Nasmijani Buddha

Smijeh je prava suština religije. Ozbiljnost nije nikada bila religiozna, ne može biti religiozna. Ozbiljnost je proistekla iz ega, dio prave bolesti. Smijeh je bez ega.

Da, ima razlike između tvog smijeha i smijeha religiozne osobe. Razlika je u tome što se ti uvijek smiješ drugima – religiozni čovjek se smije sebi, ili čitavoj smiješnosti čovjeko- vog bića. Religija ne može biti ništa drugo do slavlje života. A ozbiljan čovjek postaje okrnjen, oduzet: on stvara barijere. On ne može plesati ne može pjevati, ne može slaviti. Stvarna dimenzija slavlja iščezava iz njegovog života. On postaje nalik pustari. A ako si ti pustinja, ti možeš misliti, misliti i pretvarati se da si religiozan, ali ti to nisi. Ti možeš biti sekretar ali ne i duhovan. Možeš biti kršćanin, Hindus, budist, džain, muhamedanac, ali ne  i religiozan, duhovan. Ti vjeruješ u nešto, ali ti ne znaš ništa. Ti vjeruješ teorijama. Čovjek koji je previše opterećen teorijom postaje ozbiljan. Ali čovjek koji je neopterećen, koji nije bremenit teorijama, počinje se smijati. Čitavo bitisanje je toliko divno da se na tu igru može samo odgovoriti smijehom. Smijeh može biti jedina prava molitva, zahvalnost.

U Japanu, veliki mistik Hotei je još zvan Nasmijani Buddha. On je bio jedan od najvoljenijih mistika Japana a nikada nije izgovorio ni jednu riječ. Kako je postao prosvijetljen, počeo se smijati i ako bi ga netko pitao: “Zašto se smiješ?” on bi odgovorio smijući se:. On se tako kretao od sela do sela i smijao se. Narod bi se okupljao i on bi se smijao. I polako bi njegov smijeh postajao infektivan - netko u masi bi se počeo smijati, a potom još poneko da bi na kraju čitava masa naroda bila u smijehu; smijali su se zbog... Zbog čega su se oni smijali? Svi su znali da je to luckasto, da je taj čovjek čudak, ali su se smijali i pitali zašto se oni smiju. No, ipak su se i dalje svi smijali i bili zabrinuti što će drugi misliti o njima. Nije bilo nekog razloga za smijeh. Ali su ljudi uvijek ipak čekali Hoteja jer se nikada u svom životu nisu potpuno tako smijali, sa takvim intenzitetom da su otkrivali da je poslije takvog smijeha svako njihovo čulo bilo jasnije, čistije. Njihove oči su mogle gledati bolje, njihovo čitavo biće je postalo svjetlije kao da je neki teret nestao.

Ljudi bi pitali Hoteja: “Hoćeš li se vratiti ponovo, a on bi otišao smijući se u drugo selo. Njegov čitav život; za skoro četrdeset i pet godina otkad se prosvijetlio, on je činio samo jednu stvar a to je bilo smijanje. To je bila njegova poruka, evanđelje, njegovi spisi.

Treba notirati da u Japanu nitko ne uživa toliko poštovanja kao Hotei. Ti možeš naći u svakom domu statuu Hoteja. A on nije učinio ništa do što se smijao, ali taj smijeh je dolazio iz tolike dubine da je svakoga tko je bio pored njega izazivao i nije ostajao ravnodušan.

Hotei je jedinstven. U čitavom svijetu nije bilo takvog čovjeka koji je nasmijao toliko ljudi, ali bez ikakvog razloga. I svi su se uzgajivali kroz smijeh, svi su se očistili kroz taj smijeh - osjećali se dobro kao nikada prije toga. Nešto je iz nepoznate dubine počelo zveckati u srcima ljudi oko njega.

Hotei je veoma značajan. Rijetko je čovjek sličan njemu hodao zemljom. To je stvarno žalosno, ali bi mnogo više ljudi trebalo nalikovati Hoteju; mnogo više hramova bi trebalo biti ispunjeno smijehom, plesom, pjesmom. Ako se ozbiljnost izgubi, ništa se nije bitno izgubilo. Zapravo, bivate zdraviji i spokojniji. Ali ako se smijeh izgubi, sve se izgubilo. Iznenada gubiš veselost svoga bića; bivaš lišen višebojnosti, bivaš monoton, na neki način mrtav. Tada tvoja energija ne struji.

