Autor:M.Katz

Odrasla sam svjesna da imam veliku tajnu. Znala sam kako dobiti ono što želim, ali bila uvjerenja da se “moraš napregnuti da bi dobio što želiš, da sve dolazi uz neku cijenu i to prilično visoku”.

Kasnije u mom životu imala sam sve što bi netko mogao poželjeti u materijalnom i emotivnom smislu: novu kuću, nove automobile, dovoljno novaca za putovanja i kupovinu svega što bi mi palo na pamet, voljenog supruga, dvoje zdrave i prekrasne djece. Ipak, nisam bila sretna. Naprotiv, bila sam vrlo ljutita osoba.

Jednog dana sam prepoznala ljutnju i zamjeranje kod mog starijeg sina Jonathana. Ta spoznaja mi je bila ogroman šok. Doista me probudila te sam rekla sama sebi: “Mabel, moraš nešto učiniti po tom pitanju. Ne možeš nastaviti ovako. Ovo mora prestati.”

U tom je trenutku počela moja potraga. Prvi seminar koji sam pohađala je bio na temu ljutnje. Vodio ga je dr. Bill, kojem sam neizmjerno zahvalna za sve što sam od njega naučila. Kasnije sam vježbala jogu i vizualizaciju s Annom, što mi je obomućilo da stupim u kontakt s nevjerovatnom moći koju svi sadržimo i pomoću koje kreiramo i privlačimo ono što želimo. Iskusila sam najradikalnije promjene kad mi je moja prijateljica Mirta posudila knjigu na temu metafizike.
Nevjerovatno! Ta me knjiga doista probudila. Mnogo je govorila o Isusu
(podsjetimo se da sam Židovka), ali sam se osjećala prekrasno čitajući je.

 Željela sam je pročitati cijelu u jednom danu. Počela sam prakticirati tehnike koje je autor navodio u knjizi i funkcionirale su. Ovo je još jednom potvrdilo da je snaga za promjenu u meni i da ne ovisi nikome ili ničemu drugome. Mislila sam: “Ovdje se je nešto veliko, vrlo veliko” i moje je srce počelo drugačije kucati.
Bila sam sretnija no ikad. Osjećala sam unutarnju sreću koja se ne može opisati riječima; mora se živjeti, osjetiti i iskusiti da bi se upoznala.

Nakon iskušavanja različitih puteva, između ostalih i rebirthinga, pronašla sam Ho’oponopono, drevnu havajsku umjetnost koja nas podučava kako rješavati probleme. Zahvaljujući tom učenju otkrila sam da ŽIVOT MOŽE BITI JEDNOSTAVAN, zasigurno mnogo jednostavniji nego što sam zamišljala.
Nakon mnogo istraživanja, napokon sam pronašla svoj put. To je put koji mi dozvoljava da uživam mir usred oluje; dozvoljava mi da se osjećam slobodnom neovisno o tome što se zbiva oko mene ili što drugi govore ili rade. To je i razlog zašto sam odabrala podijeliti u ovoj maloj knjizi sve što sam naučila do sada.

Ja sam neizmjerno zahvalna na ovoj mogućnosti.

 Moj učitelj Ihaleakala mi je jednom ispričao havajsku priču o stvaranju svijeta koja glasi: “Kad je Bog stvarao Zemlju i na njoj Adama i Evu, rekao im je da je ovo raj i da se ne moraju brinuti o ničemu, da će im On priskrbiti sve što im je potrebno. Također im je rekao da će im dati poklon, mogućnost izbora, donošenja vlastitih odluka, da će im dati dar slobodne volje. Zatim je stvorio drvo jabuke. Bog im je rekao: “Ovo se zove “razmišljanje”. To vam je nepotrebno. Mogu vas zbrinuti svime što vam je potrebno. Ne biste trebali brinuti, ali možete birati da li ćete ostati sa mnom ili ići svojim putem.”

Htjela bih naglasiti da problem ne leži u tome da li jesti jabuke, problem je u ne preuzimanju odgovornosti i izjave: “Žao mi je.” Kad je Bog
pitao tko je jeo jabuku, Adam je odgovorio: “Ona me prisilila.” I tako je Adam morao krenuti u potragu za svojm prvim poslom. Upravo poput Adama, i mi uvijek grickamo jabuku. Mi uvijek mislimo da znamo najbolje. Ne uviđamo da postoji drugi put, lakši put.

