NAROD KAILAŠA

Pet dana je prošlo otkako smo ostavili Dir, glavni grad Chitrala. Rekli su nam da iznajmimo konje, no već smo srasli sa džipom vjerujući u njegovu svemoć. Za posljednjih 50 kilometara bila su nam potrebna dva dana. Bujice odnose zemlju s planina. Kadšto je valjalo po nekoliko sati ukopavati cestu u planinu, podmetati kamenje, popravljati „mostove”, preko plićaka da bi se prevalilo 10 metara odvaljene ceste. Pred sam ulazak u dolinu Kailaš put kao da se proširio i vozeći obalom tamnosmeđe rijeke posljednjih petnaestak kilometara prevalili smo bez poteškoća. Kilometar—dva prije ulaza u dolinu područje je naglo zazelenilo. Mutna prljava rijeka postajala je sve čišćom, a zrak je ispunio miris cvijeća. Krajolik se strelovito mijenjao, pojavljivali su nam se nepoznati mirisi i boje. Svakih sto metara donosilo je novo iznenađenje. U početku nam nije bilo jasno što se događa i odakle taj čudan osjećaj nestvarnosti.

Nakon pustinja, klisura, čudnih boja i mjesečevih krajolika, sve nam je odjednom postajalo tako poznato. Pa mi kao da smo ulazili u Hrvatsko zagorje.

Po brdima rodni vinogradi, drvene klijeti. Grožđe, tu na Himalayima! Hektari i hektari vinograda. Nad nama se nadvile sočne šljive.

Odnekud dopiru zvuci frule i glasovi pastira. Ispred džipa istrčavaju hitre kokoši.

Ulazimo u zavoj, polako izlazimo a pred nama, uz cestu sjedi skupina djevojaka. Njih četiri, sjede tako prirodno i slobodno, češljajući crne kose, pjevuše i gledaju. Stajemo. Gledaju one nas, gledamo mi njih. Mi začuđeni, zbunjeni, a one potpuno sabrane i mirne kao da smo najnormalnije pojave.

Da nije ovo neki trik, pomislih, ovo mora da je neki štos, za turiste, toga više nema!

Četiri djevojke u dugim elegantnim crnim togama, s predivnim crvenim šeširima optočenim koraljnim nizovima, duge raspletene kose, vade cvjetove iz kosa, dobacuju nam, smiješe se. U tren oka shvaćam da to ne može biti štos, da to nisu Havaji gdje debelim turistima'Hula djevojke dobacuju cvijeće. Tu nema turista!

Pa što, najnormalnija stvar, djevojke češljaju kosu!? Ali to su Himalaye, a ta lica to su evropska bijela lica?! A te nošnje, a taj nakit, odakle sve to? Najmanja djevojka, graciozna kao lutka, vadi iz kose koraljnu kopču i pruža mi je.

X  X  X

Već sedam dana gosti smo Fedrasa, „kralja Kailaša”. Titulu kralja dali smo mu mi, no da je on tu neki poglavar, tu nema sumnje. Rezidencija mu baš i nije monumentalna, ali ipak je to lijepa drvena i prekrasno izrezbarena kuća u figurama i simbolima — kružnice, četvorokuti, trokuti, križevi.

Dvadeseto  stoljeće,  ili  ono  Aleksandrovo,  treće,  četvrto  prije  naše  ere,  ili  možda

dvadesetprvo. Na jednostavnije i veselije ljude još u životu nismo naišli. Kako ih opisati da ne zvuči patetično.

Društvo vesele razigrane djece. Infantilno društvo, kretenoidno, napredno, zakržljalo?

Po kojem kriteriju suditi narod koji nema veze s našim mjerilima vrijednosti.

