5. POGLAVLJE

Napredni paleoliti i neoliti

Napredni paleoliti su mnogo istančanije obrađeni od primitivnih. No, među izradom naprednih paleolita, mogu se nalaziti i primitiv­ nija oruđa. Najprije ćemo raspravljati o otkrićima Florentina Ame- ghina, kao i o njegovim žestokim kritičarima, Alesu Hrdlicki i W.

H. Holmesu. Potom ćemo razmotriti otkrića Carlosa Ameghina, koji je pružio jedan od najčvršćih i najuvjerljivijih dokaza o postojanju čovjeka u pliocenu. Nakon toga ćemo se osvrnuti na anomalna ot­ krića u Sjevernoj Americi, uključujući Hueyatlaco u Meksiku; San- dia Cave u Novom Meksiku; Sheguiandah u Ontariju; Lewisville u Texasu; i Timlin u New Yorku. I na kraju ćemo razmotriti neolitska otkrića iz tercijarnog zlatonosnog šljunka u kalifornijskoj zlatnoj pokrajini.

OTKRIĆA FLORENTINA AMEGHINA U ARGENTINI

Krajem devetnaestog stoljeća, Florentino Ameghino je podrobno istraživao geologiju i fosile obalnih područja Argentine, čime je stekao međunarodni ugled. Ameghinova kontroverzna otkrića ka­ menog oruđa, izrezbarenih kostiju i drugih znakova ljudske prisut­ nosti u Argentini u pliocenu, miocenu i starijim razdobljima, pri­ donijela su njegovoj svjetskoj slavi.

Godine 1887., Florentino Ameghino je otkrio neke značajne pre­ dmete u Monte Hermosu, koji se nalazi na obali Argentine, oko 60 km sjeveroistočno od Bahije Blance. Opisujući taj dokaz, F. Ame­ ghino je rekao: "O prisutnosti čovjeka ili njegova prethodnika, na ovome drevnome mjestu, svjedoči grubo obrađeno kremenje, poput onog iz miocena u Portugalu, izrezbarenih i spaljenih kostiju, te spaljene zemlje na mjestu drevnih ognjišta." Slojevi u kojima su ot­ kriveni ti predmeti, potječu iz pliocenske formacije u Monte Her­ mosu, stare oko 3,5 milijuna godina.

Među fosilima iz Monte Hermosa, nalazio se atlas hominida (prvi vratni kralježak). Ameghino je smatrao da sadrži primitivne značaj-

ke, no A. Hrdlicka je utvrdio da pripada čovjeku. To znači da arte­ fakti i znakovi uporabe vatre, otkriveni u formaciji Monte Hermosa, pripadaju suvremenom tipu čovjeka.

Ameghinova otkrića u Monte Hermosu i na drugim tercijarnim formacijama u Argentini, privukla su pozornost nekih europskih znanstvenika. Ales Hrdlicka, antropolog s Instituta Smithsonian u Washingtonu, D. C, također se veoma zainteresirao, iako nenaklo- no, za Ameghinova otkrića. Hrdlicku je obeshrabrila podrška koju su uživali među profesionalnim, osobito europskim, istraživačima. Osim što je negirao mogućnost postojanja ljudi u tercijaru, Hrdlicka je osobito žestoko kritizirao izvješća o tome kako je čovjek na ame­ ričkom kontinentu prisutan mnogo dulje nego samo nekoliko tisuća godina. Stekavši velik ugled diskreditiranjem svih takvih izvješća iz Sjeverne Amerike, iako dvojbenim argumentima, Hrdlicka se usre­ dotočio na južnoamerička otkrića Florentina Ameghina, o kojima se mnogo raspravljalo. Godine 1910., otputovao je u Argentinu, gdje ga je Florentino Ameghino osobno odveo u Monte Hermoso. Hrd­ licka je na zanimljiv način opisao otkrića iz tog nalazišta. U svojoj knjizi Early Man in South America (1912.) (Prvi čovjek u Južnoj Americi), ukratko je spomenuo kameno oruđe i druge znakove ljud­ ske prisutnosti, koje je Ameghino otkrio u formacijama Monte Her­ mosa. Zanimljivo je da ih nije izravno pobijao, nego je nekoliko desetaka stranica posvetio kritiziranju kasnijih, mnogo manje uvjer­ ljivih, njegovih i Ameghinovih otkrića u mnogo mlađoj Puelchean- formaciji iznad pliocenskog sloja Monte Hermosa. Puelchean-for- macija stara je oko 1-2 milijuna godina.

Kako se čini, Hrdlicka je vjerovao kako je njegova opsežna kri­ tika otkrića iz Puelchean-formacije, dovoljna za diskreditiranje ot­ krića iz mnogo starije Monte Hermoso-formacije iz istog nalazišta. Takva taktika se često primjenjivala za pobijanje neobičnih otkrića

-    detaljno kritiziranje najslabijeg dokaza i  zanemarivanje,  u najve­ ćoj mogućoj mjeri, najsnažnijeg dokaza. Bez obzira, postoje mnogi dokazi koji potvrđuju izvornost otkrića iz Puelcheana, kao i Monte Hermosa.