U knjizi Eckharta Tollea “Moć sadašnjeg trenutka”, Tolle navodi:
“Najuobičajenije identifikacije ega povezane su sa vlasništvom, poslom koji obavljamo, društvenim statusom i priznanjem, znanjem i edukacijom, fizičkim izgledom, osobnom i obiteljskom poviješću…. Ništa od toga niste vi. Da li vam to zvuči zastrašujuće? Ili vam je ta spoznaja došla kao olakšanje? Sve te pojmove ćete morati prije ili kasnije napustiti…
Najkasnije kada ćete to spoznati je u trenutku kada će vam se približavati smrt. Smrt će strgnuti s vas sve to što vi niste. Tajna života je u tome da “umrete prije smrti” te spoznate da smrt niti ne postoji.” Kasnije u knjizi Tolle navodi: “Dobra vijest je da se možete osloboditi svog uma.” Pri tome misli na onaj glas koji nam se cijelo vrijeme obraća u našim glavama: “Glas komentira, spekulira, osuđuje, uspoređuje, žali se, odobrava ili negoduje i tako cijelo vrijeme. Taj glas nije nužno relevantan za situaciju u kojoj se trenutno nalazite; on može oživljavati nedavnu ili davnu prošlost te vježbati ili zamišljati moguće buduće događaje.”

Život je ponavljanje sjećanja koja su poput čipova ili snimki koje se vrte u našem umu 24 sta na dan. One nas pokreću i utječu na nas čak i bez da smo toga svjesni. Ne možemo ih izbjeći, ali možemo izabrati da “zaustavimo” reprodukciju snimke. U ovoj knjizi koristim određenu terminologiju i koncepte koje bih htjela razjasniti. Mnogi od njih su bazirani na Ho’oponoponou, drevnoj havajskoj umjetnosti. U posljednjem poglavlju ove knjige opisujem tehnike i alate specifične za ovu umjetnost.
Ho’oponopono nas uči kako izbrisati gore spomenute snimke, kako eliminirati čipove koji su štetni za nas ili nam više ne mogu koristiti u životu. Ova umjetnost nam pokazuje kako rastjerati maglu. Samo kada izbrišemo i očistimo te programe možemo otkriti to smo u biti te moći kojima raspolažemo. Brisanjem, čišćenjem i odstranjivanjem drevnih sjećanja, dozvoljavamo im da budu promijenjena i da možemo imati iskustvo svog istinskog ja.

Ho’oponopono je proces opraštanja, ponavljanja i promjene. Svaki puta kada koristimo bilo koji od alata, preuzimamo 100% odgovornosti i
tražimo oprost (od sebe samih). Učimo da sve što se pojavjuje u našim životima je samo projekcija naših “programa”. Mi sami možemo birati da li da ih otpustimo i pojmimo ili da regiramo i budemo uhvaćeni u njih.

Svatko od nas ima ugrađen brisač, tipku “delete” poput one na tipkovnici, ali zaboravljamo kako je koristiti. Ho’oponopono nam pomaže sjetiti se moći kojom raspolažemo da možemo izabrati između brisanja (otpuštanja) ili reagiranja, značilo to sreću ili patnju. Pitanje je samo izbora koji činimo u svakom trenutku našeg života. Kad se u ovoj knjizi spominju pojmovi “čišćenje” ili “brisanje”, pri tome mislim na korištenje Ho’oponopono tehnika za brisanje sjećanja i misli koji stvaraju naše probleme.

Napominjem da kroz knjigu spominjem i indigo djecu. Riječ je o djeci koja su bila rođena na raznim lokacijama na našem planetu i koja
točno znaju tko su i kojima je potpuno jasno zašto su ovdje i koja je njihova misija. Oni su svjesni postojanja bića sličnih njima samima te im to omogućuje da međusobno komuniciraju putem telepatije. Oni imaju posebne darove. Oni govore o pravoj ljubavi. Oni nam govore da smo mi sami ljubav.

Također bih htjela pojasniti da koristim riječ Bog, ali to ne činim u religioznom smislu. Za mene je Bog onaj dio nas koji je sveznajuć. Ne
može se jasno definirati, nema ime, riječ je samo o iskustvu. Također ćete primjetiti da riječ Bog koristim u istom značenju kao i riječ Ljubav. Pri tome mislim na bezuvjetnu Ljubav, onu koja može sve iscijeliti. To je Ljubav koja ima sve odgovore.

Kad spominjem Isusove izreke, to, također, ne činim u religioznom smislu. Svrha tih spominjanja je da podsjetim čitatelja da smo uvijek imali učitelje koji su se trudili probuditi nas i potaknuti nas da spoznamo istinu.
Na primjer, Isus je govorio o okretanju drugog obraza, ali to je koncept s kojim i danas imamo problema. Uprkos tome, kad čistimo (otpuštamo) umjesto da regairamo, mi okrećemo drugi obraz, obraz Ljubavi. Otpuštanje umjesto reakcije je okretanje drugog obraza.

