4. POGLAVLJE

NAPOMENE ĐAVLA

"Ah, ljupka bračna družice, koja nas sudbina prati?

Tvoj užasan prizor otkriva grozno proročanstvo koje poput sjene nad djetetom leži u tvom krilu.

Ono neće ništa voljeti, presjeći će krvne veze.

I naposljetku strastveno gorkim riječima
sijati svađu među građanima
i poput vatre bjesniti u srcima pravednika."

Echempertus, Landulf od Capue
Kroničar iz devetog stoljeća

 

"Iznad carstva duhova što žive između neba i zemlje, svejedno da li su bili dobri ili zli, nad svima njima gospodarila je Klingorova moć. Samo Bog mogao ih je zaštititi."

Richard Wagner
Parsifal

 

Četiri stola što su se nalazila uz prozore Demelove kavane smještene uz cestu uvijek su bila rezervirana za stalne goste iz otmjenih bečkih obitelji.

Ali Walter Johannes Stein vrlo je rijetko zalazio u tu vjerojatno najekskluzivniju gradsku kavanu, iako je njegova majka mnogo godina bila redovita gošća i bliska prijateljica obitelji Demel.

Mladi student sveučilišta izbjegavao je to mjesto, osobito usred ljeta.

Naime, u to godišnje doba Demel je najčešće bio preplavljen turistima koji su htjeli iskušati širom svijeta poznate pekarske proizvode. No, u svako drugo godišnje doba povremeno bi rado navratio unutra kako bi na povratku sa sveučilišta ondje popio šalicu kave. Gospođa Demel tada bi ga običavala srdačno pozdraviti i raspitati se o njegovoj obitelji. Tada je mogao biti siguran da će dobiti stol uz prozor za kojim je nesmetano mogao pregledavati svoje bilješke s predavanja, ako prednost ne bi dao besposlenom sjedenju i promatranju gužve na Kohlmarktu.

Sladokusci su tvrdili da Demelove Creme Grenoble i Sicilienne spadaju u vrhunske životne užitke. Usprkos tomu, teško bi bilo pretpostaviti da bi Walter Stein samo zbog kave i tortice od oraha s Curacaom i šljivama ili sladoleda s malinama poprskanog malagom cijeloga života tako jasno pred očima zadržao hrastovu oplatu i mramorne stolove kod Demela.

Kroz police ispunjene kolačima posutima usitnjenim orasima, kolačima od višeslojnog biskvitnog tijesta i kuglofa po prvi puta će, naime, pogledati u arogantno lice i mistične plave oči Adolfa Hitlera!

Walter Johannes Stein studirao je na sveučilištu u Beču kako bi napisao prirodoslovnu disertaciju. Iako je važio za najsposobnijeg prirodoslovnog studenta svoga godišta, osobito zbog svoje velike nadarenosti za matematiku, osobno su ga više zanimali klasični studiji i povijest zapadnjačke filozofije. Jedini umjetnički "predmet" u njegovom nastavnom planu bio je kratki tečaj njemačke literature što su ga morali položiti svi studenti, jer je sveučilište pohađalo toliko različitih nacionalnosti prostranog Habsburškog Carstva.

Jedna od osnovnih knjiga na tečaju literature, odabrana zbog osobite kvalitete svoje "srednjovisokonjemačke" proze, bio je Parzival Wolframa von Eschenbacha. Možda bi ta srednjovjekovna romanca o gralu i za Waltera Johannesa bila tek akademska jezična studija da nije imao rijedak, transcendentan doživljaj.

Jedne se noći probudio i ustanovio da je u nekoj vrsti sna bez slika recitirao dijelove romantičnih stihova toga trubadura!

Zamislite, samo na trenutak, što bi značilo kada bi netko imao sličan doživljaj s npr. Chaucerovim Canterburyskim pričama. Jezik Chaucerove proze iz četrnaestoga stoljeća prilično je težak, što može posvjedočiti većina engleskih školaraca, no ipak je to jezik iz kojeg se izravno razvio engleski.

