NAPUŠTANJE   KROZ   ZANEMARIVANJE   RAZVOJNIH   POTREBA   ZA OSLONCEM

Kao djeca,  imali  smo  potrebe  čije  je  zadovoljenje  ovisilo o drugima. Djeca ovise o drugima i imaju svoje potrebe. Trebaju roditelje 15 godina. Njihove potrebe  za  osloncem može zadovoljiti samo skrbnik. Slika 2.5. prikazuje te potrebe. Djeca trebaju nekoga tko će ih grliti i dodirivati. Trebaju lice koje će odražavati i potvrđivati njihove osjećaje, potrebe i nagone. Djeca trebaju strukturu s ograničenjima; trebaju predvidivost. Trebaju vezu utemeljenu na uzajamno m povjerenju;  treba  im  spoznaja  da  na  nekoga  mogu  računati.

Djeci treba prostor i mogućnost da bud u drugačija. Trebaju sigurnost; treba im dovoljno dobre hrane, odjeća, stambeni prostor  i  odgovarajuća  liječnička  skrb.  Djeca  trebaju  vrijeme i pažnju svojih roditelja. Trebaju vodstvo u obliku tehnika i strategija  za  rješavanje  problema.

Potrebe  sputane  stidom

Zanemarivanjem njihovih  potreba  djeci  se  šalje  poruka da one i nisu važne, pa djeca gube osjećaj vlastite osobne vrijednosti. Nisu vrijedna nečije skrbi. Stječu osjećaj da nisu važna. Kako im  osjećaje  stalno  odbacuju,  djeca  više  ne vjeruju  da  se  imaju  pravo  na  nekoga  osloniti.  Zadovoljavanje potreba za osloncem ovisi o interpersonalnom most u i uzajamnoj vezanosti. Upravo je  interpersonalni  most  taj  koji se ruši kada se netko napušta kroz zanemarivanje. Kako nemamo nikoga na koga bismo se oslonili, počinjemo vjerovati da i nemam o pravo na oslonac. Kada osjetimo neku potrebu, osjetimo i stid. Kako je riječ o temeljnim potrebama, tj. o potrebama bez kojih  ne  možemo  biti  potpuni  ljudi,  moramo ih  zadovoljiti  na  neuspješne  načine.

Zanemareno dijete  može  naučiti  skretati  pozornost  na sebe upadajući u nevolju ili ljuteći roditelje. Kada je jako žedno, pit  će zagađenu  vodu. Znam za  djecu čije  potrebe za dodirom i stimulacijom bud u  zadovoljene  kad  ih  se  izlupa po  stražnjici.

Mnogo se  pisalo  o  neuspješnom  prilagođavanju.  Dovoljno je  reći   da   će,  ako  joj   se   ne  zadovolje  potrebe  za   osloncem u odgovarajuće vrijeme i u odgovarajućem slijedu, osoba biti zaustavljena u određenim razvojnim fazama. Dijete se domišlja drugačijim načinima zadovoljavanja svojih potreba. Tijekom vremena,  kako  ga  se  lišava  u  zadovoljavanju   potreba,   ono gubi   svijest   o  njima.   Konačno   i  ne   zna   što  mu   treba.

Napuštanje kroz zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem djeteta bit će presudan čimbenik za razvoj  pojedinca u odraslo  dijete.  Odrastemo; izgledamo kao odrasli.  Hodamo i govorimo  kao  odrasli,  ali  ispod  površine  krije  se  malo dijete koje osjeća prazninu i  nezadovoljene  potrebe,  dijete čije su potrebe nezasitne jer ima dječje potrebe u  odraslom tijelu. To je nezasitno dijete srž svih kompulzivno/ovisničkih poremećaja  ponašanja.

Sto  se  Maxa  tiče,  većina  njegovih  potreba  bila je  pretvorena u seksualne osjećaje. To objašnjava njegovu ozbiljnu seksualnu ovisnost.   To   je   također   temeljna   dinamika   svih   seksualnih ovisnosti.   Kad  je  osoba  napuštena,  posebno  kroz  zlostavljanje, pretvorena   je   u   objekt.

Maxa je njegov brat iskorištavao kao sredstvo da prevlada vlastiti stid. Tjelesno ga je napustio otac. Iskoristili su ga u obiteljskom  sustavu.  Biti  korišten   znači   biti   pretvoren   u objekt. Postajući objekt drugih,  Max  je  postao  objekt  samom sebi.

Kroz internalizirani stid  Max  je  postao  objekt  vlastita prezira, kritike, osude i omalovažavanja. Postao je predmetom vlastita odbacivanja. Pretvoriti sebe  i  druge  u  objekte  znači izgubiti osobnost. Kako  se  Max  više  nije  mogao  doživljavati kao cjelovitu osobu, nije mogao  doživljavati  ni  druge  kao cjelovite   osobe.

Max je provodio sate salijećući žene.  Bio  je  opsjednut ženskim grudima. Nije cijenio žene kao osobe. Stavljao je  na kocku svoju obitelj i ugled da bi u robnim kućama dodirivao ženske   grudi   ili   da  bi   ih   voajeristički   promatrao.

