U dominantnoj globalnoj kulturi izraz "plemenska organizacija" ima negativne konotacije. Knjige prošloga stoljeća (uključujući tekstove iz antropologije) i westerni snimani u Hollywoodu između 1930. i 1960. plemenski su način života karakterizirali kao nešto jedinstveno "primi­tivnim" narodima. Takve definicije izvedene su iz 'dominatorskog' gle­dišta gradova/država Mlađih Kultura, koji sve društvene sustave zami­šlja kao hijerarhije autoriteta. Uz hijerarhiju imamo dobro/loše, bolje/ najbolje, vladar/podređeni.

Održive plemenske kulture iz prošlosti nisu istrebljivale narode drukčije od sebe, niti su ih pokušavale učiniti "sličnijima sebi", nego su shvaćale i prihvaćale da različiti narodi imaju različite pretke, stilo­ve života, vjeru i tradicije. U plemenskom svijetu, skupine ljudi mogu živjeti jedne blizu drugih, trgovati i surađivati, čak se povremeno i sukobiti, a ipak zadržati jedinstveni identitet. U današnje vrijeme po­treban nam je način života koji priznaje ljudske razlike baš na takav način.

Da bi održala svoje 'plemenstvo', plemena zajednički pristanu odba­citi nezdravo ponašanje u kojem jedna skupina pokušava iskorištavati, porobiti, osvojiti ili ubiti drugu: jasno im je da takvo ponašanje donosi samo još više istoga i da će im se na kraju sve to vratiti. Plemena se općenito ponašaju kao da su u ovome životu i na ovome svijetu svi zajedno i baš iz toga razloga su se kroz povijest složili i u tome da će zadržati svoje jedinstvene osobnosti, koje zauzvrat osiguravaju ljudsku raznolikost.

 

Najtemeljnija plemenska jedinica je obitelj. Mnoga plemena u mje­stima poput pustinje Kalahari sastavljena su od samo jedne proširene obitelji, koja broji desetak ili nešto više ljudi. U zapadnim društvima nailazimo na obitelji koje su se organizirale u nešto slično plemenima: U Americi su Kennedyjevi općepoznat primjer. Među njima postoji os­jećaj "ovo smo mi". Kad Čovjek na svoju obitelj gleda kao na pleme, lakše je izgraditi vlastiti osjećaj identiteta, snagu, otpornost i životno važan osjećaj pripadnosti.

Mnogi su današnji ljudi izabrali žrtvovati obiteljsku kulturu (u ko­joj je važno biti zajedno, izgraditi osjećaj zajedničkog iskustva) zbog kulture konzumerizma. Oženjeni parovi oboje rade kako bi si mogli priuštiti veću kuću ili noviji auto, premda bi manja kuća i stariji auto­mobil roditeljima omogućili da više vremena provedu kod kuće s dje­com ili jedno s drugim. Žrtvuju vrlo važne obiteljske obrede zbliža­vanja koji sežu u plemensko doba, obrede poput zajedničkog objeda ili razgovora, i posvećuju sate i sate gledanju televizije koju financiraju korporacije i njihove promidžbene poruke.

Ipak, sve više ljudi u posljednje vrijeme odabire jednostavan život. Odabiru smanjiti količinu vremena provedenog u poslovnom svijetu kulture dominacije (i s njezinim primarnim promoterom: televizijom) i tu energiju usmjeriti u vlastitu obitelj, koja je — u vrlo doslovnom smi­slu riječi — njihovo pleme.

Moguće je napraviti odmak od ludila televizije/konzumerizma/masovnih medija i parole "još, još, još!" te promijeniti vlastitu svijest i ponašanje. Jedan način da se to postigne jest da se sve članove obitelji izravnije uključi u svakodnevne životne potrebe. To omogućuje ljudi­ma da osjete i shvate povezanost između vlastitog truda i — na primjer — hrane koju jedu ili topline u kojoj uživaju.

