Postoji još jedan lanac na koji ću vam skrenuti pažnju. Govorili smo o negativnim i pozitivnim iskustvima iz prošlosti, o strahu od budućnosti, o ambiciji, o vezivanju i zavisnosti od sadašnjosti. Sada je na redu ono što smatram najjačim lancem, koji je najteže raskinuti.

Ali latimo se jedne vježbe. Možda još niste u stanju da je izvedete, možda vam je potrebno još vremena i duševnog mira da biste uspjeli. Vježba se sastoji u tome da sebi postavite sljedeće pitanje: „Šta je postojalo pre sto godina ovde gde ja sjedim?" Upotrijebite svoju maštu! Zatim još dalji skok unazad: „Šta je postojalo prije tri tisuće godina ovdje gde ja sjedim?" Dakle, tisuću godina pre pojave Isusa , što je relativno skorašnji vremenski period, jer naučnici tvrde da život na ovoj planeti postoji već milionima godina. „A za tisuću godina, šta će posto jati ovde gdje ja sjedim?" Pustinja možda? Šuma? Neka druga civilizacija?" U jednu stvar možete biti sigurni: ako bude nekih ljudi, neće govoriti vašim jezikom, neće imati vaše navike, pripadaće drugoj civilizaciji.

Nijedan jezik nije preživeo kao živi jezik tri tisuće godina. Pokušajte da to zamislite: kako dolazite na zemlju nakon tri tisuće godina i tražite baš ovo mjesto, neki trag koji bi vam pokazao da ste nekad bili tu.

Znate li šta će se dogoditi? U vama će se javiti osjećanje beskonačnosti. Neka vrsta oslobođenosti. Slobode od čega? Od iluzije koju u vama stvara lažno uvjerenje da nešto značite. Osim u Božjim očima, mi zaista ne značimo mnogo. Mislite na neku od onih ptica o kojima Isus govori, mislite na cvijeće u polju, na zrnca pijeska, na kapljice vode, na jednu kišnu kap. Mislite na same sebe. Na to koliko smo beznačajni.

Ako uspješno izvedete ovu vježbu, oslobodit ćete se najveće tiranije, tiranije sopstvenog „ja". Doživjet ćete olakšanje, veliku slobodu. Niko nije tako slobodan i živ kao onaj koji je prihvatio smrt, koji je prihvatio sopstvenu beznačajnost. Ova vježba daruje vam perspektivu i širinu. Ali, za nju je potrebno i vremena.