Još  jeda n  dinamički  aspekt  pretvaranja  temeljnih  potreba u  seksualne jest zadovoljstvo  samog  orgazma.  Kada je  netko postiđen  napuštanjem,  bol  je  duboka  i  temeljita.  Čovjek  se osjeća bezvrijednim; osjeća se bolno poniženim i razotkrivenim. Kada  doživi  seksualno uzbuđenje i vrhunac, dostupno mu je sveobuhvatno i moćno zadovoljstvo. Zadovoljstvo može zauzeti mjesto  bilo  koje  druge  potrebe.  U  ovom  odlomku  Kaufman sažima  postupak pretvaranja  svih  potreba  u  seksualne.  Piše:

»Dječak koji uči da nikada ne treba ništa emocionalno od svojih roditelja... suočava se s dvojbom svaki put kada  se osjeća nezrelim, potrebitim ili na drugi  način  nesigurnim. Ako je masturbacija bila njegovo načelno sredstvo posti­ zanja dobrog raspoloženja... može se utjecati masturbaciji kako bi se ponovno dobro osjećao u trenucima kada ima potrebe  koje  nemaju  nikakve  veze  sa  seksualnošću.«

Konverzija kao obrambeni sustav ega pretvara bilo koju razvojnu potrebu u potrebu za nečim drugim. To može biti potreba  za  hranom,  novcem  ili  pretjeranom  pažnjom.  U Maxovu slučaju to je bila potreba za seksom. Tijekom djetinjstva njegovo je doživljavanje razvojnih potreba postalo vezano za spolni nagon. To je konačno izazvalo pretvaranje emocionalnih potreba u seksualne. Svaki put kad se Max osjećao nesigurnim, tjeskobnim ili potrebitim, ta su  se  unutrašnja  stanja  izražavala kao seksualna želja. Max se stalno okretao seksu  kako  bi zadovoljio   potrebe   koje   seks   ne   može   zadovoljiti.

NAPUŠTANJE   KROZ   UPLETANJE   U   OTVORENE   I   PRIKRIVENE POTREBE   OBITELJSKOG   SUSTAVA

Već sam opisao obitelj kao društveni sustav - njegove dijelove, pravila, uloge i zakon dinamičkih homeostaza. Vidjeli ste kako disfunkcionalna obitelj iskorištava svoje članove za održavanje unutrašnje ravnoteže.  Što je sustav disfunkcionalniji, zatvorenije su i  kruće  uloge  koje  zadaje.  U  obiteljima  koje su kemijski, seksualno ili nasilno disfunkcionalne, potrebe sustava su otvorene. Sustav zadaje članovima obitelji  uloge koje  će  igrati  kako  bi  održali  razvnotežu.

Sve krute  uloge  zadane  zbog obiteljske  disfunkcionalnosti oblici  su  napuštanja.  Da  bih  bio  obiteljski junak,  moram  biti snažan             -  nikada   ne  pokazati       uplašeni,        ranjivi  dio              sebe. Junaci  se     ne bi           smjeli      bojati.         Uloge          su                    popu t                zadanih scenarija.  Propisuju  koje  osjećaje  možete  ili  ne  možete  imati. Pošto  sam  godinama  igrao  svoju  ulogu  junaka,  više  nisam znao   tko   sam   zapravo.   Da   bih   se   oporavio,   morao   sam naučiti  napustiti  ulogu.  Da  bih  to  uspio,  morao  sam  naučiti biti  ranjiv.   Morao   sam  naučiti  kako  ću  biti   član  skupine, umjesto vođa, kako slijediti umjesto voditi. Budući da uloge održavaju ravnotežu sustava, one  i   postoje  zbog   sustava. Djeca se odriču vlastite stvarnosti kako bi se pobrinula za obiteljski sustav - kako bi ga održala cjelovitog i uravno­ teženog...

Svaki oblik napuštanja slama interpersonalni most i savez uzajamne intimnosti.  Dijete  je  dragocjeno  i  neusporedivo. Ako mu se ne prilazi s ljubavlju i poštovanjem, ti osjećaji dragocjenosti i neusporedivosti slabe. U slučaju toksički internaliziranog  stida  oni  potpun o  nestaju.

Međupovezanos t  slika

Treći se način internalizacije ostvaruje putem slika. Te unutrašnje slike mogu biti slike postiđujuće osobe, mjesta ili događaja. Također mogu biti slike riječi, tj. zvučni  dojmovi. Kada čujete nekoga kako izgovara određene riječi, to može potaknuti stara iskustva stida. Pojedinačna se iskustva stida stapaju  posredstvom  jezika  i  slika.

Kaufman kaže: »Prizori stida postaju međusobno povezani i ojačani.« Kako se jezik, slike i prizori povezani sa stidom stapaju, značenje stida  se  mijenja.  »Stid  me  je«  počinje značiti »Ja sam sramotan, u nekom životno važnom vidu manjkav kao ljudsko biće.« Stid više nije jedan od mnogih osjećaja, nego počinje činiti  nečiju  bit.  Internalizirani  stid stvara zamrznuto  stanje  stvari.  Stid  više  nije  emocionalni znak koji dođe i prođe. To je duboko ukorijenjeni, sve- prožimajući osjećaj manjkavosti kao osobe. Ta manjkavost u samoj biti čini temelj oko kojega će se doživljavati drugi osjećaji o sebi. Postupno, s vremenom, taj zamrznuti osjećaj nestaje iz svijesti. Tako stid postaje temelj nečijem osjećaju identiteta.  Čovjek  postaje  osoba  utemeljena  na  stidu.

FUNKCIONALNA       AUTONOMIJA

Kada  se  jedanput  internalizira,  stid   se   može   aktivirati bez ikakva vanjskog poticaja. Više nema potrebe za interperso- nalnim  događajem  koji  bi  potaknuo  stid.   Sjećam   se   kako sam osjetio bolan stid kad sam išao platiti kaznu  zbog prekoračenja brzine. Morao sam pred službenikom u policijskoj postaji razotkriti svoju pogrešku.  Službenik  je  bio  srdačan, ugoda n  i  smiješio   se.   Unatoč  tome,  pojavio   se  osjećaj   stida.

