Kad pomislimo na Francuze, na primjer, u mislima vidimo ljude koji žive relativno sretan život, a ukažu nam se specifične živopisne slike — vinogradi u unutrašnjosti, Eiffelov toranj u Parizu. Te slike obično po­prate sjećanja ili zvukovi — ljudi koji govore francuskim jezikom, raz­govarajući o pametnim temama. Najvjerojatnije sve to prate i osjećaji (ugodni, poput znatiželje, poznatosti itd.) te okusi i mirisi (francuska kuhinja i vina, na primjer).

               Ali kad si pripadnik zapadne civilizacije pokuša vizualizirati i os­jetiti primitivne narode poput Kayapa, naše mentalne slike obično nisuu boji, nemaju zvuk, okus ni miris. Zato što smo imali tako malo poda­taka o njihovoj kulturi ili uslijed priča koje smo cijeloga života slušali, gledali, učili o jadnim, siromašnim primitivnim narodima, ono što nam prolazi kroz um obično su vizije ljudi koji su boležljivi, čuče polugoli, imaju pokvarene zube, pretražuju džunglu u potrazi za strvinama, niski su, neishranjeni, vode očajnički život u neprijateljskom okolišu. Ako si zamišljamo zvukove, obično je to nerazumljivo blebetanje — takvi lju­di zacijelo ne bi mogli voditi smislene, duboke razgovore — a mirisi i okusi potpuno su izostavljeni iz slike.

Slične slike možda imamo i o ljudima koji su živjeli prije početka naše civilizacije. Kad pomislimo na špiljske ljude ili one iz kamenog doba, zamišljamo si likove iz crtića, nežive stvari koje nisu posve ljud­ske, a zasigurno nisu imale jezik, kulturu, civilizaciju, kuhinju, vjeru, obitelji, zajednice ili privredu.

Razlog zašto su naše slike tako sive i izobličene jest to što naša kul­tura ne prepoznaje te "druge ljude" kao potpuna ljudska bića. O vreme­nu prije rasta Mezopotamije prije sedam tisuća godina govorimo kao o "pretpovijesnom dobu", kao da nije imalo vlastitu povijest. Nije bilo stvarno. Postojalo je samo kao 'fusnota' životu na planetu, a ako je uopće imalo svrhu, onda je to bila priprema pozornice za naš dolazak.

Ali Kayapo i stotine drugih domorodačkih naroda dokaz su lažnosti naše kulturološke i vjerske mitologije. Tisućama godina prije nas, vje­rojatno i mnogo prije sumerske "civilizacije", Kayapo su imali kulturu koja se proširila na dobar dio Brazila. Pronađeni kosturi stari tisućama godina pokazuju da su — kao i većina "primitivnih" naroda — imali zdravlje i kvalitetu života nadmoćnu našima, s manje degenerativnih bolesti, da su imali visoka i snažna tijela i dug život. Imali su složen govorni jezik koji je preživio do današnjeg dana, prastaru usmenu po­vijest, tradicije i vjere, te da su u Brazilu sagradili tisuće naselja s više od 4000 stanovnika u svakome od njih. Ta su naselja bila sagrađena na golemim zemljanim uzvisinama koje su ih štitile od sezonskih poplava i tvorile kanale koje su koristili za navodnjavanje i plovidbu. Imali su obitelji, ženili su se i brinuli za djecu, prakticirali svoju vjeru i bili blaženo nesvjesni samog koncepta ratovanja (imali su plemenske su­kobe, ali oni nikad nisu za svrhu imali istrjebljenje ili uništenje druge skupine ljudskih bića. Koncept genocida, kakav naša kultura prakticira već sedam tisuća godina, bio im je posve stran).

Kayapo, kao i njima ravni širom svijeta, stotinama su tisuća godina prakticirali održive načine izdvajanja hranjivih sastojaka, skloništa i odjeće iz nedavne sunčeve svjetlosti, na način koji je osiguravao op­stanak i kvalitetu života za njih, ali isto tako i za buduće naraštaje, u dalekoj budućnosti.

Onda je stigao Pizarro. Za samo stotinu godina više od 85% auto­htonih naroda Južne Amerike bili su mrtvi, većinom od bolesti koje su Konkvistadori donijeli iz Europe (gripa, ospice, male boginje, kuga, itd.) Preživjeli Kayapi pobjegli su u najzabitija područja u unutrašnjo­sti brazilskih prašuma i nastavili su obrađivati zemlju svojim 'prijatelj­skim' ratarskim metodama još sljedećih četiristo godina.

Tad su na početku dvadesetog stoljeća stigli drvosječe i rančeri. Drva iz prašume, posebno mahagonij, zbog svoje su ljepote i rijetkosti na visokoj cijeni u našoj kulturi. A kad se prašuma posiječe, ranjena je zemlja pogodna za ispašu stoke.

Rančeri i drvosječe unajmljivali su plaćenike neka 'izbrišu' Kayape i ostala prašumska plemena, nudeći nagrade za skalpove i uši — baš kao što je američka vlada nudila za indijanske uši i skalpove u osam­naestom stoljeću. Ta je praksa zabranjena tek nedavno (premda mnogi rančeri i drvosječe to još uvijek rade, u Brazilu i u drugim zemljama (na primjer, u Africi je zadnja takva nagrada isplaćena 1938. od strane ju­žnoafričke vlade za par ušiju 'Kung Bušmena'. Dotad se lov na njih smatrao zabavom, a u lov su dolazili lovci čak iz sjeverne Europe i SAD).

Ta je zabrana donesena većinom zato što su otkrili da se Kayape može iskoristiti i na drugi način. Otkriveno je da je njihova zemlja bogata vrijednim drvetom i mineralima pa su neke tvrtke sklopile uno­sne pogodbe s 'voljnim elementom' unutar naroda Kayapo.

Upoznavanje Kayapa s gotovinom imalo je mnoge popratne poja­ve. "Zarazilo" ih je s našim mlađe-kulturnim zamislima o tome kako bi ljudi trebali živjeti, što je neka plemena navelo da odbace tradicional­no ratarstvo i da prijeđu na sijeci-i-pali poljoprivredu kako bi uzgojili što više onoga što se može prodati za gotovinu. I tako su sad, kao i mnogi starosjedioci drugih kultura prije njih, pokleknuli pred 'napret­kom' i mnogi rade na korporacijskim plantažama ili u tvornicama — iskorištavani su postali oni koji iskorištavaju. Kayapo kultura brzo propada, a prašuma umire zajedno s njima.