Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku - nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelimično u pravu, na drugi način. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane.
Ovdje bi nam moglo pomoći malo matematičke logike.
Pretpostavićemo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je očevidno da laganje ne čini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slučaju? Jedina mogućnost je da prizna da je nešto učinila .

S druge strane, za onoga tko je kriv laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije učinio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba će izgledati jako loše, naručito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.
Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini između dvije zavađene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednošću na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam čin davanja svjedočanstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj neće značiti prisega da će govoriti istinu. S druge strane prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke.
I opet, prednost je na strani lažljivca.

Dakle osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bićima sa razvijenom savješću i osjećajima. Izgleda da su savjest i osjećaji povezani sa apstraktnim konceptima ’budućnosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osjećati strah, saosjećanje, tugu, itd. zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budućnost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte događaja’ na milion različitih načina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim događajima iako su oni izvan nas i to u nama izaziva određene osjećaje. Ne možemo učiniti nešto što će nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko učini nama, tj. kako bismo se mi tada osjećali. Drugim riječima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu).

Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika između sebe i drugih nemoguće.

Naravno, oni mogu imitirati osjećaje ali jedini stvarni osjećaji koje oni izgleda imaju su osjećaji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osjećaju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskraćeno, oni će reći da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogućiti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmišljaju. Sve ostalo podređeno je tim pitanjima.

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti određenu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve moguće taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogućavanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve moguće načine kamuflaže-riječima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.
I to nas dovodi do važnog pitanja – šta u stvari psihopata zaista želi od svojih žrtvi? U slučaju novca i moći, nije teško vidjeti što psihopata želi. Ali u mnogim slučajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili lažnim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za čim u stvari žudi psihopata. Bez da previše odlutamo u spiritualne špekulacije – što je uradio Cleckley - možemo reći da se čini da psihopata uživa gledajući druge kako pate. Kao što normalni ljudi uživaju gledajući druge ljude sretnim ili čineći stvari koje će kod drugih izazvati osmjeh, psihopat uživa u suprotnom.

Tko god da je promatrao mačku kako se igra s mišem, prije nego što ga ubije i pojede, vjerovatno je pomislio kako se mačka “zabavlja” mišjim vratolomijama i ne može niti zamisliti užas i patnju miša. U tom slučaju mačka nije kriva za bilo kakav zli predumišljaj. Miš umire, mačka je sita i to je priroda.
Međutim, u najvećem broju slučajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju žrtvu.
Naravno postoje i ekstremni slučajevi kada se interakcija završi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom društvu ima dugu povijest. Međutim, u svakodnevnom životu psihopate ne idu do kraja da tako kažemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju mačke i miša ali ovaj put drukčijim očima. Ovaj put se upitajmo: može li biti isuviše jednostavno objašnjenje da se mačka jednostavno zabavlja gledajući miša kako pokušava pobjeći?
Da li u ovoj dinamici postoji nešto više od onoga što možemo vidjeti? Zašto bi ovakvo ponašanje bilo evolucijom ugrađeno u mačku? Da li je miš ukusniji nakon što kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost čini miša delikatesom?

Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nešto drugačije perspektive.
Ono što zaista znamo je da većina ljudi nakon interakcije sa psihopatama i narcisodima poslije toga redovno prijavljuje osjećaj “kao da im je isisana energija,“ zbunjenost a veoma često prisutno je i pogoršanje zdravlja. Da li u ovome leži objašnjenje zašto se psihopate upuštaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi?! Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije žrtvine energije?!

Ovo ne možemo sa sigurnošću odgonetnuti . Možemo promatrati, teoretizirati, špekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju, samo žrtva može ustanoviti što je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A ovo je često mnogo češće nego materijalna korist.
Sve upućuje na to da su psihopate – žderači duša ili psihofagi.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri, te razni drugi zaposleni na području mentalnog zdravlja, počinju sve više pridavati važnost ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, te mogućnost da postoji bitna razlika u mentalnoj strukturi individua kao što su G.W. Bush i tzv. Neokonzervativci i ostatka populacije.