SPIRALE    UNUTRAŠNJEG   STIDA

Zadnja je posljedica internaliziranog stida ono što Kaufman zove   spirala   unutrašnjeg  stida.   Ovako  je   opisuje:

»Zbiva se uzročni događaj. Može to biti pokušaj da  se kome približimo i osjećaj da smo odbijeni. Ili prijateljeva kritička napomena... osoba je iznenada upletena u  stid,  oči se okreću unutra i doživljaj postaje  potpuno  unutrašnji, često uz nazočnost vizualnih dojmova. Osjećaji stida plutaju u krugu, beskrajno potičući jedan drugoga. Nataloženi se događaji opetovano unutrašnje smjenjuju, uzrokujući da se osjećaj stida produbi, da apsorbira  druga  neutralna  iskust­ va... sve dok konačno ne proguta ja. Tako stid postaje paralizirajući.«

Spirala je jedan od  najrazornijih  oblika  disfunkcionalnog stida. Kada se pokrene, može potaknuti oslobađanje drugih postiđujućih  iskustava   i   tako  još   više   učvrstiti   stid   u   osobi.

Budući da se stid internalizira, strah od razotkrivanja intenzivno se  uvećava.  Razotkrivanje  sada  znači  da  se  vidi nečija  bitna  manjkavost  kao  ljudskog  bića.  Biti   razotkriven sada znači biti viđen kao nepopravljivo i neizrecivo  loš. Pojedinac mora pronaći sredstva da se obrani od takva razotkrivanja.   Kako   se  razvijaju   obrambeni  sustavi  i  strategije prijenosa,     internalizirani    stid     postaje     sve    manje     i    manje svjestan.

Da sažmemo, internalizacija stida ima četiri glavne poslje­ dice.  Oblikuje  se  identitet  utemeljen  na  stidu;  stid  je  ojačan i zamrznut ; stid se samostalno aktivira (funkcionalna autonomija); i konačno, počinju djelovati unutrašnje spirale stida.

ŠKOLSKI      SUSTAV

Max  je  prvih  osam  razreda  išao  u  privatnu  crkvenu školu. Potom je prešao u državnu srednju školu. Njegovo je školsko iskustvo bilo prilično uobičajeno za većinu modernih škola.  Postiđivanje  je  uvijek  bilo  dio  školskog  sustava.  Sjediti u  zadnjoj  klupi  za  kaznu,  česta  je  asocijacija   na   školske dane. Premda  se  u  većini  modernih  škola  više  ne  služe takvim kaznama,  u  školskom  sustavu  i  dalje  postoje  snažni izvori toksičnog stida. Predavao sam u tri srednje  škole  i  na četiri sveučilišta. Zaključio sam da je obrazovni sustav  važna snaga u učvršćivanju internalizacijskog procesa u ljudi utemeljenih    na   stidu.

Perfekcionizam

Perfekcionizam je pravilo obiteljskog sustava i glavni je krivac  za  stvaranje  toksičnog  stida.  To  vrijedi  i  za  religijske i kulturne sustave. Perfekcionizam poriče zdravi stid. Pretpostav­ lja da možemo biti savršeni. Takva pretpostavka  niječe  našu ljudsku konačnost jer poriče činjenicu da smo bitno ograničeni. Perfekcionizam poriče da ćemo često griješiti i da je prirodno griješiti.

Perfekcionizam je na djelu kad god apsolutiziramo neko negativno   načelo  ili  standard.   Kad   se   apsolutizira,   načelo postaje mjerilo svega drugoga. Uspoređujemo i prosuđujemo prema  tom  standardu.

U školi su nas mjerili prema savršenom  postotku  100*. Kad ga ne bismo uspjeli postići, ocjenjivali su nas slabijim ocjenama, pri čemu je najniža bila »F«. Razmislite načas o simbolizmu ocjene »F«. Mentalno se povezuje s riječima koje počinju sa F. Kad dijete postane failure - promašaj  -  u  školi, neće mu trebati dugo da  počne  misliti  kako  je  promašen  i kao osoba, kako je fuck  up  -  gubitnik.  Djeca  vrlo  brzo stvaraju   ovakve   asocijacije  u  školi.   Osim  toga,  povezat  će »lošu« ocjenu  s  pretpostavkom  da  su  loše  ili  manjkave osobe. A najčešće su djeca koja ne postignu uspjeh utemeljena na stidu i prije  no  što  dođu  u  školu.  Njihova  utemeljenost na stidu često je, zapravo, uzrok njihovu školskom neuspjehu. Kad ne uspiju u školi, njihov se internalizirani stid produbljuje. Toksični  stid  rađa  toksični  stid.

Max je primjer drugog puta, koji u školi izabiru djeca utemeljena na stidu. On je slijedio svojeg brata i sestru, utemeljene na stidu.  Postao  je  iznimno  uspješan  učenik.  Bio je pravi odlikaš. Iznimna  uspješnost  i  perfekcionizam dva su vodeća oblika prikrivanja toskičnog stida. Iako  zvuči paradoksalno, i odlikaša i  onog  koji  pada  razred  može poticati  toksični  stid.

Ja sam bio odlikaš.  Bio  sam  i  predsjednik  razreda  od sedmog  razreda  nadalje.  U  četvrtom  sam  razredu  srednje škole bio urednik školskih novina i šesti po  uspjehu  u  cijeloj školi. Sve je to spadalo u moju ulogu junaka. Koliko bi se srednjoškolskih upravitelja obratilo učeniku koji je predsjednik razreda,   urednik  školskih   novina   i   šesti  po   uspjehu   u   školi * U američkom sustavu ocjenjivanja najniža je ocjena F (op. prev) da bi mu rekli kako mu treba pomoć zbog problema s internaliziranim stidom? Bio sam, osim toga, i evidentirani alkoholičar  kad  sam  pošao  u  četvrti  razred  srednje  škole.

Počeo sam piti  s  četrnaest  godina.  Visoki  rezultati  često su  posljedica  utemeljenosti  u  toksičnom  stidu.  Budući   da sam se osjećao neispravnim i oštećenim iznutra, morao sam dokazati da sam  u  redu  trudeći  se  da  budem  izniman izvana. Sve što sam činio bilo je utemeljeno na dokazivanju vanjske autentičnosti. Moje je dobro raspoloženje ovisilo o uspjehu.

