3. Najuzvišenija želja

Nakon što smo se upoznali s porijeklom kabale, vrijeme je da vidimo kako je povezana s nama samima.

U učenju kabale rabe se brojni strani izrazi, od kojih većina potječe iz hebrejskog jezika; neki iz aramejskog, a neki i iz dru­ gih jezika, poput grčkoga. No dobra je vijest da će se početnici, pa čak i osrednji učenici, sasvim dobro snaći i poznavanjem svega nekoliko riječi. Iako ti izrazi označavaju duhovna stanja, ako ih iskusite u sebi, otkrit ćete njihova ispravna imena.

Kabala govori o željama i načinu njihova zadovoljenja. Pro­ učavala je razvoj ljudske duše od njezina skromna početka kao duhovnog sjemena pa sve do njezina vrhunca kao Drveta Života. Jednom kada shvatite poantu, ostalo ćete naučiti u svo­ me srcu.

Odskočna daska za rast

U prvome smo poglavlju rekli da bi bilo sjajno naučiti koristiti naš ego na drukčiji način – u povezivanju s drugima, tako da tvorimo jedinstveno duhovno biće. Metoda kabale stvorena je upravo u tu svrhu.

Pogledamo li oko sebe, možemo jasno vidjeti da naša bu­ dućnost nije baš svijetla. Nalazimo se u krizi i to velikoj. Čak i ako nam još nije nanijela štetu, nemamo jamstva da će tako i ostati. Čini se da ne postoji područje na kojem kriza nije ostavila traga, bilo u našim osobnim životima, društvima u kojima živimo ili Prirodi.

Krize same po  sebi nisu  nužno negativne;  one su  samo pokazatelj da je trenutno stanje stvari iscrpljeno i da je vri­ jeme za prelazak u sljedeću fazu. Demokracija, industrijska revolucija, borba za ženska prava, kvantna fizika... sve se to pojavilo kao posljedica krize u pojedinom području. Zapravo, sve što danas postoji rezultat je kriza iz prošlosti.

Današnja kriza nije  bitno  drugačija  od  prethodnih;  ona je, međutim, znatno intenzivnija i obuhvaća čitav svijet. Ali, poput svake krize, to je prilika za promjenu, odskočna daska za rast. Ako ispravno izaberemo, sve naše neprilike mogu jednostavno nestati. Mogli bismo jednostavno osigurati hra­ nu, vodu i skrovište za cijeli svijet. Mogli bismo uspostaviti svjetski mir i pretvoriti ovaj svijet u napredan i dinamičan planet. No, da bi se to dogodilo, moramo željeti da se to dogodi i izabrati ono što Priroda želi da izaberemo – jedinstvo umjesto razdvojenosti.

Zašto se onda ne želimo povezati? Zašto smo otuđeni jedni od drugih? Što više napredujemo i što više znanja stječemo, tim više postajemo razdvojeni. Naučili smo graditi svemirske brodove; robote veličine molekule; dešifrirali smo čitavi ljudski genom... Kako to da nismo naučili biti sretni?

Što više budemo učili o kabali, sve ćemo više otkrivati da nas ona uvijek vodi prema konačnom uzroku. Prije no što vam pruži odgovore, ona vam otkriva zašto se nalazite u trenutnom stanju. Jednom kada upoznate uzrok vlastite situacije, gotovo da vam neće trebati ikakvo vodstvo. U tom kontekstu, po­ gledajmo što smo do danas učili pa možda otkrijemo zašto još nismo pronašli ključ sreće.

Iza zatvorenih vrata

Čovjek... ako je nedovoljno ili slabo učen, najveći je divljak među zemaljskim stvorenjima.

Platon, Zakoni

Znanje se oduvijek smatralo imovinom. Špijunaža nije ot­ kriće modernog doba, ona postoji od početka povijesti. Postoji jer se znanje uvijek otkrivalo samo na temelju potrebe za njim, pri čemu se sporilo samo oko toga tko treba znati.

U prošlosti su učeni ljudi nazvani »mudracima«, a znanja koja su posjedovali bila su znanja o tajnama Prirode. Mudraci su skrili svoje znanje iz straha da ono ne dođe u posjed onih koje su smatrali nedostojnima.

Ali kako mi određujemo tko ima pravo znati? Daje li mi činjenica što posjedujem ekskluzivan dio znanja pravo da ga skrijem? Naravno, nitko se ne bi složio s tim da je nedostojan znanja; stoga pokušavamo »ukrasti« svaku informaciju koju želimo, a koja nije dostupna svima.