Među svjesnim ljudima raste "pokret seobe" u mjesta gdje je oko ku­će dovoljno zemlje za vrt u kojemu si mogu uzgajati hranu i dovoljno stabala za održivu stopu sječe za ogrjev. Moguće je pronaći vlastiti iz­vor vode, saznati kako proizvoditi električnu energiju, sagraditi podrum za skladištenje zimnice. Živeći manje štetno i s manje utjecaja na Ze­mlju, ljudi počinju birati život mjesnih obiteljskih plemena.

 

Sljedeći korak dalje od obiteljskih plemena su plemena koja povezuje zajednički interes.

Takva su plemena sastavljena od ljudi koji žive zajedno na odre­đenom području, dijele zajedničke izvore hrane, surađuju u stvaranju izvora energije i mjesta za život. Primjere za takva plemena 'druge ra­zine' nalazimo u životima američkih Indijanaca, kao i u pričama Eu­ropljana koji su se naselili na američkom zapadu. Stvorili su zajednice povezane željom za preživljavanjem i na taj su način postigli određenu sigurnost i stabilnost.

Uz brigu za preživljavanje, zajednica ima dva važna aspekta: sigur­nost i ljudsko međudjelovanje. To su bili temelji zajednica otkad su prvi praljudi zapalili vatru (fosilni nalazi pokazuju da je Homo erectus živio plemenski i koristio vatru prije nekoliko milijuna godina, a vatra se otada nadalje povezuje s predljudskim i ljudskim ostacima) i okupili se oko nje u nadi da će čarobna toplina otjerati zle duhove, tigrove i medvjede.

Prije mnogo godina Sigmund Freud istaknuo je da se bilo koja sku­pina ljudi — bilo u tvrtki, zajednici ili čak i narodu — na kraju okupi u strukturu obiteljskoga tipa. Pojave se roditeljske figure, dođe do brat­skih nesuglasica, a ljudi si u zajednici nalaze niše i uloge koje često odgovaraju onima koje su imali u vlastitoj obitelji: zločesto dijete, slat­ko malo, mali profesor, hranitelj, začetnik itd. Freud je nadalje poka­zao kako je u situacijama kad su roditeljske figure nezdrave (kao što se dogodilo u Hitlerovoj Njemačkoj), nezdrava i čitava nacija, u ovom primjeru njemački narod (zanimljivo je nagađati kakav je učinak imala televizija na stvaranje "na­cionalnih" ili "globalnih" zajednica, koje stvaraju i vode korporacije i njiho­vi sponzori, a za vlastite interese. Proučavanja pokazuju da ljudi koji pro­vode 4 do 5 sati dnevno pred televizorom postaju sve manje povezani sa svo­jim zajednicama. Taj su fenomen u Wall Street Journalu nazvali "smrću kuglačke lige", a natjecateljski karakter televizije vodi prema raspadu mnogih tradicionalnih dobrovoljnih društvenih organizacija).

Shvaćajući da se to oponašanje obitelji događa u svim zajednicama, bez obzira na veličinu, važan prvi korak prema stvaranju zajednice jest stvaranje sigurne i funkcionalne strukture.

S takvom strukturom ljudi eksperimentiraju već stotinu tisuća go­dina ili čak i dulje. Ono što je iz toga evoluiralo kao najfunkcionalniji, najstabilniji i najodrživiji oblik ljudske organizacije jest decentralizirana, maloplemenska, demokratska zajednica jednakih, kakvu imaju Šošoni i drugi urođenici širom svijeta.

Pažljivim izborom vođa koji su pokazali svoju sposobnost skrbi za druge - to jest koji se mogu suzdržati da ne 'pušu u vlastiti rog' ili da ne budu sebični, a spremni su davati, davati i davati, ne dobivajući mnogo zauzvrat — plemenske zajednice tradicionalno su osiguravale i "roditeljski" model za zajednicu i osjećaj sigurnosti koji je ljudima potreban da bi si mogli dopustiti potpuno 'uranjanje' u zajednicu, bez oklijevanja ili straha.