Toksični stid stvara »radna  bića«,  ljude  koji  moraju  raditi da  bi  se  dobro  osjećali.  Osjećaju  se  dobro   u   vlastitoj   koži samo   kad   postižu   uspjehe.

Sjećam se kako  se   jedan  na  stidu  utemeljen  pacijent hvalio svojim milijunskim zaradama. Bio je neugodan čovjek. Okrutno je zlostavljao svoju ženu razmećući se pred njom ljubavnim avanturama. Njegov se osjećaj za unutrašnju vrijednost temeljio na njegovu ugledu. Kako se osjećao neispravnim  iznutra,  morao  je  dobiti  potvrdu  izvana.

Školski sustav promiče na stidu utemeljeni  sustav ocjenjivanja ljudske inteligencije. Bilo bi manje zlo da takav sustav uistinu mjeri inteligenciju. Kao  i  John  Holt,  i  ja vjerujem da pravi ispit inteligencije nije ono što znate ili iscijedite iz sjećanja na ispitu. Nije riječ o onome što znate učiniti,  nego  o  onome  »što  činite  kad  ne  znate  kako«.

Perfekcionizam     također     rađa     uništavajući  osjećaj       za konkurenciju.            Ima,             dakako, i                zdravih oblika suparništva, Takvo nas suparništvo potiče da budemo bolji, da se razvijamo i  rastemo.  Ali  perfekcionistički  sustav  kao  i  današnji  školski sustav  potiče  na  varanje  i  jako  iscrpljuje.      Ocjene  se  često javno              pokazuju,   tako da   ih              svi  mogu  vidjeti.     A   tu   je   i sramno prozivanje kada netko dobije  »lošu«  ocjenu.  Svi  se huškaju jedni protiv drugih u borbi za postignuće ambicija. Izgubljen  je  zajednički  osjećaj  za  udružene  napore  i  suradnju.

Racionalizam

Naše škole pokazuju golemu pristranost u korist izobrazbe um a umjesto cijele  osobe.  Najviše  se  ističe  zaključivanje, logika i matematika, gotovo se posve zanemaruju emocije, intuicija i kreativnost. Naši učenici postaju memorirajući imitatori  i  tupi  konformisti,  umjesto  osjećajni  stvaratelji.

Mnogo je učinjeno u posljednjih nekoliko desetljeća u proučavanju desne moždane polutke. Ta je strana  mozga izvor »misli koja  se  osjeća.«  Misao  koja  se  osjeća  bit  je glazbe i pjesništva. Desna je polutka holistička i  intuitivna. Služi se maštom prije negoli memorijom. Učenici koji imaju prirodnu  sklonost  za  tu  stranu  mozga  bivaju  kažnjeni.

Zna m za izvrsne učenike koji su bili bolno stidljivi zbog svojeg intuitivnog i osjećajnog načina spoznavanja. Naša racionalistička pristranost uzrokuje odbacivanje mašte i emocija kao nečega čega se  valja  stidjeti.  Sjećam  se  kako  sam jednom rekao nastavniku svoj »osjećaj« o predočenom prob­ lemu. Rekao mi je da nagađanje nije odlika izobražena uma. Poslao me u čitaonicu kako bih pronašao  točne podatke. Ukratko, u našim se školama postiđuju neki najpoticajniji i najkreativniji   aspekti  ljudske  psihe.

Postiđivanje  međ u  vršnjacima

Sjećam se  Arnolda.  Bio  je  sjajan  knjigovođa.  Pakosno  su ga  postiđivali  u  srednjoj  školi.  Njegova  je  teškoća   bila   u tome što je kritizirao žene. Nijedna  žena  nikada  nije  bila dovoljno   dobra.   Kada   bi   se   njegova   veza   s   kojom   ženom zahuktala, Arnold bi počeo tražiti grešku. Bio je velik stručnjak i perfekcionist. Rezultat svega toga bio je da je s četrdeset godina  bio  prilično  imućan,  ali  bolno  usamljen.

Arnold je imao neka postiđujuća iskustva u ranu  djetinjstvu, zbog autoritarnog i militantnog oca. No to je bilo ublaženo ljubavlju njegove majke, zahvaljujući kojoj nije bio pretjerano stidljiv tijekom ranog i srednjeg djetinjstva. Poslije se njegova obitelj  preselila  u  neki  drugi  gradić  i  Arnold  je  morao započeti drugo  polugodište  drugog  razreda  srednje  škole  u novoj školi.  Gradom  i  školom  vladale  su  klike  i  imućnici. Arnold je bio iz poprilično siromašne obitelji. U školu je išao autobusom, dok je 95 posto ostalih učenika imalo nove automobile. Arnold  je  postao  žrtveno  janje  od  trenutka  kada je kročio u školu. Jedna  mu se skupina djevojčica  rugala   i ismijavala ga. Katkada bi ga gađali najlonskim vrećicama napunjenima  vodom  ili  konjskim  izmetom  dok  je  čekao autobus. To se nastavilo do sredine četvrtog razreda. Dvije je godine   Arnold   doživljavao   gotovo   kronično    postiđivanje. Bilo  je   to   bolno  iskustvo.

Srednja je  škola  doba  puberteta.  A  pubertet  je  doba osjećaja  intenzivne  izloženosti  i  ranjivosti.   Sve  ono  što  osoba s  toksičnim  stidom  nosi  iz  djetinjstva  bit  će  stavljeno  na  ispit u srednjoj  školi. Često mladi traže  žrtveno  janje.  Nekoga  na koga se svatko može istresti, i  na  koga  mogu  projicirati  svoj slid. Bila je to Arnoldova  sudbina. Zlobno ga je postiđivala skupina  vršnjakinja.  To  objašnjava  njegove  probleme  sa  ženama.

