NAJVIŠA AVANTURA LJUBAVI

Voljeni Osho,
što je to staza posvećenja i ima li ona mjesta u tvojoj viziji buntovnika?

Posvećenje nije staza. Ti ne treba da to prođeš. Posvećenje je način stapanja i pretapanja u egzistenciju. To nije netko hodočašće: to je jednostavno gubljenje svih granica koje te dijele od bivstovanja. To je ljubavna avantura.

Ljubav nije put. Ljubav je pretapanje sa nekom drugom osobom duboka intima dvaju srca - toliko duboka da ta dva srca počnu plesati u istoj harmoniji. Iako su to dva srca, harmonija je jedna, muzika je jedna, ples je jedan.

Ona ljubav koja je između dvije osobe je i ljubav koju buntovnik osjeća prema egzistenciji. On pleše na valu oceana, on pleše u plesu drveća na suncu, pleše sa zvijezdama. Njegovo srce odiše mirisom ruža, pjesmom ptica, smirajem noći.

Posvećenost nije put. Posvećenje je smrt ličnosti. Smrt onog što je smrtno u tebi; ti to moraš odbaciti sam jer samo besmrtno ostaje, vječno samo ostaje. I prirodno, besmrtno ne može biti odvojeno od egzistencije. Ono što je besmrtno, ono što se stalno kreće ne poznaje početak ni kraj. Posvećenje je najviša forma ljubavi.

Postoji mogućnosti da kada voliš duboko neku osobu ta ljubav malo pomalo počinje mijenjati svoj kvaliteta u posvećenost, duboku predanost. Tada ta osoba postaje samo prozor za tebe kroz koji ti možeš skočiti u egzistenciju. Upravo je to situacija sa duhovnim majstorom kada je buntovnik u pitanju. Za moje ljude ja nisam spasitelj, nisam mesije. Ja sam upravo samo vrata, most preko kojeg ti treba da uđeš u beskonačno.

U Indiji postoji jedan vrlo čudan grad - možda nema nijedan nalik njemu u svijetu - koji se zove Fateh- pur Sikri. On je namjeravao da izgradi poseban grad za njegovo sjedište. Čitav grad je trebao da Buddhe sasvim nov, raj umjetnosti, pa je stoga namjeravao da čitavo svoje sjedište prenese iz Delhija u Fateh-pur Sikri. On je bio veoma istrajan čovjek i namjerio je da to ne Buddhe samo običan grad: nešto posebno, svaka kuća je trebalo biti palača. Četrdeset godina je bez prestanka trajala izgradnja - a čitav grad je okruživalo divno jezero - ali se nikada nije naselio. To je bio jedini grad na čitavom svijetu koji je imao tako lijepe palače ali nitko nije tu živio jer je Agbar umro prije no je završio taj projekt. Projekt je bio prevelik - da se izgradi jedan sasvim novi i izuzetan grad, od specijalnog kamena, sa istovjetnim ulicama, kućama i trgovima... Bili su pozvani tisuće umjetnika iz čitavog svijeta, kamenoresci, zidari, arhitekti.

Agbar je imao najveće carstvo tih vremena. Pod njegovom vlašću je Indija bila ogromna zemlja sa ogromnim bogatstvom, no to je on sve potrošio u izgradnji tog grada. On je želio da njegovo sjedište Buddhe gotovo prije njegove smrti, ali pošto je izgledalo da će to biti nemoguće, da će uzeti još najmanje četrdeset godina da bi se završilo potpuno, on je odlučio: “Makar dok sam ja živ pola grada - državne kancelarije i rezidencije odvažnih ljudi - će biti završene.”

Divan most je napravljen kako bi premostio jezero, od grada do glavne ulice; grad je bio nalik malom otoku na jezeru. Agbar je zamolio svoje mudrace da izume prelijepe stihove koji bi bili ugravirani na glavnoj kapiji kao dobrodošlica posjetiocima.

Oni su uporno tražili po svim knjigama svijeta. Čudo je to, iako su bili muhamedanci, našli su prave stihove tek u riječima Isusa koje su bile sasvim prikladne, kao da su bile posebno izrečene za takvu priliku, biti izgravirane na kapiji grada Fateh-pur Sikri. Stihovi su glasili: “To je samo most. Zapamti, ne stvaraj svoj dom na njemu. To se samo mora proći.”

To je životna činjenica. Život je most. Ne stvaraj svoj dom u njemu - to samo treba da se prođe.

Agbar je volio te stihove. To je bilo ugravirano na glavnoj kapiji grada Fateh-pur Sikri. No, prije no što

se bilo što započelo on je umro. Njegov sin je još od samog početka bio protiv te ideje jer je znao da će se na tome potrošiti čitavo bogatstvo a ništa se neće završiti, ništa se sa time neće postići. Biće to samo mrtvi grad - a Delhi je funkcionirao sasvim dobro. Za taj projekt nije bilo potrebe, a novca nije bilo dovoljno da se izgrađuje neprestano četrdeset godina. Tako je taj projekt i propao: nitko se nije uselio. To je postao spomenik, veliko sjećanje na jedan san velikog cara. Ali, po meni, najznačajnija stvar u svemu to je bila ta poruka u stihovima. Upravo u tome je značaj majstora za buntovnika. Upravo u tom je značaj ljubavi za buntovnika.

Za buntovnika su ljubav i majstor jedno te isto. Kada njegova ljubav postane toliko duboka prema majstoru da on više ne može misliti o sebi izdvojenom, tada će ljubav preporoditi njegovu svijest i izdići na novu razinu. Ta razina će biti posvećenje.

Posvećenje nije put. Posvećenost, predanost je samo ljubavna avantura očišćena do krajnjih granica. Tada se događa da bilo što voliš postaje vrata, prolaz, most ka univerzalnom potpunom jedinstvu, bivstovanje u pretapanju u ocean tvoje male ličnosti, baš kao kada se kap slije sa lotosove latice.