Iznenađujućom brzinom, usred novonastalih nacija, pojavili su se trubaduri i Minnesängen. Pjevali su hvalospjeve osobnoj romantičnoj ljubavi što je procvala među spolovima dajući novom idealu kršćanskoga braka svježe i blage impulse.

Iako je Rimska crkva na seksualnost gledala kao na grijeh i od svećenika zahtijevala apsolutan celibat, Wolfram von Eschenbach, najveći među Minnesängerima, opisao je kako se vitezovi mogu ženiti i imati djecu i kako su usprkos tomu smjeli težiti ostvarivanju najvišeg od svih duhovnih ciljeva - potrazi za Svetim gralom.

U kasno ljeto godine 1912. neobičan je slučaj neizravno doveo do susreta Waltera Steina i Adolfa Hitlera. Stein se toga prijepodneva zaputio u staru gradsku četvrt na Dunavu, gdje je postojao šarolik niz malih antikvarijata u kojima se prodavala religiozna, teozofska, alkemistička, okultna i slična literatura.

U jednom prilično prljavom malom antikvarijatu, na čijoj se ploči moglo pročitati ime Ernst Pretzsche, otkrio je nešto zbog čega je kao prvi naslutio koju će ulogu u dvadesetom stoljeću odigrati Koplje u potpunoj promjeni svijeta.

S jedne gotovo prazne police, na stražnjoj strani antikvarijata, izvukao je knjigu što je, stranicu za stranicom, bila ispunjena bilješkama, napomenama, brojevima, komentarima i opaskama, sve pisano istim, sitnim dotjeranim rukopisom. Knjiga je bila otrcano, u kožu uvezano izdanje i predstavljala je jedno od mnoštva njemačkih izdanja ranijih njemačkih verzija Parzivala Wolframa von Eschenbacha iz devetnaestoga stoljeća.

Pukim slučajem otvorio je stranicu na kojoj se opisuje Parsifalova treća pustolovina, gdje je oko redaka što su opisivali Herzelodye, majku junaka, tintom bio izvučen krug:

"(Taj korijen plemenite kakvoće

iz kojega je skromnosti deblo procvalo)

Jao, već u jedanaestom koljenu

vidi svojtu ugaslom

a himba nas okružuje."24

24 Niti jedan od priznatih stručnjaka do sada nije otkrio ključ povijesne pozadine

tih stihova. Gornji citat vješto je upleten u pustolovinu koja inače ne sadrži

nikakvih tragova koji bi mogli ukazivati na podrijetlo pjesme.

Kratka bilješka na margini glasila je: "Parsifal je živio jedanaest generacija prije pjesnika Wolframa von Eschenbacha - u devetom stoljeću, oko 860. do 870."

Knjiga je Steinu, čini se, predstavljala vrlo zanimljiv pronalazak, a ukoliko su i ostali komentari bili isto tako važni i razložni, također i vrlo dragocjen. Rado je platio i dvostruko od cijene što ju je tražio prodavač, koji ga je očigledno smatrao pomalo naivnim studentom.

Bilo je, kao što je rečeno, sunčano jutro krajem kolovoza. Walter Johannes tumarao je ulicama staroga grada prema Kohlmarktu i odlučno ušao u Demelovu kavanu. Ondje je sjeo za stol uz prozor, što je nudio pogled na vrevu na trgu. Potom je svoj novostečeni pronalazak podvrgnuo pomnom razmatranju, jer je bio znatiželjan koja će mu daljnja otkrića ukrašeni spis odati.

Nije trebalo dugo da otkrije koliko su nevjerojatno važni bili komentari.

Ostao je sjediti ondje na obazirući se na vrijeme, dok je čitao djelo i proučavao komentare uz pojedine strofe. I što je dalje čitao, bio je sve nemirniji.

To nisu bili uobičajeni komentari, već bilješke nekog čovjeka koji mora da je raspolagao pozamašnim znanjem i nadnaravnim vještinama! Nepoznati komentator pronašao je ključ nekih od najskrivenijih tajni grala, no očigledno je prezirao kršćanske ideale vitezova i uživao u spletkama Antikrista.