Skupina  vršnjaka  postaje  popu t  novih  roditelja.  Samo   što je taj  roditelj mnogo krući, i  ima  nekoliko  pari  očiju  kojima pazi na vas. Tjelesni je izgled iznimno važan. Akne i  slaba spolna razvijenost mogu biti tegobni. Prilagoditi se pravilima odijevanja  vršnjaka  nužn o  je  želimo  li  da  nam  se  ne  rugaju.

Zapravo, može biti strašno ako netko nije tjelesno ili materijalno obdaren.

I osnovna škola može biti izvor stida. Djeca mog u biti užasno okrutna. Svako dijete s deformacijom posebno  je osjetljivo na  ismijavanje.  Djeca  će  se  rugati  drugoj  djeci onako kako su se rugali njima. A  ako  su  dijete  postiđivali  u kući, pokušat će se riješiti stida prebacujući ga na  druge. Djeca vole zadirkivati, a to je velik izvor stida. Zadirkuju obično na stidu utemeljeni roditelji.  Oni interpersonalno prenose  vlastiti  stid  zadirkujući  svoju  djecu.  A  starija  braća i sestre sposobna su za najokrutnije zadirkivanje. Bio sam užasnut  slušajući  priče  pacijenata  o  zadirkivanju  starije  braće i  sestara.

Škola je bila možda jedino mjesto  u  Maxovu  životu  gdje nije bio postiđivan. Njegov ga  je  toksični  stid  potaknu o  da bude  odlikaš.  Uspio  je  završiti  postdiplomski  studij  učeći noću. Podnosio  je  goleme  teškoće  nastojeći  dobiti  diplomu. Škola je  bila  ono  mjesto  u  njegovu  životu  gdje  je  osjećao  da je nešto postigao. Nažalost, uspjesi ne  smanjuju  internalizirani stid. Zapravo, što više  čovjek  postiže,  mora  postizati  još  više. Bit  toksičnog  stida  jest  da  postaje  dio  nas  i   nem a   veze   s onim   što   činimo.

RELIGIJSKI      SUSTAV

Maxov je vjerski odgoj bio  krut i  autoritaran.  Od  malena su ga učili da je rođen s ljagom grijeha na duši  i  da  je bijedni griješnik. Također su ga poučavali da Bog zna njegove najintimnije  misli  i  da  nadgleda  sve  što  radi.

Rano traumatsko  iskustvo  stida  nastupilo  je  za  Maxa kada je imao devet godina.  Mladi religiozni fanatik u  njegovoj vjerskoj zajednici uhvatio je Maxa kako se dira u crkvenom zahodu  i  napravio  groznu  scenu.  Odvukao  je  Maxa  u  crkvu i   rekao   mu   da  se  baci  pred  oltar  i  moli  Boga  za   oprost.

Mnoge  vjerske  sekte  uče  da  je  čovjek   nevrijedan   i obilježen izvornim grijehom. Izvorni grijeh, kako o njemu poučavaju neke crkve, znači da ste loši od trenutka kad ste rođeni. Učenje o izvornom grijehu objašnjava mnoge odgojne taktike usmjerene na slamanje dječje buntovne volje i »prirodne sklonosti   prema   zlu«.

BOG   KAO   ONAJ   KOJI   KAŽNJAVA

Max mi je često govorio kako se nada da će mu Bog oprostiti za zla koja je počinio. I premda je bio iznimno inteligentan, ipak se držao nekih prilično djetinjastih vjerskih uvjerenja. Bog je, nekako, uvijek bio u prednosti, a Max ga nikako nije mogao stići. S izvornim grijehom  izgubili  ste  i prije  nego  počnete.

Često se pitam kako itko može uistinu vjerovati u paklene vatre. Kada  čovjek pogleda Maxa, čiji je život bio stalno mučenje, čiji unutrašnji glasovi nikada nisu prestajali svoje neprekidne spirale stida, kakav gori pakao može zamisliti? Zašto bi dobri i pravedni Bog  želio  da  netko  popu t  Maxa gori za sve vijeke vjekova. No Max je u to vjerovao i to je problem za psihoterapeuta. Njegov je stid bio jako pojačan vjerovanjem da Bog  zna  sve  njegove  unutrašnje  misli  i  da će  ga  kazniti  za  grijehe.

PORICANJE    SEKUNDARNE    UZROČNOSTI

Jedno  od najpodmuklijih i toksično najpostiđujućih izvrtanja, svojstveno           mnogim                       religijama,                      poricanje    je    sekundarn e uzročnosti. To znači da je, prema nekim crkvenim doktrinama, ljudska volja nedorasla. Čovjek ne može  učiniti ništa  vrijedno. Sam po sebi, čovjek je bijedan. Samo kada  Bog  djeluje  kroz njega,  čovjek  se  uzdiže  do  dostojanstva.  Čovjek  nikada   u tome   ne   uspijeva   sam.

Ovakva teologija nema nikakve veze s bilo kakvom istin­ skom židovsko-kršćanskom doktrinom.  Većina  interpretacija srednje struje smatra da čovjek  ima  istinsku  sekundarnu uzročnost.

Toma Akvinski u prologu drugog dijela Summae Theologiae kaže:  »Nakon  naše  rasprave  o  Bogu   okrećemo   se   čovjeku koji je slika božja, utoliko što čovjek, kao i  Bog,  ima  moć nad svojim    djelima.«

Ovo je snažna tvrdnja u prilog  ljudske  djelotvornosti. Ljudska  je  volja  učinkovita.  Da  bi   primio   milost,   čovjek mora biti spreman prihvatiti dar sudbine. Nakon prihvaćanja, čovjekova  će  volja  igrati  glavnu  ulogu  u  procesu  posvećivanja.

Kriva interpretacija drži čovjeka potpun o neispravnim i manjkavim. Čovjek, kao takav, može samo  griješiti.  Čovjek je do  biti  utemeljen  na  stidu.