Većina oruđa koje su otkrili Hrdlicka i Ameghino tijekom svoje zajedničke  ekspedicije,  bila je  grubo  isklesana od oblutaka kvarci-

ta. Hrdlicka nije osporavao ljudsko podrijetlo čak ni najprimitivni­ jih uzoraka. Umjesto toga, sumnjao je u njihovu starost. Tvrdio je kako je sloj u kojemu su otkriveni, mlađeg geološkog podrijetla. Pri tome se oslanjao na svjedočenje Baileya Willisa, američkog geolo­ ga koji ga je pratio na ekspediciji.

Sloj u kojemu je bilo zakopano oruđe, nalazio se na vrhu Puel- chean-formacije. Willis je nakon prvotnog oklijevanja, prihvatio pliocensko podrijetlo te formacije. Rekao je da se sastoji od: "sloje­ vitog, djelomično stvrdnutog sivog pijeska ili pješčenjaka ... s veo­ ma istaknutim poprečnim tragovima stratifikacije i ujednačenošću sive boje i zrna." Willis je opisao da je najviši sloj, koji je vjerojat­ no Ameghino uključio u Puelchean-formaciju, debeo oko 15 do 40 cm i: "sastoji se od sivog pijeska, uglatih komadića sivog pješčenja­ ka i oblutaka, od kojih je neka slomio čovjek."

Willis je spomenuo da je gornji sloj sivog pijeska u kojemu se nalazi oruđe: "identičnog sastava" kao i niži slojevi Puelchean-for- macije, no od njih je razdvojen: "erozijskom diskordancijom." Dis- kordancija je nedostatak kontinuiteta taloženja između međusobno povezanih slojeva i odgovara razdoblju netaloženja, trošenja uslijed djelovanja vremenskih prilika ili, kao što je ovdje slučaj, erozije. Prilikom utvrđivanja koliko je vremena prošlo između taloženja formacija koje leže iznad i ispod crte diskordancije, najsigurniji su pokazatelj životinjski fosili. Međutim, Willis ih ne spominje. Prema tome, nije poznato koliko je trajala diskordancija. Ona je mogla tra­ jati veoma kratko, u kojem slučaju su slojevi iznad i ispod nje otpri­ like iste starosti - oko 1-2 milijuna godina.

U pokušaju da odbaci ovu mogućnost, Willis je napisao da: "ru­ kom isklesano kamenje otkriveno u pijesku, ukazuje na to da je mla­ đeg podrijetla." Willis je pretpostavio da su sva kamena oruđa mla­ đeg podrijetla i, prema tome i slojevi u kojima su otkriveni. Među­ tim, čini se da sivi šljunčani pijesak u kojem je otkriveno oruđe, po­ tječe iz Puelchean-formacije kako je vjerovao Ameghino i da je, prema tome, kameno oruđe možda staro čak 2 milijuna godina.

Osim izrezanih kostiju i znakova uporabe vatre, Ameghino je ot­ krio kameno oruđe u Santacrucijskoj i Entrerijskoj formaciji u Ar­ gentini. Santacrucijska formacija potječe iz ranog i srednjeg miocena,

što znači da je u njoj otkriveno oruđe staro oko 15-25 milijuna go­ dina. U literaturi koju smo pregledali, nismo pronašli spomen o Entrerijskoj formaciji, no budući da je ona starija od one u Monte Hermosu, vjerojatno potječe barem iz kasnog miocena - prije više od 5 milijuna godina.

Ameghino je na mnogim mjestima otkrio tragove vatre, mnogo veće od logorske ili one u kojoj se palilo lišće. Taj dokaz je uključi­ vao velike, debele komade čvrste, spaljene ilovače i vulkanske šlja­ ke. Posve je moguće da oni predstavljaju ostatke primitivnih ljevao­ nica i peći za sušenje, koje su upotrebljavali pliocenski stanovnici Argentine.

ORUĐA KOJA JE OTKRIO CARLOS AMEGHINO U MIRAMARU, ARGENTINA

Nakon Hrdlickovih napada na otkrića Florentina Ameghina, Ame- ghinov brat Carlos je proveo niz novih istraživanja na argentinskoj obali južno od Buenos Airesa. Od 1912.-1914., Carlos Ameghino i njegovi suradnici iz prirodoslovnih muzeja u Buenos Airesu i La Plati, otkrili su kameno oruđe u pliocenskoj formaciji Chapadma- lalan, u podnožju barrance ili stijene, koja se prostire uz miramarsku obalu.