Najednom mu postade jasno da čita napomene đavla!

S jedne strane komentator je dokazao stvarno razumijevanje za niz Parsifalovih pustolovina kao vježbi za inicijaciju na putu propisanom do visina transcendentalne svijesti, s druge strane dopustio si je bezbrojne grube, vulgarne pa čak i opscene opaske o djelu. Komentarima se provlačio rasni fanatizam i gotovo patološko obožavanje arijevske krvi i pangermanskog bića, punih odvratnosti i prijezira prema Židovima, kojima je pripisivana krivnja za sve zlo i sve patnje ovoga svijeta.

Primjerice, pored strofa koje su opisivale procesije s gralom i okupljanje vitezova na svečanu misu u Gralsburgu, velikim slovima, poprijeko je, preko cijele stranice, bilo napisano: "Ovi su muškarci za prljavo praznovjerje Židova Isusa Krista izdali čistu arijevsku krv - praznovjerje koje je isto tako odvratno i smiješno kao i židovski obredi obrezivanja."

Sveobuhvatna slika što ju je predočio komentar podrijetla priče o gralu, njenom značenju i povijesnoj pozadini uvelike je nadmašivao rezultate istraživanja najučenijih znanstvenika toga doba.

Walter Stein i protiv volje je morao priznati da je ovdje riječ o nekoj vrsti primitivne genijalnosti, koja je doduše bila nejasna i puna mržnje i bijesa protiv slobode individue i jednakosti svih ljudi.

Za potporu svojih tumačenja misterija o gralu nepoznata je ruka navela bezbrojne izvore: dalekoistočne religije, misticizam, alkemiju, astrologiju, jogu, mitologiju, antički svijet Grčke i Rima te velik broj povijesnih srednjovjekovnih djela i ljetopisa. Ma tko god bio taj komentator, u svakom slučaju bio je izuzetno načitan, a njegove značajne i informativne opaske tajanstvenih strofa ispunile su ih novim životom, iako je njihova romantika bila na zlokoban način pogrešno shvaćena.

Riječ "gral" očevidno je bila izvedena od "graduale", stupnjevito, postupno, stupanj po stupanj. Potraga za gralom, vjerovalo se, duševni je život trebala stupnjevito dovesti iz stanja otupljenosti, što je graničilo sa snom, preko dvojbi sve do stvarnog duhovnog buđenja. Komentar je riječ "Saelde" (blaženstvo, sreća) pod kojom je Wolfram von Eschenbach shvaćao dohvaćanje grala kao "buđenje glupana iz bezidejne otupjelosti".

Trubadur opisuje gral kao "dragi kamen" (lapsit exillis), ali jedna opaska kaže da je kamen ustvari - treće oko, alkemijski simbol epifize! A cijeli smisao te priče o gralu, njezine fabule i redoslijeda šesnaest u njoj opisanih pustolovina bio bi otvaranje i aktiviranje tog poput češera oblikovanog trećeg oka, koje je moglo prepoznati skrivene tajne vremena i smisao sudbine čovječanstva!

Je li i mračni genij, čijom je rukom bio napisan taj fascinantni komentar, također razvio to "treće oko"? Walter Stein je ježeći se razmišljao o tom pitanju. I kakvo bi značenje, kad bi tomu bilo tako, takav crni mag imao za svijet općenito?

Komentator je mnoge osobe koje se pojavljuju u Parsifalu identificirao kao stvarne, žive likove iz devetog stoljeća: primjerice, umirući, demonima opsjednuti kralj Anfortas bio bi Karlo Ćelavi, jedan od unuka Karla Velikoga; u čarobnici Kundry vjerovao je da je prepoznao najozloglašeniju prostitutku toga vremena Ricildu Zlu, koja ga je zavela; Parsifal je povezan s Luitwardom de Vercellijem, kancelarom francuskoga dvora, a Klingor je navodno bio identičan Landulfu II od Capue, najzloćudnijem liku tog stoljeća.

