Milijuni ljudi dovoljno su budni za fizički rad. Samo jedan od milijun dovoljno je budan za učinkovit intelektualni rad, a samo jedan u stotinu milijuna za pjesničko ili božanska u životu. Biti budan znači biti živ.

Nikad dosad nisam upoznao čovjeka koji bi bio potpuno budan. Kako bih mu i mogao pogledati u lice?

- Henry David Thoreau, Walden

Većina nas hoda kroz svakodnevni život, vozeći ulicom ili sjedeći u uredu ili tumarajući po kući, u stanju isključenosti od prirodnoga svije­ta koji nas okružuje. Razmišljamo o prošlosti i budućnosti, brinemo o nekom problemu ili zadatku, pripremamo se izbjeći izazove ili suočiti se s njima, obavljamo svakodnevne poslove. U određenom smislu, nis­mo živi: doživljaj živosti nije uobičajen dio naše svakodnevice.

Za mnoge ljude u modernim kulturama, stvarnost života i živost najočiglednije su kad se nađu u prirodi. Što je neobičniji i izuzetniji prizor (vodopad, planine, kanjoni, Šume, oceani), to je jači osjećaj du­hovne stvarnosti.

Ali to je rijetko i tek povremeno iskustvo. Ne bi li bilo prekrasno kad bismo taj osjećaj začudnosti i divljenja i poštovanja i povezanosti osjetili kad god to poželimo?

Indijanci Kogi iz kolumbijskih planina Sierra Madre razvili su teh­niku postizanja takvog stanja. Premda to nije ono što preporučam (ne­koliko stranica dalje podijelit ću s vama opis manje drastične metode), pokazuje kulturološku vrijednost članova društva koji svoj duhovni rad vide kao stvaran i urođen, radije nego da o sebi razmišljaju kao o tumačima prirodnih zakona ili onima koji imaju moć nad svojim vje­rnicima. To je priča o tome kako je jedno pleme naučilo uvijek među sobom imati jednoga koji jasno vidi božanske posvuda oko sebe i u svakom trenutku.

Kogi svećenici svojim metodama čitanja poruka nesvjesnog sazna­ju kad se treba roditi 'Velika Duša' — osoba kojoj je sudbina biti sveće­nikom. Dijete se ubrzo nakon rođenja odnosi u duboku špilju, kamo ga svakih nekoliko sati majka dolazi hraniti i pobrinuti se za sve ostale njegove potrebe. Svjetla ima tek toliko da mu se oči mogu normalno razvijati, a zvukovi špilje omogućuju mu razvoj sluha. Kasnije brigu o njemu preuzima skupina svećenika zvana Mamas (Mamas je njihova riječ, na jeziku Kogija, koja se primjenjuje za njihove svećenike i svećenstvo i nema nikakve povezanost s našom riječju "mama"), koji mu počinju opisivati sve što će čuti, vidjeti, osjetiti kad napokon prvi put iziđe iz špilje i ugleda vanjski svijet.

Pričaju mu priče o Velikoj Majci, za koju vjeruju da je stvoriteljica Devet Svjetova. Pričaju mu kako je ogroman i bogat pojedinostima i prekrasan ovaj svijet na kojem živimo. Dječak, koji vidi samo polu-svjetlo i povremeno plamen svijeće, može samo zamišljati kako je 'ta­mo vani'. Pita se kako izgleda stablo ili planina, kako mahovina može rasti na kamenu, kako izgledaju te čarobne životinje koje lete kroz zrak i kako li je to osjetiti toplinu sunca Velike Majke na svojoj koži?

Kad se približi pubertetu, uz veliki ga obred izvode iz špilje i dopu­štaju mu pogledati svijet, prvi put u životu.

Kojega li šoka! Kako začudno! Pogledaj svaku najsitniju pojedinost na onom listu — kako je Velika Majka to znala napraviti? Pogledaj planine u daljini — kako je moguće da nešto bude tako veliko? A tek drveće i ptice i cvijeće i životinje — dječak gleda oko sebe, sluša svijet, prvi put osjeća toplinu sunca na koži, a doživljaj poštovanja i divljenja i zahvalnosti tako je golem da dječaci obično padaju na koljena u šoku i začudnosti pred veličanstvenošću kreacije Velike Majke.

Ostatak svog života, svaki put kad otvori oči, dječak će iznova vi­djeti djelo Stvoriteljice svijeta i svaki put će ga preplaviti radost i div­ljenje i poštovanje Njezina djela.

Zbog te jedinstvene perspektive i pogleda na svijet, on ima najva­žniju ulogu u plemenu.

On je plemensko sjećanje na božanske, njihova poveznica s duhov­nim svijetom, njihova savjest u rijetkim prigodama kad netko zastrani u aktivnosti koje bi mogle oštetiti prekrasno djelo Velike Majke.

Najbliže tome većina nas dođe gledajući u golemo prostranstvo no­ćnoga neba, ali ni to nije svakodnevno iskustvo većine ljudi na ovome planetu.