Društvo koje ništa grandiozno nije stvorilo, sve im je maleno, sitno, jednostavno. Niti

su razvili neke složene muzičke instrumente niti neku grandioznu arhitekturu, niti su neki veliki lovci, niti tragači. A opet, sve imaju — i divljači i mlijeka i kokoši i vina. Kuhinja im nije osobito razvijena, nema spektakularnih plesova. Ali nema ni depresije. Samoubojstvo je nepoznato. Rat je apstrakcija. Psihološke neuroze i poremećaji osim bioloških, nepoznate su, tako su nam kasnije govorili stručnjaci. Nema bogataša. Nismo znali jezik i možda smo zahvaljujući prevodiocu neke stvari pogrešno shvatili, no općeniti dojam bio je — društvo koje ne želi ništa veliko.

Ranije,  dok  smo  ispitivali  na  univerzitetima,  njuškali  po  muzejima,  razgovarali  s

profesorima, mislili smo da znamo dosta o Kailašima. Osim poznatih teorija bile su tu i ortodoksne teorije. Prema Stanleyju oni su trinaesto izgubljeno pleme Izraela, prema Farquahru, oni su posljednji ostaci naroda Atlantide. Prema Eriksonu, oni su posljednji nadzorni ostaci naroda koji živi pod zemljom u Tibetu. Kasnije smo razgovarali s mnogim etnolozima, no etnologija ne voli Kafiristan, ne postoji ni jedna znanstvena dizertacija. Sean Connery, bivši James Bond, snimio je fantastičan film o Kafiristanu, film u kojem on postaje bog u toj zemlji.

No, film je snimljen u Holiwoodu, a Sean Connery, kao ni bilo tko iz te ekipe nikada nije došao u Kafiristan. Tu se ne može doći avionom.

Rekli su nam da ni Sean Connery ni režiser toga filma nisu znali da Kafiristan uopće postoji. Čak i Eric Newby, koji je 1957. krenuo u Kafiristan, u svjetski poznatoj knjizi o svojoj ekspediciji piše da Kafiri više ne postoje pošto su svi postali muslimani. Ta tvrdnja, mi smo se uvjerili, apsolutno je netočna. Zašto o Kafiristanu ne postoje ozbiljni znanstveni podaci?

Uglavnom, sve što se zna dolazi iz potpuno neprovjerenih izvora. Rus M. A. Terentief u

knjizi „Rusia and England in Asia” preveo je „Oče naš” na jezik Kafira.

Babu Vetu osezulvini, malipatve egobunkvele, itd. Taj prijevod došao je do profesora Khuna s Münchenskog univerziteta koji je otkrio prijevaru, odnosno da se radi o jeziku Amazulla, plemena u Južnoj Africi.

Zašto etnolozi izbjegavaju Kafiristan? Zašto se sve što se zna svodi na izvore poput Newbyja koji je dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno?

U Kafiristan se teško dolazi, ali ne opet tako teško! Zašto se etnolozi libe Kafiristana? Zbog teškoća dolaska? Zašto im nije teško ići na Samou i u Amazonu? Jedini zaključak: znanost se boji Kafiristana. Lakše je uništiti sve te ljude, njihovu kulturu, kako ne bi ostalo tragova.

Što smo mi vidjeli? Vidjeli smo da su idolopoklonici, da životinje žrtvuju duhovima,

vilama i bogovima. Vjeruju u stabla, razgovaraju s drvećem kao ljudima. Klanjaju se suncu i mjesecu. Imaju čudne običaje, običaje koji nama nisu bili toliko nepoznati, jer smo ih vidjeli među divljacima kamenog doba. Ali, ti ljudi nisu bili divljaci! Pričali su o podzemnom svijetu u koji ulaze Kafiri da bi opet vidjeli zemlju iz koje su došli. Pričali su o ceremoniji odlaska u spilje no nisu nas zvali.