PORICANJE     EMOCIJA

Vjerski sustav, općenito, ne posvećuje veliku pozornost ljudskim emocijama. Ima, međutim, zajednica i sekti koje su veoma emocionalne. A s vremena na vrijeme, karizmatičke preporoditeljske   skupine   spontano   počinju   donositi   vitalnost i krepkost u  život  crkvene  skupine.  Ali  općenito,  ne  dopušta se   iskazivati   emocije.

Razlikujem dvije vrste vjerskih struktura - jednu zovem apolonijskom, a drugu dionizijskom. Nijedna zapravo ne dopušta  istinsko  i  zdravo  izražavanje  emocija.

Apolonijska je vrsta religije veoma kruta, stoička i ozbiljna. Može biti i veoma intelektualna. Niti u jednom slučaju nisu poželjni  izljevi  emocija.

Dionizijska je religija karizmatički ili kultni tip zanesena obožavanja. Takve vrste obožavanja naoko daju prednost slobodnom emocionalnom izražavanju, no zapravo se mogu iskazati samo određene vrste emocija. Postoje emocionalni izljevi, no oni nemaju  istinske  veze  s  osjećajima.  Impulsivni tip religioznosti često je način da se  raskine  s  emocijama. One se izražavaju, ali osoba ih dugo ne doživljava. Iskrene emocije, osobito srdžba, nigdje  nisu  dopuštene.  Jednako vrijedi  i  za  seksualne  osjećaje.

I religija je pridonijela seksualnom stidu. Neka tumačenja protestantskih  reformatora  impliciraju  da  je   izvorni   grijeh zapravo bio požuda ili seksualna želja. Neka religijska tumačenja izjednačavaju želju sa seksualnošću i kao rezultat toga potpuno zabranjuju   bilo   kakvu   jaku   želju.

PERFEKCIONIZAM   -   RELIGIJSKI         SCENARIJ

Religija je, kroz perfekcionizam, važan izvor postiđivanja. Moralni su imperativi »moraš, trebaš« sankcionirani subjektivnim tumačenjima religijskih otkrića. Biblija se upotrebljava kao opravdanje za sve moguće osude. Religijski perfekcionizam poučava vrstu bihevioralne pravednosti. Tu je religijski scenarij, koji sadrži standarde svetosti i pravedna ponašanja. Ti standardi propisuju kako treba govoriti, kako se odijevati, hodati i ponašati u gotovo svakoj situaciji. Udaljavanje od tih standarda smatra  se  grešnim.

Perfekcionistički sustav stvara  bihevioralni  scenarij  »kako to  učiniti  na  pravi  način«.  Takvim  se  scenarijem  čovjek  uči kako se treba ponašati  ljubazno  i  pravedno.  Zapravo  je važnije  ponašati  se  ljubazno  i  pravedno  negoli  biti ljubazan i pravedan. Osjećaj pravednosti i  svetačkog ponašanja  sjajna su sredstva modifikacije raspoloženja osoba utemeljenih na toksičnom stidu. Često su to sredstva interpersonalnog prijenosa vlastita  stida  na  drugoga.

RELIGIJSKA    OVISNOST

Modifikacija raspoloženja dio je kompulzivnog/ovisničkog ponašanja. Ovisnost se opisuje kao »patološki  odnos  prema bilo kojem iskustvu modifikacije raspoloženja koje ima životno štetne  posljedice«.

Navijestili smo da je toksični stid bit i pogonska  snaga svake ovisnosti. Religijska je ovisnost ukorijenjena u toksičnom stidu koji se može modificirati kroz  religiozna  ponašanja. Čovjek može steći osjećaje pravednosti kroz bilo koji oblik obožavanja. Može postiti, meditirati, služiti drugima, moliti, citirati Bibliju, čitati  odlomke  iz  Biblije,  zazivati  ime  Isusovo ili Jahvino. Sve to mogu biti iskustva modificiranja raspoloženja. Ako je osoba utemeljena na toksičnu stidu, takvo iskustvo može  se  doživljavati  kao  iznimno  blagotvorno.

Sljedbenici bilo kojeg vjerskog sustava mogu reći  -  mi smo dobri, a drugi,  oni  koji  nisu  kao  mi,  grešnici ,  loši  su. To može  razgaliti  duše  osoba  utemeljenih  na  toksičnom stidu.

I  nepogrešivost  je  oblik  bestidnog ponašanja.  Kako  zdravi stid kaže da možemo i da hoćemo neumitno griješiti, stajalište nepogrešivosti   postaje   vrsta   bestidnog   ponašanja.

Ukratko, religijski su sustavi za mnoge velik izvor toksičnog stida.

KULTURNI      SUSTAV

T. S. Eliot je napisao: »To bijaše čestit bezbožan narod, jedini im spomenik  asfaltna  cesta  i  tisuće  izgubljenih  loptica za golf.« U ovom navodu iz Puste zemlje kao i u  Ljubavnoj pjesmi J. Alrreda Prufrocka Eliot je izrekao snažnu optužbu beznadnosti  moderna  čovjeka.

U knjizi Bradshaw o obitelji  govorim  o  samom  društvu kao o bolesnom obiteljskom sustavu izgrađenom na pravilima otrovne pedagogije.  Ta pravila poriču emocije. To nas izaziva duševnu umrtvljenost, koja vodi ovisnosti. Pravila su to koja potječu iz doba kraljeva. Nedemokratska su i utemeljena na nejednakosti gospodar - rob. Promiču opsesivnu urednost i poslušnost. Kruta su i poriču vitalnost. Dobra  se  djeca definiraju kao podložna, pažljiva, nesebična i savršeno poslušna, takva pravila ne ostavljaju mjesto vitalnosti, spontanosti, unutarnjoj slobodi, unutarnjoj samostalnosti i kritičkoj prosudbi. Zbog takvih pravila roditelji, čak  i oni s dobrim namjerama, napuštaju svoju djecu. Takvo napuštanje stvara toksični stid kakav  sam  opisao.