Kako bi utvrdio starost predmeta, Carlos Ameghino je pozvao komisiju sastavljenu od četiri geologa, koja je trebala iznijeti svoje mišljenje. Među njima su bili Santiago Roth, direktor Ureda za geologiju i rudarstvo pokrajine Buenos Aires; Lutz Witte, geolog Ureda za geologiju i rudarstvo pokrajine Buenos Aires; Walther Schiller, šef odsjeka za mineralogiju Muzeja La Plata i savjetnik Nacionalnog ureda za geologiju i rudarstvo; te Moises Kantor, šef odsjeka za geologiju Muzeja La Plata.

Nakon pozornog pregleda nalazišta, komisija je jednoglasno za­ ključila da su oruđa otkrivena u netaknutim chapadmalalanskim naslagama. To znači da su stara 2-3 milijuna godina.

Članovi komisije su na istome nalazištu svjedočili iskopavanju kamene kugle i kremenog oruđa iz pliocenske formacije. Tako su mogli potvrditi izvornost otkrića. U blizini su otkriveni i komadići spaljene zemlje  i vulkanske  šljake.  Članovi  komisije  su izvijestili:

"Netko je u prisutnosti komisije, na istome mjestu na kojemu su ot­ krivene bole i nož, pijukom iskopao druga plosnata kamenja, nalik onima kojima Indijanci pale vatru." Na istome mjestu otkrivena su i druga kamena oruđa. Sve to ukazuje kako su u Argentini u kasnom pliocenu, prije oko 2-3 milijuna godina, živjeli ljudi koji su pozna­ vali vatru i bili sposobni proizvoditi oruđe.

Komisija je nakon toga otišla u Buenos Aires, a Carlos Ameghino je ostao u Miramaru provodeći daljnja iskopavanja. Iz gornjih cha- padmalalanskih slojeva iz kasnog pliocena, Ameghino je iskopao bedrenu kost toksodonta, izumrlog južnoameričkog sisavca-kopi- tara, koji je nalikovao krznatom, kratkonogom nosorogu bez rogo­ va. Ameghino je u bedrenoj kosti toksodonta otkrio kameni vrh stri­ jele ili kopija (slika 5.1.), što je predstavljalo dokaz o postojanju kulturno naprednih ljudi prije 2-3 milijuna godina u Argentini.

Je li moguće da je bedrena kost toksodonta s vrhom strijele, us­ tvari mlađeg podrijetla, te da je ondje pala iz viših slojeva? Carlos Ameghino je istaknuo da je bedrena kost u trenutku otkrića, bila spojena s ostalim kostima stražnje noge toksodonta. To je moglo značiti da bedrena kost nije odvojena kost, koja je na neki način pala u pliocensku chapadmalalansku formaciju, nego da je bila dio životinje koja je uginula u trenutku taloženja te formacije. Ameghino je istaknuo: "Kosti su prljavo-bijele boje, koja je karakteristična za ovaj sloj, a nisu crnkaste od

magnezij-oksida iz Ensen-

adana." Dodao je da su neki šuplji dijelovi nožnih kostiju ispunjeni laporom iz Chapadmalalana. Narav­ no, čak i da su kosti stigle iz gornjih ensenadanskih formacija, ipak su neuobi­ čajeno stare. Ensenadan je star od 400 000-1,5 miliju­

na godina.

Svatko tko pobija veliku starost bedrene kosti tokso- donta,  isticat  će  da je  ta

 

SLIKA 5.1.: Ova bedrena  kost  tokso- donta, s ukopanim kamenim vrhom nekakvog oružja, otkrivena je u pliocen- skoj formaciji u Miramaru, Argentina.

životinja živjela u Južnoj Americi do prije samo nekoliko tisuća go­ dina. No, Carlos Ameghino je rekao da kost toksodonta, koju je otkrio u Miramaru, pripada odrasloj jedinki i da je manja od kosti­ ju u gornjim, mnogo mlađim razinama argentinskog stratigrafskog niza. To znači da je riječ o drukčijoj, starijoj vrsti. Carlos Ameghino je vjerovao da miramarski toksodont pripada vrsti Toxodon chapal- malensis iz Chapadmalalana, koju je prvi otkrio F. Ameghino, a karakteristična je po svom niskom rastu.

Osim toga, Carlos Ameghino je izravno usporedio bedrenu kost toksodonta iz Chapadmalalana s bedrenim kostima vrste toksodon­ ta iz mnogo mlađih formacija, te zaključio: "Bedrena kost iz Mira- mara mnogo je manja i tanja." Potom je naveo još neke pojedinosti prema kojima se bedrena kost, koju je otkrio u chapadmalalanskoj formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, razlikuje od kosti Toxo­ don burmeisterija iz mlađih pampaskih razina.