Jedne noći Bebek se potpuno bezrazložno probudio u dva sata. Spavali smo sami u

lijepoj brvnari koju nam je dao Fedras. U zraku smo osjećali neku napetost. Ispunio nas je obojicu neobjašnjiv strah. Strah koji me obuzeo u Bamijanu. Trebalo nam je desetak minuta da smognemo snage i pogledamo kroz vrata. Stotine i stotine Kafira spuštalo se u potpunoj tišini u dolinu, svaki noseći po svijeću. Odakle su došli? To nisu bili samo stanovnici našega sela. Vjerojatno susjedni muslimani koji se samo drže muslimanima, jer su još uvijek odani idolopoklonstvu. Nismo imali snage priključiti se, neki neopisiv strah nas je paralizirao. Poslije, uz veliko veselje prisustvovali smo festivalu koji je bio veoma nalik festivalu van— no ali u biti, potpuno različit. U tom vinskom festivalu vladali su radost i veselje, tako da smo i mi veselo i bez bojazni sudjelovali.

Bio je to festival Budolaka. Točno u ponoć veselo pjevajući sa svih okolnih planina spustili su se Kailaši, svaki noseći po svijeću, da bi se sabrali pred kraljevom kućom. Pjevali su i pili rujno vino čekajući Budolaka. Došao je i Budolak, stasit momak koji je prethodnu godinu dana proveo sam u planini živeći s vilama i vilenjacima. Te noći sve su djevojke i žene njegove, a zatrudnjeti s Budolakom znači postati majkom budućeg Budolaka, što je najveća počast. Brakovi i razvodi, rođenja i pogrebi — ne može se ocijeniti što je veselije. Smrt i rođenje popraćeni su jednakom radošću jer „život je lijep i lijepo je ući u nešto lijepo”, kažu. I zagrobni život, pričaju, još je ljepši i još veća sreća za onoga tko tamo odlazi. Kod Kailaša vlada velika demokracija, svi idu u nebo. Pakao kao pojam ne postoji i zato se pogrebi slave uz pjesmu, ciku i veselje. Brakolomstvo je povod za viceve i smijeh. Ženi griješnici ništa, ali preljubnik mora platiti. Ako ne plati, odgovoran je hraniti „ljubavnicu” sve dok ne zaradi jarca. Sve im je to smiješno i zabavno.

Kamera zuji, magnetofon se vrti. Ubrzo su shvatili čemu magnetofon služi. Svi se guraju kako bi ih snimio, kako bi pjevali. Zašto im je toliko stalo? Zato jer Kailaši umiru, pričaju, znaju da odumiru, sve im je jasno. Još prije 10 godina postojalo je 40 sela. One s afganistanske strane već su „sredili”, ovima s pakistanske plaćaju Pakistanci velike svote novca da prijeđu na islam. Još se samo ta tri sela drže. Kako kasnije reče Richards, „još svega nekoliko godina smetaju muslimanima. Dvije tisuće godina štitile su ih te planine, živjeli su odsječeni od svijeta, zaštićeni snježnim prijevojima od neprijatelja, fantastičnom klimom i nadmorskom visinom, plodnom dolinom, zaštićeni od gladi i neimaštine. Ali, eto, sada su dio Pakistana i Afganistana i smetaju! Pa oni su idolopoklonici! Kome su oni potrebni? Mi živimo u dvadesetom stoljeću”. Tako je govorio Richards s goričnom u glasu. I eto, zato snimamo, snimamo ih dok još možemo.

Nekoliko dana kasnije u selu je upriličena proslava u čast boga vina. Svi se odjenuli u šarene nošnje, udara veliki bubanj tam, tam..... tam, tam..... tam, tam, pište frule a razigrane djevojke pjevaju eeeej, ooooj, dok muškarci izgovaraju tekst. Snimao sam kao lud i svađao se s Bebekom.

-  Snimaj Areni — vikao je i pokazivao na visoku vitku djevojku, oblih grudi s pletenicama modrocrne kose.

Nisam htio nju, nego baš Avruli, debelu i pogrbljenu, no s najzanimljivijim licem.

-Snimaj Areni — urlao je Bebek i lupao po kolima.

-   Šuti, snimam istinu! — vikao sam. — Ovaj narod umire, a valja uhvatiti njihov bol,

taj smrtni grč.

-Snimaj Areni — siktao je, — plakat ćemo poslije u tekstu!