Cilj ovog kratkog sažetka osnovnih koncepata koje koristim i dajem jest da vas upoznam sa svojom polazišnom točkom. Nadam se će čitatelj pronaći u ovoj knjizi pregršt tehnika, alata i znanja koji će mu/njoj
omogućiti da osjeti, donese odluku i živi u unutrašnjoj slobodi, miru i
ljubavi koje su nasljeđe svih ljudi na svijetu.

Jedina svrha našeg postojanja je da otkrijemo tko smo.
-dr. Ihaleakala Hew Len

Profesor je pošao posjetiti učitelja Zen-a te po svom dolasku reče: ”Dobar dan, ja sam dr. Smith. Ja sam ovo. Ja sam ono. Ja sam taj i taj itd. i ja bih htio naučiti budizam.“ Učitelj mu je odgovorio: ”Da li biste voljeli sjesti?”.
Profesor odgovori: ”Da.“ ”Da li želite šalicu čaja?“ “Da.”
I tako je učitelj nalio nešto čaja u šalicu i nastavio to čini iako se šalica napunila i počela prelijevati. dr. Smith je uzviknuo: ”Šalica se preljeva! I čaj curi van!“ Na to mu učitelj odgovori: ”Upravo tako. Ti si došao k meni s punom šalicom, i ne samo punom, već onom koja se prelijeva. Ta, kako ti onda mogu dati bilo što? Ti se već sav preljevaš od sveg znanja kloje je u tebi. Ukoliko mi ne dođeš prazan i otvoren, ja ti ne mogu dati ništa…“

Živjela sam većinu svog života misleći da sam ja Mabel, Argentinka, Židovka, žena, majka, knjigovođa, i sl. Definirala sam sebe kroz svoje titule i svoje uloge. Moja je šalica bila puna znanja koje me otuđivalo od mene same. Vjerovala sam samo u ono što sam mogla dotaknuti ili vidjeti. svijet bez rešetaka. Kada sam uvidjela kakvu moć imaju moje misli, shvatila sam što i kako želim od života.

Mnogi od nas žive sa tim rešetkama. Osjećamo ih, ali ih ne vidimo jer su nevidljive. Rešetke su naša uvjerenja, naše prosudbe i mišljenja, a
ponajprije predodžba o nama samima. Istoga trenutka kada odlučimo postati svjesni tko smo mi, rešetke se razgrađuju i mi uviđamo da smo
slobodni i da smo to oduvijek bili. Na taj način stvaramo način da pobjegnemo iz zatvora koji smo sami stvorili.

Rečeno nam je da smo ljudska bića i mi smo odlučili povjerovati u to.
Ukoliko vjerujemo da smo bespomoćna bića bez ikakve moći, to će se i manifestirati u našim životima. Mi smo kraljevi našeg kraljevstva i mi
možemo graditi i manifestirati sve što možemo zamisliti. Sve je na nama.

Mi smo svi djeca Božja i svi smo stvoreni na njegovu sliku. Mi smo tvorci. Kako stvaramo? Svojim mislima. Toliko je jednostavno.

U uvodu ove knige govorila sam o indigo djeci. Mnoge poruke ove djece stižu kroz Jamesa Twymana koji komunicira s njima većinu vremena služeći se telepatijom. Oni nam govore o potrebi “pretvaranja” i govore nam: “Pretvarajte se da ste prosvijetljeni. Pretvarajte se da ste voljeni od Boga. Pretvarajte se da ste savršeni upravo takvi kakvi jeste. Duboko
udahnite i PRETVARAJTE SE ONOGA ŠTO JE ISTINA. I tada će sve imati smisao… Ako se pretvarate u nečemu što je u biti istina, tada je istina tog iskustva automatski privučena u vaš život.“

Tko sam ja? To je jedino pitanje koje se moramo pitati u životu.
Otkriće naše prave biti i identiteta je svrha našeg postojanja. To bi trebala biti naša jedina briga, naš jedini cilj. Izuzetno je važno da otkrijemo tko smo.

Kroz Ho’oponopono, drvenu havajsku vještinu koju sada prakticiram i učim, naučila sam da se naš um sastoji od tri dijela: nadsvijesti, svijesti i podsvijesti. To mi je pomoglo da malo bolje razumijem kako funkcioniramo.

 Nadsvjesno je naša spiritualna strana. Taj je dio, bez obzira što se događa, uvijek savršen. To je dio koji zna i savršeno mu je jasno cijelo
vrijeme tko je i što je.

