Nedokučivi su putovi Božji

STOJAN  GAJICKI

U svakome od nas živi san o susretu s osobom koja bi bila ona koja će nam život učiniti onakvim kakvim ga priželjkujemo. Kada nas je Bog u svojoj stvaralačkoj namjeri zami- šljao, svaki djelić plana bio je rođen i ostao natopljen u ljubavi. Bog je ljubav i cijelo je stvorenje zamišljeno za ljubavnu priču. Želja i potreba da budemo voljeni i da volimo srž je svakoga živog bića, čovjeka iznad svega. Svrha svih odnosa jest očitovanje i utvrđivanje međusobne ljubavi.

Njoj je bilo dvadest i sedam godina kada je svojoj mami poslala pismo s opisom svojega sna. Svojim pjesničkim jezikom još je dodala jačinu vatri koja je u njoj gorjela, iako je taj san jednom već doživio svoju neispunjenost. No on ipak nikada ne umire! Mamin odgovor nije bio ohrabrujući: “Dijete moje, takva osoba ne postoji!” Ni to nije moglo ugasiti želju u njoj da doživi susret koji će joj dati povod da vjeruje kako ne sanja uzalud.

On je bio istih godina. Živio je i on sa svojim snom, ne toliko konkretnim, ali dovoljno jasnim da je znao iz kojega smjera da ga očekuje; znao je da mu dosadašnji susreti nisu dali dovoljno povoda vjerovanju da je to bio početak ostvarivanja sna. Ponekad se činilo da ništa drugo nije okupiralo njegove misli toliko koliko je sama pomisao na nju mogla učiniti.

Oboje su u jednom trenutku shvatili da im ta želja i san uzimaju previše snage. Misli o životu sa životnim partnerom, s osobom kojoj će dati ljubav i od nje je dobivati prevlada- vale su osjećajima sve više i više. Osjećaj nepotpunosti pojavljivao se češće, što su godine više prolazile i ponekad napadao san, sliku o sebi, o životu uopće. Jedan tihi glas govorio je da san mora “umrijeti”, da ga moraju staviti u ruke onoga koji ga je u njih i stavio. Ona je rekla: “Udana ili sama, tebe, Bože, želim voljeti više od svega i za tebe živjeti.” On je shvatio da na popisu želja i prioriteta za ostvarivanje sna treba Bogu dati prvo mjesto, a da će se sve ostalo dodati. Kao da su trebali doživjeti istinu, koju je jednoj mladoj osobi, na pitanje kada je tko zreo za brak, jedna starija osoba rekla: “Zreo si kada doživiš da to više i nije nešto što se mora dogoditi.”

Jednoga hladnog i sumornog jutra u studenom krenuli su oboje na bogoslužje. Ona inače nije dolazila u tu crkvu, ali ove nedelje nije imala volje ići u svoju zajednicu koja je bila dosta udaljena od mjesta gdje je stanovala. On je trebao govoriti na tom bogoslužju. Ništa u okolnostima nije govorilo da je taj dan u sebi imao nešto posebno. Sreli su se na vratima. Ona je krenula kući, nije znala da su svi drugi ponijeli sa sobom jelo radi zajedničkog ručka. On je baš u tom trenutku ušao i pogledi su se sreli. “Oj, kakva divna zrela žena”, bila je njegova prva reakcija. “Da nije to možda on”, bile su njezine prve misli.

Na njegov nagovor, ostala je ipak na službi i zajedničkom ručku. Obećao joj je - ako bude trebalo - da će podijeliti svoj obrok s njom. Na bogoslužju je govorio o pozivu koji je nedavno doživio i o tome kako se treba vratiti u svoju zemlju. Cijeli govor odisao je nečim što je učinilo da je ona u srcu rekla: “Bože, hvala ti što ne moram ići s ovim čovjekom.” Sjedili su zajedno i razgovarali, dugo i o svemu, o životu i što je Bog učinio za njih. Netko je, iz nekog razloga, fotografirao njihov prvi susret i “ovjekovječio ga”. Poslije toga su otišli na kavu i nastavili razgovor. Pričala je o jednom ljetu na Jadranskom moru i izgovorila nekoliko fraza na našem jeziku. “E, pa nauči više, možda će ti trebati jednoga dana”, bio je njegov šaljivi komentar. U njemu se krilo možda i nešto drugo. Topliji osjećaji, želja, mož- da se san u tom trenutku probudio, prvi put, onako ozbiljno. S toga ljetovanja poslala je razglednicu mami i tati i napisala da je sve fantastično lijepo, ali da se za nekoga “južnjaka” nikada ne bi udala.

