NAMASTE  INDIJA!

...Proces buđenja nije nikada bezbolan, jer podrazumijeva potpuno otpa­ danje ega i osobnosti, onog što mislimo da jesmo i onog s čime se iden­ tificiramo. U nekim slučajevima, Izvor koristi pero pauna za taj prijelaz. U drugim slučajevima, gdje je ego jak i drži nas pod kontrolom, Izvor kori­ sti malj, kao u tvom i mom slučaju! Pomaku iz treće u četvrtu dimenziju obično prethodi tamna noć duše. Tada, kad smo preplavljeni očajem, ne znamo ni tko smo i više nemamo odgovore na živome izazove, čežnja za Jedinstvom s Izvorom vodi nas kući. Budi strpljiv jer si u rađaoni. Tvoja je čežnja putovnica za povratak doma. a tvoje nestrpljenje da tamo sti­ gneš posljednji pokušaj uma da te u tome spriječi. Sve je dobro, uvjera­ vam te!

Frankfurtska zračna luka. Mirisi parfema šeću uz mene. Pokušavam odgonetnuti odakle ih poznajem. Misli dodiruju oblačić sjećanja u prola­ zu, ali slika se ne izoštrava. Ostaje osjećaj familijarnosti. Noge me odno­ se do kafeterije. gdje ću popiti tko zna koju kavu zaredom. Živci su mi podraženi kao da ih netko češlja perom, u prsima neka nelagoda, ali me­ hanički naručujem rijetku crnu tekućinu. Prstima prebirem male, papir­ nate vrećice šećera. Ima bijelog i smeđeg. Hoću li živjeti zdravije i duže ako odaberem smeđi? U sebi listam svu onu frazeologiju o zdravim na­ mirnicama, o »četiri bijele smrti«, medu kojima se ističu lijepi, čisti krista­ li koje ću koju sekundu kasnije strovaliti u crnu tekućinu. S obzirom da idem u indiju ne mogu drugo do nasmiješiti se na ovu fizikalnu demon­ straciju jedne religijske dogme koja govori da će se naš duh jednom ras­ topiti u Stvoritelju i prividno nestati poput Šećera u kavi ispred mene, Koliki su mi to rekli s potpunim uvjerenjem u glasu, mada sami nisu znali je li to doista tako.

Nema zapadnjaka zadojenog istočnjačkim filozofijama koji nije stoti­ nu puta čuo da je broj udisaja i izdisaja čovječjih određen unaprijed, a tako i trenutak njegova napuštanja fizičkog tijela. Kog se vraga napinjem oko šećera, kad mi smeđi ne može dati ništa doli iluziju da okolo šećem zdraviji i da će ova kožna vreća ispunjena kostima i mesom potrajati du­ lje. Ovaj ritual čekanja zrakoplova za Indiju koji prati sasvim lagani »Reise- fieber« prolazim već deseti put. Mogao bih iščupati tisuću razloga zašto

me stalno obuzima to isto nejasno uzbuđenje. Možda njihanje palmi na prekrasnim plažama Kovalama, neviđeno šarenilo i vreva trgovačkih dije­ lova Bombaja, smog ranih delhijskih jutara dok odlazim u park hraniti majmune bananama. Ili je to potajna nada da ću otkriti neku tajnu nedo­ stupnu drugim turistima ružičaste kože, smiješnih kratkih hlača i straha u očima od prosjaka koji će ih dodirivati svojim prljavim, gubavim prstima.

Prvi se put pitam zašto ponovo idem tamo, što je moj stvarni motiv da letim prema eskadrilama komaraca i nesnosnim noćnim vrućinama koje me čekaju, uz obvezno pitanje: što mi to sve treba? Pronalazim od­ govore, jedan za drugim. A iznutra odzvanja: nije to, nije to... Uvjeravam se u onaj dosadni kliše o potrazi za istinom, a ne mogu ni sebi razjasniti što bi ta istina trebala biti. Kako reče jedan vječito pijani nihilist, kada mu je votka natopila neurone, a gorčina ranih iskustava probila branu odgoj­ nog tabua: »Stari, ja si ne mogu zamisliti sebe kao anđela.To bi značilo gledati u Boga i kloparati krilima. I tako to vječno. Mislim da bi bilo samrt­ no dosadno...!« Jedna apstrakcija koju ne mogu dodirnuti, jedan veliki strah u koji se ne usuđujem gledati, ne može biti objašnjenje za taj nagon i tragalački instinkt lovačkog psa koji njuši miris nečega, a da zapravo saz­ na kakva je divljač tek kad jednom do nje dopre. Nije to više ona pijana noćna rasprava dok konobaru pada glava od umora, čekajući da nas že­ lučana kiselina konačno otjera k vragu. A mi tupimo o tome je li Isus bio astronaut i je li Bog zapravo zloćko koji dopušta toliko zla na ovoj planeti.