Carlos Ameghino je potom opisao kameni vrh ukopan u bedrenoj kosti: "To je krhotina kvarcita otkinuta jednim udarcem, s retuširanim bočnim rubovima, no samo na jednoj površini, nakon čega su joj istim postupkom zašiljena oba vrha, tako da nalikuje vrbinom listu i, pre­ ma tome, podsjeća na tip dvostrukih vrhova solitrejenskog tipa, koji se nazivaju feuille de saule ... sve te pojedinosti ukazuju na to da je riječ o musterijenskom tipu oštrice iz europskog paleolitika." Činje­ nica da je takav vrh otkriven u formaciji staroj čak 3 milijuna godina, navodi na ozbiljno preispitivanje evolucijskog nauka, kojeg danas prihvaća znanstvena zajednica i prema kojemu su prije 3 milijuna godina postojali samo najprimitivniji australopiteci, koji  su pretho­ dili liniji hominida.

U prosincu 1914., Carlos Ameghino je s Carlosom Bruchom, Luis Maria Torresom i Santiagom Rothom, posjetio Miramar kako bi obi­ lježio i fotografirao točno nalazište na kojemu je otkrivena bedrena kost toksodonta. Carlos Ameghino je izjavio: "Kada smo stigli na mjesto posljednjih otkrića i nastavili iskopavanja, iznova smo otkri­ vali umjetno obrađeno kamenje, što nas je uvjerilo u  postojanje prave radionice u toj dalekoj prošlosti." Među oruđem se nalazilo mnogo nakovanja i kamena za udaranje. Kameno oruđe je otkriveno i u ensenadanskoj formaciji, koja se uzdiže iznad Chapmalalana u Miramaru.

POKUŠAJI     DISKREDITIRANJA CARLOSA  AMEGHINA

Teorije Carlosa Ameghina o drevnoj starosti ljudi u Argentini, po­ kušao je pobiti Antonio Romero. U svom radu iz 1918., Romero je iznio mnoge žestoke prigovore, koji na prvi pogled čak izgledaju kao da bi se mogli uvjerljivo geološki argumentirati. No, umjesto toga, oni predstavljaju samo jedinstvena i fantastična gledišta o geo­ loškoj povijesti obalnog područja Miramara. Romero je tvrdio da su sve formacije u miramarskoj barranci, mlađeg geološkog podrije­ tla. Napisao je: "Otkrijete li u različitim razinama barrance, fosile iz dalekih epoha, to ne ukazuje na slijed epoha u tom području, bu­ dući da je voda mogla i na drugim mjestima erodirati drevne nasla­ ge fosila iz prijašnjih epoha i tako taložiti starije fosile u podnožju barrance."

Zanimljivo je da su mnogi profesionalni geolozi i paleontolozi više puta opsežno istraživali te formacije u Miramaru, te kako ih nitko od njih nije protumačio na Romerov način. Netočnost Romerova tumačenja stratigrafije Miramara, potvrdili su suvremeni istraživači koji su identificirali formaciju u podnožju stijene kao chapadmalalan- sku, te je pripisali kasnom pliocenu, što znači da je stara 2-3 miliju­ na godina.

Romero je iznio i teoriju o velikom zbijanju i pomicanju slojeva u barranci, uslijed čega su se oruđa i životinjske kosti iz površinskih slojeva, vjerojatno pomiješale u nižim razinama stijene. No, taj za­ ključak je potvrdio samo činjenicom dviju posve sporednih dis­ lokacija  slojeva.

Na mjestu lijevo od nalazišta na kojemu je komisija geologa ot­ krila bolu iz chapadmalalanske razine barrance, nalazi se mjesto na kojemu dio sloja kamenja u formaciji, nije posve horizontalan. Ta dislokacija postoji na mjestu gdje barrancu presijeca velik jarak. Kako se može i očekivati, dio barrance se na toj točki spušta nalije­ vo, no na mjestu iz kojeg je iskopan bola-kamen, horizontalna stra- tigrafija je ostala netaknuta. Na drugome mjestu u barranci, mali dio sloja kamenja odstupa samo 16° od horizontale.

Na temelju tih dvaju relativno nebitnih opažanja, Romero je pret­ postavio da su svi slojevi u barranci bili izloženi velikim dislokaci-

jama. U tom bi slučaju kameno oruđe iz mlađih indijanskih naseobi­ na, koje su se možda nalazile iznad stijena, moglo ući u niže razine. No, iz fotografija i opažanja mnogih drugih geologa, uključujući Willisa, čini se da se na mjestima na kojima su predmeti otkriveni, neometano odvijao slijed slojeva miramarske barrance.