No nije uvijek bilo tako. Prije mnogo godina, prije nego što je egoizam dosegao svoj vrhunac, ljudi su dobrobit društva stavljali ispred osobne dobrobiti. Osjećali su povezanost s cjelokupnom Prirodom i čitavim čovječanstvom; ne sami sa sobom. Za njih je to bio prirodan način življenja.

Ali danas, naša su se promišljanja drastično promijenila i vjerujemo da imamo pravo znati sve i činiti sve što nam je volja. To nam naša razina egoizma nesvjesno nalaže.

Zapravo, čak su i prije nego je čovječanstvo doseglo čet­ vrtu razinu želje,  učenjaci  počeli  prodavati  svoju  mudrost za materijalna dobra poput novca, slave i moći. Kako su ma­ terijalne kušnje rasle, ljudi više nisu bili u mogućnosti nastaviti živjeti skromno i biti usmjereni istraživanju Prirode. Umjesto toga, mudri su ljudi počeli koristili svoje znanje za stjecanje materijalnih užitaka.

Napretkom tehnologije i povećanjem egoističnih poriva, zloupotreba znanja do danas je postala normom. Pritom, što je veći tehnološki napredak, time postajemo veća opasnost za nas same i našu okolinu. Kako nam moć raste, dolazimo u sve veće iskušenje da je iskoristimo kako bismo dobili ono što želimo.

Kao što  smo prije spomenuli, želja za primanjem sastoji se od četiri razine intenziteta. Kako postaje jača, tako naš društveni i moralni pad postaje veći. Stoga nije čudo što se nalazimo u krizi. Prilično je jasno zašto su  mudraci  skrili svoje znanje i zašto ih sada njihov rastući egoizam potiče na otkrivanje tog znanja.

Znanje i napredak neće nam pomoći ako ne promijenimo sebe. Oni će samo prouzročiti veće štete nego što su to činili do sada. Stoga, bilo bi prilično naivno očekivati da nam znan­ stvena dostignuća osiguraju dobar život. Ako želimo svjetliju budućnost, trebamo promijeniti sebe.

Evolucija želja

Tvrdnja da je čovjek egoist po prirodi nije nikakva novost. No zbog toga što smo prirodno egoistični, svi smo, bez iznimke, skloni zloupotrebljavati vlastito znanje. To ne mora nužno značiti da ćemo koristiti svoje znanje da bismo počinili zločin. To se može odraziti u malim, naizgled beznačajnim stvarima, poput stjecanja promaknuća na poslu kada to nismo zaslužili ili kada prijatelju »otmemo« voljenu osobu.

Prava novost kod egoizma nije u tvrdnji da je ljudska pri­ roda egoistična; već tvrdnja Ja sam egoist. Kada se po prvi put suočimo s vlastitim egom, doživljavamo otrežnjenje. I baš kao svako drugo otrežnjenje popraćeno je jakom glavoboljom.

Postoji valjan razlog neprestanog razvoja naše želje za pri­ manjem, što ćemo razmotriti malo kasnije. Nego, usredotoči­ mo se sad na ulogu koju ova evolucija ima u načinu na koji stječemo znanje.

Kad se pojavi nova želja, ona stvara nove potrebe. A kada tragamo za načinima zadovoljenja tih potreba, razvijamo i op­ lemenjujemo svoj um. Drugim riječima, evoluciju stvara raz­ voj želje za primanjem užitka.

Pogled na ljudsku povijest sa stajališta evolucije želje za primanjem otkriva nam da su te rastuće želje proizvele svaki koncept, otkriće i izum. Svaka inovacija zapravo je oruđe koje nam pomaže u zadovoljavanju sve većih potreba i zahtjeva koje naše želje stvaraju.

Prva razina želje odnosi se na fizičke želje poput želje za hranom, seksom, obitelji i domom. To su najosnovnije želje koje posjeduju sva živa bića. Za razliku od prve razine želja, sve su ostale razine želja isključivo ljudske, a proizlaze iz življenja u ljudskom društvu. Druga se razina odnosi na želju za bogatstvom; treća na želju za časti, slavom i moći, a četvrta razina na želju za znanjem.

Sreća ili nesreća; užitak ili patnja, ovise o stupnju zadovoljenja naših potreba. Međutim, zadovoljstvo zahtijeva ulaganje tru­ da. Zapravo, u tolikoj smo mjeri upravljani užitkom da, kako kabalist Yehuda Ashlag kaže: »Čak ni najmanji pokret osoba ne može učiniti bez motivacije... bez stjecanja određene dobiti iz toga.« Štoviše: »Kada, primjerice, netko pomakne ruku sa stolice na stol, čini to jer misli da će na taj način primiti veći užitak. Kada ne bi tako mislio, ostavio bi ruku da počiva na stolici cijelog života.«

U prethodnom smo poglavlju istaknuli da je ego kvaka­22. Drugim riječima, jačina užitka ovisi o jačini želje. Kako se ispunjenje povećava, želja proporcionalno slabi. Prema tome, kada nestane želja, nestaje i užitak. Iz toga proizlazi da, ako želimo uživati u nečemu, moramo to ne samo željeti nego i za­ držati tu želju jer će, u protivnom, užitak nestati.