Nije baš lako shvatiti Hoteja. Da bi ga razumio moraš biti u tako veselom stanju. Ako si previše opterećen teorijama, konceptima, ideologijama, teologijom, filozofijom, ti nećeš biti u mogućnosti da vidiš to što je Hotej, što je njegov značaj; on će se samo smijati gledajući u tebe. On će se smijati jer neće moći vjerovati da čovjek može biti toliko glup i smiješan, isto kao da čovjek pokušava da živi u knjizi za kuhanje a da je zaboravio da kuha hranu. On samo uči iz knjige kako treba spremati hranu a gladan je čitavo vrijeme, umire u međuvremenu a da i ne shvati da ne može živjeti iz knjige. To je ono što se dogodilo: ljudi su potpuno zaboravili da duhovnost treba živjeti. To je nešto što treba probaviti. To je nešto što treba da procirkulira tvojom krvi, postane tvoja kost, tvoja prava srž. Nije dovoljno samo razmišljati o tome. Razmišljanje je najpogrešniji dio tvog bića. Ti treba da to apsorbiraš.

Ali bilo kad da se istina rodi, zračak svjetlosti, iznenada se učeni ljudi okupe: intelektualci, profesori, filozofi, teoretičari, i oni svi skoče na tu istinu, oni žele da stisnu, oni je žele ukalupiti u neživu teoriju i spise. Ono što je bilo živo, postaje samo papirna stvar, stvarni svijet nestaje.

Kada sam jednom boravio u domu kršćanskih prijatelja uzeo sam da pogledam njihovu Bibliju: u njoj je bila jedna ruža. Mora da je netko nekada ostavio tu ružu u knjizi. Mnogo godina prije, suha, mrtva, zgužvana između stranica Biblije. Počeo sam se smijati. Moj prijatelj je istrčao iz kupatila. “Što je, zašto se smiješ? Sto se dogodilo?”

Ja rekoh: “Dogodilo se sa ovom ružom isto što i sa istinom. Između stranica ove Biblije ruža je umrla. Sada je tu samo sjećanje na nešto što je bilo živo jednom, samo sjećanje; sav miris je nestao, sva životnost je nestala. To je sada mrtvo kao i plastična ruža ili ruža od papira. Ona je imala povijest, prošlost ali nema budućnost. Ona ima prošlost ali nema više nikakve mogućnosti. Isto se dogodilo i sa istinom: između stranica ovih spisa ona je umrla.”

Kada se istina dogodi, ona je neverbalna, to je samo istina. To je toliko duboko da se ne može iskazati riječima. I onda prije ili kasnije ljudi će doći koji će to prenijeti u riječi, koji će to sintetizirati. A u toj njihovoj sistematizaciji to se ubija.

Hotej je živio na sasvim drugačiji način no obični religiozni ljudi. Njegov čitav život nije bio ništa drugo do stalni smijeh. Pričalo se o Hoteju da se ponekad i u snu smijao. On je imao veliki stomak koji se tresao. Ljudi bi ga pitali: “Zašto se smiješ čak i u snu?” Smijeh je bio tako prirodna stvar za njega da ga je bilo tko ili što podsticalo na smijeh. Tada je čitav život, bilo u snu ili na javi, za njega bila komedija.

Ti život možeš okrenuti u tragediju. Ti si načinio tragičnu zbrku od života. Čak i kada se smiješ, to nije smijeh. Čak i kada se pretvaraš da se smiješ, skrivaš smijeh, taj smijeh je forsiran, izmanipuliran, umjetni. To ne dolazi iz tvog srca, nije sasvim iz tvog stomaka. To nije nešto što potiče iz tvog centra; to je samo nešto što figurira na periferiji..Ti se smiješ s razlogom koji nema ništa zajedničko za smijehom. Jednom sam čuo...

U jednom malom uredu gazda je ispričao jednu istrošenu staru anegdotu koju je inače pričao već više puta. Svi su se smijali - morali su se smijati. Svima je inače to bilo dosadno, ali gazda je gazda. I kada gazda ispriča vic, ima da se smijete, to je dio službe. Samo se jedna daktilografkinja nije smijala, sijedjela je kruto, ozbiljno. Gazda je rekao: “Što je sa tobom? Zašto se i ti ne smiješ?”

