvorio Adama i Evu, koji su navodno, trebali vječno živjeti u Edenskim vrtovima. Jedva je prošao i jedan dan, a planovi ovog sveznajućeg i premudrog Boga već su doživjeli neprilike. Prema židovskim tekstopiscima, Adam i Eva nisu bili dobri pa su bili istjerani iz vrata u Edenu. To nije sve. Njihovi potomci, koji su se množili, (sa kim

se spario Kain?) bili su toliko loša gomila da je dobri Gospod, koji ih je sve i stvorio, našao za shodno da ih pobije, tako što će ih podaviti, sve osim jedne obitelji.

Čovjek bi se na ovom mjestu s pravom mogao upitati: ako je Bog sveznajući i toliko mudar, ako zna sve unaprijed i unazad, kako se dogodilo da nije predvidio kakva će mu ispasti kreacija. Ili, ako je sve ispalo baš onako kako je Bog želio, zar onda nije logično da je Bog stvorio čovjeka na takav način da on ispadne loš? I, zar onda nije isplanirao da ih sve podavi? Nije li, nadalje, isplanirao da većinu tih ljudi pošalje u užarenu odaju za mučenje, koju je stvorio prije nego što je stvorio čovjeka?

Prateći priču o čovječanstvu, kako su je ispričali židovsku pisci Starog zavjeta, nalazimo da ovo nije kraj tragične torture koju je nesretnom čovječanstvu nametnuo njegov stvoritelj. U nastavku nam pričaju, kako se Bog spustio na jednu židovsku ženu, za koju je, iako je bila udata, tvrdio da je djevica, načinio je trudnom, te je ona rodila sina. Sve ovo je učinjeno samo zato da bi taj sin mogao odrasti, biti prikovan za križ i umrijeti za sve “grješnike”.

Ovo je, svakako, sasvim besmislena priča, kada cijelu epizodu pogledamo u odnosu na veličinu samog svemira, njegovo bezvremensko postojanje, koje se proteže na milijarde godina i na vječnost, dugu povijest i razvoj samog čovječanstva, koje obuhvaća period od više stotina tisuća, ako ne i milijuna godina. Ali, čak i ako povjerujemo na riječ židovskim tekstopiscima, ova ludorija se ipak pokazuje kao katastrofalan promašaj. Toliko je očigledno da je židovski Bog opet promašio. Dvije tisuće godina ove epizode, koja se tobože dogodila, nalazimo da većina svijeta ne vjeruje u ovu bajku, da imamo više ratova, zločina, i ubojstava nego ikada prije i da je samo kršćanstvo teško oboljelo. Vidimo da Židovi i komunisti osvajaju svijet, iako ni prvi ni drugi (a to je u stvari jedno) ne vjeruju u kršćanstvo.

Otkrivamo, dakle, da je taj navodni Bog stalno birao najgore od ovoga zločinačkog naroda kao svoje “izabrane” i da je pravio pogodbe o naklonosti sa ovakvom vrstom ljudi, na štetu ostalog čovječanstva. Svakako da ovo nije mudro niti pravedno. Vidimo da je upadao iz jedne idiotske i tragične katastrofe u drugu, vodeći ljudsku rasu koju je tobože stvorio. Otkrivamo i dalje, na svoj užas, da je isplanirao da ogromnu većinu svoje tvorevine pošalje u vječni pakao, užarenu odaju za mučenje, u kojoj bi te jadne, nesretne žrtve bile zauvijek podvrgnute vatri i torturi. Vidimo da Židovi, iako su napisali Novi zavjet i utrpali ideju kršćanstva Bijeloj rasi, sami ne vjeruju ni u jednu jedinu riječ svega toga.

Godinama sam, još mnogo prije nego što sam prozreo židovsko-kršćansku podvalu, bio zbunjen jednostavnim fenomenom zahvaljivanja Bogu, od koga navodno potječu sve blagodati. Bio sam ne samo zbunjen, već iritiran.

Ako čovjek naporno radi cijeli svoj život, koristi relativno dobro svoje prosuđivanje, kloni se neprilika i izgradi sam sebi udobno gnijezdo, zbog čega onda mora biti zahvalan Bogu? Nikakva zasluga se ne pripisuje produktivnom, odgovornom pojedincu. Ali, ako sa druge strane, nije bio dovoljno sretan da izbjegne vatru, poplavu, glad, bolest, zaraze, rat, smrt i razaranje, zbog čega je onda Bog oslobođen svake odgovornosti? Ovo je način na koji nam cijelu stvar predstavljaju organizirane crkve.

Počinivši “zločin” što je bio uspješan i prosperitetan, produktivni građanin biva opsjednut od Isusovog naroda da daje, daje i još daje! I bez obzira koliko velikodušno takva suđena žrtva davala, nikada nije dosta. Biva optužena da je pohlepna škrtica i od nje se traži da još da.