Jezik njemačkih Minnesängera stariji je pola stoljeća i sastoji se od mješavine dijalekata koji se temeljito razlikuju od modernog njemačkog.

Povrh toga ima zamršen, sasvim osoban i eliptičan stil.

Za Steinov miran i metodičan karakter bilo je sasvim razumljivo da je odmah posegnuo za papirom i perom i zapisao riječi što ih je upravo bio recitirao. Ne uzbuđujući se zbog neobičnosti svog doživljaja - do tog trenutka je pročitao samo uvodne stranice djela - sišao je u svoju radnu sobu i upustio se u uspoređivanje svoje recitacije s tiskanim tekstom. Bilo je sablasno otkriće da se to misteriozno nadahnuće između sna i jave od riječi do riječi poklapa s originalnom prozom!

To prodiranje nečeg nadiskustvenog u njegovu svijest dogodilo se tijekom noći još dva puta; dakle, sve u svemu tri puta. Svaki put se ponašao na isti način i ustanovio je da nije napravio ni jednu jedinu grešku, osim nekoliko manjih pravopisnih pogrešaka prilikom zapisivanja drevnoga jezika.

Primijetio je da riječi pjesnika kao da oživljavaju na njegovim usnama, poput "plamenih jezika" spomenutih u Pavlovim poslanicama, jer njegov doživljaj ni na koji način nije bio povezan s intelektualnim razmišljanjem.

Zbog lakoće kojom je uvijek iznova bio u stanju citirati stihove, postajalo mu je jasno da se njegova sposobnost mora zasnivati na nekakvom obliku "višeg sjećanja".

U sljedećim tjednima bezbroj je puta, ne prosuđujući ga kritički, pročitao Parzivala: uživao je u njemu kao u čudesno raščlanjenom umjetničkom djelu koje je u jednakoj mjeri kao i Danteova Božanstvena komedija obuhvaćalo sve aspekte ljudskoga bivstvovanja. Čvrsto je odlučio da ga neće znanstveno analizirati i raščlanjivati prije nego što emotivno ne iskusi svu njegovu umjetničku draž.

Dok je neobična čarolija viteškog doba prožimala njegova osjetila, postupno je osjećao gotovo neprimjetno klijanje žive slikarske stvaralačke sposobnosti. Sada je bez osobitog napora napamet mogao recitirati gotovo cijelo djelo. Budući da nije htio da njegova neobična sposobnost utječe na njegovo svakodnevno učenje za polaganje doktorata, odlučio je kako o tome nikome neće pričati.

Tek kada je počeo proljetni semestar ozbiljno se počeo baviti otkrivanjem što se zaista krije iza tih naizgled bezazlenih stihova što ih je germanskim narodima u trinaestom stoljeću pjevao lutajući trubadur.

Tumaranje po knjižarama i knjižnicama donijelo je cijeli niz suvremenih mišljenja i kritičkih stavova o cjelokupnom srednjovjekovnom pjesništvu o gralu te mnoga djela o povijesnoj i literarnoj pozadini te epohe.

Nije potrajalo dugo i Stein se našao pred istim problemima kojima se i dan-danas bave vodeći stručnjaci srednjovjekovne povijesti i literature.

Primjerice: Što je gral? Zašto se u legendi o Arturu naziva "svetim", a Eschenbach ga, nasuprot tomu, nikad ne naziva "svetim"? Je li to neka posuda? Dragulj? Osjetilima nedokučiv doživljaj? Sudeći po Parzivalu, nije ništa drugo doli velikim dijelom ukrašavanje tradicionalnog folklora? Kako je očigledno ne pretjerano obrazovani pjesnik, koji je i sam tvrdio kako ne zna ni čitati ni pisati, u svom vještom i naprednom prikazu psihe svog junaka mogao otići toliko daleko ispred svoga vremena? A što misliti o odnosu spolova u njegovim stihovima u kojima romantična ljubav vrhunac ispunjenja nalazi u gotovo modernom shvaćanju braka? Kako se moglo dogoditi da vitezovi koji streme najuzvišenijim vrhuncima religioznog iskustva očigledno uspijevaju izbjeći strogu askezu i zavjet celibata kojima su inače redovnički redovi toga doba bili podložni?