Osim toga,  užitak  se  ne  nalazi  u  željenom  objektu,  već u pojedincu koji želi užitak. Primjerice, ako sam lud za tu­ njevinom, to ne znači da tunjevina u sebi sadrži ikakav užitak, već da užitak u »obliku« tunjevine postoji u meni.

Pitajte bilo kojeg tunja uživa li u svom mesu. Sumnjam da bi odgovor bio pozitivan. Mogu ga upitati: »Ali zašto ne uži­ vaš u svom mesu? Kada uzmem zalogaj tvoga mesa, tako je dobrog okusa... a ti imaš tunjevine na tone! Da sam na tvom mjestu, bio bi to raj za mene.«

Naravno, svi znamo da ovo nije realističan dijalog i to ne samo zbog toga što tunj ne govori. Instinktivno osjećamo da tunj ne može uživati u svom mesu, dok ljudi mogu.

Zašto ljudi uživaju u okusu tunjevine? Zato što mi imamo želju za uživanjem u tunjevini. Razlog zbog kojeg tunj ne može uživati u svojem mesu leži u tome što nema želju za uživanjem u vlastitom mesu. Određena želja za primanjem užitka iz određenog objekta zove se kli (posuda/oruđe); a primanje za­ dovoljstva unutar kli zove se Ohr (Svjetlost). Koncept kli i Ohr nesumnjivo je najvažniji koncept u mudrosti kabale. Kada bu­ dete u mogućnosti izgraditi kli, posudu za Stvoritelja, primit ćete Njegovu Svjetlost.

Upravljanje željama

Sad kad znamo da želje uzrokuju napredak, pogledajmo kako smo se nosili s njima kroz povijest. Željama smo najčešće up­ ravljali na dva načina:

1.          Pretvarajući sve u navike, »prilagođavajući« želje; ili ih stavljajući u svakodnevnu rutinu;

2.          Umanjujući i potiskujući ih.

Većina religija koristi prvi način, vezujući svaki čin uz nagra­ du. Da bi nas motivirali na činjenje onoga što se smatra do­ brim, naši bi nas učitelji i okolina nagrađivali pozitivnom re­ akcijom svaki put kad bismo učinili nešto »ispravno«. Kako odrastamo, nagrade postupno prestaju stizati, a naši postupci postaju »označeni« kao nagrađujući u našem umu.

Jednom kad postanemo naviknuti na nešto, to nam postaje prirodno. A kad djelujemo u skladu sa svojom prirodom, uvijek smo zadovoljni sami sa sobom.

Drugi način upravljanja željama – umanjivanje i potiskivanje

–  najviše se prakticira u istočnjačkim učenjima. Taj pristup sli­ jedi jednostavno pravilo: bolje je ne željeti, nego željeti, a ne imati ili, riječima Lao­Tsea (604 pr.n.e. – 531 pr.n.e): »Ispolji jasnoću; prigrli jednostavnost; umanji sebičnost; imaj malo želja.« ( Put Lao­Tsea)

Mnogo se godina činilo da uspijevamo upravljati željama pomoću ovih dviju metoda. Premda nismo dobili ono što smo željeli – zbog pravila koje kaže da, kad imaš ono što želiš, više to ne želiš – potraga je sama po sebi bila zadovoljavajuća. Kad god se pojavila nova želja, vjerovali smo da će nas baš ona ispuniti. Bili smo ispunjeni nadom dok smo sanjarili; a gdje postoji nada, postoji i život, čak i bez istinskog ostvarenja naših snova.

Ali naše su želje rasle. Postalo ih je iznimno teško zadovoljiti neostvarenim snovima, praznim kli lišenim ispunjenja. Iz toga slijedi da se dva načina – prilagođavanje i umanjivanje želja – nalaze pred najvećim izazovom. Kada ne možemo umanjiti svoje želje, ne preostaje nam ništa drugo nego pronaći način kako da ih zadovoljimo. U takvom stanju ili napuštamo stare načine ili ih na neki način kombiniramo s novima.