U knjizi Fossil Men iz 1957., Marcellin Boule je rekao daje Carlos Ameghino, nakon prve bedrene kosti toksodonta, u Chapadmalalanu u Miramaru otkrio netaknutu kralježnicu toksodonta, u kojoj su bila umetnuta dva kamena vrha strijele. Boule je napisao: "Ta su otkrića opovrgnuta. Pouzdani geolozi su tvrdili da su predmeti stigli iz gor­ njih slojeva, koji su tvorili paradero ili drevno indijansko naselje, te da su danas otkriveni u sloju tercijara samo zahvaljujući poremeća­ jima i zbijanjima tog ležišta." Bouele je u bilješci o izvoru na dnu stranice, spomenuo samo Romerovo izviješće iz 1918.! Nije spome­ nuo komisiju od četiri iznimno stručna geologa, koji su donijeli pot­ puno suprotan zaključak od Romerova, jer je smatrao da su oni možda nepouzdani. Međutim, nakon što smo podrobno proučili Ro- merove geološke zaključke, osobito kada smo ih usporedili s tvrdnja­ ma Baileya Willisa i suvremenih istraživača, mislimo da bi se nepo­ uzdanim trebao smatrati upravo Romero.

Boule je dodao:  "Arheološki podaci potvrđuju njegov zaključak, jer se u istim tercijarnim slojevima nalazi ukrašeno i polirano kame­ nje, bole i boladere, identično onome koje Indijanci upotrebljavaju kao oružje za bacanje." Boule je izjavio da je te činjenice utvrdio "izvrstan etnograf" Eric Boman.

Jesu li ljudi u Argentini doista živjeli kontinuirano od tercijara, ne izmijenivši svoju tehnologiju? Zašto ne? Osobito ako je oruđe, kako je potvrdila komisija geologa, otkriveno u pliocenskim sloje­ vima in situ. Činjenica da to oruđe posve nalikuje onome koje su upotrebljavali mnogo mlađi stanovnici tog područja, ne sprječava nas da prihvatimo njihovo tercijarno podrijetlo. Današnji plemenski narodi u različitim krajevima svijeta, proizvode kameno oruđe koje se ne razlikuje mnogo od onog kakvo se izrađivalo prije 2 milijuna godina. Osim toga, 1921. je u miramarskom Chapadmalalanu otkri­ vena ljudska čeljust (vidi 7. poglavlje).

Bouleove tvrdnje o otkrićima u Miramaru, predstavljaju klasičan slučaj kako se predrasude prerušavaju u znanstvene činjenice. U

Bouleovoj knjizi su odbačeni svi dokazi o postojanju ljudi u terci­ jarnim formacijama u Argentini, na temelju teoretskih zaključaka i zanemarivanjem ključnih opažanja stručnjaka, koji su se usudili iz­ nijeti zabranjena gledišta. Naprimjer, Boule uopće ne spominje gore navedeno otkriće ljudske čeljusti iz miramarskog Chapadmalalana. Zato moramo veoma oprezno postupati s tvrdnjama, koje su u slu­ žbenim udžbenicima predstavljene kao konačni zaključci paleoan- tropologije.

Znanstvenici koji se ne slažu s kontroverznim dokazom, obično dijele Bouleova gledišta. Jedan od njih spominje iznimno otkriće, drugi tvrdi da je ono odavno opovrgnuto, potom se jedan poziva na stručnjaka (kao što je Romero), koji je navodno konačno riješio problem. No, izvješća, poput Romerovih, koja su navodno okončala polemike, često nisu uvjerljiva.

Sve što je rečeno o Romerovu izvješću, može se primijeniti i na Bomanovo. Vidjeli smo da je Boule opisao Bomana kao izvrsnog etnologa. No, iz Bomanova izvješća postaje jasno zašto ga je Boule pohvalio. U svom radu, u kojem napada teorije Florentina Ameghina i otkrića Carlosa Ameghina u Miramaru, Boman se u skladu s ulogom poslušnog studenta, iznova poziva na Bouleov autoritet. Kako se može očekivati, Boman često navodi i Hrdlickove opsežne, negativ­ ne kritike rada Florentina Ameghina. No, usprkos svom negativnom stajalištu, Boman je uspio pružiti najbolji mogući  dokaz  o  prisut­ nosti  čovjeka u Argentini tijekom pliocena.

Boman je posumnjao u prijevaru od strane Lorenza Parodija, muzejskog kolekcionara koji je radio za Carlosa Ameghina. No, to nije mogao dokazati. Rekao je: "Nisam bio u pravu kada sam po­ sumnjao u njega, jer ga je Carlos Ameghino veoma cijenio, uvjera­ vajući me da je jedan od najpoštenijih i najistinoljubivijih ljudi." No, Boman je napisao: "Lako je riješiti problem o tome gdje se mogu pronaći predmeti, koji bi se mogli podmetnuti u chapadmalalanski sloj. Nekoliko kilometara od mjesta otkrića, nalazi se paradero, re­ lativno mlado, napušteno indijansko naselje na površini - staro oko četiri ili pet tisuća godina - koje sadrži mnogo predmeta identičnih onima otkrivenima u chapadmalalanskim ležištima."