Oboje su, u situaciji kada su se sreli, bili još uvijek “zauzeti”, iako je u oba slučaja sve išlo kraju, a da nikada nije ni nalikovalo onomu o čemu su sanjali. Molili su se zajedno za Božje vodstvo u situacijama u kojima su bili, još ne videći sebe kao odgovor na molitve. Ne sjećaju se detalja, ali nekako je u mislima, negdje se u onom dijelu duše do kojega samo ljubav zna naći put, počelo nešto rađati se. Odgovor na molitve i rješenje za njihove sitau- cije bio im je pred očima.

Sve je krenulo u tom smjeru. Bilo nam je dvadeset i devet godina, i Soili i meni. Naš susret nije bio doživljaj zaljubljenosti vulkanske jačine. Život je već neke stvari stavljao na svoje mjesto, gdje nisu odlučivali samo osjećaji. Oči srca vidjele su više od onoga što je fizičkim očima dostupno. Ne, to nikako nije bila neka “duhovna zaljubljensot”. Vidio sam ja sve ono što nam svima itekako puno znači i što lako zapazimo. Nije baš potpuno istinito ako bi tko rekao: “Ne mora ona biti lijepa, samo da bude duhovna.” Koliko god duhovni trenutak bio važan, Bog ipak ne uskraćuje i ono što je očima lijepo. Trenutak kada san počinje živjeti, ima više dimenzija. Jedno bez drugoga nije dovoljno, trenutak bez toga nije potpun. Svatko ima svoj ukus i svakoga nešto drugo privlači. Svakomu je njegova osoba najljepša. Tako je! Tako i treba biti! Ako čovjek traži po standardima koje su propisali neki drugi, promašaj je vrlo vjerojatan.

Nešto je drugo dodirnulo dušu. Vidjeli smo jedno u drugom nešto što nije bilo potpu- no, kako smo to tada vidjeli, jer taj tren ima svoju snagu i “zasljepljuje”. Ali ovaj put bilo je dovoljno i jednoga i drugoga važnog elementa da bi nas susret povukao u dalji i dublji odnos, u proces koji će moći proizvesti u nama ono što smo u trenutku vidjeli jedno u dru- gom. Usudio bih se reći da je onaj “mali božanski aspekt” trenutka, koji nam je u vremenu kriza i sumnji da smo stvarno bili jedno za drugo, značio puno, a i danas nam znači. Soila je imala još jedan doživljaj prije nego što smo se sreli, a koji je dobio važnu ulogu u svemu. Kada se obratila, prije našega susreta, postila je i molila da dobije jasniju sliku što Bog želi s njezinim životom. Bog joj je pokazao da će zajedno s čovjekom istih godina služiti njemu. U jednoj slici (viziji) koja joj je bila pokazana vidjela je dio Europe za koji joj je Gospodin rekao da će tu raditi za njega. Iako je to zaboravila, u početku naše veze sjetila se toga i još više razumjela da je ono što se događa dio Božjega plana s njezinim životom.

Ono što nam je obojima puno značilo jest Božje obećanje: ako tražimo najprije njegovo kraljevstvo, sve ostalo će nam se nadodati.1 Bog je vjeran i zna što nam treba. Ta toliko važna stvar nije se dogodila kroz neko dramatično otkrivenje ili neku posebnu božansku intervenciju. Velike se stvari često događaju u običnim situacijama. Bog zna sve što nam treba, pa kada njemu damo prvo mjesto u životu, a već ima načina kako da nas dovede do onoga što nam je potrebno i o čemu sanjamo.

Danas, nakon trideset godina zajedničkoga života, sve više razumijemo da je sve bilo vođeno njegovom rukom; čak i pojedinosti koje nam i nisu izgledale toliko važne i velike. Govoriti o nekoj romantici bez problema i trzavica, u našem slučaju i dubokih kriza, bilo bi neistinito i neodgovorno. Zajednički život ni u jednoj vezi nije lak. Brak je često jedna od najtežih životnih veza, ali bez sumnje i najljepših. Biti zajedno s osobom koja ljubi Gospo- dina i s kojom dijeliš ljubav - dar je koji Bog želi dati svakom svojem djetetu.