Ona mu tada reče: “Ja odlazim ovog mjeseca.” Dakle, nema svrhe smijati se.

Ljudi imaju svoje razloge za smijeh. Čak i smijeh je poslovna stvar; i smijeh je čak ekonomski, politički. Ni smijeh više nije samo smijeh; izgubio je svoju čistoću. Ti se ne mo- žeš ni smijati na bezrazložan, čist način, na jednostavan način - nalik djetetu. A ako se ne možeš smijati čisto, na nevin način, gubiš svoju čistoću, svoju bezazlenost.

Promatraj malo dijete, promatraj njegov smijeh, tako dubok, dolazi iz pravog centra. Kada se dijete rodi, prva društvena aktivnost koju dijete nauči (možda nije dobro reći “na- uči” jer to donosi sa sobom) jest da se smiješi, to je prva društvena aktivnost; smijući se ono tako postaje dio društva. To izgleda veoma prirodno, spontano. Druge stvari tek dolaze kasnije - to, je prvi bljesak bića pri dolasku na svijet, da se smije. Kada majka vidi da se njeno dijete smije, ona biva nevjerojatno sretna, jer taj smijeh predstavlja zdravlje, taj smijeh predstavlja inteligenciju, taj smijeh pokazuje da dijete nije glupo, nije ograničeno. Taj smijeh ukazuje da će dijete živjeti, biti sretno. Majka na to jednostavno treperi, biva ganuta.

Smijeh je prva društvena aktivnost i ostati će osnova društvene aktivnosti. Mi ćemo se smijati čitav svoj život. Ako se možeš smijati u svakoj situaciji, ti ćeš postati toliko spreman da se suočiš sa time, a to susretanje će ti donijeti zrelost. Ja ne kažem da ne plačeš. Zapravo, ako se ne možeš smijati, ne možeš ni plakati. Smijeh i plač idu zajedno; oni su dio jednog fenomena istinskog i autentičnog bića.

Postoje milijuni ljudi čije su suze suhe. Njihove oči su izgubile sjaj, dubinu; njihove oči su izgubile vodu. Pošto oni ne mogu biti žalosni, ne mogu plakati: suze ne mogu teći pri- rodno. Ako je zgrčen smijeh, tada je i plač zgrčen. Samo ona osoba koja se smije potpuno može i plakati potpuno. A ako se ti dobro smiješ i plačeš, ti si živ. Mrtav čovjek se ne može smijati ni plakati. Mrtav čovjek samo može biti ozbiljan (mrtav ozbiljan). Pogledaj: pođi i vidi leš - mrtav čovjek može biti ozbiljan na najbolji mogući način. Samo živi čovjek se mo- že smijati, žaliti i plakati.

To su čudi tvog unutarnjeg bića, to su podneblja, obogaćenja. No, malo po malo, svi to zaborave. Ono što je prirodno u početku, postaje kasnije neprirodno. Ti trebaš nešto da te gurne u smijeh - samo tada se ti smiješ. Zbog toga na svijetu postoji mnogo viceva.

Možda nisi primijetio da Židovi imaju najbolje viceve na svijetu. Razlog leži u tome što su oni živjeli jadnije no ijedna druga nacija. Oni su trebali da stvore viceve, inače bi bili davno mrtvi. Oni su prošli kroz mnogo jada, bijede, bili su mučeni previše kroz vjekove. Oni su bili mučeni, ubijani, oni su morali stvoriti smisao za smiješno. To je bilo sredstvo op- stanka. Inače, oni imaju najljepše šale. najveselije, najdublje.