DRUŠTVO   KAO   KOMPULZIVNO   I   OVISNIČKO

Naše je društvo veoma ovisničko. Imamo šezdeset milijuna žrtava seksualnog zlostavljanja. Sedamdeset pet milijuna života ozbiljno je pogođeno alkoholizmom, a golem broj i drugim drogama. Ne znam kako na naše gospodarstvo utječu milijarde dolara na koje nije plaćen porez zarađene ilegalnom trgovinom drogom. U više od  15 milijuna obitelji vlada nasilje. Oko šezdeset post o žen a i pedese t post o muškaraca imaju poremećene prehrambene navike. Nemamo pouzdanih podataka O radnoj  ili  seksualnoj  ovisnosti.  Nedavno  sam  čitao  da  je trinaest milijuna ljudi ovisno o kockanju. Ako je toksični stid pogonska snaga ovisnosti, imamo velik problem sa stidom u našem    društvu.

Još jedan  pokazatelj  beznadnosti  koja  je  ukorijenjena  u nama   i   koju   proizvodi   stid   naše   je   grozničavo   pretjerivanje u aktivnostima i kompulzivnost. Erich Fromm je dao opširnu dijagnozu toga u svojoj knjizi  Revolucija  nade.  Naše  pre­ tjerivanje u aktivnostima smatra znakom nemira i nedostatkom unutarnjeg  mira,  što  proizlazi  iz  srži   stida.   Mi   smo   radna bića jer nemamo  unutrašnji  život.  Toksični  nam  stid  ne dopušta  da  se  okrenemo  svojoj   unutrašnjosti.   Ondje   je   za nas previše  bolno.  Ondje  je  previše  beznadno.  Kao  što Sheldon  Kopp  kaže:   »Možemo   promijeniti   ono   što   radimo, ali  ne  možemo  promijeniti  ono  što  jesmo.«  Ako  sam  neispravan i manjkav kao ljudsko biće, nešto je krivo  sa  mnom.  Nema nade.

Mi t  o  uspjehu

Netko je jednom rekao: »Uspjehom se smatraju različite stvari u različitim razvojnim fazama - od toga  da  se  kao malo dijete  ne  popiškite  u  hlače,  do  toga  da budete  omiljeni u školskoj dobi,  da  seksualno  općite  u  doba rane  zrelosti,  da se obogatite i steknete ugled u doba kasnije zrelosti, da seksualno općite u srednjim godinama, da budete omiljeni u starosti, da se ne popiškite u hlače kad posenilite.« U ovoj definiciji naglasak valja  staviti na  zarađivanje,  stjecanje  ugleda i  potrebu  da  nas  vole.

Mislim da u najveće tragedije američke  modern e književnosti valja ubrojiti djelo Arthura Millera  Smrt prodavača. Miller je uspio  iz  obična  čovjeka  stvoriti  aristotelovskog tragičnog  junaka.   Willy   Loman  je   simbol   američkog   mita   o uspjehu. Živi  život  utemeljen  na  uvjerenju  da  se  uspjeh sastoji u zarađivanju  novca  i  u  tome  da  vas  vole.  Willy umire usamljen i bijedan, oduzimajući si život da bi dobio novac od osiguranja i time dokazao kako je bio uspješan. Aristotel u Poetici kaže da  snagu  velikog  tragičnog  junaka čini kombinacija njegove uzvišenosti popraćena neko m tragičnom greškom. Willy je uzvišen. Spreman je umrijeti za svoju sudbinu. No upravo je njegova sudbina tragična greška. On uistinu vjeruje da  će  čovjek,  ako  zarađuje  novac  i  ako ga  vole,  biti  uspješan.  To  znači  uspjeti.

Mit o uspjehu, osim toga, propovijeda i vrstu divlje individualnosti. Čovjek mora uspjeti sam. Mora  biti  svojih ruku djelo i svoj čovjek. U tom mitu novac i njegovi simboli postaju mjera uspješnosti. Pedesetogodišnjak sa slabim prihodima mora osjetiti postiđujući žalac takvog sustava vjerovanja. I  ma  koliko  se  bunili  protiv  toga  vjerovanja, novac i  slava  koji uza nj  idu, još  uvijek igraju  golemu ulogu u  našim  životima.

Krute  spoln e  ulog e

Krute spolne uloge koje su još uvijek prihvaćene u našem društvu  mjerni  su  simboli  savršenosti.  Postoje  prave  žene   i pravi muškarci.  Shema  savršenog  muškarca  i  žene  uspostavljena je   prije   našeg   rođenja.

Muškarci su jaki. Više djeluju, a manje pričaju. Tihi su i odlučni. Pravi  muškarac  nikada  ne  pokazuje  slabost,  emocije ili ranjivost. Pravi muškarci pobjeđuju. Nikada  ne  daju prednost  suparniku.

Prave su žene pomoćnice pravog muškarca. Brinu se za domaćinstvo. Osjećajne su, ranjive i krhke. Mirotvorke su. Zauzvrat  traže  vječnu  »romantičnu  ljubav«.  Iščekuju  princa koji će  doći i nagraditi ih za sve čega su se odrekle;  nagrada će  biti  zbrinutost  do  kraja  života.

Mnogi vjeruju da takve  uloge  pripadaju  prošlosti.  No  ja vam  predlažem   da  pogledate   kako   roditelji  odgajaju   dječake i djevojčice. Obratite pozornost kako odijevamo djecu različitih spolova i, povrh svega, na dječje  igračke.  Djetetova  igra prethodi odraslom svijetu rada. Još uvijek postoje igračke za dječake i igračke za djevojčice. Promatrajte kako  se  liberalni majka i otac odnose prema svojoj djevojčici,  a  potom  pogledajte kako se ophode prema svojem dječaku. Neće  ih  čak  niti dodirivati   na   jednak   način.