Sjećate li se kad ste, kao dijete, neke tople ili hladne večeri stajali vani, sami i zadivljeni, gledajući u dubine svemira i tisuće svjetlucavih točkica? Svaka je od njih sunce, poput našega, a neke možda imaju planete koji se okreću oko njega. Njihova udaljenost od nas je neza­misliva, a tamo daleko iza najsitnije i najbljeđe točkice koju vidimo, najudaljenije zvijezde na našem nebu, nalaze se milijarde milijarda drugih.

Sjetite se na trenutak tog vremena, vidite što ste vidjeli, osjetite što ste tada osjetili, čujte što ste tada čuli.

Sad, dok završavate ovu rečenicu, podignite pogled s knjige i ogle­dajte se oko sebe.

Evo tajne koja je većinom poznata samo fizičarima i astronomima: upravo ste pogledali ostatke mrtve zvijezde.

Kad je naš svemir nastao, sav je prostor bio ispunjen subatomskim česticama. Kroz gravitaciju i milijune godina, zgusnule su se u atome vodika, ispunjavajući prostor tim plinom. U to je vrijeme vodik bio jedini element koji je postojao.

Sila teža zbila je oblake vodika i natjerala ih da se uruše u sebe i postanu vrlo vrući. Ta je vrućina "zapalila" te oblake vatrom nuklearne fuzije — i zvijezde su bile rođene.

Duboko unutar srca jedne od tih ranih zvijezda, nuklearna fuzija izazvala je spajanje dva atoma vodika u atom helija, stvarajući drugi element i otpuštajući goleme količine topline i svjetlosti nastale atom­skom reakcijom. Tlak je bio tako velik da se proces nije zaustavio na tome. Atomi helija spojili su se u veće i teže atome, da bi na kraju svi elementi koje poznajemo iz periodičnog sustava ispunili jezgru te zvi­jezde — željezo, ugljik, zlato, bor, kisik, neon, argon, dušik, kalcij, kalij i deseci drugih.

Kako se taj postupak nastavljao, jezgra zvijezde postajala je sve teža i počela se hladiti, izazivajući pomak boje zvijezde prema crve­nom, dok su se istodobno vanjski rubovi širili. To je bio prvi korak prema smrti te daleke zvijezde, one ostatak čije plamene jezgre držite u ruci u obliku ove knjige.

Tijekom sljedećih nekoliko stotina milijuna godina, zvijezda je na­stavila rasti kao balon sve dok nije dosegla kritičnu točku gdje se više nije mogla držati na okupu, a onda je eksplodirala, rigajući tvari stvorene u svojoj jezgri preko milijarda kilometara prostora i uništa­vajući gotovo sve u svojoj blizini. Taj se proces naziva' supernova i označava smrt zvijezde.

Odatle je došla sva materija našega svijeta (osim vodika) — bila je stvorena u srcu zvijezde.

I ne samo to, nego je ta zvijezda morala umrijeti da bi nas ti ele­menti dosegli.

Nakon što je zvijezda eksplodirala, nešto je od te materije koju je izbacila u svemir gravitacija zbila u goleme gromade. Veće su postale ono što nazivamo planetima, počevši polagan postupak hlađenja (našoj je Zemlji trebalo oko četiri milijarde godina). Dok su letjele svemirom, većinu ih je zarobila gravitacija neke druge, još žive zvijezde, pa su počele svoj kružni put oko nje. Od svoga su novog sunca te gromade dobile toplinu, koja je pokrenula fotosintezu i dovela do života kakav vidimo oko sebe, kad su se elementi stvoreni u umiranju daleke zvi­jezde okupili u biljna i životinjska tkiva.

Sjećate li se divljenja i strahopoštovanja koje ste osjećali gledajući u noćno nebo? Sjećate li se kako su vam se čudesnima i dalekima či­nile te zvijezde i kako vam se fantastičnom činila mogućnost da jednu od njih jednoga dana vidite izbliza?

Sad se opet ogledajte oko sebe i shvatite da je sve što vidite napra­vljeno od materije nastale u jezgri zvijezde, a u trenutku njezine smrti bilo je izbačeno u crnilo svemira, da bi kasnije oblikovalo grudu koju nazivamo svojini planetom i sve na njemu i u njemu.

Ne samo da je oko vas zvjezdana materija, nego ste to i vi. Nema niti jedne stanice u vašem tijelu koja nije sastavljena od elemenata stvorenih u srcu, a kasnije u smrti daleke i sad već umrle zvijezde.

Poput mladog Kogi svećenika koji pri prvom pogledu na svijet vidi dodir božanskoga, i vi to možete vidjeti — snagu i silu veću od ičega što si možemo zamisliti — ako se samo ogledate oko sebe, ako dotaknete stranice ove knjige (također napravljene od zvjezdane materije), ako osluhnete zvukove u svojoj sobi (koji su vibracije zvjezdane mate­rije što se prenose kroz zrak od zvjezdane materije do vašeg bubnjića od zvjezdane materije).

Ako to budete činili nekoliko puta svakoga dana, otkrit ćete da će se vaše gledište, vaša perspektiva promijeniti.

To je još jedan korak prema otvaranju očiju. Ima ih još.