PROLOG

NASTANAK JEDNE LEGENDE

"Nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda.

Onaj koji ovo vidje svjedoči istinito, i on zna da govori pravo - da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: 'Nijedna mu se kost neće prelomiti!

A na drugome mjestu Pismo veli: 'Gledat će na onoga koga su proboli'"

Iv. 19, 34-371

U posljednjem poglavlju Ivanova evanđelja priča se kako je neki vojnik kopljem probo Kristov bok. Ime tog vojnika bilo je Gaius Cassius, a razapinjanju je prisustvovao kao službeni predstavnik rimskog upravitelja (prokuratora) Poncija Pilata. Taj prokušani ratnik patio je od mrene na oba oka i stoga nije mogao sudjelovati u vojnim pohodima svoje legije, pa je trebao nadzirati religiozna i politička zbivanja u Jeruzalemu.

Dvije godine Gaius Cassius promatrao je djelovanje izvjesnog Isusa iz Nazareta koji je za sebe tvrdio da je Mesija, iako se činilo da svojim propovijedima potkopava autoritet rimskih okupatora u Izraelu.

Rimski centurion je, kao i legionari, doživio smaknuće Isusovo, te ga se kao i njih dojmila hrabrost i dostojanstveno držanje Nazarećanina na križu.

Izaija je o Mesiji prorekao: "Nijedna mu se kost neće prelomiti." Ali Ana, stari savjetnik sinedrija, velikog židovskog vijeća, i Kajfa, veliki svećenik, čvrsto su odlučili osakatiti Isusovo tijelo kako bi na taj način narodne mase uvjerili da Isus nije Mesija, nego samo heretik koji je za sebe tražio njihovu moć.

Prolazili su sati, i to im je pružilo potrebnu izliku. Jer Ana je bio autoritet u pravnim pitanjima, a židovski je zakon određivao da nijedan čov-

1 Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1987.

jek ne smije biti smaknut na sabat. Odmah su se obratili Ponciju Pilatu moleći ga da polome udove razapetih muškaraca, kako bi mogli umrijeti još prije sumraka tog petka navečer (5. travnja 33. godine nove ere).

U tu svrhu na brdo Golgotu, čije je ime značilo "lubanja", odaslana je jedna skupina čuvara hrama. Na njezinu čelu, vođa je nosio koplje Heroda Antipe, kralja Židova, koje je predstavljalo simbol prava da se izvrši taj čin. U protivnom mu rimski vojnici, kada bi stupio na stratište, ne bi bili dozvolili ni podići prst na muškarce.

Nekoć je Phineas, stari prorok, naredio kovanje tog koplja kako bi ono simboliziralo magične sile sadržane u krvi po Bogu odabranog naroda.

Već je više puta iskušano kao talisman moći: Već ga je Jošua podigao u ruci kada je svojim vojnicima dao znak za izbacivanje silnoga glasa kojime je izazvano rušenje Jerihonskih zidina. Upravo je to koplje i kralj Saul u napadu ljubomore bacio prema mladom Davidu.

I Herod Veliki, kada je dao zapovijed da se u cijeloj Judeji pobiju sva nevina djeca jer je radio o glavi djeteta Isusa, budući da bi se ono kada odraste trebalo zvati "Kraljem Židova", držao je u rukama taj znamen moći nad životom i smrću. I sada je, dakle, po nalogu sina Heroda Velikoga, doneseno to koplje koje je trebalo poslužiti kao simbol prava da se polome kosti Isusa Krista.

Kada su čuvari hrama pristigli na stratište, rimski vojnici, ispunjeni odbojnošću, okrenuli su im leđa. Samo Gaius Cassius promatrao je kako vazali velikog svećenika toljagama udaraju po lubanjama i udovima Gestasa i Dizme, pribijenih na križeve s jedne i druge strane Isusa Krista. Rimskog centuriona pogled na okrutno osakaćene lopove ispunio je živom odvratnošću i bio je toliko dirnut smjernim i neustrašivim držanjem kojim se Isus dao pribiti na križ, da je odlučio zaštititi tijelo Nazarećanina.