Boman je potom opisao svoj odlazak na nalazište u Miramaru

22.    studenog  1920.:  "Parodi je izvijestio o kamenoj  kugli, koju su

razotkrili valovi, koja je još uvijek bila čvrsto ukopana u barranci. Carlos Ameghino je pozvao više osoba da svjedoče njezinu iskopa­ vanju, a ja sam ondje otišao u društvu dr. Estanislaa S. Zeballosa, bivšeg ministra vanjskih poslova; dr. H. Von Iheringa, bivšeg direkto­ ra muzeja Sao Paulo u Brazilu; i slavnog antropologa, dr. R. Lehman- na-Nitschea." Boman se u miramarskoj barranci uvjerio da je geološki podatak, koji je prvotno iznio Carlos Ameghino, u osnovi točan. Bomanovo prihvaćanje potvrđuje našu pretpostavku da su Rome- rova gledišta neosnovana. Ono također diskreditira Boulea, koji se oslanjao isključivo na Romera u svom pokušaju da odbaci otkriće bedrene kosti i kralježnice toksodonta iz Miramara, u koju su umet­ nuti kameni vrhovi strijela.

Boman je napisao: "Kada smo stigli na naše odredište, Parodi nam je pokazao kameni predmet čvrsto ukopan u ravni dio barrance, gdje se nalazila mala udubina, koja je vjerojatno nastala udaranjem valova. Vidljiva površina tog predmeta imala je promjer samo 2 cm. Parodije uklonio dio zemlje koja gaje okruživala kako bi ga mogao fotografirati, uslijed čega smo mogli vidjeti da je  riječ  o  kamenoj kugli s okomitom udubinom po sredini, karakterističnoj za bola-ka- menje. Izrađene su fotografije kugle in situ, barrance i prisutnih osoba, nakon čega je bola izvađena. Bila je toliko čvrsto ukopana u tvrdu zemlju da je iskopana postupno, snažnim pritiscima alatom za reza­ nje."

Boman je potom potvrdio položaj bole (slika 5.2.a), koja je otkri­ vena u barranci oko 1 m iznad pijeska na plaži. Rekao je: "Barran­ ca se sastoji od gornje ensenadanske i donje chapadmalalanske for­ macije. Granica između te dvije razine prilično je zamršena ... U svakom slučaju, čini mi se kako nema sumnje da je bola otkrivena u slojevima Chapadmalalana, koji su bili kompaktni i homogeni."

Boman je potom opisao drugo otkriće: "Poslije je Parodi, na moj prijedlog, nastavio udarati barrancu pijukom na istom mjestu na kojemu je otkrivena bola, te je ondje iznenada i neočekivano naišao na drugu loptu, koja se nalazila 10 cm ispod prve ... Više nalikuje kamenu za brušenje nego na bolu. To oruđe [slika 5.2.b] otkriveno je na dubini od 10 cm u prednjoj strani litice." Boman je napisao da je istrošen od uporabe. Poslije je zajedno s Parodijem otkrio još je-

dnu kamenu kuglu (slika 5.2.c), koja se nalazila 200 m od prve dvije i oko pola metra niže u barranci. O tom posljednjem otkriću u Mi- ramaru, napisao je: "nema nikakve dvojbe da je kugla oblikovana ljudskom  rukom."

Sve u svemu,  okolnosti su upućivale na to da miramarske bole potječu iz pliocena. Boman je  izvijestio: "Dr. Lehmann-Nitsche je rekao da vjeruje kako su kamene kugle, koje smo iskopali in situ, stare kao i chapadmalalanski teren, te da se ondje nisu ukopale po­ slije. Dr. von Ihering nije toliko kategoričan. Što se mene tiče, izjavljujem da nisam uočio nikakve znakove koji bi ukazivali na ka­ snije umetanje. Bole su bile čvrsto ukopane u terenu koji ih je okru­ živao i na tome mjestu nije bilo nikakvih znakova pomicanja zemlje, koja ih je prekrivala."

Boman je nakon toga lukavo izazvao dvojbe o prijevari. Izložio je nekoliko mogućih načina na koji je Parodi mogao umetnuti ka­ mene lopte. Zabio je i kame­

nu  strelicu  u  bedrenu  kost

toksodonta kako bi pokazao da je Parodi krivotvorio svo­ je otkriće. No, na kraju je re­ kao:  "Konačnom  analizom

utvrđeno je da ne postoji čvrst dokaz o prijevari. Štoviše, mnoge okolnosti jasno potvr­ đuju njihovu autentičnost."

Neshvatljivo  je   zašto  je

 

SLIKA 5.2.: Ove kamene bole iskopa­ ne su iz chapadmalalanske formacije iz kasnog pliocena u Miramaru, Argenti­ na, u prisutnosti etnografa Erica Bomana.