Naravno, snimili smo jednu i drugu. Bebek se sprijateljio s Areni, a ja s Asnom. Asni je

bila mala, sićušna, no slatka pogleda i daleko najbolja plesačica u selu.

Te noći Asni i Areni odvele su nas na večeru kod ujka Fedrasa. Janjetina na žaru, luk. Fedras nas poziva da ostanemo. Kaže, zemlje ima, potrebni smo mu. Gotovo da smo ga ozbiljno shvatili, možda bi u nekoj drugoj životnoj situaciji i ostao, zašto ne?

Tko zna, možda je trebalo ostati. Možda se i vratim jednoga dana. Hrane ima, vino je izvrsno. Djevojke stasite, visoke, vitke, radine, vesele. Zašto se uopće vraćati. Fedras kao da osjeća moju nedoumicu. Ah taj prokleti osjećaj neke misije. Nutka nas. Neću lagati. Fedrasu objašnjavam da moramo otići, lice mu obli tužan izraz, ali, možda se vratimo, kažem.

Kad se čulo da odlazimo, Areni i Asni su nam poklonile izrezbarene pločice s nekim

simbolima. Fedras je donio dvije stolice. Isti čas sam prepoznao sheme izrezbarene na stolicama. To su stolice na kojima već generacijama sjede šuteji — mjesni vidioci.

Zahtijeva da mu obećam da ću sjedjeti na tim stolicama. Sheme i simboli na stolicama,

kaže, dobro djeluju na čovjeka. Bebeku daje vrata — vrata s ulaza u kuću mudrih, stara nekoliko stotina godina. Na vratima magični simboli: kružnice, zmijske glave, križevi i ljudske glave. Nemoguće je odrediti koja je strana gornja, a koja donja, jer su strelice i glave

okrenute u suprotnim pravcima.

-Što je dolje, a što gore? — pitao je Bebek.

-To valja znati — odgovorio je Fedras.

Već je kasno u noći, željeli bismo prošetati. Uzimamo pehar vina i izlazimo iz kuće u noć. Djevojke se bez riječi dižu i bez riječi slijede nas u stopu.

Ugodna, blještavo kristalna noć — odasvuda klokotanje silnih potočića koji se slijevaju sa svih strana. Odlazimo prema proplanku ispod slapa što se blista na mjesečini. Preskačemo silne kanalčiće i mostiće.

S proplanka nestaje nekoliko srna. Nosimo gusto vino i lijevamo u metalne čaše. Sjedamo u travu. Asni vadi frulu i uz žubor vodopada svira lijepe mirne melodije. Areni neko vrijeme sjedi i pjeva, onda se diže i lagano pleše podižući prstima togu — poput španjolskih plesačica.

Srne se oslobađaju straha i vraćaju izvoru. Asni, koja mi je pri dolasku poklonila kopču, hvata me za ruku — što hoće? Vodi me prema vrhu brda. Bacam pogled na dolinu. Odjednom počinjem shvaćati, kao u magli nazirem što hoće Fedras. Shvaćam zašto mi je dao one stolce, shvaćam zašto je Bebeku dao ona vrata sa simbolima zmijskih glava, kružnicama, križevima i naopako iskrenutim ljudskim glavama. Naslućujem značenje kanala  u konstrukciji sela — kružnice i kvadrati, spirale i zmijske glave.

-Hvala ti, Asni. Ne mogu još sve shvatiti, no svejedno, hvala ti.

Spuštamo se natrag do proplanka. Asni osjeća da sam nešto shvatio, sretna je, opušta se

i opet se ponaša kao žena. Areni još uvijek pjeva i obje su sretne poput srna na izvoru. U tom zvuku žubora vode prepoznajem neki zvuk. Čuje se glas sove. Kraj dvadesetog stoljeća.

Želim ga dočekati ovdje. Zašto natrag, zašto naprijed? Mjesec klizi po nebu dok se

svijest raspada u toj prekrasnoj noći.