Potjeravši svog konja prema visokom srednjem križu, rimski centurion bacio je koplje u lijevu stranu tijela Isusa Krista i probio mu prsa između četvrtog i petog rebra. Taj način probijanja rimskih vojnika na bojnom polju bio je uobičajen kada bi htjeli ustanoviti da li je ranjeni neprijatelj mrtav; jer iz beživotnog tijela više nije tekla krv. No, "ubrzo poteku krv i voda", i u tom trenutku, kada je na tako neprirodan način navrla otkupiteljska krv Spasiteljeva, Gaius Cassius ponovno je potpuno progledao.

Nije poznato da li je stari časnik iz ruku izraelićanskoga vođe oteo talisman moći kako bi okončao taj čin, ili je taj spontani akt milosrđa izveovlastitim kopljem. Nema sigurnoga dokaza za to kojim je oružjem i ne znajući pomogao ispuniti Ezekijelovo proročanstvo: "Gledat će na onoga koga su proboli."

U hramu, gdje su Kajfa i Ana očekivali vijesti o Mesijinom sakaćenju, zastor prema Presvetom razdera se odozgo prema dolje i oslobodi pogled na crnu kocku Stare zavjetne škrinje, koja se sada raspukne uzduž rubova i otvori u obliku križa. Prošlo je doba Jahveova kulta bez slika; bio je to početak religije "Otvorenog neba".

Koplje je djelovalo kao neka vrsta katalizatora objave; pružalo je živi dokaz uskrsnuća, jer tjelesna rana prouzročena njegovim krajnjim vrškom na tajanstven način ostala je očuvana na uskrslom Kristu kada se u jednom prikazanju pokazao svojim okupljenim apostolima. Samo nevjerni Toma, koji se htio osloniti samo na ono što može osjetiti svojim fizičkim očima, nije mogao prepoznati Boga-čovjeka koji je, htijući mu se objaviti, prolazio kroz zatvorena vrata.

"Potom se obratio Tomi: 'Pruži ovamo svoje prste i ogledaj mi ruke; i pruži ovamo svoju ruku i položi je na moj bok; i ne budi nevjeran, već vjeran."'

Budući da su na tijelu uskrsloga Krista bile vidljive zemaljske rane od koplja i čavala, prvi su kršćani vjerovali da se, ako bi mu noge na križu zaista bile polomljene, uskrsnuće kakvo poznajemo nikada ne bi moglo dogoditi; jer to su značenje pridavali mističnim riječima Izaijinim: "Nijedna mu se kost neće prelomiti."

Gaius Cassius, koji je iz sažaljenja izveo ratnički čin kako bi očuvao tijelo Kristovo, kasnije je postao poznat kao Longinus, nosač koplja. Preobratio se na kršćanstvo i kasnije je kao veliki junak i svetac slavljen u kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu i smatran je neposrednim svjedokom prolijevanja krvi iz novoga saveza za koji je simbol postalo koplje.

Kaže se da je on samo za trenutak u rukama držao sudbinu cijeloga čovječanstva. Koplje, kojim je probo bok Isusov, postalo je jedna od najvećih dragocjenosti kršćanstva, i oko tog oružja, u koje je kasnije postavljen jedan od čavala s križa, stvorena je jedinstvena legenda.

Legenda se sve više i više razvijala, dobivajući tijekom stoljeća sve više na snazi i jačini. Onaj tko je posjedovao koplje i shvaćao sile kojima je ono služilo imao je u rukama, što bilo da bilo, sudbinu svijeta.

Ta legenda, koja se očuvala kroz dva tisućljeća kršćanstva, u dvadesetom je stoljeću doživjela svoje najstrašnije ispunjenje.