Boman bio toliko skeptičan prema Parodiju. Naime,  Parodi zacije­ lo nije želio ugroziti svoj siguran i dugogodišnji posao muzejskog kolekcionara krivotvorenjem otkrića. U svakom slučaju, muzejski stručnjaci su zahtijevali da Parodi ne dira nijedan otkriveni artefakt kako bi ga oni mogli fotografirati, ispitati i iskopati. Takav postupak, međutim, nisu primjenjivali znanstvenici koji su sudjelovali u mno­ gim slavnim otkrićima, na temelju kojih je nastao danas prihvaćen scenarij o ljudskoj evoluciji. Naprimjer, većinu ostataka Homo ere- ctusa iz Jave, o kojima je izvijestio Koenigswald, izvadili su doma­ ći kopači koji, za razliku od Parodija, nisu ostavili fosile  in situ, nego  su  ih u  sanducima dostavljali  von  Koenigswaldu,  koji  često

nije bio u blizini nalazišta. Dalje, neolitski kipić iz Europe, slavnu Veneru iz Willendorfa, otkrio je cestovni radnik. Prema tome, pri­ hvatimo li Bomanov ekstreman skepticizam, mogli bismo posum­ njati u autentičnost gotovo svih dosadašnjih paleoantropoloških ot­ krića.

Ironično je, međutim, da Bomanovo izviješće predstavlja, čak i za skeptike, veoma čvrst dokaz o postojanju ljudi, koji su izrađivali oruđe u Argenitini prije gotovo 3 milijuna godina. Prihvatimo li čak pretpostavku da je Parodi podmetnuo prvu bolu otkrivenu tijekom Bomanova posjeta Miramaru, kako ćemo, onda, objasniti drugo  i treće otkriće? Osim Parodija, njih je na izvornome mjestu, bez pret­ hodnog upozorenja, pregledao i Boman. Pritom treba istaknuti da su ti predmeti bili posve nevidljivi i da Parodi nije ničim navijestio da oni postoje.

U svakom slučaju, čini se da su Boule, Romero i Boman neusp­ ješno pokušali diskreditirati otkrića Carlosa Ameghina i drugih is­ traživača u Miramaru. Ustvari, Boman je pružio prvoklasan dokaz o postojanju ljudi koji su u doba pliocena, na tomu mjestu izrađivali bole.

DRUGE BOLE I SLIČNI PREDMETI

Bole iz Miramara značajne su po tome što ukazuju na postojanje ljudi s visokom kulturom u doba pliocena, a možda čak i prije, u Južnoj Americi. Slična oruđa otkrivena su u pliocenskim formacija­ ma u Africi i Europi.

Godine 1926., John Baxter, jedan od pomoćnika J. Reida Moira, otkrio je osobito zanimljiv predmet (slika 5.3.) ispod pliocenske formacije Red Craga u Bramfordu, koji se nalazi pokraj Ipswicha u Engleskoj.

Moir nije podrobno pregledao taj predmet. No, tri godine nakon toga, privukao je pozornost Henrija Breuila, koji je napisao: "Dok sam boravio u Ipswichu sa svojim prijateljem J. Reidom Moirom, pregledavali smo predmete otkrivene u podnožju Red Craga u Bramfordu. Tada mi je J. Reid Moir pokazao jedan jajolik predmet, koji je iskopan upravo zbog svog neobičnog oblika. Već sam na prvi pogled na njemu uočio umjetno nastale pruge i izbrušene plohe, te

sam ga odlučio podro­ bnije pregledati minera­ loškim povećalom [sli­ ka 5.4.]. Time sam se uvjerio da je moj prvi dojam bio potpuno to­ čan, te da je predmet oblikovao čovjek." Breuil je usporedio taj predmet s "kamenjem za bacanje iz Nove Ka- ledonije". Prema Moiru, i  neki  drugi  arheolozi

 

SLIKA 5.3.: Kamen za bacanje iz sloja gruha ispod Red Craga u Bramfordu, Engleska. Ovaj kamen potječe iz pliocena, a možda čak i eocena.

su se  složili  s  Breuilovim mišljenjem.  Kamenje za bacanje  i  bole, predstavljaju razinu tehnološkog napretka koji  se općenito povezu­ je sa suvremenim Homo sapiensom. Vrijedi opet spomenuti da sloj gruha ispod Red Craga, sadrži fosile i taloge iz pliocenskih i eocen- skih površina zemlje pogodnih za naseljavanje. To znači da bi Bram- fordov kamen za bacanje mogao biti star od 2 do 55 milijuna godina.

Godine 1956., G. H. R. von Koenigswald je opisao neke artefak­ te otkrivene u nižim razinama klanca Olduvai u Tanzaniji. Među njima se nalazilo: "mnoštvo isklesanog kamenja sferičnog oblika." Von Koenigswald je napisao: "Pretpostavlja se da je riječ o iznim­ no primitivnom obliku kugli za bacanje. Takav tip kamenih kugli, koje  oni nazivaju bole, još uvijek upotrebljavaju primitivni  lovci  u

 

SLIKA 5.4.: Crtež koji prikazuje tragove umjetnog oblikovanja na ka­ menu za bacanje iz sloja detritusa ispod Red Craga u Bramfordu, Engleska.