Stigla je nova želja                                                 Rekli smo da postoje četiri stupnja želje za primanjem: a) fizička želja za hranom, razmnožavanjem i obitelji; b) bogatstvo; c) moć i poštovanje, ponekad odijeljene u dvije različite skupine;

i d) želja za znanjem.

Četiri su stupnja podijeljena u dvije grupe: 1) životinjske želje, prvi stupanj, koje dijelimo sa svim živim bićima; i 2) ljudske želje; drugi, treći i četvrti stupanj; koje su svojstvene

samo ljudima. Potonja skupina želja dovela nas je do stanja u kojem se nalazimo.

Ali danas postoji nova želja – peti stupanj u evoluciji želje za primanjem. Kao što smo spomenuli u prethodnom poglavlju, u Knjizi Zohar piše da će se krajem dvadesetog stoljeća pojaviti nova želja.

Nova želja nije poput prethodnih; ona je vrhunac svih stupnjeva želja koje su joj prethodile. Ne samo da predstavlja najsnažniju želju, već posjeduje jedinstvena svojstva po kojima se razlikuje od ostalih želja.

Kada kabalisti govore o srcu, pritom ne misle na organ, nego na želje prva četiri stupnja. Peti stupanj želje bitno je drukčiji. Traži zadovoljstvo samo iz duhovnoga, ni iz čega fizičkog. Ta je želja također i temelj duhovnog rasta koji svatko treba proživjeti. Iz toga razloga kabalisti tu želju nazivaju »točka u srcu«.

Nova metoda za novu želju                                     Kad se pojavi »točka u srcu«, osoba se počinje pomicati od želja za ovozemaljskim užicima – seksom, novcem, moći, i znanjem

–    prema  željama  za  duhovnim  užicima.  Kako  je  ovo  nova

vrsta užitka za kojim tragamo, tako nam treba nova metoda da

bismo ga ostvarili. Metoda zadovoljavanja nove želje naziva se

»mudrost kabale« (mudrost o tome kako primati).

Da bismo shvatili ovu novu metodu, razmotrimo razlike između mudrosti kabale, čiji je cilj zadovoljiti želju za duho­ vnim, i metoda koje se koriste za zadovoljenje ostalih želja. Kod naših »običnih« želja uglavnom vrlo lako možemo od­ rediti što želimo. Ako želim jesti, potražit ću hranu; ako želim poštovanje, ponašat ću se na način za koji vjerujem da će na­ vesti ljude da me poštuju.

Međutim, s obzirom na to da zapravo ne znam što je du­ hovnost, kako onda mogu znati što trebam činiti da bih je postigao? Zato što u početku ne shvaćamo da je otkrivanje

Stvoritelja ono što uistinu želimo, ne shvaćamo ni da će nam biti potrebna nova metoda da bismo Ga tražili. Ta  je  želja toliko drukčija od ičega što smo do sad iskusili, da je čak ni mi sami ne možemo razaznati. Zbog toga se metoda otkrivanja i zadovoljavanja duhovne želje naziva »Mudrost Skrivenoga«.

Dokle god je hrana, društveni status i, iznad svega – zna­ nje – bilo jedino što smo željeli, nije nam trebala »Mudrost Skrivenoga«. Nikakve koristi nismo imali od nje, zbog toga je i ostala skrivena. No njezina  skrivenost  ne  znači  da  je bila napuštena. Naprotiv, posljednjih su je pet tisuća godina kabalisti usavršavali i prerađivali za vrijeme kad će ljudima biti potrebna. Pisali su knjige na sve jednostavniji način kako bi kabalu učinili razumljivijom i pristupačnijom.

Znali su da će u budućnosti čitav svijet trebati tu mudrost, a napisali su da će se to dogoditi kad se pojavi peta razina želje. Sada se ta razina pojavila i oni koji je prepoznaju osjećaju potrebu za mudrošću kabale.

Kabalističkim rječnikom rečeno: da biste primili užitak, morate imati kli za to – strogo određenu želju za specifičnim užitkom. Pojava kli prisiljava naš mozak da pronađe  način kako bi ga ispunio Svjetlošću (Ohr). Sad kada mnogi od nas imaju »točku u srcu«, mudrost kabale postavlja se kao sredstvo zadovoljenja naše želje za duhovnošću.

Tikkun – ispravljanje želje za primanjem

Prethodno smo spomenuli da je želja za primanjem kvaka­22: kad konačno dobijem ono što sam želio, gotovo istoga trenutka prestajem to željeti. I naravno, ako nešto ne želim, ne mogu u tome ni uživati.

Želja za duhovnošću posjeduje vlastiti jedinstven meha­ nizam koji omogućava izbjegavanje te zamke. Taj se mehanizam naziva tikkun (ispravljanje, korekcija). Želja pete razine najprije

treba biti »omotana« tim tikkunom kako bi mogla biti korištena učinkovito i sa zadovoljstvom.