Svađa između kršćanskih vitezova i njihovih protivnika trebala je ilustrirati neprestanu borbu za vlast između dviju grupa, koje su ratovale zbog stvarno postojećeg koplja: carskog koplja u Hofburgu!

Krv karolinških careva označena je kao magični izvor Objave obitelji grala: "Krv, kojoj su uz nju vezane jedinstvene magijske sile koje su omogućavale uvide u nadćutilne svjetove." I kako se u Wagnerovoj operi opisuje namjera Klingora i njegovih crnih pomoćnika da duše grala zaslijepi seksualnim perverzijama i otme im njihovu sposobnost duhovnog pogleda kako više ne bi bili pod utjecajem nebeskih hijerarhija.

Walter Stein bio je zaokupljen tom temom, jer je car Mihajlo u Konstantinopolu Karlu Velikom prilikom krunjenja za svetorimskog cara godine 800. kao krunidbeni dar poklonio djela Dionizija Areopagita u kojima se opisuju nebeske hijerarhije i uloga koju igraju u povijesnim zbivanjima. Iako je papa Nikola I. te spise prokleo kao heretičke, kralj Karlo Ćelavi na svoj je dvor pozvao znamenitog engleskog znanstvenika Scotusa Erigena, prijatelja i ispovjednika kancelara Luitwarda, kojega je Sveto koplje nadahnulo za sljedeće retke:

"Uzdigneš li se sam

do nebeskih visina,

sjajnim očima

ugledat ćeš hram istine."

Na Waltera Steina snažan je dojam ostavila činjenica da je Wagnerov gnjusni Klingor identificiran kao Landulf od Capue, budući da su mu već bile poznate neke povijesne činjenice vezane uz tu zlokobnu osobu, a njegova kasnija istraživanja pružit će mu još jasniju sliku.

Golem je bio Landulfov utjecaj na zbivanja u devetom stoljeću, i nema sumnje da je on bio središnji lik svega zla što se događalo u tom vremenskom razdoblju. Car Ludvig II postavio ga je za "trećeg čovjeka carstva" i obasuo ga tolikim častima da je Capuu čak htio proglasiti glavnim gradom, a sebe samoga postavio je za nadbiskupa.

On je svog cara nagovorio da zarati s Arapima u južnoj Italiji, iako je njegov vlastiti brat pozvao nevjernike da napadnu kršćanske zemlje. Landulf, koji je mnogo godina proveo u Egiptu te proučavao egipatsku astrologiju i magiju, bio je njihov tajni saveznik. Zahvaljujući svojim islamskim vezama, kasnije je mogao zadržati svoj dvorac, svoje orlovsko gnijezdo u planinskim visinama po Arapima zaposjednute Sicilije. Ondje gore na Kalot Enbolotu (ili Carta Belota), gdje se nekada nalazio stari hram misterija, izvodio je strašna i perverzna djela koja su mu donijela ugled najgrozomornije osobe na svijetu koja se bavi crnom magijom. Godine 875, kada su razotkriveni njegov savez s islamom i njegova zlodjela na koja ga je navela zavodnička Iblis, konačno je ekskomuniciran.

Nekoliko povjesničara, kojima je postalo jasno kako je gralom inspirirana duhovna renesansa prijetila potpuno zatamniti duhovnu moć Rima, pisalo je o zlokobnim vezama između Landulfa i niza papa, izvješćujući o njihovom zajedničkom pokušaju uništavanja ezoteričnog kršćanstva Svetoga grala. Ali nitko, što se uživljavanja tiče, nije nadmašio imaginarnu sliku Richarda Wagnera o crnom čarobnjaku Klingoru, koji je služio Antikristu i zajedno se s njime urotio u pervertiranju prave ljubavi i mudrosti u ovom ranom, vjerojatno najvažnijem stoljeću europske povijesti.

