Jednom se zbio sljedeći događaj u životu kralja Ebrahima... Jedne noći, probudila ga je buka s vrha palače - netko se šetao po krovu - pa je kralj oprezno upitao: “Što se to zbiva tamo gore? Tko je to?”

Nepoznati mu je tihim glasom dobacio: “Nemoj brinuti, samo ti spavaj - izgubio sam kamilu, i sve što želim je da je ponovo nađem”. Čovjek kaže da je izgubio kamilu - i to na krovu carske palače?! Ebrahim se nasmijao čovjekovom objašnjenju: “Ma silazi dolje, budalo jedna! Kada si čuo da se kamila izgubila na krovu, i to na krovu kraljevskog dvorca! Idi ti lijepo kući i traži svoju kamilu po normalnim mjestima!”

Međutim, kada se vratio u krevet, kralj nije mogao ni oka sklopiti, jer je bio čovjek koji duboko razmišlja, pa mu je u se glavi počela rađati sljedeća ideja: “Možda onaj nepoznati čovjek uopće nije lud, jer možda su njegove riječi simbolične. Glas mu je bio tako ubjedljiv “Nemoj brinuti, samo ti spavaj” - bilo je neke nepoznate tišine i snage u njegovom glasu. Ebrahim je shvatio da glas sigurno nije pripadao luđaku. Palo mu je na pamet: “Kada mi je rekao da mu se kamila izgubila na krovu, on kao da je time želio da mi ukaže na nešto, jer boja glasa bila mu je u tom trenutku tako meka i prodorna... Sutra ujutro narediti ću da se taj čovjek pronađe! Moram vidjeti tko je to - da li Božanski ili onaj običan luđak, i da li je na krovu bio iz ludila ili da bi mi prenio nekakvu poruku”.

Čitave noći kralj se prevrtao po krevetu. Čim je svanulo, naredio je dvorjanima da pronađu takvog i takvog čovjeka sa takvim i takvim glasom. Glavni grad je bio ispreturan, cigla na cigli više nije stajala, ali od čovjeka ni traga ni glasa - jer kako ćete samo po glasu pronaći živo biće? Teško, jako teško.

Tog istog dana; međutim, baš negdje oko podne, neki siromašni fakir se pojavio ispred ulaza u palaču, i zapovjedničkim glasom obratio se stražaru: “Pusti me da uđem, jer bih želio par dana ostati u ovom prenoćištu. Hajde, daj mi da bar jedno tjedan dana živim u ovom saraju”.

“To nije saraj”, reče mu stražar, “i ja stvarno ne znam odakle ti ta ideja da je ovo prenoćište - pa ovo je kraljevo prebivalište, njegova palača”.

“Ma jok”, odmahnu fakir rukom “pa ja jako dobro znam da je riječ o prenoćištu: ljudi dolaze i odlaze. Nije to ničija rezidencija, i zato me pusti da malo popričam s carem, jer on je, izgleda, vrlo

naivna budala”.

Kraljeva reakcija bila je strašna; razljutio se kada je čuo te riječi, ali ga je ipak pozvao da uđe. Kada su ga stražari sproveli do Ebrahimove odaje, car se nije mogao suzdržati: “A sada mi lijepo reci - što ti to govoriš?”

“Kada sam prije par godina bio u ovoj palači, u njoj se nalazio neki drugi čovjek, a on je bio sličan tebi, jer je i on smatrao da se nalazi u vlastitoj rezidenciji. Možeš misliti!”

“Ne budi glup”, reče mu car, “a i ne ponašaj se na tako nekulturan način - onaj čovjek kog si sreo bio je moj otac koji je sada mrtav”. “Pusti me da završim”, zamoli ga fakir. “Kada sam bio prvi put, nije te bilo. Sada si tu, ali da znaš još nešto: kada dođem treći put, tebe više neće biti. Netko

deseti će sjediti na tvom mjestu - možda će to biti tvoj sin koji će nadmeno tvrditi: “Ovo je moja

rezidencija! “ Ali koja je ovo rezidencija? Ljudi dolaze i odlaze - prenoćište kao i svako drugo! “

Tek nakon ovih riječi, Ebrahim je prepoznao glas! “Znači”, reče car radosno, “onaj luđak što je izgubio kamilu na mom krovu - to si bio ti, zar ne?”

Fakir je slegnuo ramenima: “Da, ja sam onaj luđak što traži kamilu gdje joj nije mjesto, ali ti si još veći luđak od mene - jer ako sebe tražiš u odjeći koju nosiš, onda si gori od mene koji traži kamilu po krovovima!”

Istog trenutka, potpuno iznenađen onim što je čuo, Ebrahim ustade s prestolja, i u prolazu doviknu fakiru: “Ti, ako hoćeš, ostaj koliko ti je volja u ovom prenoćištu, ali ja odoh. Sjedio sam tu kao posljednja budala samo zato što sam vjerovao da je to moja rezidencija, moj dom, kućica-

slobodica. No, sada mi je jasno, i zato želim naći ono mjesto koje je sasvim moje - ako već nisam zakasnio”.

Tog istog dana, Ebrahim - kralj pretvorio se u Ebrahima mistika. Kada je postao poznat širom zemlje kao čovjek koji je savršeno probuđen, svi su mogli vidjeti ga kako se šeta po mjestima udaljenim od njegovog vlastitog glavnog grada! Jednom mu se u tom istom gradu nalazila palača - bio je u njoj sve dok nije shvatio da je živio u prenoćištu.

Ebrahim je nastavio živjeti po usamljenim mjestima i kada god bi ga ljudi sreli i pitali gdje je grad, on bi ih zbunjivao svojim odgovorom. riječ “basti” znači grad, “mjesto u kojem prebivaju ljudi”. Kada god bi ga pitali gdje se on nalazi, bivši car im je rukom pokazivao na groblje: “Samo idite ravno, i doći ćete do onog što je istinski basti – do mjesta “u kojem ljudi prebivaju”.

Ljudi bi ga poslušali, ali obavezno su se vraćali razjareni od bijesa: “Pa kakav si ti to čovjek? Lijepo smo te pitali da nam pokažeš gdje je grad, a ti si nas poslao na groblje - u čemu je stvar, objasni nam”.

Ebrahim bi im odgovorio kroz smijeh: “Ah, izgleda da mi riječima dajemo potpuno različito značenje - jer groblje je čovjekova prava rezidencija; kada u njega uđe, iz njega ne izlazi. To je

pravi basti: nema kratkih zadržavanja, nema mijenjanja adrese, nema ulaska pa izlaska. Nismo se

razumjeli. Vi, po svemu sudeći, tražite da vam pokažem predgrađe groblja - eno vam ga tamo! - i oprostite na nesporazumu”.

“Nečije vrijeme došlo je danas, nečije će sutra doći, nečije prekosutra ili tko zna kada, ali svako je u tom gradu, tom predgrađu groblja, i svako čeka da iz pred-bastija dospije u basti. Vi me pitate za mjesto u kojem ljudi prebivaju? To je groblje, marghar, zar ne? Izvan njega su samo oni koji čekaju smrt, a tu unutra je smrt sama, jer ničeg drugog nema osim smrti”.