Naše iluzije o drugima

Dakle, kad biste stali i razmislili, shvatili biste da, na kraju krajeva, nemamo na što biti posebno ponosni. Kako to utjece na vaš odnos s drugim ljudima? Na što se žalite? Neki mladic požalio se da ga je njegova djevojka iznevjerila, da ga je varala. Na što se žalite? Jeste li ocekivali išta bolje? Ocekujte najgore jer imate posla sa sebicnim ljudima. Mladicu, ti si idiot - kovao si je u zvijezde, zar ne? Mislio si da je tvoja djevojka princeza, mislio si da su ljudi dobri. Nisu! Nisu dobri. Loši su kao i ti, loši, shvacate li? Spavaju kao i vi. I što mislite, što ce tražiti? Tražit ce svoje interese, isto tako kao i vi. Nema razlike. Možete li zamisliti kako ce to biti oslobadajuce što više nikada necete trpjeti razbijanje svojih iluzija, više nikada necete biti razocarani? Nikada više necete biti ostavljeni na cjedilu. Više se nikada necete osjecati odbacenima. Želite li se probuditi? Želite li biti sretni? Želite li biti slobodni? Evo što tražite: odbacite  svoja kriva  uvjerenja. Prozrite ljude. Ako možete prozreti sebe, moci cete prozreti bilo koga. I tada cete voljeti druge. Inace cete potratiti sve svoje vrijeme, hrvajuci se sa svojim pogrešnim mišljenjima o njima, i sa svojim iluzijama koje se neprestano razbijaju u sudaru sa stvarnošcu.

Vjerojatno izgleda previše neugodno mnogima od vas da shvatite da su svi, osim onih rijetkih koji su se probudili, vrlo vjerojatno sebicni i traže vlastitu korist, na profinjen ili manje profinjen nacin. To vas dovodi do uvida da ne postoji  ništa što vas  može razocarati, nemate iluzija koje bi se mogle razbiti. Da ste bili u dodiru sa stvarnošcu, nikada se ne biste razocarali. Ali, radije bojite ljude svijetlim bojama, nego da ih prozirete, zato jer nerado prozirete sebe. Zato morate platiti cijenu.

Prije nego što krenemo u daljnju raspravu, dopustite mi da vam ispricam jednu pricu. Netko me je jednom pitao: "Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda budenje?” To je kao kad se jedan beskucnik u Londonu spremao ici spavati. Tog dana je jedva uspio naci koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obicno spavao. Pocelo je kišiti pa se ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom. Vec je skoro zaspao kad se iznenada kraj njega zaustavi jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadnice, zar ste nakanili provesti noc ovdje na nasipu?" I klošar rece: "Da." Ona rece:"Necu to dopustiti. Idete sa mnom u moju kucu, dobro cete vecerati i provesti ugodnu noc." Inzistirala je da covjek ude u auto. I tako su se dovezli izvan Londona i došli do njezine vile koja je izgledala kao da je iz snova, okružena velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni sluga, kome je dama rekla da se pobrine za covjeka: "James, smjesti ga u jednu od soba za poslugu, i lijepo postupaj s njime." I James se pobrinuo za sve. Mlada dama se vec bila skinula i htjela leci u krevet, kad se sjetila gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe izlazi tracak svjetlosti, pa je nježno pokucala na vrata, otvorila ih i našla covjeka budnog. Upitala ga je: "Je li sve u redu, dobri covjece. Je li vecera bila u redu?" "Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospodo." "Je li ti dovoljno toplo?" "Da, krevet je ugodan i topao." I onda mlada dama rece: "Možda trebate necije društvo. A, da se malo odmaknete?" I ona krene prema njemu, on se pomakne i padne ravno u Temzu.

Ha! Ovo niste ocekivali! Prosvjetljenje! Prosvjetljenje! Probudite se. Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za cinjenice, sve cete pronaci. Tada život konacno dobije smisao. Život postaje lijep.

Ispricat cu vam pricu o Ramirezu. Star je i živi u dvorcu na vrhu brežuljka. Gleda van

kroz prozor (nalazi se u krevetu jer je nepokretan) i ugleda svog neprijatelja. Njegov neprijatelj je star i penje se na brežuljak oslanjajuci se na štap, sporo i teško. Trebalo mu je dva i pol sata da dode do vrha. Ramirez ne može ništa uciniti jer sve sluge imaju slobodan dan. Njegov neprijatelj otvara vrata, ulazi ravno u sobu i iz kaputa izvlaci samokres. "Konacno cemo izravnati racune, Ramirez!" Ramirez daje sve od sebe da ga odgovori od

toga: "Hajde, Borgia, ne možeš to uciniti. Znaš da više nisam onaj isti Ramirez koji je s tobom loše postupao dok si još bio mladic. Ni ti više nisi onaj isti mladic. Pusti to!" "O, ne", kaže neprijatelj, "Tvoje slatke rijeci nece me sprijeciti u izvršavanju ove moje božanske misije. Želim se osvetiti i ti glede toga ne možeš uciniti ništa." A Ramirez kaže: "Ipak ima nešto!" "Što?" upita neprijatelj. "Mogu se probuditi!", rece Ramirez. I ucinio je to, probudio se! Kada vam netko kaže: "Tu se ništa ne može uciniti"; recite: "Može, mogu se probuditi!" i odjednom, život više nije nocna mora, kako je prije izgledao. Probudite se!

Dode me covjek nešto pitati. Što mislite, što me je pitao? Pitao me je: "Jeste li vi prosvijetljeni?" Što mislite što sam mu odgovorio? Zar je to važno!?

Želite li bolji odgovor? Moj odgovor bi bio: "Kako bih to ja mogao znati? Kako bih to ja mogao znati? Zar je to važno?" Znate što! Ako za necim previše žudite, nalazite se u gadnom sosu. I znate još nešto? Kad bih bio prosvijetljen i kad bi me slušali zato što sam prosvijetljen, bili biste u gadnom sosu. Želite da vam mozak ispire netko tko je prosvijetljen? Kako bih to ja mogao znati? Znate, bilo tko vam može ispirati mozak. Kakve to veze ima ako je netko prosvijetljen, ili ne? Ali gledajte, želimo se osloniti na nekoga, zar ne? Želimo se osloniti na nekoga za koga mislimo da je uspio. To nam daje nadu, zar ne? Cemu se nadate? Zar to nije samo jedan oblik želje?

Nadate se necemu boljemu od onoga što sada imate, zar ne? Inace se ne biste nicemu nadali. Medutim, zaboravljate da vec posjedujete to cemu se nadate, samo što toga niste svjesni. Zašto se ne usredotocite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u buducnosti? Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite, i nadate se buducnosti? Nije li buducnost samo još jedna zamka?