Prema kršćanskom učenju, Bog ne snosi nikakvu odgovornost za sva zla i tragedije koje su pogađale čovječanstvo kroz stoljeća. Propovjednici bi boli dodali još i uvredu, tvrdeći da nesretne duše, pogođene nekom nevoljom, to i zaslužuju. Nagovijestili bi da su na neki način, “pravedno kažnjene zbog svojih grijeha”. Kako je sve ovo čudno! Idiotski!

Čini mi se da, ako Bogu treba u zasluge pripisati sve dobre stvari u životu, onda on mora biti odgovoran i za sva zla i nesreće koje pogađaju čovječanstvo. Ako je zaslužan za kišu koja je potrebna poljima, onda mora snositi krivicu i za katastrofalnu poplavu. Ako mu se trebamo zahvaljivati za zdravlje, onda ga moramo i kriviti zbog bolesti i smrti. Ako je odgovoran za plodnu

žetvu, odgovoran je i za sušu i glad. Ako mu se trebamo zahvaljivati zbog mira i obilja, onda ga moramo i optuživati što nas ugrožava ratovima, revolucijama, ubojstvima, bolestima i glađu.

Ponavljam, ovo je samo još jedna od mnogih nedosljednosti koja se servira naivnima. To uništava samopouzdanje i jača ideju “slijepog vjerovanja.”

Dakle, sve u svemu, vidimo da se priča koju su židovski tekstopisci iznijeli u Starom i Novom zavjetu jadno slama kada se izloži svijetlosti razuma i kada se ispita. Nalazimo da je koncepcija židovskog Boga, onako kako su je izložili lažljivi tekstopisci, potpuno nedosljedna, kontradiktorna i toliko apsurdna i pretenciozna da bi čovjek mora kazati zbogom zdravom razumu da bi prihvatio ovakva židovska lupetanja.

Vidimo da Bog, po židovskoj koncepciji, uopće nije dobar i pun ljubavi, već je, naprotiv, zlobno okrutan. Shvaćamo da uopće nije pravedan već da, naprotiv, gaji zločinačku naklonost prema ubilačkoj i prevrtljivoj rasi - Židovima. Ne možemo zaključiti ni da je previše mudar zbog mnoštva spoticanja koje je doživljavalo nesretno čovječanstvo koje je on predvodio. Značajno je što je svako takvo spoticanje rezultiralo većim patnjama i bijedom koja bi se srušila na nas, ljudsku rasu.

Ne možemo reći ni da je on Bog koji prašta. U Starom zavjetu stalno čitamo kako Gospod Bog prijeti da će “osveta biti njegova”. Kada mu se netko “ne mili” (kao na primjer Judini sinovi), onda ga on ubije, nalik gangsteru koji se tako rješava svojih neprijatelja. A nama se kaže da ćemo, ako tako postupimo, počiniti najteži od svih zločina. Kakva idiotska gomila dvostrukih standarda! Kaže nam se da budemo što više nalik Bogu, ali ako slijedimo neki od “bogolikih” primjera, onda bivamo osuđeni kao najgori kriminalci. Bez obzira na koju stranu da se okrenemo, mi smo krivi. Bez obzira kakva zlodjela da počini, Bog je savršen. Kako ikada možemo uspjeti sa ovakvim pravilima?

Ne samo da su većina njegovih djela zločini, već je on i zločinački okrutan.

Na kraju, shvaćamo da on ne samo da ne oprašta, već da je velikoj većini “ljubljenog” čovječanstva, koje je stvorio, namijenio patnju u vječnoj agoniji paklene vatre. Nema pomilovanja, nema bijega i nema kraja.

Vidimo dalje, da je grijeh kada smo ponosni i kaže nam se da trebamo biti ponizni. Dotle, je, međutim, sam židovski Bog najrazmetljivija i najuobraženija pojava koju bi itko mogao zamisliti. Štoviše, ti židovski tekstopisci nam kažu da je glavna svrha našeg postojanja da vječno hvalimo svog stvoritelja, poput nekih automata. Sviđalo se to nama ili ne, mi moramo pjevati vječne hvalospjeve svom židovskom Bogu, zato što je mudar, dobar i pravedan. Pošto, kao što smo vidjeli, on nije ništa od toga, sa nama se manipulira kao sa krdom stoke ili sa robotima, samo da bismo veličali jednog nemogućeg i okrutnog tiranina.

U cijeloj ovoj židovskoj priči postoji jedna pukotina koja ozbiljno narušava vjerodostojnost, a koju ni jedan svećenik nikada nije mogao da mi objasni. Naime, ako je vrag tako zao lik, zbog čega ga je Bog uopće stvorio? Zbog čega je dozvolio da se ovaj prevarant obruši na naivne Adama i Evu? Ili, pošto ga je stvorio i napravio najveći promašaj svih vremena, zbog čega nije brzo popravio svoju grešku? Zašto jednostavno nije ubio vraga, kao što je to učinio sa dva Judina sina? Zbog čega u beskraj produžava igru mačke i miša u kojoj smo mi, bespomoćna ljudska bića samo pijuni? Pošto većina ljudi odlazi u pakao, očigledno je da Bog teško gubi. Ima li sve ovo nekog smisla? Nema.