Ono što pokušavam da ti pokažem je ovo: mi se smijemo samo kada imamo neki razlog koji nas tjera na smijeh. Šala je ispričana i ti se smiješ, jer je šala stvorila određeno stanje u tebi. Sav mehanizam vica je u tome: ta priča se kreće u jednom pravcu i iznenada se okrene u drugom pravcu: taj okret je tako iznenadan, tako drastičan da i ne možeš to zamisliti. Uzbuđenje raste i ti samo čekaš na poantu vica. A onda iznenada, ono što si očekivao nikada se ne ostvari ponekad nešto sasvim drugo, nešto sasvim apsurdno i smiješno, nikad se ne ispuni tvoje očekivanje. Vic nije nikada logičan. Ako bi bio logičan tada bi izgubio sav svoj smisao humora, kvaliteta smijeha jer bi tada bio u prilici da se iskaže prije vremena. No, vic je izrečen, ti si stigao do njegove poante jer je to logičan zaključak, jer je to jednostavno aritmetičko. Ali tada neće biti smijeha. Vic stvara iznenadni obrt, tako iznenadan da ti to i ne možeš zamisliti, ne možeš ništa zaključiti. Tu se događa skok, kvantni skok - i zbog toga se oslobađa toliki smijeh. To je suptilni psihološki način da se zasmiješ.

Ja treba da pričam viceve jer se plašim da ste vi svi religiozni, previše duhovni ljudi. Vi nastojite da budete ozbiljni. Ja pokušavam da vas nasmijem kako bi nekada zaboravili na svoju religioznost, da zaboravite na svoju filozofiju, teoriju, sisteme i da se spustite na zemlju. Ja treba da te vratim na zemlju iznova i iznova: inače ti bi nastojao da budeš ozbiljan, sve više i više ozbiljan. A ozbiljnost je kancerogeni rast.

Ti možeš mnogo toga naučiti od Hoteja.

Smijeh donosi snagu. Sada čak i medicinska nauka tvrdi da je smijeh jedan od najboljih i najprirodnijih lijekova koje priroda može da nam priušti. Ako se možeš smijati dok si bolestan, ti ćeš ubrzo vratiti svoje zdravlje. Ako se pak ne umiješ smijati i dok si zdrav, ubrzo ćeš biti bolestan. Smijeh donosi novu energiju iz tvoje nutrine na površinu. Energija se počinje razlivati prateći smijeh kao sjenka. Da li si ikada to promatrao? Kada se ti stvarno smiješ za tih nekoliko trenutaka se nađeš u pravom stanju meditacije. Misli stanu. Nemoguće je da se smiješ i razmišljaš istovremeno. Smijeh i razmišljanje su dijametralno različiti: ili se možeš smijati ili misliti. Ako se stvarno smiješ, tada misli staju. Ako ti još misliš za smijeha, to i nije pravi smijeh, to će biti tek tako smiješno, smijeh će ostati pozadi. To će biti zgrčeni smijeh. .

Kada se ti stvarno smiješ, iznenada um isčezava. A sva zen - metodologija je u tome kako dospjeti u stanje neuma. Smijeh je jedno od najljepših vrata za ulazak u to.

Koliko ja znam, ples i smijeh su najbolji, najprirodniji, najlakši pristup tim vratima. Ako ti stvarno budeš u plesu tada misli stanu. Ti se pokrećeš i pokrećeš, okrećeš i okrećeš, i postaješ vrtlog - sve zapreke, sve podjele nestaju. Ti čak i ne znaš gdje tvoje tijelo prestaje a gdje egzistencija počinje. Ti se stapaš sa egzistencijom i egzistencija se stapa sa tobom; to je preklapanje granice. I ako ti stvarno plešeš - ne da sa time upravljaš već da ono tobom upravlja, da dopustiš da te posjeduje - ako si u posjedu plesa tada misli prestaju. Isto se događa sa smijehom. Ako si u posjedu smijeha tada misli prestaju. A ako spoznaš samo par trenutaka ne-uma ti bljeskovi će ti obećati mnoge druge nagrade koje slijede. Ti samo treba da si sve više i više od te vrste, od te kakvoće, od ne-uma. Sve više i više će se razmišljanje odbacivati, otpadati.

Smijeh će biti divno uvođenje u nerazmišiljajuće stanje.