Richard Wagner shvatio je da su Landulfovi magični obredi što su uključivali strašne seksualne perverzije i ljudske žrtve imali razorno djelovanje na svjetovne vođe kršćanske Europe. Veliki umjetnik i kompozitor ilustrirao je kako takvi magični obredi oslobađaju elementarne sile, pomoću kojih demonski duhovi ostvaruju pristup krvi i svijesti individua protiv kojih su upereni. I upravo je u tom smislu u svojoj operi Wagner prikazao Klingora kako Longinusovim kopljem kao moćnim falusnim štapom vitla protiv romantične ljubavi, koja upravo u to doba počinje pupati.

"Vatra, raspaljena njegovim magijskim obredima, djelovala je na čitavo čovječanstvo", kaže jedan kroničar iz tog vremena.

Wolfram von Eschenbach još je suptilnije opisao razorna djelovanja Klingorove magije. On ocrtava sliku Anfortasa, ranjenog kralja grala, čija je istinska ljubav izopačena razvratnim seksualnim fantazijama.

Najveći među srednjovjekovnim Minnesängerima opisao je kako je kralj grala moralno uništen seksualnim perverzijama koje su slomile sveto stapanje srca i mozga i otele mu duhovni pogled. Anfortasova "rana" sastoji se od nesposobnosti dovršavanja stvarnih procesa duhovnog razvoja.

A "krvarećim kopljem" pjesnik simbolizira one Klingorove sile koje - kao đavo "Legija" - nastaju iz seksualnih nagona i žele uništiti "više ja" kako bi zapriječili pristup gralu.

U sceni koja se odigrava u unutarnjem svetištu u Gralsburgu, pogled na krv što kaplje s vrha koplja sedmerostruko umnožava bol i strah ranjenoga kralja i među vitezovima izaziva beskonačno jadikovanje. U jednom svečanom obredu koplje se nosi kroz hram i njime se dodiruju sva četiri zida. Znak je to da je put pristupa gralu bio razoren, a zajednica vitezova grala, isključena od pogleda na nebeske hijerarhije, zauvijek je upućena na svijet čula.

"Sam domaćin spustio se na počivaljku pored srednjeg ognjišta. Krivnja između njega i radosti bila je raščišćena. Njegov život bio je samo još neprestano umiranje.

U taj 'palas sada je kročio sjajni Parzival i ljubazno je primljen od onoga koji ga je onamo poslao. Domaćin ga nije ostavio da ga čeka, nego ga zamoli neka se približi i sjedne: 'k meni ovamo! Kada bih Vas posjeo ondje straga, postupao bih prema Vama kao prema tuđincu.' Tako je govorio nevoljni domaćin.

Zbog bolesti je pred sobom dao zapaliti veliku vatru, i nosio je toplu odjeću.

Njegov kaput iznutra je i izvana imao velika i duga krzna samura, a isto tako i ogrtač, kojega je nosio preko njega. I najmanje krzno na toj odjeći još bi zaslužilo pohvalu, uvijek je još bilo crno i sivo. Na glavi je nosio kapu, iznutra i izvana od iste skupe samurovine. Gore je oko nje bila, kako i spada, opasana ukrasnom arapskom vrpcom, u čijoj se sredini kočilo dugmašce od prozirnog rubina.

Poneki pristali vitez sjedio je tu, kada je nešto bilo uneseno, što kod njih pobudi duboku bol. Kroz vrata uskoči sluga koji je držao koplje - običaj koji je ovdje svaki puta sve bacao u duboku tugu - s čije je oštrice izbijala krv, slijevajući se preko kopljišta sve do ruke, tako da je dodirnula i rukav. Kako se ovdje u velikom palasu' plakalo i vrištalo! Narod trideset zemalja nije to mogao ostvariti svojim očima. Sluga je nosio koplje u rukama, uzduž sva četiri zida, natrag sve do vrata i opet brzo iskočio van. Tako je nevolja vitezova utažena..."

Wolfram von Eschenbach

Parzival

Walter Stein nastavio je listati knjigu ne bi li pronašao daljnje opaske o strašnom Landulfu, ali najednom je osjetio neku neugodnu hladnoću, neki strani dašak koji mu je htio prodrijeti u svijest. No, odbacio je taj osjećaj kao nešto što se ne uklapa u sve to i nastavio čitati.