I još jedna stvar. Ako je vječna sudbina milijuna jadnih duša na kocki, zbog čega je Bog tako nejasan, toliko stidljiv, tako strašno zbunjen po ovom pitanju? Imamo sedamnaest verzija Biblije, imamo knjigu Mormona, imamo Konfucijeva učenja, imamo Muhamedov Kuran. U stvari, imamo tisuću i jednu različitu priču, od kojih svaka govori što je to “prava religija”.

Ako su pitanja vjere tisuću puta važnija od samog života, čovjek bi pomislio da Bog treba da se pojavi pred četiri milijarde ljudi koji danas žive i razjasni sva pitanja prije nego što nekog pošalje u vječni oganj. Da zaista postoji, to je najmanje što bi dugovao čovječanstvu. Ako je u danima Izraelaca mogao sići na zemlju i učestvovati u takvim budalaštinama kao što je hrvanje sa

Jakovom cijelu noć, onda je ispravno pomisliti da bi mogao prikazati se pred četiri milijarde stanovnika zemlje danas.

U svakom slučaju, ovakva je priča koju nam serviraju bezumni židovski tekstopisci Biblije,

čiji je identitet nepoznat. To je njihova priča, a ne moja. To nisam ja napisao, već oni.

Njihove priče o Bogu se nerealne i maštovite, baš kao što su i priče o Zeusu, Jupiteru, Marsu i tisuće drugih, koje je stvorilo krivudanje ljudske fantazije.

Kada sljedbenike Isusa satjerate uza zid navođenjem njihovih nedosljednih i kontradiktornih tvrdnji, učinit će posljednji, očajnički pokušaj. Uputit će vam ovakvo pitanje: “Ali, vi sigurno vjerujete u vrhovno biće? Mora da vjerujete u Stvoritelja? Netko je ipak sve ovo morao stvoriti. Ako nije Bog, tko onda jest?”

Odgovor na ovo staro trik pitanje je toliko očigledan da bi ga vidio i desetogodišnjak. Ako je “netko” morao prvo sve stvoriti, onda je isto tako logično pretpostaviti da je “netko” morao stvoriti i Boga. Tko je dakle, stvorio Boga? Ali, oni tu napuštaju takav način razmišljanja i kažu “Bog je uvijek postojao”. Dobro, ako baš žele ići tim putem. Onda je također logično pretpostaviti da je i svemir mogao oduvijek postojati.

Štoviše, logičnije mi izgleda da je oduvijek postojao, nego da je iz ničega iskočio pred 6000 godina, kako bi židovski tekstopisci biblije voljeli vjerovati. Naravno, postoji obilje dokaza da je svemir postojao milijardama godina, ako ne i vječno. Ali, kako je sve počelo, ako je uopće i bilo početka? Na tu misteriju nitko nema odgovor, a najmanje lukavi židovski pisci.

Činjenica je da postoje milijuni misterija u prirodnom okruženju koje ljudski um nije riješio, a početak svemira, ako je uopće bilo početka, jedna je od njih. Usudio bih se u ovoj domeni dati dvije prilično sigurne pretpostavke: a) ljudski um neće nikada razriješiti mnoštvo misterija prirode i b) Bijela rasa će u budućnosti riješiti više misterija prirodnih zakona nego što je do sada riješeno u cjelokupnoj povijesti. Zapravo, akumulacija našeg znanja se ubrzava tako fantastičnim korakom, da ga je teško pratiti. I dok je tijekom mračnog Srednjeg vijeka naše znanje jedna i napredovalo, sada se duplira u sve kraćem roku. Za dupliranje znanja danas je dovoljno manje od deset godina.

Jedno je, međutim, sigurno. Bajka koja se priča u Knjizi postanka nije nikakvo objašnjenje. Ona stvara samo gomilu zbunjenosti a ništa ne objašnjava.

Ni od kakve presudne važnosti nije pitanje “kako je sve počelo”. Ne trebamo se njime opterećivati.

To je beskorisna špekulacija poput one iz srednjeg vijeka, kada su se klerici prepirali oko toga koliko anđela može stati na vrh igle.

Mi imamo akutnije i hitnije probleme koje trebamo rješavati. Najvažniji je problem očuvanja naše vrste - koja je kruna veličine prirode - i zove se Bijela rasa. To je ono što nam priroda govori da radimo, to je ono što moramo učiniti i to je ono što ćemo učiniti.

Mi u Kreativističkom Pokretu kategorički odbacujemo ovu židovsku koncepciju, taj nemogući i kontradiktorni konglomerat. Ponavljam, sve istine do kojih smo došli tijekom stoljeća dobili smo promatrajući zakone prirode i sam fenomen prirode. Svaka koncepcija ili zabluda do koje možemo doći, a koja je u suprotnosti sa prirodom i istinama, koje smo dobili promatrajući je, treba biti odbačena kao iracionalno blebetanje bolesnog uma. U ovu kategoriju mirno možemo staviti koncepciju židovskog Boga, onakvu kakvu su postavili židovski pisci biblije nepoznatog identiteta.