Scenariji naših seksualnih uloga kruti su  i  podvajajući. Također su postiđujući jer su karikature muškosti i ženstvenosti. Traže  pretjerano  poistovjećivanje   s   nekim   našim   dijelovima, ali ne  dopuštaju  potpunost  i  cjelovitost.  Svatko  od  nas potomak je muškarca i žene. Svatko od nas ima  i  muške  i ženske  hormone.  Svaki  je  spol  određen   većinom   hormona koje ima. I svakom je spolu potrebna  integracija  njegove suprotne spolne strane kako bi bio potpu n i  cjelovit.  Krute spolne uloge uspostavljaju standarde  koji  ne  dopuštaju potpunost i cjelovitost. Takvi standardi postiđuju naše suprotne spolne dijelove. Muškarac se izvrgava ruglu ako traži da se prihvati njegova ranjivost.  Žena  postaje  »vještica«  ako  je nasrtljiva   i   aktualizira   svoju   muškost.

Mit  o  savršenoj   »desetici«

Naša kultura potiče perfekcionistički tjelesni sustav koji okrutno postiđuje tjelesnu  neobdarenost.  Savršen  muškarac ili žena je »desetica«. Film »10« s Bo Derek dao  je  velik poticaj  toj  mitologiji.

Savršena »desetica« ima vrlo određen e atribute koji uvećavaju  seksualno  postiđivanje  prisutno  u  našem  društvu.

Savršena žena »10« ima  savršeno  oble  grudi,  nosi  grudnjak br.   3   i  ima   odgovarajuće   bokove   i   stražnjicu.

Savršeni muškarac »10« ima mišićavo, preplanulo i po proporcijama savršeno tijelo. Penis mu je dužine  20  cm  ili više. Ti su tjelesni ideali prouzročili neizrecive patnje i stid mnogim  ljudima.  Imam  nebrojeno  mnog o  dosjea  muškaraca i žena koji su trpjeli intenzivan stid  zbog  veličine  svojih spolnih  organa.

U  posljednjih  dvadeset  godina  moj   je   savjetodavni   ured bio prepu n  žena  s  malim  ili  potpun o  ravnim  grudima  koje su u srednjoj školi patile i osjećale se izoliranima. Muškarci zabrinuti za veličinu svojih penisa uobičajena su pojava u dokumentaciji savjetodavaca. Spolnost se ili taji ili pak omalovažava.  Prave  se,  naime,  šale  o  veličini  spolnih  organa u kasnim  noćnim  televizijskim  emisijama   i   u  nastupima klupskih    komičara.

Max je bio opsjednut mišlju da  ima  premalen  penis. Smatrao se, osim toga, veoma  neprivlačnim  jer  mu  je  usna bila neznatn o deformirana od udarca koji je dobio igrajući bejzbol. K  tome,  Max  je  bio  bubuljičav  u  pubertetu.  Sve  su te  tjelesne  činjenice  uvelike  pridonijele  njegovu bolu  i  stidu. I to unatoč medicinskim podacima prem a kojima, Max je to znao, prosječna veličina penisa iznosi od 12,5 do 15 cm u erekciji i unatoč neporecivoj činjenici  da  su  žene  Maxa smatrale  privlačnim.

Uspoređivanje s mitskim standardom savršene »10«, važan je  izvor  seksualnog  stida  u  našem  društvu.

Poricanje    emocija

Naša kultura loše podnosi emocije. Volimo da je svima dobro i da su svi sretni. Rituale veselosti  učimo  još  u  ranoj dobi.  Sjećam  se  koliko  sam  puta  rekao  ljudima:  »Dobro sam«, premda sam zapravo osjećao kao  da  se  cijeli  svijet ruši  na  mene.

Često se sjetim senatora Muskiea,  koji  je  plakao  za vrijeme svoje političke kampanje za predsjednika. Otada je prešao u povijest. Ne želimo predsjednika koji ima osjećaje. Radije bismo nekoga koji može uzeti stvar u svoje ruke! Emocije nesumnjivo nisu prihvatljive na radnom mjestu. Izražavanje bilo kakvih emocija koje nisu »pozitivne« doživljava se  s  prezirom.

MI T   O   DOBROM   DEČKU   I   FINOJ   DJEVOJCI

Mit o dobrom dečku i finoj djevojci spada u konformističke društvene mitove. Dovodi do pravog paradoksa kad se poveže s onim dijelom mita o uspjehu koji uključuje »jakog indi- vidualca«.  Kako  mogu  biti  jak  individualac,  biti  svoj  čovjek i istodobno se uklapati u društvo? Uklopiti se znači »ne izazivati vraga«, »ne uznemiravaj«. Budi fina  djevojka ili dobar  dečko. To  znači  da  se  često  moramo  pretvarati.

»Uče nas da budemo ljubazni i pristojni. Uče nas da je ponašati se tako (najčešće lagati) bolje nego reći istinu. Naše su crkve, škole i politika neobuzdane u poučavanju neiskrenosti (uče nas da govorimo ono što ne mislimo i hinimo da se osjećamo onako kako se ne osjećamo).  Smiješimo  se  kad smo tužni; nervozno se smijemo kad  smo  povrijeđeni; smijemo se šalama koje nam nisu smiješne; iz ljubaznosti govorimo  ljudima  ono  što  uopće  ne  mislimo.«

Bradshaw o obitelji

Igranje uloga i gluma oblici su laganja. Ako se osoba ponaša onako kako uistinu  osjeća  i  radi  po  svome,  izopćena je. Promičemo pretvaranje i laganje kao kulturan  način življenja. Takav život uzrokuje unutrašnju  rastrganost.  Tjera nas  dublje  u  izolaciju  i  tugu.