Vodeći istraživači istaknuli su da "pustolovine" vitezova nisu bile ništa drugo doli čudesne maštarije viteških djela u osvit "romantičnoga doba" te da ponovno pojavljivanje doživljaja romantične ljubavi predstavlja neku vrstu oslobađanja seksualnih instinkata i produbljivanje duševnog života u srednjem vijeku. Sveopće mišljenje polazilo je od toga da stotine osoba navedene u Parzivalu u stvarnosti nisu ni postojale, no da se opća pozadina koju priča trubadura opisuje odnosi isključivo na trinaesto stoljeće.

Prvi značajan korak za prikaz povijesnog značenja romanse o gralu učinio je kada je za Božić 1911. pratio obitelj na izvedbu Parsifala. Opera ga se silno dojmila i pretvorila se u nezaboravan doživljaj. Nesumnjivo da je Wagner mnogo toga jako pojednostavio i da je svojom zaoštrenom dramatizacijom utjecao na osjetljivu strukturu i kompleksnu radnju djela, ali sve je to kompenzirano glazbom koja je pružala neopisivo dojmljivo svjedočanstvo Kristove spasiteljske ljubavi.

Važno pitanje na koje ga je potakla opera bilo je kako je Wagner došao na ideju da radnju svog Parsifala komponira oko koplja koje je stvarno postojalo.

Je li to bila čista mašta, ili je koplje što je probilo Kristov bok stoljećima služilo kao sveta relikvija? I, ako je tomu bilo tako, koji su onda kraljevi i kneževi posjedovali taj talisman? Odgovor na to pitanje mogao bi dati naslutiti koje povijesne ličnosti spominje priča o gralu! I tako se dogodilo da se Walter Stein, upravo kao i Adolf Hitler, zaputio u knjižnicu Hofburga kako bi istražio povijesti različitih koplja kojima se u srednjem vijeku pripisivala presudna uloga, da bi se konačno našao pred carskim kopljem što ga je identificirao kao Koplje sudbine kojim je svojedobno rimski centurion prilikom razapinjanja ozlijedio Kristov bok.

Tijekom sljedećih mjeseci Walter Stein počeo se tom temom baviti s različitih aspekata, ni ne znajući da će to biti početak doživotnog prouča vanja misterija svetog grala i da će materijal što ga je prikupio jednoga dana, dvadeset i četiri godine kasnije, kada SS-Reichsfuhrer Himmler bude izdao nalog za njegovo uhićenje kako bi zaplijenio te spise te ga pridobio za nacistički Okultni ured, Naslijeđe predaka, u žurbi morati biti spaljen.

U proljeće 1912, nakon jednogodišnjeg istraživačkog rada, već je bio došao do zaključka da je kulisu priče o gralu Wolframa von Eschenbacha tvorilo deveto stoljeće i da su se iza mnoštva zvučnih imena skrivale povijesne osobe, koje su doista živjele u vrijeme vladavine Karolinga.

Deveto stoljeće bilo je svjedok nestajanja političkih i legalnih struktura klasičnoga svijeta, koje su zamijenjene kulturama novih nacija što su se rađale i etabliranjem moćnih kraljevskih kuća od kojih će neke potrajati i tisuću godina.

Ali deveto stoljeće nije doživjelo samo propast rimske i grčke kulture, već su istodobno presahnule atavističke snage krvi kojima su vođe germanskih plemena nekada vladale svojim plemenima. Intelektualno razmišljanje posvuda je počelo potiskivati svijest o krvi i milijuni muževa i žena diljem Europe počeli su se osjećati kao pojedinačna, individualna bića, a ne samo kao puki pripadnici svojih plemena.

Kao najkarakterističniji primjer prelaska od plemenskog identiteta k individualnoj svijesti o samomu sebi može se promatrati svrgavanje i uhićenje "dugokosih" Merovinga koji su pomoću starih rituala krvi stoljećima vladali Francima.

