Čovjek je "raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnožava se, ali nije životinja.

Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće, shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog.

Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznati materiju, ali s duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom.

U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mjenja (tako da jedva prepoznajemo istu osobu čovjeka kada mu je godina dana i kada mu je šezdeset godina), ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi "ja". Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.

Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.

Dr. Tomislav Ivančić