Južnoj Americi. Vezanjem ih umeću u male kožne torbe, koje, po dva ili tri komada, pričvršćuju o krajeve dugačkog užeta. Držeći je­ dnu kuglu u ruci, lovac okreće drugu, ili dvije druge, oko svoje gla­ ve i potom je baca."

Ako su se predmeti o kojima govori von Koenigswald, upotreb­ ljavali na isti način kao i južnoameričke bole, to znači da njihovi tvorci nisu obrađivali samo kamenje, nego i kožu.

Međutim, problem predstavlja činjenica da je Sloj I u Olduvaiju, u kojemu su otkrivene kamene kugle, star 1,7-2 milijuna godina. Prema prihvaćenoj teoriji o ljudskoj evoluciji, u to doba su živjeli samo australopitek i Homo habilis. Do danas nije otkriven nijedan čvrst dokaz da je australopitek upotrebljavao oruđe, a općenito se smatra da Homo habilis nije bio sposoban izraditi tako napredno oružje kao što su bole - ako je doista o njima riječ.

Dakle, iznova smo suočeni s očitom, iako zabranjenom, pretpo­ stavkom - da su u Olduvaiju u najranijim epohama pleistocena, možda doista živjela stvorenja s tehnološkim sposobnostima suvre­ menih ljudi.

Svatko tko smatra ovu pretpostavku nevjerojatnom, nedvojbeno će odgovoriti da ne postoje fosilni dokazi koji bi je potvrdili. S ob­ zirom na danas prihvaćene dokaze, to je doista točno. No, proširi­ mo li naš vidokrug, vidjet ćemo Reckov potpuno ljudski kostur, otkriven u gornjem Sloju II u Olduvaiju. No, nedaleko od tog mjesta, u Kanamu, kako je utvrdila znanstvena komisija, Louis  Leakey je otkrio potpuno ljudsku čeljust u talozima iz istog razdoblja kao i Sloj I, tj. ranog pleistocena. U novije doba su u formacijama iz ranog pleistocena u Africi, otkrivene čovjekolike bedrene kosti. Izvorno se pretpostavljalo da te izolirane bedrene kosti pripadaju Homo habilisu, no kasnije otkriće djelomično potpunog kostura Homo habilisa, pokazalo je da je anatomski, uključujući bedrenu kost, Homo habilis bio sličan majmunu. To otvara mogućnost da su čovjekolike bedrene kosti, koje su se prvotno povezivale s Homo habilisom, možda pri­ padale anatomski suvremenim ljudima, koji su živjeli u  Istočnoj Africi u ranom pleistocenu. Proširimo li naša istraživanja na druge dijelove svijeta, pronaći ćemo još neke primjere potpuno ljudskih fosilnih ostataka iz ranog pleistocena i starijih razdoblja. S obzirom na to, čini se da je pretpostavka o bolama iz Olduvaija osnovana.

No, ti predmeti možda nisu bole. O tome je Mary Leakey napi­ sala sljedeće: "Iako ne postoji izravan dokaz da su se kugle upotre­ bljavale kao bole, nije predloženo nikakvo alternativno objašnjenje, koje bi objasnilo činjenicu postojanja velikog broja tog oruđa kao i to da su pažljivo i precizno oblikovana. Da su se one doista upotre­ bljavale kao potrošni predmeti za bacanje, zašto je na njihovu izra­ du potrošeno toliko vremena i brige?" Dodala je: "L. S. B. Leakey je uvjerljivo potvrdio da su se upotrebljavali kao bole, što je možda doista točno."

Louis Leakey je tvrdio da je u istoj razini iz koje su iskopane bole, otkrio izvorno koštano oruđe. Godine 1960. je rekao: "Čini se daje riječ o svojevrsnoj 'lissoir' za obradu kože i ukazuje na postojanje mnogo razvijenijeg oblika života tvoraca kulture iz Oldowana nego što većina od nas pretpostavlja."

RELATIVNO NAPREDNA ORUĐA IZ SJEVERNE AMERIKE

Sada ćemo se osvrnuti na relativno napredna, neuobičajena paleolit­ ska oruđa iz Sjeverne Amerike, počevši s onima otkrivenima u She- guiandahu, koji se nalazi na otoku Manitoulin na sjevernoj strani kanadskog jezera Huron. Mnoga od tih sjevernoameričkih otkrića nisu osobito stara, ali su značajna jer pružaju uvid u skriveno djelo­ vanje arheologije i paleoantropologije. Već smo vidjeli kako znan­ stvena zajednica potiskuje neugodne podatke, koji se ne uklapaju u trenutno dominantnu sliku ljudske evolucije. A sada ćemo se susre­ sti s drugim aspektom te situacije - uznemirenošću i ogorčenošću nesretnih znanstvenika odgovornih za neuobičajena otkrića.