U posebnim ceremonijalnim predstavama pripadnicima merovinške obitelji, koji su u svojim rukama imali vlast još od doba velikog kralja Klodovika, naočigled bučnih narodnih masa rezana je kosa kako bi se svijetu pokazalo da je magična moć njihove krvi ugasla.23

S druge strane, Karolinzi, koji su ih naslijedili, redom su bili značajni muževi, upravljači država, znanstvenici i vojskovođe. Karlo Martel imao je tek beznačajnu titulu "majordoma" kada je Franke kod Poitiersa poveo u pobjedu nad Abd al-Rahmanom i na taj način od Francuske i cijele Europe odvratio islamsku invaziju. Pipin Mali, koji je osvojio Akvitaniju, podjarmio je Lombarde u Italiji i protjerao Maure iz Languedoca; na kraju je svrgnuo vladarsku kuću Merovinga i isposlovao papinsko priznanje za karolinšku kuću. Karlo Veliki, kojega je godine 800. papa Lav III okru-

23 Usp. J. M. Wallace-Hadrill (Methuen): The Long-Haired Kings.

nio za svetorimskog cara i koji je vjerojatno bio najveća povijesna ličnost od Cezara Augusta, za svog je života izgradio cijeli imperij i stekao toliku moć da je za sebe zahtijevao pravo kontrole izbora pape.

Simbol Merovinga bilo je staro plemensko koplje koje je predstavljalo duhovno vodstvo pod plemenskim bogom i ovozemaljsku vlast nad životom i smrti svih Franaka.

Međutim, Karlo Veliki Longinusovo je koplje čuvao kao dragocjen talisman vlasti. Svoju veliku dinastiju zasnovao je na snazi legende o njemu i nadao se da će karolinška kuća opstati tisuću godina. Za Karla Velikoga sveto je koplje simboliziralo krv Kristovu i iz njegova je posjedovanja izvodio pravo da kao najznačajniji sluga novog saveza s Bogom, na temelju "božanskog prava", vlada cijelim imperijem različitih rasa.

U istom kritičnom stoljeću, budući da su sada pobožna djela s latinskog prevođena na mnoštvo jezika, počelo je u zaborav padati junačko pjesništvo sjevernih plemena. Kao posljedica podjele carstva nakon smrti Karla Velikog nastale su Francuska i Njemačka. Prvi dokument koji je upućivao na raznolikost buduće Europe bila je "Štrasburška zakletva", ugovor što su ga sklopili unuci Karla Velikog, koji je bio priprema za razdvajanje latinskog i germanskih jezika.

U Engleskoj je Alfred Veliki latinska djela prevodio na engleski, pridonoseći na taj način osnivanju otočkoga carstva. Norveška je dobila prvoga kralja, a i Danci su ujedinjeni pod jednim jedinim vladarom; trgovina grada Utrechta pripremala je put nastanka Nizozemske. U tom stoljeću, kada je viking Rjurik postao knezom Novgoroda, čak su položeni temelji moderne Rusije.

Deveto stoljeće također je bilo doba u kojem je došlo do sudbonosnog loma na zapadnu i istočnu Crkvu. Konačno razdvajanje uslijedilo je na koncilu u Konstantinopolu godine 869. Dok su tekle pripreme za taj važan koncil, papa Nikola I proglasio je da čovjeka ne treba promatrati kao trojstvo duha, duše i tijela. Od sada će Sveta Stolica nijekati postojanje individualnog ljudskog duha proglašavajući da se čovjek sastoji samo od tijela i duše. Nasuprot tomu, osobni duh nije ništa drugo doli "intelektualno svojstvo duše". Na taj način duhovna inicijativa zapadnog čovjeka zatvorena je u trodimenzionalnu svijest svijeta osjetila, a dogme Rimske crkve ostale su jedinim priznatim izvorom Objave.

Upravo dok se zbivala ta nenadana promjena u razvoju ljudske svijesti, kada je počela klijati intelektualna duša Europe i dok se među masama rađao nov osjećaj individualnosti, procvali su viteštvo i viteški duh.