 Svjesni dio je naša mentalna strana, ono što zovemo intelektom. To je vrlo važan dio našeg postojanja jer je to jedini dio koji ima moć izbora budući da smo dobili dar slobodne volje. U svakom trenutku svoga života mi biramo. Što biramo? Mi odabiremo da li ćemo reagirati i uključiti se kada se pojavi problem ili ćemo radije pustiti i dozvoliti da problem razriješi onaj dio nas koji zna bolje. Također biramo da li ćemo prihvatiti da neznamo ništa (i da ne trebamo znati) ili, suprotno, radije biramo da
znamo bolje od Boga i da sve možemo riješiti sami. . Podsvjesno je naša emocionalna dimenzija. To je naše unutranje dijete. To je dio koji čuva sva naša sjećanja. Ovaj iznimno važan dio nas samih je stalno zapostavljen. Uprkos tome, odgovoran je za ono što
manifestiramo u životu. To je dio koji pokreće naša tijela, onaj koji automatski diše bez da mi moramo “misliti” o disanju. To je naša intuitivna strana. Da li ste ikada osjetili nervozu, ali niste znali zbog čega? To nas naša podsvijest upozorava (ukoliko obratimo pažnju) jer je osjetila da će sdogoditi nešto loše. Kad bismo bili više povezani s njom, mogli bismo izbjeći mnoge neugodne događaje. Taj dio je najbolji partner kojeg bismo mogli poželjeti. Od iznimne je važnosti da komuniciramo s njim. Moramo naučiti voljeti ga i dobro se brinuti o njemu. Jednom kad odlučimo kročiti putem na kojem preuzimamo odgovornost i svijesni smo toga, naše unutarnje dijete će brisati (Ho’oponopono) umjesto nas automatski, bez da mi moramo misliti o tome. Mi učimo kako komunicirati s njim, kako se brinuti za njega i, najvažnije, kako raditi s njim da bismo “pustili”.

U knjizi Učenja Bude sam pročitala “Čak ako čovjek pokori tisuće ljudi na ratnom polju, samo onaj koji pokori samoga sebe će dobiti bitku sa
samim sobom.“

Jednom sam pročitala slijedeću priču:

Jednom davno, na mjestu koje bi moglo biti bilo gdje, u vrijeme koje bi moglo biti bilo kad, postojao je prekrasan vrt sa jabukama i narančama, predivnim ružama, a sve je bilo sretno i zadovoljno. U vrtu je sve bilo sretno osim drveta koje je bilo strašno tužno. Jadno drvo je imalo problem: nije znalo tko je!

 “Ono što ti nedostaje je koncentracija”, govorila mu je jabuka. ”Kad bi se stvarno potrudilo, moglo bi roditi ukusnim jabukama. Gledaj kako je to lako.”
“Nemoj ju slušati” oglasio se ružin grm. “Mnogo je lakše imati ruže, gledaj samo kako su krasne!” Očajno drvo je isprobavalo sve što su predložili, ali budući da nije moglo biti kao drugi, svaki puta bi se osjetilo sve više i više frustrirano.

Jednog je dana u vrt stigla sova, najmudrija od svih ptica, te je vidjevši očaj drveta ustvrdila: “Nemoj brinuti. Tvoj problem nije tako ozbiljan. Taj problem imaju i mnogi ljudi od početka svijeta! Dat ću ti rješenje: nemoj posvetiti svoj život tome da budeš što drugi žele da jesi. Budi svoj. Upoznaj se, a da bi to učinilo, slušaj svoj unutarnji glas.” I nakon što je to rekla, sova je nestala.

“Moj unutarnji glas? Biti svoje? Upoznati se?”, očajno drvo se pitalo i odjenom mu je postalo jasno. Zatvorivši svoje uši, ono je otvorilo svoje srce i konačno čulo svoj unutanji glas koji mu je govorio: “Nikada nećeš roditi jabukama jer ti nisi stablo jabuke i nikada nećeš cvjetati svakoga proljeća jer ti nisi ružin grm. Ti si sekvoja i tvoja je sudbina da narasteš visoko i veličanstveno. Ti si ovdje da bi pružilo utočište pticama, sjenu putnicima, ljepotu krajoliku! Ti imaš svoje poslanje! Ostvari ga!”

 Tako je brzo ispunilo svoj prostor i svi su ga poštovali i divili mu se. Tek tada je vrt postao potpuno sretan.

Kad se ogledam, pitam se: “Koliko postoji sekvoja koje si ne dozvoljavaju rasti? Koliko je grmova ruža koji zbog straha imaju samo
trnje? Koliko je stabala naranči koji ne znaju kako cvasti?” Tijekom života svi imamo svoju sudbinu i mjesto za ispuniti. Hajdemo ne dozvoliti da nas bilo što ili bilo tko spriječi u spoznaji i dijeljenju veličanstvene srži našeg bića.