Razumijevanje tikkuna riješit će mnoge nesporazume o ka­ bali. Želja za primanjem bila je pogonska sila koja je stajala iza svakog napretka i promjene u povijesti čovječanstva. Ali se uvijek koristila za primanje užitka za sebe. Premda nema ništa loše u želji za primanjem užitka, namjera uživanja radi samozadovoljenja stavlja nas nasuprot Prirodi, Stvoritelju. Prema tome, želeći primiti samo za sebe, odvajamo se od Stvoritelja. U tome je naša iskvarenost, razlog za svaku nesreću i nezadovoljstvo.

Tikkun se ne događa kada prestanemo primati, nego kada promijenimo razlog zbog kojeg primamo, našu namjeru. Kada primamo za sebe, to se zove »egoizam«. Kada primamo s ciljem postizanja jedinstva sa Stvoriteljem, to se zove »altruizam«, odnosno jedinstvo s Prirodom.

Naprimjer, biste li uživali u svakodnevnom jedenju istoga jela tijekom nekoliko mjeseci? Vjerojatno ne. No upravo to se zahtijeva od malih beba. One nemaju izbora. Zapravo, jedini je razlog što pristaju na to činjenica da ne znaju ni  za  što drugo. Ipak, zasigurno postoji više užitaka koje mogu dobiti iz jedenja, osim pukog punjenja praznoga trbuščića.

Razmislite sada o djetetovoj majci. Zamislite njezino lice kako sjaji dok hrani svoje dijete. Oduševljava je puko gledanje njezina djeteta kako zdravo jede. Dijete može biti zadovoljno (u najboljem slučaju), ali majka je ushićena.

Evo što se događa: i majka i dijete uživaju u djetetovoj želji za hranom. Međutim, dok je dijete usredotočeno na vlastiti trbuh, majčino je zadovoljstvo beskrajno veće zbog užitka koji ima od davanja svome djetetu. Ona nije usredotočena na sebe, nego na dijete.

Isto je i s Prirodom. Kada bismo znali što Priroda želi od nas i ispunili to, osjetili bismo zadovoljstvo davanja. Štoviše, ne bismo to osjetili na instiktivnoj razini koju majke prirodno

doživljavaju u odnosu sa svojim djetetom, nego na duhovnoj razini vlastite povezanosti s Prirodom.

Na hebrejskom, izvornom jeziku kabale, namjera se kaže kavana. Prema tome, tikkun koji nam je potreban postavljanje je ispravne kavana iznad naših želja. Nagrada za provedbu tikkun i ispravnu kavana ispunjenje je posljednje i najveće želje od svih

–   želje za duhovnim, za Stvoriteljem. Kada ta želja postane ispunjena, osoba poznaje sustav koji upravlja stvarnošću, sudjeluje u njezinu stvaranju i konačno prima ključeve svog života u svoje ruke. Takva osoba više ne doživljava život i smrt na način na koji ih mi doživljavamo, nego bez napora i radosno plovi kroz vječnost kroz beskonačnu struju blaženstva i cjelovitosti, ujedinjena sa Stvoriteljem.

Ukratko

Postoji pet razina naših želja, podjeljenih u tri grupe. Prvoj grupi pripadaju životinjske želje (hrana, razmnožavanje i dom), drugoj ljudske želje (novac, ugled, znanje), a trećoj grupi duhovna želja (»točka u srcu«).

Sve dok su samo prve dvije grupe želja bile aktivne, za­ dovoljavali smo se »uglavljivanjem« naših želja u svakodnevnu rutinu i njihovim potiskivanjem. Kada se pojavila »točka u srcu«, više nas nisu zadovoljavala prva dva načina pa smo morali potražiti nove. Tada se, nakon tisuća godina u skrivenosti, iš­ čekujući vrijeme kad će biti potrebna, pojavila kabala.

Mudrost kabale sredstvo je našeg tikkun  (korekcija).  Slu­ žeći se njome, možemo promijeniti našu kavana (namjeru) iz želje za samozadovoljenjem, nazvane egoizam, u želju za za­ dovoljenjem čitave Prirode, Stvoritelja, nazvane altruizam.

Globalna kriza koju danas proživljavamo zapravo je kri­ za želja. Kada koristimo mudrost kabale za zadovoljenje po­ sljednje, najveće želje – želje za duhovnošću – istovremeno se rješavaju svi problemi jer njihov je korijen u duhovnom ne­ zadovoljstvu koje mnogi danas proživljavaju.