NAPUSTITI
25. kolovoz
Tko razmišlja o životu ,
neizbježno se suočava s ljudskom nemoći .
Svaki se dan događaju mnoge stvari kod kojih ne možeš promijeniti ništa. Ne možeš ih spriječiti , imao ti mnogo novaca ili malo , bio usamljen i s mnogo briga ili sretnik kojemu u životu naizgled sve uspijeva .
Kao čovjek, ti si gubitnik. Ništa ne možeš čvrsto zadržati. Na kraju ti sve promiče kroz prste.
Sanjaš , planiraš i gradiš , slaviš uspjehe .
A onda odjednom dođe trpljenje , razočaranje , noć . Katkad iznenada kao munja dođe nesreća, bolest, smrt .
Poznaješ takve ljude , mlade i stare , koji odlaze
i više se nikad ne vrate , bliske drage ljude . Htio bi ih čvrsto zadržati, kao i sebe .
Htio bi da lijepi dan nikada ne završi. Pa ipak , moraš napustiti ,
svaku večer moraš napustiti jedan dan ,
a jednoga dana sve.
Ne moraš sada zbog toga početi plakati.
Nije to razlog za kukanje kako si malen i nemoćan .
Ali niti razlog da bježiš u ovaj svijet s njegovim prividom . Tek kad si iskusio svu svoju nemoć , sazreo si za Boga . Tada sve dobiva smisao i cilj: tvoj strah , tvoje trpljenje , tvoje zdravlje i tvoja bolest , tvoj živo i tvoje umiranje . Tek kad ne bi bilo Boga , kad ne bi bilo besmrtne ljubavi na onoj drugoj obali , tek bi tada sve bilo besmisleno
i savršeno apsurdno .