Na praznim stranicama na kraju knjige otkrio je nekoliko napomena suvremenog kroničara koji je opisivao zbivanja u Landulfovu životu. U skladu s tim njegova je majka u noći prije poroda usnila strašan san. U viziji je vidjela da na svijet mora donijeti goruću baklju koja će spaliti ne samo cijelo njezino kraljevstvo nego i cijeli svijet. Njezin suprug, kojemu je prepričala san, pretrpio je takav šok da je nakon poroda dijete gotovo ubio. Umjesto toga odlučio je napisati pjesmu kako bi upozorio svijet na svoga sina i tiraniju kojom će ga zatrti:

"Ah, mila moja bračna družice, kakva nas to sudbina progoni?

Tvoj strašan prizor objavljuje strašno proročanstvo,

koje se poput sjene nadvilo nad dijete u tvom krilu.

On ništa neće voljeti, presjeći će spone krvi.

I na kraju će strasno gorkom riječju

među građanima posijati svađu

i poput vatre će bjesniti u srcima pravednika."

"Ono što je prorekao u duhovnoj ekstazi, sudbina nam je omogućila da vidimo vlastitim očima", nastavio je kroničar. "A vatra potpaljena njegovim djelima oskvrnula je krv cijeloga čovječanstva."

Na tom mjestu Walter Stein svrnuo je pogled s knjige i kroz police u izlogu pogledao izravno u, bio je uvjeren, najarogantnije lice i najđavolskije oči što ih je ikad vidio.

Bilo je to lice čovjeka s kovrčom što mu je padala na čelo, s malim, s obje strane gornje usne podrezanim brkom koji je djelovao gotovo smiješno i malom tamnom bradicom. Čovjek ga je ispitivački promatrao.

Nosio je, za njega prevelik, otrcan tamni ogrtač, a ispod otrcanih hlača iz poderanih su cipela izvirivali prsti. U rukama je držao akvarele u obliku poštanskih karti, što ih je očito pokušavao prodati turistima koji su ispred kavane prolazili prema Kohlmarktu.

Naravno, nije znao da je tog trenutka gledao u lice čovjeka čija će djela nadaleko nadmašiti jeziva proročanstva o Klingoru, koji će uspostaviti sotonski teroristički režim i inscenirati hladnokrvno krvoproliće koje će svojom okrutnošću i bestijalnošću baciti u sjenu sve ranije događaje u povijesti čovječanstva.

Nakon što se brzo odvratio od hipnotizirajućeg pogleda te neobične pojave, s velikim se naporom ponovno pokušao usredotočiti na ostale črčkanje o osobi Landulfa od Capue: "Landulf lukav i uopće prilično spretan, no pritom razbludan, beskrajno častohlepan i tašt. Prezirao je redovnike i pljačkao ljude. Izdao je vlastitog kneza, kršio obećanja i varao vlastite unuke. Gdje god su bile u pitanju prijateljske veze među ljudima, davao je sve od sebe da ih raskine. Svuda je pokušavao sijati nemir. Tko u to ne želi vjerovati, neka se prisjeti upornosti kojom je izdavao svoje gospodare, iako se tri puta zakleo da će priznati njihovu vrhovnu vlast.

Osobito se htio dokopati duša nevinih ljudi, umjesto da ih prizna kao sebi ravne i oda im poštovanje." (Echempertus)

Kada je Stein kasno poslijepodne konačno izišao iz kavane Demel, vani je još uvijek stajao ubogi umjetnik. Kupio je tri mala akvarela, platio ih šakom kovanica i ostatak ponovno strpao u džep dok je žurio niz uli cu. Tek kada je stigao kući, postane mu jasno da je kupio sliku Koplja sudbine - Svetoga koplja što je ležalo na crvenom brokatu staklene vitrine habsburške riznice.

Na akvarelu se nalazio isti potpis kao i na predlistu otrcanog primjerka Parzivala - ADOLF HITLER!