Ti starješine u samoj su jezgri zajednice: nositelji su njezine aku­mulirane mudrosti. Oni su vođe u određenim područjima, jer su u tim područjima pokazali stručnost ili iskustvo ili mudrost. Gubitkom naših starih (često u staračkim domovima), a pogotovu zamjenom međudje­lovanja s njima televizijom koja živi od korporacijskih reklama, izgu­bili smo neprocjenjivu zalihu akumulirane mudrosti i lokalnoga zna­nja. Ali možemo je ponovno početi graditi stvaranjem zajednica na način koji cijeni mudrost iskustva.

"Vodstvo" plemenskih starješina ne znači moć, kao u hijerarhijskim Mlađim Kulturama: bliže je onome što bismo nazvali 'odgovornošću'. Bez takvih učinkovitih i brižnih vođa, ljudske zajednice neizbježno propadaju. Ako nema roditeljskih figura ili su nedostupne, nepristupa­čne, kritične, čak i sklone nasilju, zajednica često oboli poput stabla koje trune iznutra i koje se na kraju sruši.

Kad članovi zajednice osjećaju da je zajednica lažna, da postoji iz razloga koji nije sukladan njihovim potrebama (sa svrhom da im se nešto proda, da ih se nadzire ili na neki način iskoristi), zajednica opet propada. Članovi zajednice gube zanimanje za održavanje ulica čisti­ma, za obnovu fasada itd. ili se počnu ponašati destruktivno. Nesretne rezultate takvih slučajeva vidimo u našim velikim gradovima, ali nai­lazimo na njih i u malim sredinama i zajednicama u kojima su tradici­onalna međudjelovanja zamijenili sati sjedenja pred televizorom.

Svejedno, male zajednice postaju značajna pojava u svijetu. Sve je više i onih koji su se isključili s energetske mreže, a ti bi drugi mogli imati još veći učinak jer utjelovljuju i promiču vrijednost nezavisnosti i samostojnosti. Samim svojim postojanjem šalju tu zamisao u eter, u kolektivnu svijest, u ono što Rupert Sheldrake naziva morfičnim po­ljem. Postaju neovisni o modi korporativnih i političkih interesa koji su zauzeli uloge vladara, onih koji definiraju i odražavaju našu domina-torsku kulturu. Također su odvojeni od velikih gradova koji su najja­snija personifikacija duhovne 'odspojenosti' naše kulture gradova/dr­žava.

Neki ljudi kažu da su male plemenske zajednice loša stvar, jer se ponekad radi o kultovima. Kultovi su kradljivci duša, entiteti koji nad­ziru um i obeshrabruju pojedinačnu inicijativu te idu za tim da nadziru ne samo djela nego i misli svojih članova. U potpunosti se slažem da su takve skupine samo još jedan oblik dominacije i da ih treba zaobila­ziti u širokom luku i izbjegavati pod svaku cijenu. Pametno je izbjega­vati svaku osobu ili skupinu koja tvrdi da je put do božanskoga, spase­nja, prosvjetljenja, sreće, slobode ili jasnoće dostupan isključivo kroz njih. To je definicija kulta i postaje posebno očigledna kad se jedna osoba ili vođa organizacije ili zajednice proglasi "vratima do božanskosti".

Ali uz tu jednu iznimku, male nezavisne i samostojne zajednice imaju najveću sposobnost preživjeti normalne cikluse procvata-i-propasti kroz koje prolaze naša kultura i naša privreda, a još su veći izgle­di da će preživjeti velike katastrofe koje nas možda čekaju kad počne nestajali nafte. Ruralne zajednice, od Mormona u Utahu do Amiša u Pennssylvaniji (bez obzira na njihovu vjersku filozofiju), preživjele su Depresiju, ratove, vremenske nepogode, privredne teškoće, a sve to zahvaljujući dijeljenju izvora i jedinstvenom, ujedinjenom nastupu.