Knjiga Dr. Stout-ove, do tančina opisuje kako ovakve osobe nemaju karakteristike osoba koje obično poznajete.
U svakom slučaju, čak i bez ovog njenog rada, u vrijeme dok smo proučavali ovu materiju, postalo nam je sasvim jasno da se sa ovim fenomenom susreo svatko u većoj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog života. Također smo shvatili da psihološki profili koji su se pri tom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traže pozicije vlasti, naručito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uočili obrasce njihovog ispoljavanja i prepoznali ih u ponašanju brojnih povjesnih ličnosti a kasnije i kod G.W. Busha i članova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno više psihološki bolesnih osoba, nego zdravih. Ukoliko uzmete prosječni uzorak osoba u bilo kojem životnom segmentu, nije teško uočiti da znatan broj ljudi ispoljava patološke simptome u većoj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Međutim, ova činjenica je užasna zbog toga što patologija kod ljudi koji su na vlasti može imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju.
I tako smo se odlučili pozabaviti ovim fenomenom i objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, počela su pristizati pisma čitalaca zahvalnih što smo im pomogli da razumiju što se u stvari događa u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah učinilo da ovo ima epidemijske razmjene i u određenom smislu – bili smo u pravu.

Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, doći će do epidemije. Na isti način, ukoliko je osoba na poziciji političke vlasti psihopata, on ili ona će izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

Ovakve naše ideje nenadano su dobile potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog, dobili smo sljedeći email;

Poštovana Gospodo,

preko mog kompjutora došao sam do vašeg Istraživačkog Projekta o Psihopatiji. Moram vam reći da radite posao od neprocjenjive važnosti za budućnost svih nacija…
Ja sam prilično ostarjeo klinički psiholog . Prije 40 godina učestvovao sam u tajnom istraživanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali učesnici bili su naučnici iz još starije generacije i sada više nisu sa nama.
Jedna duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nužnost da bismo uopće mogli pokušati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga što vi radite, radili smo i mi tada. Ja ću vam rado omogućiti pristup vrijednom naučnom dokumentu koji će vam pomoći u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politička Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu također možete naći u knjižnici kongresa, kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjižnicama.
Ukoliko ste zainteresirani, rado ću vam poslati kopiju.

S poštovanjem

Andrew M. Lobaczewski

Bez razmišljanja sam odgovorila da bih rado pročitala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana.
Čitajući je, sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama držim kroniku spuštanja u pakao, transformacije i trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive važnosti za sve nas, naručito u sadašnjem trenutku, kada se čini da sličan pakao prijeti da proždre cijeli planet. Rizik koji su na sebe preuzeli ovi naučnici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek započeli svoju karijeru kada su nacisti počeli gaziti Evropu. Preživjevši sve te strahote dočekali su Staljina i komuniste koji su zamijenili naciste. Preživjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Rajhu ne možemo ni zamisliti.

Bazirano na sindromu koji opisuje bolest, izgleda da će – naručito Sjedinjene Države a možda i cijeli svijet, uskoro ući u “težak period“ takvog užasa da će Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment.

Oni su prošli kroz sve to i donijeli nam nazad informaciju koja može poslužiti da spasi naše živote kao jedna mapa za navigaciju u tami, koja je polako počela padati.

Laura Knight Jadzyk

 

Predgovor autora

Prije nego što stavim u ruke cijenjenog čitaoca dijelo na kojem sam uglavnom radio u sitne sate pred odlazak da teško zaradim koricu kruha, moram se ispričati za određene nedostake koji su nastali usljed nepredviđenih okolnosti.

Ovi nedostatci moraju biti ispravljeni u to nema sumnje, međutim, najvažnije je da informacije na kojima je bazirana ova knjiga što prije ugledaju svijetlost dana.
Zbog tih nedostataka čitaocu dugujem objašnjenje i moram opisati pod kakvim je okolnostima ovaj rad obavljan. Ovo je u stvari treći rukopis koji sam uradio o istoj temi. Prvi sam bacio u kotao centralnog grijanja, upozoren na vrijeme da će nakon samo nekoliko minuta usljediti pretres.

Drugu kopiju poslao sam u Vatikan jednom crkvenom velikodostojniku preko američkog turiste i od tada nemam nikakvu informaciju što se sa njom zbilo.
Ova duga povijest učinila je rad na trećoj kopiji još mukotrpnijim. Prijašnji paragrafi i već upotrebljene fraze uvjek proganjanju um piščev i čine planiranje koncepta nove knjige jos težim.