Govorilo se da taj Hotei nije imao želju da se nazove zen-majstorom ili da okuplja učenike oko sebe. Umjesto toga on bi šetao ulicama sa vrećom punom slatkiša na leđima; voća i urmi - koje bi dijelio djeci koja su se okupljala i igrala oko njega. No, nekada ta djeca bi bila stvarno djeca, nekada mladići a ponekad bi ta “djeca” bili i stari ljudi - zato se ne daj zbunili riječima "djeca”. Vremešni ljudi, znatno stariji od samog Hoteja, za njega su bili također djeca. Zapravo da bi načinio kontakt sa Hotejem trebao si biti dijete, bezazlen. A on je dijelio neke stvari: igračke, slatkiše, bombone. On je obično govorio nešto simbolično; da ti religiozni čovjek donosi ovakvu poruku: ne poklanjaj previše pažnje životu

-   to nije ništa drugo do slatkiš. Okusi to, ali ne budi u posjedu toga. U njemu nema nečega hranjivog, nečega što te može gajiti.

U njemu nema istine. Ti ne možeš živjeti od toga_.

Ti si čuo da je Isus govorio: “Čovjek ne može živjeti o samom hljebu.” Može li čovjek živjeti samo od slatkiša? Hljeb i može imati neke hranjivosti. Slatkiš to ne može imati, uopće. Okusi sva dobra ali, uzmi ono što te može uspokojiti na dugom putu.

I djeci i starijima, a on je uvijek sve tretirao kao djecu, davao je igračke: veoma indikativno. Nema boljeg načina

da se svijet opiše nego da se usporedi sa igračkom. A život za koji ti misliš da je život i nije ništa istinito. To je samo lažno, san, trenutno. Ne podlegni tome.

Ako si meditativna osoba, ti trebaš davati, dijeliti ti trebaš da gomilati zalihe, ti nisi siromašan. Ti ne posjeduješ. Kako možeš posjedovati u ovom svijetu? Ti nisi ovdje, a

svijet je ovdje; ti jednoga dana nećeš biti ovdje, a svijet će uvijek biti ovdje. Kako možeš posjedovati? Kako možeš izjaviti: “Ja sam vlasnik.” - Kako ti možeš biti vlasnik nečega?

I ako budeš meditativan, tvoj sav život će biti dijeljenje sa drugima: ti ćeš davati sve što imaš: svoju ljubav, svoje razumijevanje, svoju milost - sve što možeš ti ćeš dati: svoju energiju, tijelo, um. dušu - sve. I ti ćeš uživati u tome.

Ne postoji višeg užitka no da možeš dijeliti nešto sa nekim. Da li si već nešto dao nekome? Zbog toga ljudi uživaju davati darove. To je čisti užitak. Kada nešto daš nekome, možda vrijedno, a možda i manje vrijedno, ali samo taj način, samo taj gest da daješ, zadovoljstvo je najveće. Samo pomisli na osobu čiji je sav život dar, čiji je svaki trenutak dijeljenje; ta osoba živi u raju. Ne postoji drugog raja do toga.

Stoga je Hotejevo čitavo predanje bilo: dijeli, daj! Što još može biti rečeno, što se još može izreći.

Zen vjeruje da se istina ne može iskazati riječima, ali se to može iskazati gestovima, akcijom, djelovanjem. Nešto se može uraditi sa time. Ti to ne možeš reći ali možeš pokazati.

Budi netaknut ali budi ovdje - nema drugog mjesta gdje možeš biti. Ovo je jedini svijet, ne postoji drugog svijeta. Zato su tvoji monasi koji borave u manastirima i hramovi- ma, u himalajskim pećinama, samo obični bjegunci. Odrekni se! Ali budi ovdje, nema potrebe za bjekstvom. Odriči se i još budi ovdje. Budi u svijetu, ali ne budi od svijeta, svjetovan. Ostani u narodu ali budi sam. Učini tisuću i jednu stvar, učini sve što je potrebno, ali nikada ne budi činilac. Nemoj bodriti ego - to je sve.

Nema ničega lošeg u tome da se Buddhe svjetovan. Budi svjetovan, ali i dalje ostani nesvjetovan, to je, uistinu pravo umijeće, umijeće življenja između dvije različitosti, ravnoteža sebe između dvije krajnosti. To je veoma uzak put, kao na oštrici noža, ali to je i jedini put. Ako izgubiš tu ravnotežu, ti ćeš izgubiti i istinu.

Ostani sad ovdje, u ovom svijetu, i nastavi svoj put, nastavi put sa dubokim smijehom u tvom biću. Pleši svoju stazu do Boga! Otpjevaj svoju stazu do Boga.