Dva prijašnja manuskripta bila su pisana prilično zakukuljenim jezikom namjenjenom specijalistima sa određenim obrazovanjem, naručito na polju psihopatologije.
Nepovratni gubitak prijašnjih verzija znači i gubitak velikog broja statističkih podataka i fakata koji bi bili dragocjeni za svakog specijalistu iz ovog polja psihologije.
Uz to je izgubljeno i nekoliko analiza pojedinačnih slučajeva.
Sadašnja verzija sadrži jedino statističke podatke koji su memorizirani usljed čestog ponavljanja ili one koji su mogli biti rekonstruirani sa zadovoljavajućom preciznošću.
Također su dodati oni podaci koje sam smatrao neophodnim za prezentaciju teme čitaocima sa solidnim generalnim obrazovanjem, naručito onima iz političkih nauka i političarima.

Gajim nadu da će ovaj rad doseći širu publiku i poslužiti kao baza za razumijevanje savremenog svijeta i njegove povijesti. Da će poslužiti čitaocu za bolje razumijevanje sebe, svojih susjeda, drugih naroda…moram napomenuti da je moj rad baziran na rezultatima istraživanja mnogih autora od kojih su mi neki bili osobno nepoznati. Način na koji je knjiga komponirana onemogućuje pojedinačno izražavanje zahvalnosti .

Moj rad se odvijao u Poljskoj, daleko od aktivnih političkih i kulturnih centara. Tu sam obavio seriju detaljnih testova i observacija koje su kombinirane sa generalnim rezultatima brojnih drugih eksperimenata s ciljem stvaranja jednog sveobuhvatnog djela koje bi nam pomoglo u razumijevanju makrosocijalnog fenomena koji nas okružuje.
Ime osobe koja je trebala obaviti finalnu sintezu bilo je tajna, što je i razumljivo za tadašnje uvjete. Povremeno bih dobio anonimne sažetke rezultata istraživanja drugih istraživaća u Poljskoj i Mađarskoj. Neki podaci su i objavljeni jer sami za sebe nisu bili sumnjivi i ove podatke možemo i dan danas pronaći.

Očekivana sinteza svih istraživanja na kraju se ipak nije dogodila. Svi moji kontakti postali su nedostupni usljed čistki Post-Staljinovog doba. Preostali naučni podaci u mojim rukama bili su nekompletni, pa ipak od neprocjenjive vrijednosti. Trebalo mi je mnogo godina usamljeničkog rada da bih pretočio ove fragmente u razumljivu cijelinu, popunjavajući rupe svojim vlastitim eksperimentima i istraživanjima.
Moje istraživanje suštinske psihopatije i njene uloge u makrosocijalnim fenomenima rađeno je paralelno ili kratko nakon istraživanja drugih. Njihovi zaključci došli su do mene naknadno i samo potvrdili moje vlastite. Ono što je najosobnije u mom radu je generalni koncept za novu naučnu disciplinu pod nazivom – Ponerologija.
Sintezu sam uradio kako sam najbolje znao.

Kao autor finalnog djela izražavam duboku zahvalnost svima koji su inicirali istraživanje, te ga sprovodili unatoč riziku za svoje karijere, zdravlje i živote. Želio bih odati poštovanje svima onima koji su platili za ovo istraživanje svojim životima.
Nadam se da će ovaj rad ponuditi barem malu kompenzaciju za njihovu žrtvu gdje god da se oni danas nalaze.

New York, August 1984

 

Predgovor Izdanju Red Pill Press-a

Prošlo je dvadeset godina otkad sam napisao ovu knjigu. U međuvremenu sam postao starac. Jednog dana, zahvaljujući kompjutoru došao sam u kontakt sa naučnicima iz Quantum Future Grupe koji su me uvjerili da su okolnosti sazrele za to da moja knjiga ugleda svijetlost dana i posluži čovječanstvu. I tako je knjiga odštampana.

Posljednjih dvadeset godina bilo je prepuno raznovrsnih političkih događanja. Naš svijet se promijenio iz korijena djelovanjem fenomena opisanih u mojoj knjizi. Nivo znanja se dramatično povećao zahvaljujući naporima dobronamjernih ljudi. Unatoč tome naš svijet je daleko od iscjeljenja a ostaci teške bolesti su i dalje aktivni. Bolest se ponovno pojavila, ovaj put vezana za drukčiju ideologiju. Zakoni geneze zla i dalje odražavaju posljedice na milione ljudi. Političkim fenomenima koji ugrožavaju mir suprotstavljaju se vojna djelovanja. U manjim slučajevima ovakve pojave su osuđene i suzbijane od strane moralne nauke. Međutim, ukoliko se problemu ne pristupi uz aplikaciju objektivnog znanja o samoj prirodi zla, svi učinjeni napori i oni koji se čine, postaju beznačajni, pa čak i opasni. Ovo iz prostog razloga što ovakvi napori ne uzimaju u obzir poznati medicinski kredo – ‘Ignota nulla curatio morbid.’ (Nemoj ni pokušavati da liječiš ono što ne razumiješ).
Pad komunizma došao je uz veliku cijenu, sve one nacije koje sada misle da su slobodne, uskoro će ustanoviti da i dalje plaćaju.
Vjerovatno ćete se upitati: zašto ovaj rad eminentnih istraživača na prevenciji širenja bolesti makrosocijalnog zla, dosad nije imao nikakve koristi.

To je duga priča.
Ja sam bio proglašen za praktikanta “opasne” nauke u Austriji od strane “prijateljski nastrojenog” liječnika za kojeg se kasnije ispostavilo da je agent komunističke tajne službe.
Svi kanali i mreže u New York-u bili su mobilizirani s ciljem onemogućavanja da se informacije koje ova knjiga sadrži učine dostupnim javnosti. Ovo je bilo strašno saznanje - opresivni sistem koji sam izbjegao bio je jednako prisutan u Sjedinjenim Državama, ali puno bolje prikriven.

Bilo je krajnje demoralizirajuće promatrati sistem sačinjen od svjesnih i nesvjesnih pijuna. Gledati ljude koji su vjerovali svojim razumnim “prijateljima” – ne znajući da se radi o komunističkim agentima. Takvi ljudi su djelovali protiv mene s jakim patriotskim nabojem. Kao rezultat svega toga, morao sam prihvatiti fizički posao u dobu kada sam bio spreman za penziju jer nije bilo drugog načina da preživim.
Moje zdravlje to nije moglo izdržati i dvije godine su bile izgubljene.
Također mi je postalo jasno da ja nisam bio prvi koji je donio ovo znanje u Ameriku, zapravo bio sam treći, a moji prethodnici doživjeli su istu sudbinu.
Unatoč svim ovim prilikama, istrajao sam i moja knjiga je konačno zavrsena 1984, te pažljivo prevedena na engleski jezik. Oni koji su je pročitali, ocijenili su je kao “jako informativnu” ali ona nikada nije objavljena. Za urednike specijalizirane za psihologiju bila je “previše ispolitizirana”, dok je za političke urednike sadržavala isuviše psihologije i psihopatologije. Na kraju, postalo jer sasvim očevidno da knjiga nije prošla nevidljivu “inspekciju”.

Vrijeme političkog značaja ove knjige nije prošlo, njena naučna esencija ostaje premanentno vrijedna i inspirativna. U vremenima koja dolaze, ona može poslužiti dobroj svrsi, ukoliko je primjenjena na odgovarajući način i proširena.
Dodatna istraživanja u ovoj oblasti mogu doprinjeti novom razumijevanju problema koji muče čovječanstvo milenijumima. Ponerologija bi mogla poslužiti kao moderna naučna potpora već postojećim moralnim naukama.

Tako bi ovaj rad mogao doprinjeti progresu ka univerzalnom miru.

Upravo iz toga razloga sam odlučio pretipkati već izblijedjeli manuskript nakon gotovo 20 godina. Originalni rad prezentiran u New York-u prije toliko godina, nije pretrpio znatnije izmjene. Dakle, on može ostati kao svjedočanstvo opasnog rada nekolicine prvoklasnih naučnika i mene, obavljan u mračnim i tragičnim vremenima, pod teškim uvjetima a pri tom i dalje dobar naučni rad.

Moja je želja da se ovaj rad nađe u rukama onih koji su spremni nositi ovakav teret i napredovati sa teorijskim istraživanjem ponerologije, dodati detaljne podatke da bi zamjenili one koji su izgubljeni i primjeniti sve u praksi za dobro, kako pojedinačnih, ljudi, tako i svih nacija.

Dugujem veliku zahvalnost gđi Lauri Knigh-Jadzyk i prof. Arkadius Jadczyk-u, te njihovim prijateljima za srčanu podršku i razumijevanje, te njihov rad uložen u izdavanje ove knjige.

Andrew M. Lobaczewski

Rzeszow - Poljska, Decembar 2005

http://www.val.hr/php/index.php?option=com_content&task=view&id=138&Itemid=205